Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Sakupljač duša

O Vasilu Lomačenku i pound-for-pound borbi godine

Postoji Morrisseyjeva pjesma We Hate It When Our Friends Become Successful. Morrissey nije odavno rekao nešto pametno, ali ovaj naslov savršeno pogađa taj sitan i dobro skriven grumen crne, urođene zavisti kojeg se svi jednako, dakle pomalo, sramimo.

Zavidimo svima koji su uspješni, jer imaju nešto što mi nemamo. Ponekad je to čisti talent, ponekad volja i disciplina da se talent nadoknadi. Nekima je lakše oprostiti drugima to što imaju talent. Njega ne možemo u sebi stvoriti na umjetan način i gotovo. Takvi zavide onima koji pokazuju volju za radom veću od svoje. Ustrajati je teško. Što je cilj veći, ustrajati je teže. A opet takvi se drznici, ustrajači, usuđuju pri tome još pokušati inspirirati druge.

“Ako mogu ja istrčati maraton bez ruke, noge i nosa koje mi je odgrizao morski pas čiji sam napad preživio snagom pozitivnog razmišljanja i harpunom za lov na morske pse, možeš i ti”,  reći će neki samodopadni drkadžija u američkom prijepodnevnom talk showu na kojem se ispod sjedala besplatno dijele knjige s njegovom iskešenom facom. Dolazite s takvom knjigom kući nakon što ste prvo svratili u specijalizirani dućan za triatlonce – “ako ovaj bez noge može maraton, ja mogu makar triatlon”, mislili ste u sebi – a nešto iza toga i u onaj novi plejs s krafnama od bundeve i cimeta. Triatlon je za godinu dana, a jesen već prolazi, nema smisla propustiti taj božanstveni okus godišnjeg doba.

Godinu dana kasnije pronalazite knjigu, dopola sažvakanu od strane psa kojeg ste u međuvremenu udomili i gledate potpuno potrganu naslovnicu s facom iritantnog tipa i bude vam nekako drago – ako te nije mogao dovršiti morski pas, može ovaj udomljeni. Zadovoljni ste u svojoj zloći.

Meni je teže prihvatiti sirovi talent koji u nekima živi.

Postoji jedna druga pjesma, od drugog i drugačijeg glazbenika koja se zove Waiting Around to Die. Napisao ju je pokojni američki folk kantautor Townes Van Zandt, kojeg jako volim. Ili sam ga volio dok nisam saznao da je to prva pjesma koju je napisao. Prva! Zamišljam ga kako sjedi na nekom propalom narkomanskom kauču u Forth Worthu u Texasu i uči akorde: A mol, D mol, E mol, prebire po žicama i pomisli:  Okej, idem načrčkati nešto nabrzinu, možda baš znam pisati najbolje jebene pjesme na svijetu i Bam! – napiše jednu od najboljih jebenih pjesama na svijetu.

Kakav šupak.

Lako je pomisliti da je i Vasil Lomačenko ‘šupak’ poput Van Zandta – neosvojiva klisura kondenziranog talenta nekoliko generacija prethodnika – ali stvari opet nisu onakve kakvima se čine. Spoj tog nevjerojatnog talenta – kako mentalnog, tako i tjelesnog – i jednako nedostižne radne etike učinile su ga najboljim tehničkim boksačem današnjice, a možda i nekadašnjice. Ako ne znate tko je Vasil Lomačenko – on je boksač kojeg obožavaju svi koji vole boks, a mrze svi boksači koji se s njim mogu susresti.

Lomačenko ne mora niti jednom snažno udariti kako bi pobijedio. Lomačenko će vas posramiti u poraz

Superlativi o Lomačenkovu načinu boksanja uglavnom niču iz istog vrta čuđenja njegovom tobože izvanzemaljskom stilu, pa otuda i pomalo iskrivljena vizija o tome što on kao boksač jest. Njegov stil skovan je zapravo tijekom godina amaterskog boksanja i u suštini je – nemojte me baciti u katran što ovo pišem – prilično školski. Ono što ga čini neuhvatljivim napasnikom koji kao da se teleportira iz vašeg lijevog kuta u desni, a pogodi vas rukom koja dolazi sa strane na kojoj on ne stoji jest, dakako, njegov footwork.

