Japanski su suvremeni borilački sportovi, unatoč svom često ksenofobičnom tradicionalizmu, prožeti psihologijom profesionalnog hrvanja ili, kako se to u Japanu naziva, puroresua. Pride FC je uostalom pokrenut novcima yakuze Hiriomichija Momose, a njihova prva priredba bila je borba princa brazilskog jiu-jitsua Ricksona Gracieja protiv japanskog kečera i suosnivača Pridea Nobuhika Takade pred 50.000 ljudi. Školovani borci i entuzijasti šaketanja faca sa zapada u Japanu su bili mainstream zvijezde koje su uživale u anarhiji i kaosu tamošnjih MMA i kickboksačkih priredbi. Ujedinjeni u nerazumijevanju japanske kulture, borci su nakon krvavih borbi zajedno orgijali u tokijskoj četvrti Roppongi miksajući analgetike i Dom Perignon kao u kakvoj crnohumornoj verziji Lost in Translation.

Pride je dopuštao nabijanje protivnika piledriverom na tjeme, koljena u parteru i steroide. Čašice s urinom najčešće su stajale u nekoj praznoj i zabačenoj prostoriji u backstageu koju bi nakon događaja počistili čistači. Pretvarati se da koktel uličnih pravila i juicea nije bio pogonsko gorivo Pridea bilo bi licemjerje.

U petak je u Saitama Super Areni gostovao UFC, ali nitko nije u meč ušao na Vicodinu ili u lucha libre maski. MMA je kao sport ozakonjen tihom amputacijom njegovih puroresu korijena. Prideova kultura spektakla i ekscesa žrtvovana je u korist sivkastog populizma i prijetvorne propagande zdravlja. Nekadašnji dom najluđeg fenomena borilačkih sportova uspješno je gentrificiran.

Umjesto počasne salve danas se prisjećamo boraca i trenutaka iz Super Saitame koji su tu eru obilježili.

Kazushi Gracie Hunter Sakuraba
(vs Quinton Rampage Jackson, Pride 15: Raging Rumble, 2001.)

Prije Fedora i Wanderleija postojao je samo Kazushi Sakuraba. Nakon što je Takada spektakularno izgubio pred skoro cijelim Japanom u Tokyo Domeu, Naoto Morishita i ostatak Dream Stage Entertainmenta trebali su puroresu zvijezdu koja će nastaviti uveliko izmišljeni narativ o netrpeljivosti između japanskih i brazilskih boraca. Ovog puta trebali su nekoga tko se znao boriti. Kazushi Sakuraba je prvi, moguće i jedini borac koji je uspješno infiltrirao dašak profesionalnog hrvanja u MMA. Ulazio bi u ring s maskom nalik na onu svog heroja prvog Tiger Maska i izvrtao ruke pripadnicima obitelji Gracie.

Pobjeda nad Roylerom Graciejem izvan Japana je bila prihvaćena kao glitch u Street Fighteru koji se neće ponoviti. Royce Gracie uvjetovao je da njegov meč protiv Sakurabe traje neograničen broj rundi od 15 minuta. U jednom od svojih boljih poteza izvan ringa Kazushi je na presicu došao u pelenama kako bi ismijao Royceov zahtjev. Malo je nedostajalo da mu pelene doista zatrebaju. Sat i pol trajala je legendarna agonija ove borbe nakon čega su Gracieji ubacili bijeli ručnik u ring. Sakuraba se s pravom prozvao The Gracie Hunter. Treći Gracie, Renzo, izgubio je kimurom u desetoj minuti druge runde. Ryan Gracie pao je na prvoj Prideovoj priredbi u Saitami u meču kojem je prethodio najsramotniji promo u povijesti tijekom kojeg je Renzo Gracie umijećem petogodišnjaka čitao besmislice o ponosu Graciejevih koje mu je netko napisao na komad papira.

