Usprkos razvoju znanosti i principa empirijskog dokazivanja, još uvijek smo u stanju svaku raspravu pretvoriti u borbu mišljenja i uvjerenja. Svi su klinci u mom kvartu trčali i govorili: “Ja sam Carl Lewis”, a meni je Leroy Burrell bio bolji. Ne draži, nego bolji. Zađete li na prava mjesta sarajevskog naselja Grbavica, srest ćete ljude koji će vam objasniti kako nije neki problem što je Željo 1985. ispao u polufinalu Kupa UEFA od Videotona. Šta se mi imamo dokazivat’ Real Madridu, ionako smo objektivno veći klub…

Iako je osnovna ideja sporta kroz sustav najčešće matematičkog nagrađivanja ili mjerenja dokazati nečiju superiornost nad protivnikom, ti su rezultati nekako samo polazna točka debate o onome što egzaktnim znanostima promiče, a mi čarobnjaci vidimo jasno k`o dan.

Osim kada pričamo o hrvanju grčko-rimskim stilom, dakako.

U tom sportu jedna silueta visoka 193 cm i teška 130 kg stoji sama na planini superlativa i statistike. Taj obris pripada Aleksandru Kareljinu, sportašu oko kojeg smo se složili.

Njegov nadimak je The Experiment, ali samo zato što je pjesma Sons of the Northern Darkness grupe Immortal objavljena tek 2002. godine. Ako je netko na svijetu Sin sjeverne tmine onda je to Saša Kareljin iz Novosibirska.

“Fly throughout the sky… Set fire to the land,

Fly throughout the sky… Sons of northern darkness”

Strah od letenja nešto je što su Kareljinovi protivnici razvili tijekom susreta s njim na međunarodnim natjecanjima i Olimpijskim igarama. Karelin lift zvala se ova obvezna škola letenja za sve odrasle hrvače između 1987. i 2000. godine. Sam Kareljin zvao ju je jednostavno reverse body slam.

Resistance is futile: Kako posvetiti život treninzima i izgledati blesavo na olimpijadi.

Kako biste u potpunosti mogli cijeniti nevjerojatnost ovog bacanja, trebate shvatiti što je hrvanje grčko-rimskim stilom. To prije svega nije hrvanje stilom Grka ili Rimljana. U antička su se vremena ljudi borili u svrhu zabave ili priprema za rat na mnogo načina. Grčko se hrvanje tako zvalo Palé i sličnije je catch-as-catch-can hrvanju, jer je dozvoljavalo sve zahvate koje su protivnika tjerali na predaju zbog boli i, zanimljivo, straha. Suvremeni MMA, s druge strane ima se pravo pozvati na tadašnju tradiciju pankrationa u kojem su bila dozvoljena bacanja i udarci. Neke vrste front kicka i drugih neočekivanih tehnika zabilježeni su na vazama i antičkoj grnčariji.

Prototip modernog grčko-rimskog stila zvao se flat-hand hrvanje i njegova je pravila navodno prvi standardizirao francuski vojnik Jean Exbrayat u 19. stoljeću. Pravila su zabranjivala udarce bilo koje vrste, anatomski bolne i opasne poluge te napad ispod pojasa. Ovakav je način borbe u stvarnosti bio smjesa pravila europskih narodnih oblika hrvanja prije nego istinsko antičko naslijeđe. Njegova je osnovna premisa poticanje borbe zahvatima tzv. visoke amplitude.

Ako vam ova pravila zvuče preapstraktno, mogu se objasniti i jednostavnije – želite li biti hrvač ove discipline morat ćete moći bacati ljude okolo.

Karelin lift vrsta je napada koji se primjenjuje kada je protivnik u položaju partera trbuhom na tlu, raširenih nogu i ruku. Bacanje se izvodi (točnije, Kareljin bacanje izvodi) tako što klekne pored protivnika, obujmi ga oko struka – što za ljude od 130 kilograma zna biti podvig samo po sebi – i odvoji od zemlje. Potom se osloni na svoja stopala držeći nesretnika uz prsa u obliku križa. Iz te pozicije eksplodira u luk preko svoje glave bacajući ga na njegovu. Učinkovitost poteza sačinjena je od dva faktora: poniženja i fizičke ozljede.

