Prva poruka: “Izlaziš na uskršnji ponedjeljak. U.”

Jebemtimater, bio sam za Novu godinu – pomislim.

Druga: “Piši šta hoćeš, nitko neće biti na internetu. U.”

Znam – pomislio sam.

Treća: “Jebem i ja tebi. U.”

Ja osobno ne izlazim na Uskrsni ponedjeljak; štoviše, cilj mi je u životu izlaziti manje. U., skraćeno od Urednik, javlja da izlazi kolumna koju čitate. Iz nekog se razloga većina značajnih događaja koji su postali vjerski praznici događala na dan kad meni izlazi kolumna. Možda je to moj vječiti blagoslov – pisati o bilo čemu na svaki blagdan. Kao prošli put kad sam pisao o profesionalnom hrvanju. Ali o čemu sad – o tucanju jaja? O onome kad je Raven razapeo Sandmana u najvećem skandalu kečerske federacije ECW?

Ne, ako želim doživjeti potrošiti honorar.

Pisat ću o nečem užasno bitnom što je užasno bitno samo meni. To nešto je netko i zvao se John L. Sullivan. On je posljednji goloruki šakački prvak, velika pijanica i malo rasist. Normalni Irac iz Bostona s kraja 19. stoljeća, pomislit ćete krivo. Normalno nije živjelo u tijelu i umu ovog čovjeka. John L. Sullivan bio je nevjerojatno nenormalan.

Postanak Strongboya
I’m unmentionably fresh, I’m a mensch, get correct.

Njegovu sliku danas prepoznajete kao internet meme pretjerane i komične muževnosti, ali John L. Sullivan je svoju toksičnu muškost živio toliko uvjerljivo da su memovi s njegovom slikom često realniji od njegove biografije.

Skovan je 1858. u braku irskih imigranata Michaela Sullivana i Catherine Kelly u kozmopolitskom South Endu u Bostonu. Michael je bio rodom iz Abbeydorneya – mjesta koje se još zvalo Kyrie Eleison, što je grčki izraz za “Gospode, smiluj se”. Toliko o razlozima migracije.

O Sullivanovoj mladosti ne zna se puno, ili nije odveć zanimljivo. Prije nego što je postao Boston Strongboy, John L.Sullivan bio je tek običan boy, ako ne i pristojno dijete iz bostonskog Dwight Grammar Schoola. Njegovi roditelji, ponosni irski katolici iz mjesta čija sama imena zazivaju boga, planirali su ga poslati u svećenike pa je kratko pohađao Boston College, obrazovnu ustanovu koja je de facto bila produženo krilo tamošnje Crkve Bezgrešnog začeća. Strongboy je imao jako dobre ocjene i da se odlučio nastaviti školovati završio bi u Holy Cross Collegeu.

S 16 ili 17 godina kroz sportske je programe počeo otkrivati opijajuću strast prema pretvaranju svog tijela u stroj. Ovaj student Crkve Bezgrešnog začeća shvatio je da je pretvaranje vode u vino impresivna moć, ali pretvaranje muškaraca u vreće krumpira znatno uzbudljivije.

Nakon što je kroz baseball zaradio prve novce Sullivan je zaboravio na udžbenike i Sveto pismo te se okrenuo kršenju božjih zapovijedi: šakanju, žderanju i kurvanju. Bio je dobar učenik, ali vrhunska baraba.

Boks je tih godina, desetljeća i stoljeća bio drugačija igra. Borci su bili goloruki, hrvanje dopušteno, a sama praksa velikim dijelom ilegalna. UFC 1 je u odnosu na većinu mečeva Sullivanova vremena izgledao kao Wimbledon. No, zakonitosti udaranja šakama trebala bi biti jednaka, zar ne?

Zapravo ne. U to vrijeme boksači – pa i Sullivan, najjači od svih – nisu otkrili kretanje kao alat napada i obrane. Borci tako nisu mogli feintati udarce, izbjegavati crtu napada ili u potpunosti koristiti prednosti pravokutnog oblika ringa. To je dovelo do pomalo smiješnog boksačkog stava koji je ostao stereotip u popularnoj kulturi za borbu rukama. Vidjeli ste taj motiv na svemu od crtića sa Zekoslavom Mrkvom do majica Conora McGregora koja se implicitno poziva na naslijeđe irskog uličnog šakanja prošlih stoljeća.