Ni taj užas nije mogao skrenuti pažnju s činjenice da je catch wrestler Kazushi Sakuraba svladao četiri člana najvećeg obiteljskog sportskog klana.

Sakurabin problem i nakon četiri Gracieja bili su agresivni udarači i fizički nadmoćni borci. Igoru Vovčančinu je predao meč, a Wanderlei Silva ga je u prvom meču zamalo ubio. Kad je u Japan sa svojim lancem i užasnim cardiom došao Rampage Jackson, očekivalo se da će dovršiti posao koji je Silva započeo. Jackson je imao niz od osam uzastopnih pobjeda i nikada nije izgubio prekidom.

Jacksonova je taktika velikim dijelom počivala na želji da meč završi što prije. Njegova mržnja prema treningu i dijetama kasnije je postala legendarna i neskrivena. Sakuraba je prošao kroz Rampageovo divljanje, uključujući i slam kojim je godinama kasnije nokautirao Ricarda Aronu i ugušio razbijača iz Memphisa rear naked chokeom.

Bio je to vrhunac Sakurabine karijere koji nikad kasnije nije izgledao tako dobro. Nastavak karijere obilježile su mu u Japanu uvijek popularne suicidalno hrabre izvedbe protiv boraca koje je trebao izbjegavati, poput Mirka Filipovića, Silve, Arone ili Melvina Manhoefa. Te je večeri u Saitama Super Areni Kazushi Sakuraba posljednji put bio car Pridea prije nego je u njega došao Posljednji car.

Fedor The Last Emperor Emelianenko
(vs Mirko CroCop Filipović, Pride: Final Conflict, 2005.)

Saitama Super Arena otvorena je malo prije nego će Pride poharati nova generacija MMA teškaša: Mirko Filipović, Fedor Emelianenko i Minotauro Nogueira. Borci poput Marka Colemana gotovo preko noći postali su muzejski eksponati značajni samo povjesničarima sporta. Fedor je u Pride došao kao zvijezda pionirske MMA organizacije RINGS, također nastale na puroresu tradiciji. Iako je tamo imao pobjede nad Ricardom Aronom i Renatom Babalu Sobralom, bio je poznat samo tvrdokornim MMA fanovima.

Emelianenkova je najveća kvaliteta bila njegova nepokolebljiva hladnoća egzekutora koji zna kako će borba završiti. Nije to bio naučeni kečerski gimmick, staloženost u trenucima kada je gubio omogućavala mu je comebackove koji su ga činili većim od života. A Fedor je gubio često. Fujita ga je umalo nokautirao očajnim desnim krošeom, Kevin Randleman ga je stripovski supleksirao na vrat, a drugi meč protiv Minotaura koji je prekinut zbog posjekotine veliki Nogueira vjerojatno je do prekida dobijao. Fedor je često pokazivao svoje mane, a katkad ih je i tvrdoglavo ponavljao. Podjednako je volio ulaziti u udaračke razmjene s borcima koje je lako mogao dobiti u parteru i u gard najboljim grapplerima svijeta.

U vrijeme kada se trebao boriti protiv Filipovića na Final Conflictu, Fedor Emelianenko bio je prvi pravi MMA teškaš spreman za rat u svim borbenim pozicijama. Najveći meč Pridea bio je Fedorov najbolji meč.

Emelianenkov genij bio je u odluci da ostane stajati s najboljim kickboksačem teške kategorije u MMA-u. Mirko je imao sjajnu, nedovoljno hvaljenu obranu od rušenja koja je od Kevina Randlemana u njihovom drugom meču učinila amatera. Cro Cop je bio veći i duži, stajati s njim iziskivalo je kompliciran plan i koncentraciju da se on sprovede u djelo bez pogreške. Fedor je dugim štitom po svojoj desnoj strani poništio Filipovićev dvostruki napad iz kontragarda – lijevi kick, lijevi direkt. Kontinuiranim pritiskom držao je Cro Copa na zadnjoj nozi odakle je rijetko bio u prilici udarati nogama, a kad bi ovaj napao, Emelianenko bi pokazao najbolje udaračke kontre svoje karijere.

