Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Šake od prkosa

Ljubavno pismo sportu koji volim

Nije moj ponedjeljak. Nije ponedjeljak za moju kolumnu. Umoran sam. Postavljam stolice, stol, objektiv, fotoaparat i stativ, otvaram tabove u browseru za snimanje podcasta koji nosi isto ime kao i ova kolumna. Čekam prijatelja koji se zove Đuro i njegovog psa koji se zove Jiatron. Po jiu jitsuu. S takvima se družim. Umoran sam jer nisam spavao noćas. Ne spavam dobro subotama. Mogu spavati, teoretski, ali namještam alarm da me budi nekoliko sati nakon što legnem spavati kako bih gledao MMA borbe.

Noćas sam gledao dvije borbe o kojima za sat trebam nešto reći u kameru, ali ću se umjesto toga zajebavati. U kameru. Iako ovoga puta ne bih trebao — trebao bih reći nešto ozbiljno, ali to nije lako. U ovom je slučaju zajebancija obrambeni mehanizam od straha od neuspjeha. Ne želim reći što osjećam o borbama koje sam gledao jer neće biti dovoljno dobro za ono što sam gledao. Gledao sam dvije borbe, jednu za drugom, 10 rundi, razbijeni nosovi, arkade, hematomi, potresi mozga, ozbiljne stvari. Ljudi su u bolnici. Vjerojatno primljeni preko reda kao oni koji u dežurnu ambulantu uđu s nožem zabodenim u vrat.

Israel Adesanya, Kelvin Gastelum, Dustin Poirier i Max Holloway priredili su dvije najbolje borbe večeri zaredom u povijesti sporta. A ovaj je sport najbolji na svijetu. Hermetičan, kompliciran, nepravedan, sektaški, najbolji. Slomit će vam srce. Ali svako toliko kao utvara zastrašujućih obrisa izići će iz mraka i otkriti se u svoj svojoj gnjusnoj ljepoti kao kakvo umjetničko remek-djelo, zastrašujuć prikaz rata koji ćete dugo nositi sa sobom. Taj će vas prizor istovremeno nadahnuti i učiniti da se osjećate dijelom privilegirane manjine koja ovu umjetnost umije čitati. Osjećat ćete se ponizno pred vještinom koju ste vidjeli i bolji od onih koji je ne umiju vidjeti. Borba je umjetnost, sve ostalo je natjecanje.

Ne želim danas pisati o Adesanyinu osjećaju za distancu, Gastelumovu lijevom direktu, Poirierovim check hookovima i Hollowayevim krošeima u tijelo. Koga briga. Njihove su borbe puno više od taktike i tehnike. Više od kondicije, više od snage. Sva su četvorica vrhunski MMA borci s poznavanjem širokog spektra tehnika i sposobnošću da ih u kavezu sprovedu, ali u ova dva meča nisu se borili vrhunski borci. Nakon polovice obije borbi, u njima su se borili slomljeni ljudi. Priča o tome koliko borbe ostane u čovjeku kad se slomi priča je veća od života i sporta.

Fizička bol slama duh kao malo što. Suočava vas s idejom smrtnosti na najokrutniji način. Pobijediti bol i na tren znači pobijediti prirodu

Slomljeni možete biti u svakom sportu. Promašiti penal, napaviti fumble umjesto Hail Mary, nabiti lopticu rubom reketa u sunce. Možete biti na operacijama i vraćati se na vrh. Zaboravljeni, izdani, prevareni, ismijani, osuđeni. Ali ne možete biti prebijeni usred kaveza pred vlastitom djecom i ženom koja proklinje dan kad vas je upoznala znajući da, ako izgubite, vaše istraumatizirano dijete vjerojatno nećete moći poslati na studij.

Najveći je problem ostalih sportova biti izvan zone, izgubiti ono nešto što se stvoriti ne može, a činilo vas je pobjednikom. Koncentraciju ili sreću, zovite to kako želite. Lopte koje su udarale u obruč i ulazile odjednom udaraju u obruč i izlaze, aut linija se izvija s krive strane loptice, vratnica je sedam centimetara viša nego prošle godine u isto vrijeme, led je klizaviji nego jučer. Niste in the zone i ne znate se vratiti.

Teško je kad cijeli stadion gleda u vas — tisuće ili milijuni ljudi neoprostivo projiciraju svoje neostvarene nade u jedan vaš potez, a vi ste izgubili ono. Teško je.

Ali u MMA-u je teže.

I u kavezu trebate biti u zoni, znati što su vam jake strane, a što slabosti, znati kakve omaške radite koje trening više ne može ispraviti, znati sve to i o protivniku, nacrtati strategiju, sprovesti je u djelo, a kad ne uspijete promijeniti je u djeliću minute. Ali pokušajte to napraviti držeći jedno oko zatvorenim, jer su vam bjeloočnice pune krvi. Znam što mislite — to je samo fizička bol. Ali fizička bol slama duh kao malo što. Suočava vas s idejom smrtnosti na najokrutniji način. Ne postoji stanica u vašem organizmu koja je stvorena da se opire boli. Pobijediti bol i na tren znači pobijediti prirodu.

Gledati Dustina Poiriera, koji desetljeće bije ratove da bi uvijek nadomak posljednjeg rova posrnuo i vraćao se na dno, kako prima stoti udarac u pleksus, bubreg i jetru i ostaje stajati za pobjedu, trebalo bi biti inspirirajuće. Ne može se naučiti čvrstoća, pogotovo ne takva kakvu imaju on i njegov protivnik, ali se mora moći ojačati volja. Ako danas niste spremniji suočiti se s nevoljom ništa više nego prije pet ili 10 godina, propuštate život. Pogledajte Kelvina Gasteluma kako se diže iz trećeg nokdauna u istoj rundi i slijepo zamahuje prema izobličenom Israelu Adesanyi i pričajte kako ste odustali od ispita jer je kasno, trčanja jer je hladno, posla jer je teško, ljubavi jer boli.

Ne možete nikada biti u potpunosti bez straha, ali biti nesutrašivi kad je potrebno najbliže je što ćete prići besmrtnosti.

Većina stvari oko MMA je u kurcu, marketing i laž.

Sve u kavezu je gola istina.