No, gledate li usporene snimke, a samo tako ima smisla gledati Vasila kako boksa, shvatite da je većina toga osnova boksačkog kretanja. Neki shiftovi koje radi ili uskakanje protivniku u tzv. trokut je možda vratio u modu, ako se tako može reći, ali Lomačenkove tehnike možete naći i u prastarim udžbenicima šakanja kao što je Championship Fighting: Explosive Punching and Aggressive Defense Jacka Dempseya.

Sličica iz knjige Championship Fighting o osnovama footworka

Lomačenkov ambijent u kojem je istovremeno i potpuno zaštićen i iznimno agresivan, izvrsno nazvan matrixom, nastaje iz toga što je jednostavno najbolji u svim poglavljima boksačkog udžbenika. Kapacitet da usvoji i implementira gotovo svo znanje plemenite discipline razbijanja orbitalnih kostiju i vilica na tako superioran način čini ga poražavajuće nedostižnim. To je ono što je tijekom profesionalne karijere postalo njegovo najjače oružje. Njegova nepobjedivost mijenja protivnika. Puncheri ne žele promašivati, kontraši ne mogu pročitati kôd kretanja i presresti ga, swarmeri ne mogu swarmati nešto što je samo po sebi košnica.

Nicholas Walters, koji je u meč protiv Lomačenka ušao bez poraza i s 21 nokautom u 26 borbi, naprosto je odustao od borbe iz ljudskog poniženja koje nije mogao podnijeti.

Lomačenko šaljivo fejka prednji direkt, više za publiku, ulazi u trokut u Waltersovu slabiju stranu, teleportira se natrag ispred njega i zadaje kombinaciju od čistih pet udaraca.

Popularnost Vasila Lomačenka zapravo je u tome što je odlučio biti agresivan borac, a mogao je biti bilo što, ponajviše neuhvatljivi defenzivac. Kao recimo, Guillermo Rigondeaux.

Lomačenko je tako hibridni boksač koji će uzeti nekoliko prvih rundi, raščlaniti protivnikove vještine kao one lažne računalne simulacije iz američkih forenzičkih serija, a potom i fizički raščlaniti protivnika. Predugo procesuiranje koštalo ga je njegova jedinog poraza protiv podlog Orlanda Salida u meču gdje svoju neaktivnost u prvom dijelu naprosto nije stigao nadoknaditi. Agresivni Lomačenko današnjice stvoren je u profesionalnom dijelu svoje karijere, dijelom i pod pritiskom poslovne strane boksa – jedan je od glavnih boraca ozloglašene promocije Top Rank, a još uvijek nije uspio ući pod kožu prosječnog američkog pivopije zalijepljenog za fotelju i zakucanog za ESPN.

Meč protiv Rigondeauxa rezultat je ugovora između Top Ranka i ESPN-a, koji pokušava boks vratiti na kabelsku televiziju i time besplatno predstaviti borce tzv. average Joeu. Osnovni problem boksačkog svijeta – ili, sad kad sam to napisao, najradije bih prepravio u jedan od osnovnih problema boksačkog svijeta – jest taj što su borci rasuti po promocijama čiji menadžeri često međusobno ne razgovaraju, poput Boba Aruma i Oscara De La Hoye, pa na najbolje mečeve trebamo čekati desetljećima.

Nicholas Walters bio je posljednji borac iz Top Ranka kojeg je imalo smisla staviti u ring s Lomačenkom, a Rigondeaux je ovu promociju Boba Aruma napustio 2014. nakon meča sa Sodom Kokietgymom, kojeg je prilično nečasno nokautirao nakon pozdrava rukavicama. S jedne strane ovo je bio meč koji ima savršenog smisla – govorimo o dvojici tehnički najboljih boraca na svijetu; s druge, za nas koji pratimo prljaviju stranu sporta, jasno je da je Bob Arum namjestio Rigondeauxu protivnika za osobnu osvetu.