Razlog zbog kojeg je Pride FC i danas toliko obožavan jest u tome što je heavyweight divizija izgledala uzbudljivo kao nikada prije i nikada poslije. Zaluđenost Japana borilačkim sportovima i velikim ljudima činila je i borce osrednje karizme megazvijezdama, a sam sport je bio taman dovoljno razvijen ili nerazvijen da tehnike koje su odgovarale teškašima budu u modi.

Što god mislili o Prideovom putujućem cirkusu, činjenica je da su kroz legalizaciju glamura u MMA-u i puroresu booking lako stvarali heavyweight zvijezde. Fedor se nakon ove pobjede mogao bez pitanja smatrati sinonimom Pridea.

Ako se pitate zašto se po njemu zove toliko pit bulova, odgovor je u meču protiv Mirka Filipovića.

Don The Predator Frye
(vs Yoshihiro Takayama, Pride 21: Demolition, 2002.)

Don Frye jedne je večeri došao na Prideovu priredbu sa krhotinama stakla u tabanima. On i Brian Johnston ranije te večeri pijani i u sandalama potukli su se s nestašnim lokalcima. Ne znam koliko se pasa zove po Donu Fryeu, ali u svakom slučaju je premalo.

Frye je bio utjelovljenje duha MMA-a prve generacije. Stajao je kao i mnogi sredinom devedesetih na tromeđi kečera, patriota iz fajterske video igrice i kafanskog razbijača. No Frye se znao tući, a kečerom je postao tek kasnije. Don Frye je imao raznovrsniji portfelj od većine boraca svoje generacije. Bio je talentirani hrvač na koledžu, trenirao je boks i zabilježio jednu profesionalnu pobjedu nokautom i imao crni pojas iz džuda. U UFC je došao preko Dana Severna, pobijedivši na openweight turniru na UFC 8 u Portoriku i UFC Ultimate Ultimateu i završio MMA karijeru sa samo jednim porazom od Marka Colemana. Ken Shamrock napustio je MMA zbog karijere u tadašnjem WWF-u, a Frye je napravio još lukaviji potez – otišao je u Japan.

New Japan Pro Wrestling tih je godina bio oaza za entuzijaste anaboličke estetike i nacionalnih stereotipa. Japanske kečerske organizacije bile su poznate po realističnim koreografijama mečeva nastalih iz catch-as-catch-can stila hrvača Karla Gotcha, zvanog ‘Bog hrvanja’, po kojem je inače german suplex dobio ime. Organizacije poput AJPW-a i UWFI-a često su slale svoje kečere u MMA kako bi proučili psihologiju i dinamiku prave borbe. Jedan od njih bio je Yoshihiro Takayama. Takayama je hrvao za puroresu UWFI organizaciju kojom je 1990-ih upravljao Takada, budući osnivač Pridea. Don Frye je pak bio glavni negativac NJPW-a.

Kad se Frye odlučio vratiti u MMA nakon četiri godine padanja na glavu, fanatični Takayama, neslužbeni laureat puroresu ludila, bio je idealan protivnik.

Šanse da ste neki dio ovog meča vidjeli u ničijoj zemlji interneta možemo zaokružiti na 100%. Nakon godina mljevenja u puroresuu Frye je u meč ušao razveden od zdravlja: “I was stoned on Vicodin going into that fight. I was in so much pain. Standing there with him was all I could do. It’s all I brought to the fight.” Nasuprot njega stajao je te večeri Yoshihiro Takayama, borac bez ikakvog tehničkog znanja i spreman na sve.

Ova tuča, koje bi se posramili i hokejaši iz 1970-ih, trajala je nevjerojatnih šest minuta. Zagrljaj Takayame i Fryea u kutu ringa u Saitama Super Areni ostao je prizor koji najbolje definira Pride generaciju.