Borci bi stajali s obje ruke ispred sebe i rotirali ih kao da okreću nevidljivi čekrk. Bio je to jedini način da protivnika učinite nesigurnim u to hoćete li zamahnuti lijevom ili desnom i istovremeno budete s obje ruke aktivni kako biste mogli presresti napad. Borbe su tako bile prilično statične, a nokauti zbog toga česti.

Takav stil borbe mogli ste naučiti i u kavani. Kako je Sullivan rano postao pijanica, njegovi su se sparinzi najčešće ondje i održavali. Čim bi ušao u krčmu, pozvao bi ikoga tko se osjeća jačim da stane pred njega. Sullivan je bio karizmatičan govornik i neke od njegovih izreka danas su formirane u zbirke. Za one koji misle da je u uličnoj tuči faktor sreće ključan, Strongboy je imao odgovor: “It ain’t so much luck that makes a man success, as it is the kind of fighting, no matter what the odds are. Bad luck can be turned into good luck with a few wallops placed right.”

Borbe Boston Strongboya ubrzo su postale gotovo karnevalski izazovi bilo kome bilo kada. Suvremena boksačka statistika uknjižila mu je tek 41 borbu, iako ih je vjerojatno imao oko 400 u raznim formatima i pravilima.

Svoju prvu titulu dobio je u vrijeme kad titula nije bilo, pobijedivši čovjeka koji vjerojatno i nije bio šampion. Titule su bile mitovi zasnovani na novinarskom mišljenju, koje je u vrijeme prije televizije bilo jedini orijentir i trag o borcima i borbama. Kako bi stvari bile još kompliciranije, i sami pojasevi bili su problem jer bi borbe učinili službenima, a time bi služben bio i poziv policiji da ih prekine i pohapsi sudionike, gledatelje i organizatore. Nakon što je Jem Mace, posljednji svjetski šampion – dakle, britanski i američki – 1870. odustao od službenih borbi, svijet nije imao pravog šampiona. Najbliže tom statusu došao je Patrick Paddy Ryan, pobijedivši relativno poznatog Britanca Joea Gossa u Coillier’s Stationu u West Virginiji tijekom meča od 87 rundi.

Nakon pobjeda nad Professorom Mikeom Donovanom i Johnom Floodom, John L. Sullivan je, s druge strane, postao narodni izazivač. Meč za tu titulu priča je za sebe. Lokacija ovog dvoboja mijenjana je nekoliko puta nakon što bi policija saznala gdje će se meč održati, Ryan je imao herniju, a zbog godina bez borbe i treninga nakon što je osvojio zakonski ilegalnu titulu bio je potpuno izvan forme. Ryan je također bio i hrvač, što je kompliciralo pregovore o pravilima. Na koncu je borba u zadnji čas dogovorena za Mississippi City 7. veljače 1882. po tzv. London Prize Ring pravilima koja su dopuštala hrvačka rušenja, a runde bi završavale kad bi jedan ili obojica boraca bili bačeni ili se našli na tlu.

Strongboy je nadjačao Paddyja u svega 11 minuta. Najznačajniji trenutak u meču dogodio se u drugoj rundi, kad je Ryan odlučio hrvati sa Sullivanom i uspio ga srušiti, ali i izgubiti svu energiju. Nešto je to što često viđamo u MMA-u i dan-danas. Nakon toga je umorni Ryan gubio i okršaje u klinču i boksačke razmjene. Kad se činilo da niti jedan od dvojice boraca neće imati snage za još jednu rundu, Sullivan je desnicom pogodio Ryana i presložio ga u hrpu kostiju i mesa, kao neki čudovišni paket ljudskog tijela iz Ikee.

Oko 5.000 okupljenih na ilegalnom boksačkom meču na livadi pored Mississippi Cityja pozdravilo je novog najjačeg na svijetu.