No, tko je taj Guillermo i zbog čega pišem o njemu kao da je značajan, a za njega niste čuli? Guillermo Rigondeaux je kubanski borac koji za svoje neveliko bogatstvo i još manju popularnost može kleti istu onu sudbinu koja ga je nagradila talentom, a može i biti objektivan i priznati sebi kako je igrao na sigurno u sportu u kojem to ne donosi novac. Rigondeaux ima vještinu Lomačenka, ali je koristi u minuciozno isklesanom remek djelcetu od stila koji je defenzivan na način koji se cijeni u boksačkim školama kao primjer za određenu tehniku, ali ne i u arenama u kojima je Rigondeaux svoje sudačke odluke slavio praćen zijevanjem publike i vraćanjem sitniša tipa s hot dogovima nezabavljenoj publici.

Rigondeaux je tako Mayweather bez Lamborghinija, ako već smijem biti malo zločest. A ako ću pokušati biti objektivan, što mrzim raditi, mogao bih nazvati Rigondeauxa jednim od najboljih kontraudarača najbržih ruku u povijesti sporta – koji, međutim, nije imun na mentalne probleme. Znao se naći na guzici iz čiste dosade ili gubitka koncentracije, nazovite to kako želite. Ponekad u svojoj sambi, ili što god se već pleše na Kubi – ne podnosim latino plesove – ostane sam sa sobom u svojim mislima i neki Hisashi Amagasa ga pošalje u dva potpuno neočekivana nokdauna.

Rigondeauxov lijevi direkt iz kontragarda jedan je od najboljih udaraca suvremenog boksa.

Bez obzira na ovo, Rigondeaux je majstor osvajanja rundi, neuhvatljiv poput duha kojeg je nemoguće dodirnuti, a opasno uopće pokušati.

To istovremeno znači da je dovoljno dobar da nitko ne želi gađati zrak oko njegove glave, a iz istog razloga nitko ne želi ni gledati te promašaje tijekom 12 rundi. Nakon što je Rigondeaux osramotio Nonita Donairea, više nitko nije želio boksati protiv njega. Guillermovi fanovi nazvat će to prokletstvom, ali jedno je to od onih prokletstava koje sami odaberete ili se u njih zaljubite i ne želite drugo i drugačije.

U subotu navečer su u ring Madison Square Gardena stala i dva najbolja amaterska boksača. Lomačenko je svoju karijeru završio s dva olimpijska zlata te rekordom od 396 pobjeda i jednim porazom, koji je osvetio žestoko i dvaput. Rigondeaux je također dvaput osvajao zlato na olimpijskim igrama i njegov skor od 475 pobjeda i 12 poraza u jednakoj se mjeri čini kao tiskarska pogreška. Sukob je to dvaju stilova amaterskih boksačkih sila koje su, za razliku od političkih poklapanja, u boksačkom smislu na različitim stranama spektra.

Lomačenka nije moguće svrstati u određenu školu, ali njegovo boksanje iz kutova i, na koncu, taj hi-tech mentalitet po kojem je i dobio nadimak, imaju temelje u skolastici šakanja ukrajinske regije Sovjetskog Saveza, dok su Rigondeauxov solo ples iz gušta uz lijevi direkt iz kontre – kao neočekivana bubnjarska sinkopa iz Buena Vista Social Cluba – nepogrešivo kubanski.

Sad kad sam napravio ovu usporedbu, mislim da je početak Rigondeauxovih problema možda u tome što je od njih dvojice Lomačenko taj koji je školovani plesač.

Priča o meču koji je trebao biti mokri san svakog šahista među boksačima i fanovima ostat će ta da vas Lomačenko ne mora niti jednom snažno udariti kako bi pobijedio. Lomačenko će vas posramiti u poraz.

U tehničkom smislu narativ je postavljen snimkama iz svlačionice u kojoj se Lomačenkov tim prepire sa sucem oko toga što će i kako biti tolerirano za izlazak iz klinča. Lomačenko je boksač koji vam stoji blizu, a kako ga ne možete pogoditi, možete ga zagrliti. Klinč je za defenzivnog borca poput Rigondeauxa ključno oružje u razbijanju tempa.

Prva runda prošla je uz tek pokoji dodir boraca, ali njihovo je kretanje izgledalo kao ples toreadora i bika u videu koji vam je netko poslao jer je bik rogovima probio kitnjastog izazivača. Lomačenko je i bio veći borac u ringu – Rigondeaux se, istini za volju, nalazio u kategoriji debelo iznad svoje, a pokazalo se i u ligi iznad svoje.