Don Frye danas u kralježnici ima više šarafa nego pršljenova, a Takayama je od svibnja ove godine paraliziran od ramena na dolje.

“I regret it all, but I’m happy I did it,” reći će vam Don Frye ovih dana.

Masato
(vs Albert Kraus, K-1 World MAX World Tournament Final, 2003.)

MMA je nakon ere Saitame i Tokyo Domea nastavio svoju ekspanziju u mainstream, ali hibridne kickboksačke asocijacije nisu uspjele zadržati momentum popularnosti s početka 2000-tih. Tešku i manje-više jedinu kategoriju K-1 turnira tih je godina sačinjavala postava veterana iz 1990-ih: Hoost, Le Banner, Aerts, Musashi, Sefo. Prisutnost japanskih boraca u svakoj domaćoj borilačkoj ligi bila je imperativ, ali malo je bilo teškaša koji su se mogli natjecati s barbarima nizozemskih, francuskih ili sovjetskih kickboksačkih škola. K-1 je tako 2002. uveo svoj World MAX (Middleweight Artistic Extreme) sistem turnira za borce do 70 kilograma u nadi da će japanskih talenata biti više u ovoj kategoriji. Ta je platforma bila poprište nekih od tehnički najboljih i istovremeno najluđih borbi koje je K-1 producirao, a Masato njena najveća domaća zvijezda.

Žrijeb World MAX turnira iz 2003. izgledao je poput Zmajevog gnijezda. U turniru su između ostalih sudjelovali i Duane Ludwig, danas jedan od najcjenjenijih MMA trenera i udarački genij, Andy Souwer, muay-thai neman u dugim gaćama, Mike Zambidis, grčki Tyson i jedan od najboljih nokautera u sportu te Albert Kraus, šampion prvog World MAX-a.

Turnir se događao u jednoj večeri. Taj je format tjerao borce na riskantne taktike u potrazi za brzim nokautom. Kraus je eliminirao Souwera tehničkim nokautom u prvoj rundi, a Ludwiga lijevim krošeom u trećoj. Masato je nagazio na Zambidisa u prvom kolu i jedva preživio tri runde rafalnih kombinacija za split decision. U drugom je svladao Sakeddawa Kiatputona desnim aperkatom za brutalni walk-off nokaut u meču koji je lako bilo zamisliti na Lumpinee stadionu.

Prvi meč Kraus – Masato godinu dana ranije Kraus je dobio na odluku sudaca. Ovoga puta Masato je odlučio sam presuditi.

Kraus je bio europski kickboksač s odličnim kretanjem, head movementom i boksačkim kombinacijama. Masato je bio u suštini muay thai borac, statičan, ali čvrst i nespreman na uzmak. Njegova specifičnost bila je kreativna upotreba aperkata i takozvanih shiftova kojima je skraćivao distancu i krio nožne udarce.

Masatovi snažni udarci do druge su runde usporili Krausa i natjerali ga da stoji unutar distance. Krausov relativno nizak gard funkcionirao je samo uz podršku kretanja. U razmjeni krošea Masata nije mogao pobijediti ni Zambidis. Znate kako kažu – Never hook with a hooker. Kraus se ovoga vjerojatno ne sjeća, ali mi da.

Međusobne borbe Masata, Krausa i Souwera mogu se smatrati kulturnom ostavštinom perioda u kojem je kickboks bio zaista kul. Protiv Krausa Masato je imao dvije pobjede, jedan poraz i jedan neriješen meč, a protiv neuhvatljivog Souwera dva poraza i jednu pobjedu.

Finale World MAX turnira u Saitami iz 2003. bila je šakačka ekstravagancija koju će teško biti nadmašiti.

Wanderlei The Axe Murderer Silva
(vs Quinton Rampage Jackson, Pride 28: High Octane, 2004.)