Na turneji
I am sick, I will punch a baby bear in his shit.

Većina šampiona se nakon osvajanja titule vrati treninzima i pripremama za izazivače, a John L. Sullivan se vratio alkoholizmu. “I have been intoxicated, but I never was drunk,” tvrdi još jedna njegova maksima. Sullivanov ljubavni trokut pića, jela i tučnjave činio je da opsesivno smišlja način da ih ujedini. Iako je pohađao katoličku jezičnu školu, Sullivan je bio bolji u zbrajanju, pa je svo troje spojio u veleturneju salunskog boksanja i bakanalija. Ova putujuća gomora mačizma nagurana u vlak putovala je s jedne američke obale na drugu osam mjeseci tijekom kojih su se Sullivan i njegova pratnja tukli u oko 150 mjesta. Ako mislite da A$AP Mob i Odd Future najbolje utjelovljuju izraze poput crew, posse, entourage ili clique, trebate znati ponešto o ekipi koja se zvala The Great John L. Sullivan Combination.

Nakon cjelodnevnog orgijanja za stolom i šankom, Sullivan i njegova Kombinacija najtvrđih šakača, hrvača i protuha, praćeni masom lokalnih znatiželjnika, 26. listopada 1883. ukrcali su se u vlak koji je krenuo prema Baltimoreu.

Oficijelna premisa ove turneje bila je marketinški briljantna koliko i unosna: Sullivan je nudio do 1.000 dolara (24.000 dolara u današnjoj protuvrijednosti) svakome tko bi se usudio boksati s njim nekoliko rundi, a ukoliko ne bi bilo hrabrih, jakih i ludih, Boston Strongboy boksao bi s nekim iz svoje pratnje. Bio je to tek zapaljen američki senzacionalizam u svojoj najvažnijoj evolucijskoj fazi. Sullivan se rušenjem barijere između zvijezde i njenih poklonika pozicionirao kao stvarni narodni šampion, istovremeno razbijajući pripadnike istog tog naroda. Ta je ideja antipod šampionske filozofije svih budućih vremena: Sullivan se želio boriti s doslovno bilo kim na svijetu, a svi budući šampioni željeli su se boriti samo protiv onih koje su smatrali pobjedivima. To ga ne čini revolucionarom ili pravednikom – John L. Sullivan se smatrao nepobjedivim i želio je to statistički dokazati izazivanjem Amerike na dvoboj.

Između rundi su se pili čaj i voda, sve dok mahniti Sullivan nije prešao na viski. U 44. rundi Sullivan se ispovraćao i činilo se da će borba biti gotova

Nitko u Baltimoreu nije izazvao Sullivana, ali oko 3.500 ljudi naguralo se u dvoranu otvorenih usta gledati Sullivana kako sparira. Prvi izazivač pojavio se u McKeesportu u Pennsylvaniji. Istetoviranom Jamesu McCoyu protiv Sullivana nisu pomogle ni tetovaže zmija i zmajeva, ni reputacija lokalnog kralja kavanskih kavgi – John L. nokautirao ga je s prva dva udarca desnom pa lijevom. Borba je trajala nekoliko sekundi.

Gradovi i izazivači nizali su se u mutnom redoslijedu neprekinutih mamurluka i masnica: Harrisburg, Scranton, Lancaster, Youngstown, Steubenville, Terre Haute, Chicago, McGregor, Dubuque, Clinton, Muscatine, Omaha, Topeka…

Najozbiljniji izazivač Sullivanu u prvom dijelu turneje bio je željeznički radnik iz St. Paula Morris Hefey, visok i težak kao i sam Sullivan. No, nije stigao ni ispružiti ruku, Sullivan ga je srušio prvim udarcem, Hefey se hrabro pokušao ustati, ali je drugi put ostao ležati. Meč je trajao 30 sekundi.