U lakšim je kategorijama ovaj potez relativno česta pojava, ali u najtežoj je bio fizički gotovo nemoguć. Biti podignut s tla protiv svoje volje i bačen na glavu kao lutka izgledalo je nekako blesavo. Hrvači ne vole izgledati blesavo. Karelin lift tako je postalo najjače psihološko oružje njegovog autora. “I see fear in the eyes of most of my opponents”, komentirao je Aleksandar svoj meč protiv nekadašnjeg svjetskog prvaka Tomasa Johanssona. “Tomas, he didn’t want to fly.”

Veći je problem od leta bio, naravno, pad. Protivnici bi padali na potiljak ili direktno na lice, a nekoliko stotinki kasnije Kareljinovo bi ih tijelo dodatno zakucalo za tlo. Teško je ustvrditi je li uopće postojao sportaš kojeg su se protivnici bojali kao Kareljina. Ova vrsta straha svojstvena je borilačkim sportovima u trenucima kada tijelo osjeti da uvjeti sportskog okršaja postaju realna opasnost po zdravlje ili život. Ne želim omalovažiti sve razbijene rekete zbog forhenda Rogera Federera – ali da bi se oni mjerili s Kareljinovim bacanjem, ta bi loptica trebala pogađati Đokovića i Nadala pravo u čelo, nakon čega bi ih sudac trebao požuriti da dovrše set dok publika plješće njihovu potresu mozga.

Imate li prijatelje koji su se ozbiljno bavili poslom klupskih izbacivača, upitajte ih koliko je teško odvojiti onesviještenog odraslog muškarca od poda toaleta. Njihov pogled najbolje će vam dočarati podvig koji se zove Karelin lift.

Kareljin 1999. godine izvodi svoju najbolju imitaciju Zangiefa iz Street Fightera, lika koji je možda i napravljen po njemu.

Aleksandar Kareljin nije, međutim, istrčao iz sibirske šume na strunjaču kao nepobjedivo čudovište. On je izgrađen. Na svom je prvom treningu mogao napraviti točno jedan zgib.

Kareljin je, kao i Flemingov eksperiment, bio rezultat slučajnosti, ako u takvo što vjerujete. Ja vjerujem da iza svake slučajnosti ovakve vrste stoje upornost i rad. The Experiment je u početku bio samo beba od pet i pol kilograma iz smrznutog grada koji iz zraka izgleda kao antarktička vojna baza iz kakvog znanstveno-fantastičnog filma. Recimo Stvor Johna Carpentera, ako bih morao pogađati. Na ozloglašene temperature Sibira uvijek je gledao kao na dio šarma svoje domovine – rumena dječja lica na sanjkama, bunde od oderanih vukodlaka i ostatak zimskog folklora. Netko će reći kako mu je s takvim stavom bilo lakše trčati svakodnevne polumaratone kroz nanose snijega, ali Kareljinov lokalpatriotizam pokazao se stvarnim. I na vrhuncu slave bilo ga je teško namamiti izvan Sibira, ukoliko to drugo mjesto nije nudilo strunjaču od devet metara i tipa preko 130 kilograma kojeg treba baciti na glavu.

Saša je već trenirao hrvanje kad je sreo svog budućeg mentora Viktora Kuznjecova, ali nije uživao u njemu. Bio je tretiran i treniran kao i svi drugi klinci. Kuznjecov je znao da će Kareljin postati najbolji bude li najjači. I bio je u pravu. Sašin skelet građevinske skele s kakve gotičke katedrale ubrzo se počeo puniti funkcionalnom mišićnom masom izuzetne kondicije i eksplozivnosti. Svoj prvi poraz doživio je na državnom prvenstvu Sovjetskog saveza od Igora Rostorovskog 1987. nakon pet godina bez poraza. Progonjen tim osjećajem koji je smatrao nepodnošljivim, gazio je konkurenciju na najvišim razinama idućih 13 godina, od kojih je u jednom trenutku šest godina bio bez izgubljenog boda. U cijeloj svojoj internacionalnoj karijeri izgubio je samo jednom.