Silvu iz Pridea lako je opisati jednom rečenicom: bio je middleweight Fedor Emelianenko. Bio je zapravo Fedor prije Fedora. Između 1999. i 2004. ‘Ubojica sjekirom’ imao je 18 pobjeda zaredom od kojih je do 13 došao nokautom. Silva je nosio auru psihopata koji je nekako uspijevao biti opasniji bez sjekire. Njegovi mečevi bili su šou bez ijedne izgovorene riječi. Wanderlei Silva bez skrupula je stupao kroz sive zone Prideovih pravila kao i po glavama protivnika na oduševljenje japanske publike. Njegov stil nije iziskivao protivnika koji mu je odgovarao, taktika je uvijek bila ista – ući u ring i zamisliti da mu čovijek preko puta pokušava oteti bebu.

Quinton Jackson ipak mu je odgovarao malo više nego drugi. Njihovo neprijateljstvo, stvoreno u ringu a ne medijima, dovelo je do dva nevjerojatno okrutna meča u Prideu i jednog u UFC-u. Prvi meč završio je prekidom nakon što je Silva iz thai klinča uputio dvadesetak udaraca koljenom ka Jacksonu. Meč je u određenoj meri obilježila upitna odluka suca u ringu da prekine borbu u parteru gdje je Rampage bio aktivniji.

Meč iz Saitame nije imao kontroverzi. Točnije, nije imao kontroverzi ne računamo li negativan publicitet koji je prizor onesviještenog tijela Rampagea Jacksona koje visi na konopcima ringa donijelo sportu. Bio je to savršeno prideovski završetak meča – dva borca potpuno nespremna na borbu dulju od pet minuta koji pokušavaju ubiti onog koji stoji na putu između njih i backstagea. Silvina koljena iz klinča nad umornim ili borcima koji nisu razumijevali opasnosti pozicije bila su smrtno opasna.

Bio je to početak kraja i za Wanderleija. Njegov neporaženi niz iz Pridea prekinuo je 36 kilograma teži Mark Hunt odlukom sudaca već u sljedećem meču, a nakon toga Silva je nastavio gubiti sve velike borbe.

Trilogija je završena na priredbi UFC 92, gdje je Rampage činilo se nokautirao Silvu nekoliko puta u par sekundi, ali sličica iz Saitame ostala je Silvina Sikstinska kapela.

Mauricio Shogun Rua
(vs Ricardo Arona, Pride: Final Conflict, 2005.)

Shogun Rua je na Prideov front stigao prilično kasno, ali kad je organizacija – šmrc – propala, iza njega je ostala bojišnica puna tijela najboljih middleweighta i ponekog heavyweighta generacije. U 13 mečeva u Prideu izgubio je samo jednom, kad je slučajno slomio ruku pod Markom Colemanom, nakon čega je u ringu izbila tuča između Wanderleija Silve i Chute Boxe ekipe s jedne i članova Hammer Housea s druge strane.

Prekrasna vremena su to bila, kažem vam.

Mauricio Rua je personifikacija nasilne Chute Boxe filozofije soccer kickova, stompova i totalnog rata. Dva nokauta Alistaira Overeema, šutiranje glave Quintona Jacksona i stompovi na Cyrilleu Diabateu klasici su Chute Boxe brenda. Lako je u takvim borbama steći neprijatelje, pa je Rua ubrzo po dolasku u Pride postao središnja figura u jednom od najprirodnijih neprijateljstava ere, onom između brazilskih Chute Boxe boraca i Brazilian Top Teama.

Prvi borac Brazilian Top Teama na kojeg je Rua naišao bio je Minotaurov brat Antonio Rogerio Nogueira u drugoj rundi Middleweight Grand Prixa. Bio je to rat u 20 minuta više nalik borbama teškaša iz ‘90-tih. Rua je pobijedio.

U polufinalu turnira drugi borac Brazilian Top Teama Ricardo Arona, pobijedio je Chute Boxe vođu, Wanderleija Silvu. Arona i Shogun na Final Conflictu borili su se za čast svojih klubova, kao u kakvom hongkonškom filmu.