Drugom rundom dominirao je klinč kojim su upravljali svi osim suca. Lomačenko bi agresivno čupao ruke iz Rigondeauxovih overhookova, a Rigondeaux je imao možda najsvjetliji trenutak u meču kad je jednom rukom držao Lomačenka za potiljak, a drugom ga udario u lice.

Činjenica da sam to izdvojio kao trenutak večeri za borca koji slovi za jednog od najboljih tehničara naše generacije govori sve što o ovom meču trebate znati.

Muke po klinču. Sudac u trećoj rundi još uvijek ne zna što bi s Rigondeauxovim destruktivnim ponašanjem. No, dotad Lomačenko već umije i sam izići na kraj sa Guilleromovim zagrljajima.

Nakon toga je Lomačenko upogonio svoju matricu – čak i kada bi završio u klinču uspijevao bi izvući lijevu ruku i pogoditi Rigondeauxa krošeom prije razdvajanja. Rigondeaux je počeo odustajati od napadačkih taktika i sve što je radio bilo je defenzivno kretanje, saginjanje i neutraliziranje Lomačenkovih teleportacija s lijeve na desnu stranu klinčem. U jednom je trenutku tijekom treće runde Rigondeaux čak spustio ruke, pokušavši valjda samoga sebe ohrabriti da je on taj koji pravi šou večeras, ali kad je Lomačenko napao, Guillermo ga je samo zagrlio.

Nakon sudačkog razdvajanja suca Lomačenko trči prema Guillermu, radi kombinaciju, okrene njegov pokušaj klinča u za sebe povoljan kut, napravi drugu kombinaciju i izađe van.

Rigondeauxovo lice nije otkrivalo očaj koji ga je punio kao poplava. Postalo je teško raspoznavati radi li Rigondeaux defenzivne kretnje ili se samo grči od nemoći.

U šestoj rundi sudac je oduzeo Rigondeauxu bod za neaktivnost, odnosno držanje klinča.

Nakon šeste runde Guillermo Rigondeaux je odustao. Dogodio se najgori mogući ishod za Lomačenkove promotore koji su trebali jedan veliki nokaut protiv drugog najboljeg tehničara svijeta. Lomačenko još uvijek nije globalna zvijezda kakva bi trebao biti da boks nije takva odvratna i smrdljiva kaljuža u kojoj predatori nisu borci, nego podli, amorfni ljigavci koji ih promoviraju.

Lomačenko ovoga puta anticipira Rigondeauxovo defanzivno pregibanje, izvlači se i baca tri zadnja aperkata kroz gard. Koliko puta ste vidjeli tri zadnja aperkata zaredom? Sigurno ne puno.

Rigondeaux je navodno ozlijedio lijevu ruku, iako se ne mogu sjetiti da ju je uopće koristio u ovom meču dvojice kontragardaša. Značaj ovog meča mogu vam lako dočarati time što bi ovaj tekst bio o Guillermu Rigondeauxu da je uspio pobijediti Lomačenka. Ovo su mečevi koji se bore dok vas doktori silom ne odvuku iz ringa. Nešto o tome Guillermo bi mogao saznati od Miguela Cotta, koji je prije desetak dana izgubio svoj oproštajni meč kad mu je tijekom sedme runde pukao biceps i otkotrljao se k ramenu. Cotto je izgubio na bodove, a ne na stolcu.

Rigondeaux je stariji borac, možda nije više brz kao prije, makar je to teško ocijeniti protiv ovakvog protivnika. Možda je odustao jer ga je Lomačenko suočio s njegovom smrtnošću. On je naprosto takav boksač. Poput smrti. Znate da dolazi, znate što će se dogoditi kada dođe, ali ipak ste iznenađeni, ipak pokušavate pružiti besmislen otpor. A onda, prije ili kasnije odustanete. Nečija tijela koprcaju se do samog kraja, ali u duboko u sebi pomirila su se sa sudbinom.

Ovaj nasmijani dječak u šarenom šorcu, više nalik na pajaca, zapravo je sakupljač duša.

Prije godinu dana poslao sam svoju kratku biografiju Telesportu i sad je trenutak da njen zaključak citiram: “Vasil Lomačenko je najbolji borac na svijetu.”