Najneozbiljniji izazivač Sullivanu bio je Mike Sheehan, kovač iz Davenporta u Iowi. Njegova je supruga inzistirala na audijenciji kod Sullivana prije njihova meča. Sheehanovi su imali petoro djece čija je majka bila uvjerena kako će njen suprug ubiti Sullivana i ostati zapamćen kao ubojica do kraja života. Nakon što je Sheehan primio prvi udarac, razjareno se zaletio na Sullivana koji ga gotovo nokautirao izvan pozornice. Za svoj je simpatični bijes dobio 100 dolara, iako je izazov izgubio.

Kad je karavana zašla u područje Rocky Mountainsa, Kombinacija Johna L. Sullivana brzo je eskalirala u kombinaciju saniteta i sanatorija. Tuče su izbijale među borcima iz pratnje jednako često kao i nekontrolirane tuče s lokalcima. Sam Sullivan je u stanju koje su novinari opisali kao “beastly intoxication” u gradu Victoriji odbio ustati na zdravicu domaćina u ime kraljice Victorije. Nije ga ćaća odgojio kao Irca koji nazdravlja engleskoj monarhiji. Za Božić u Denveru zamalo je propucao jednog od svojih kolega iz vlaka igrajući se sa sačmaricom. U Leadvilleu je zapaljenom kerozinskom lampom gađao drugog kolegu. Kolega je riječ koja je očigledno imala fleksibilnije značenje u Sullivanovu vlaku.

Najtežu borbu John L. Sullivan imao je u – ne biste nikad pogodili – Texasu. U Galvestonu ga je izazvao Al Marx, mrcina koja je u narodu slovila kao državni šampion. Marx je Sullivanu udijelio južnjačku dobrodošlicu šakom u bradu trenutak nakon početnog rukovanja. Sullivan je potpuno pijan jedva preživio prve dvije runde i onda ga je bijes otrijeznio. Desnim aperkatom je odigao Marxa od zemlje i odmah ga pogodio ljevicom. Osveta nije stala na tome. Sullivan je podigao izazivača sa zemlje u zrak i bacio ga preko reflektora ravno u orkestar polomivši par violina, tri stolice i bubanj.

Najkraću borbu Boston Strongboy imao je u Memphisu. William Fleming izašao je na megdan šampionu i dobio lijevi kroše u sami vrh čeljusti. Bio je u nesvijesti najmanje 15 minuta. Meč je trajao dvije sekunde.

Turneja je završila u Toledu u Ohiju 23. svibnja 1884. U osam mjeseci Kombinacija je obišla 26 od 38 država. Sullivana je izazvalo 39-oro ljudi i svi su izgubili.

John L. Sullivan u tom je trenutku bio najpoznatiji američki sportaš u eri prije sporta. Postao je prvi američki superstar na osnovu dvaju jako američkih koncepata: novina i željeznice. Samo 14 godina ranije njegov put ne bi bio moguć; toliko je, naime, prošlo od ujedinjenja željeznica Union Pacific i Central Pacific takozvanim Golden Spikeom.

Istovremeno, njegovu je slavu putem Police Gazettea pronosio kum sportskog novinarskog senzacionalizma, Sullivanov zemljak Richard K. Fox. U različitostima ove dvojice ljudi najbolje se zrcali Sullivanov karakter. Granica između njegove želje da potvrdi svoju udaračku superiornost i neuništiv karakter tučama po Americi i Foxove potrebe za zaradom na svemu što se dalo izokrenuti u cirkus bila je donekle mutna i diskutabilna, ali možemo je okarakterizirati kao integritet.

Richard Fox nije ga imao.

75 rundi
I can end a conversation real quick.

The National Police Gazette bila je jedna od prvih američkih publikacija koja je imala svoju sportsku rubriku, a njome je upravljao irski imigrant Richard K. Fox. Sullivan i Fox svoje su neprijateljstvo započeli nepotvrđenim incidentom kad je Sullivan odbio ustati se od svog stola i doći pozdraviti Foxa, smatrajući da bi trebalo biti obratno. Kako god ono počelo, nastavljeno je na osnovu različitih pogleda na sport – ili, ako hoćete, svijet – a iz njega je stvoren posljednji veliki meč golorukog šakanja.