Prvi udarac u meču bio je Shogunov 360 tornado kick, nakon kojeg je završio na podu, napravio omoplatu, ustao se, pogodio Aronu koljenom i skočio mu s obje noge na glavu. Film u kojem su se ova dvojica borila možda nije bio hongkonški, ali definitivno nije bio za mlađe od 16.

Teško je dočarati koliko je Shogun bio uzbudljiv borac, jedan od prvih umjetnika razbijanja glava u sportu. Agresivan, ali skoncentriran, bio je borac jednostavnih boksačkih kombinacija i jedan od najboljih finishera u povijesti sporta. Njegova karijera nakon Pridea imala je padove i uspone poput poraza od Forresta Griffina u prvom UFC meču i osvajanja light-heavyweight pojasa protiv Lyota Machide, ali nakon što je u oktagon ušao Jon Jones bilo je jasno da je vrijeme Shogunata prošlo.

U vrijeme kada je šutirao i čekićao Ricarda Aronu po bijelom ringu Pridea, Mauricio Shogun Rua bio je najbolji fajter na svijetu.

Mirko Cro Cop Filipović
(vs Josh The Warmaster Barnett, Pride Final Conflict Absolute, 2006.)

Cro Copova karijera danas je prošarana teškim i nekako nepotrebnim porazima, ali tijekom Prideovog openweight turnira 2006. njegov je stil borbe bio u svojoj najopasnijoj inkarnaciji.

Filipović je tijekom tranzicije iz kickboksa u MMA žrtvovao dio svog udaračkog blještavila. Njegov arsenal smanjen je prilagodbom za opasnost od rušenja koliko i učinkovitošću njegovih osnovnih tehnika, lijevog direkta i high kicka. Tijekom tranzicije u MMA Cro Copova tehnika prošla je svojevrsnu prirodnu eliminaciju nepotrebnog – za nokaut većine boraca u Prideu bio je dovoljan poneki feint ili kick u tijelo iza kojih je slijedila mala promjena kuta i high kick u nirvanu. Bilo je međutim trenutaka kada se činilo da Cro Cop svoj tenk vozi odveć pažljivo. Nakon poraza od Emelianenka godinu dana ranije, Filipović je u openweight turnir ušao s više samopouzdanja i ljutnje nego ikada prije. Ovaj odstrel nekoliko najboljih Pride boraca tog vremena ostao je jedna od najboljih serija u povijesti MMA-a.

Minowa i Yoshida izdržali su ukupno manje od jedne runde s Mirkom, a otečeni Wanderlei Silva doživio je prvi nokaut u šest godina borbi za Pride i drugi najteži u karijeri nakon one kliničke smrti protiv Vitora Belforta u Brazilu. Josh Barnett u tom je trenutku već dva puta gubio od Filipovića, ali je do finala prošao daleko teži put – Aleksandar Emelianenko, Mark Hunt i Minotauro Nogueira. Bio je spreman za Mirka koliko je mogao biti.

Nedovoljno.

Barnett je bio voljan potući se, pokušao je razbiti Mirkov tempo low kickovima i zatvoriti klinč, ali Filipović je oduvijek bio pretežak match-up za njega. Barnettovi udarci hrvača ostavljali su desnu stranu rebara nezaštićenom pa je Cro Cop prvim kickom u jetru uzeo ono malo daha što je Barnettu ostalo nakon patnje s Nogueirom. Mirko je u brawlu bio precizniji udarač i Barnett je nakon još jednog aperkata u jetru bio prinuđen leći i pokušati nešto napraviti s leđa. To je pozicija iz koje je tadašnji Cro Cop rijetko propuštao završiti meč. Nekoliko bombi iz visoke ground and pound pozicije i Barnettova očna duplja bila je zdrobljena.

Filipović je tog dana u Saitama Super Areni slavio svoj 32. rođendan i mjesto jednog od najboljih teškaša u eri najboljih teškaša.