Kako Fox nije podnosio Sullivana, The Gazette je drugog čovjeka nazivao šampionom. On se zvao Jake Kilrain. I on je bio Irac i on je rođen u Bostonu. Nije ni čudo da se sveučilišni sportski timovi u Notre Dameu nazivaju Fighting Irish.

Prvi pregovori između Kilraina i Sullivana događali su se 1887., nakon što je Fox inzistirao da njegov Irac bude sljedeći izazivač. Dogovor je propao, a Sullivan je otišao na drugu turneju – po Europi. Fox je Kilraina proglasio novim šampionom i dao izraditi The Gazette pojas optočen srebrom i dijamantima. Sullivanova klika je iz zajebancije izradila zlatni pojas s 256 dijamanata u tadašnjoj vrijednosti od 8.000 dolara. Usporedbe radi, američki predsjednik Chester A. Arthur u to je vrijeme primao mjesečnu plaću nešto višu od 4.000 dolara.

Kilrain je i sam pošao u Europu boriti se protiv britanskog prvaka Jema Smitha. Njihov legendarni meč na otočiću u rijeci Seni trajao je 106 rundi, nakon čega je proglašen neriješenim zbog mraka. Borba je bila posljednji dokaz da je Kilrain dostojan meča za titulu.

No, Sullivan je popio pola britanskog otočja i u Ameriku se vratio polumrtav i sa 130 kilograma sala na sebi. Sullivan se žalio na bolove u trbuhu i malaksalost, ali stvarna dijagnoza je bila puno gora. Imao je akutno zatajenje bubrega i jetre. U najtežem su trenutku njegove bolesti zvali svećenika da mu da posljednje pomazanje. U bolesti je smršavio na 72 kilograma, ali je početkom 1889. ipak prihvatio meč protiv Kilraina.

Tijekom šestomjesečnih priprema Sullivana je u američkom Belfastu za meč pripremao William Muldoon, kralj hrvanja grčko-rimskim stilom i pionir fizičkih priprema ljudskog tijela za borbu. Kad je Boston Strongboy stao u ring u Richmondu, Mississippi, imao je savršenih 97 kilograma. Uzdasi prisutnih koji su se zbog Sullivanove bolesti i principijelne sklonosti belaju kladili na Kilraina bili su srceparajući. Kilrain je imao gotovo 10 kilograma manje.

Bilo je 10 sati ujutro 10. lipnja 1889. i oko ringa sklepanog preko noći pod svjetlima baklji stajalo je oko 3.000 ljudi. Došli su gledati događaj ilegalan u svih 38 država, uključujući i Mississippi. Nagrada za hapšenje boraca bila je 1.500 dolara. Svi prisutni na mjesto prekršaja došli su nekim od triju noćnih vlakova iz New Orleansa. “Odredište i povratak” – bilo je sve što je pisalo na kartama.

U 10 sati i 13 minuta sudac je označio početak meča. “Time!” – uzviknuo je John Fitzpatrick, budući gradonačelnik New Orleansa.

Počeo je posljednji meč za titulu prvaka teške kategorije golim šakama u povijesti.

Borba je suđena prema pravilima London Prize Ring. Ubrzo nakon nje, pravila markiza od Queensberryja, koja su nalagala rukavice i trominutne runde, postala su općeprihvaćena i temeljem onoga što danas poznajemo kao boks. Sullivana danas netočno pamtimo kao isključivo golorukog fajtera baš zbog meča protiv Jakea Kilraina.

Prvih nekoliko rundi boksači su zapravo hrvali. Prva runda trajala je samo 15 sekundi, nakon što je Kilrain bacio Sullivana na tlo. No, hrvanjem se nije moglo pobijediti, a utrošak energije na rušenje težeg protivnika nije bila dobra investicija. Kilrain je krenuo boksati i u petoj ili šestoj rundi pogodio Sullivana u uho tako jako da je iz njega potekla krv. U to se vrijeme posebno kladilo na takozvanu ‘prvu krv’. Sudac je uzviknuo “First blood – Kilrain!” – i zadovoljni kladioničari počeli su trljati dlanove.

Borbu je teško opisati – ne samo zbog njena nevjerojatnog setinga, nego i zbog pristranih izvještaja koji su nakon nje kružili. Neke od činjenica oko kojih se svi slažu govore dovoljno.

Nakon sat vremena borci su bili u 30. rundi. Leđa su im bila prekrivena plikovima od istog sunca koje je pržilo leđa crnačkih robova Mississippija s punih 38 stupnjeva Celzija. Sullivanova cipela bila je natopljena krvlju, jer su borci nosili klinove na đonovima kao bi se bolje kretali po zemlji, a Kilrain je u nekom trenutku stao Sullivanu na nogu.

Između rundi su se pili čaj i voda, sve dok mahniti Sullivan nije prešao na viski. Navodno je trebao okrepljenje duha.

Borba je bila mučna za gledati; borci su razmjenjivali najjače udarce, ali nitko nije padao. No, Sullivan je pobjeđivao – njegovi su udarci jednostavno bili malo jači. Ubrzo su Kilraina sekundanti morali nositi u kut u pauzama između rundi.

U 44. rundi Sullivan se ispovraćao i činilo se da će borba biti gotova. Kilrain je ponudio neriješen ishod, ali Strongboy nije vjerovao u neriješeno.

Do 70. runde Kilrain je bio gotovo mrtav. U svom je kutu imao Mikea Donovana, koji je navodno nekoliko puta svjedočio smrtima boraca u ringu. Kilrain više nije mogao naći centar ringa – njegovi pomoćnici bi ga vodili poput slijepca.

Na početku 76. runde Kilrain se vukao prema točki za koju je smatrao da je mjesto gdje se njegov protivnik nalazi. Donovan je bacio spužvu u ring i meč je bio gotov. Boston Strongboy je pobijedio. Ili samo preživio.

John L. Sullivan uhićen je u Nashvilleu, Jake Kilrain u Baltimoreu. Sullivan je dobio kaznu od godinu dana zatvora koja je pod pritiskom javnosti pretvorena u novčanu kaznu od 500 dolara. Kilrain je odležao dva mjeseca pritvora.

Snagator i džentlmen
Now face the flame fuckers your fame and fate’s done with.

John L. Sullivan pao je, kao i mnogi nepobjedivi poslije njega, zbog starenja u fizičkom i zastarijevanja u boksačkom smislu.

U periodu nakon meča s Kilrainom, Queensberry pravila učinila su ilegalno šakanje ne samo legalnim, već i legitimnim i unosnim sportom. Šakači nisu više učili tući se u birtiji s klošarima, nego u klubovima s trenerima. Nove generacije boraca nikada se nisu borile bez rukavica na rukama. Prva zvijezda te nove generacije bio je Jim Corbett. Duge, uređene kose, pomodno obučen, ulickan i gramatički besprijekornog izražavanja vjerojatno je prva inspiracijska postaja svim pozerima iz današnjeg Portlanda. Zvali su ga Gentleman Jim.

Za prvi veliki šampionski meč po Queensberry pravilima Olympic Club iz New Orleansa izgradio je dvoranu opskrbljenu strujom. Borba Sullivana i Corbetta bila je vrhunac trodnevnog spektakla zvanog Carnival of Champions, tijekom kojih su se i borci nižih kategorija borili za pojaseve. U samo nekoliko godina boks je od borbi na farmama došao do organiziranog nacionalnog spektakla. Tisućama kilometara dalje, na Pulitzerovom neboderu u New Yorku montirano je crveno i bijelo svjetlo povezano telegrafom s dvoranom u New Orleansu. Okupljena masa pratila je tko pobjeđuje – crveno za Sullivana, bijelo za Corbetta.

Ključnu razliku između sebe i Sullivana i zašto je bijeli reflektor sijao najbolje je opisao sam Gentleman Jim:

“Now, I knew that the most dangerous thing I could do was to let Sullivan work me into a corner when I was a little tired or dazed, so I made up my mind that I would let him do this while I was still fresh. Then I could find out what he intended doing when he got me there. In a fight, you know, when a man has you where he wants you, he is going to deliver the best goods he has.”

Drugim riječima, Corbett je razmišljao kao boksač, Sullivan je još uvijek bio ‘samo’ borac. Corbett se kretao, izbjegavao Sullivanove juriše i koristio distancu – sve taktike koje Sullivan nije razumio. Tijekom sedme runde Corbett je učinio nešto dotad nezamislivo – napao je Sullivanovo tijelo. Do 14., Sullivanova ionako upitna kondicija erodirana alkoholom, zasićenim masnoćama i Corbettovim udarcima u trbuh učinila ga je gotovo nesposobnim za borbu. U 21. rundi Sullivan je ruke držao potpuno spuštene. Corbett ga je desnom poslao na koljena. Boston Strongboy se ustao samo da bi ga dočekala kombinacije lijeve i desne koja ga je nokautirala licem u pod.

Sudac, njegov tim i sekundanti Jima Corbetta morali su ga ujedinjenim snagama odnijeti u kut. Kad je došao sebi, Sullivan je izrekao svoje posljednje riječi kao šampion, tako nepogrešivo sullivanske: “Gentlemen, gentlemen, I have nothing at all to say. All I have to say is that I came into the ring once too often – and if I had to get licked I’m glad I was licked by an American.”

…

Ostavštinu Johna L. Sullivana teško je okupiti u smislenu presudu. Čovjek koji je s jedne strane bio ksenofob – iako iz imigrantske obitelji – i odbijao sparirati s crncima, istovremeno je uvijek bio na strani radničkih zajednica i sirotinje. Prezirao je industriju oružja (“I think any maker of firearms has murder in his heart,” govorio je) i otvoreno kritizirao Wall Street.

Boston Strongboy je mrzio kukavice, ali nosio isključivo uske, čvrste hlače otkad ga je napao štakor. Nije dopuštao šale na račun žena koje bi skakale na stol kad bi u kući vidjele miša.

Bio je poput konzerve američkog graha s dušom.

U današnja sociološki i po gotovo svim znanostima kaotična vremena muškarci se u potrazi za izgubljenim identitetom često okreću prošlosti i simbolima muškosti od povijesno komično iskrivljenih vizija vikinga do Boston Strongboya. Skliska je to paradigma koja često vodi u besmisao. Arhetipi muškosti u prošlosti nisu bile tako jednodimenzionalne ličnosti kao što ih zamišljamo. Svaki od njih pokazivao je snagu, izdržljivost i integritet kad je bilo potrebno, ali i suosjećanje i, najbitnije od svega, sposobnost za razmišljanje svojom glavom.

Kao ljudi programirani smo preživjeti uz sve mogućnosti koje su nam dostupne. Muškarčine prošlosti pamtimo kao takve jer neke od tih mogućnosti jednostavno nisu imale pred sobom. Je li Gentleman Jim bio kukavica zato što je nadmudrio, a ne nadjačao nepobjedivog? Ne. Imao je na raspolaganju znanje koje ga je učinilo superiornim borcem u odnosu na jačeg. Stavio je svoju muškost iza ponosa i razbio najmuškijeg Amerikanca u povijesti.

Trenirati i živjeti kao netko iz prošlosti tko je morao živjeti na težak i nezdrav način danas je jednako suludo kao i ne primiti penicilin.

No, postoje trenuci u životu u kojima je potrebno posegnuti za skrivenim Strongboyem u sebi. Trenuci u kojima pametniji popušta, ali i gubi. Kad imate mjesta za povlačenje, ali ne smijete to učiniti. Prepoznat ćete ih kad vam se dogode. Neka vas nije sram simbolički ili doslovno podići šake ispred sebe i ne ići unatrag. To će biti vaš autoportret koji ćete ostaviti svijetu.

John L. Sullivan preminuo je u 59. godini života nedaleko od mjesta gdje je rođen i s 10 dolara u džepu. Navodno je njegov grob morao biti iskopan dinamitom u smrznutoj zemlji New Englanda. Njegov portret s rukama spremnim za borbu, međutim, živjet će vječno.