Dijelimo DNA s čovjekom koji je pobijedio 887 puta u životu. Pokazalo se da Kareljin nije nadljudski jak, mi smo ljudski slabi

Aleksandar Kareljin karijeru je završio s omjerom od 887 pobjeda i dva poraza. Prvi internacionalni poraz i drugi u čitavoj karijeri bio je ujedno i Kareljinov posljednji meč. Tko je taj križanac Behemota i Kerbera koji je okončao karijeru najvećeg hrvača svih vremena?

Rulon Gardner, sin Archibalda Gardnera iz Aftona u Wyomingu, radnik na farmi mlijeka. Njegov najveći rezultat do tog trenutka bilo je peto mjesto na svjetskom prvenstvu. Kareljin je tada imao 12 uzastopnih zlata na europskim prvenstvima, devet na svjetskim i tri na Olimpijskim igrama.

Poraz Aleksandra Kareljina od Rulona Gardnera u finalu Olimpijskih igara u Sydneyu vjerojatno je najveća pobjeda nekog underdoga u sportu.

Rulon je bio hrvač nižeg borilačkog IQ-a, inferiorne tehnike, slabije kondicije i eksplozivnosti. Ali bio je snažan. Rulon Gardner na svojoj se farmi hrvao s kravama.

Tijekom prvog perioda Gardner je bio na podu s Kareljinom pored sebe u poziciji koju je Kareljin najčešće završavao svojim bacanjem. Gardner nije bio samo snažan – bio je i velik. Karelin lift nije uspio. U drugom periodu hrvači su zaključali hvatove. Kareljin je na trenutak razdvojio ruke i promijenio hvat. Po novim pravilima, uvedenima par mjeseci prije Olimpijskih igara, prekid hvata donosio je bod protivniku.

Trenutak koji je odlučio pobjednika Olimpijskih igara u Sydneyu.

1:0 za Gardnera.

Kada je tijekom overtimea Gardner morao leći pred Kareljinom u parter, američka je publika vjerojatno već počela upisivati srebro u svoje vodiče kroz olimpijski turnir u hrvanju. Vlakna na mišićima Kareljinove zadnje lože i listova pucala su na očigled. Kao da pokušava srušiti rekord u mrtvom dizanju. Ali Gardner se nije dao. Posljednjih nekoliko sekundi meča Kareljin je umornim, sporim pokretom stavio ruke na kukove i okrenuo glavu od protivnika. Univerzalno prepoznatljiva gesta intimne predaje.

Umorni Kareljin, koji se već borio tog dana, ne uspijeva izvesti svoje bacanje u overtimeu.

Gardner je nakon meča veselo i naivno uskočio u američki medijski žrvanj kao hit mjeseca i iz njega upao ravno u jedan od odurnih reality programa ekstremnog mršavljenja. Težio je oko 215 kilograma.

Kako se nakon poraza osjećao Kareljin možemo samo nagađati. Gledajući u prošlost ovaj ga je poraz učinio nekako kompletnim, no nas je mogao samo rastužiti. Jer on nije više bio Eksperiment i Medvjed, bio je jedan od nas. Gledajući ga kako u svom porazu postaje čovjekom počeli smo se osjećati malima. Dijelimo DNA s čovjekom koji je pobijedio 887 puta u životu. Pokazalo se da Kareljin nije nadljudski jak, mi smo ljudski slabi.

Ili, manje poetičnim riječima Joea Rogana: “I like to look at a picture of Alexander Karelin at least once a month to remind myself of what a pussy I am”.

Saša Kareljin bio je savršen borac. Snagu koju je imao lako je površno tumačiti kao njegovo glavno oružje. Njegovo glavno oružje zapravo je um koji je odlučio učiniti svoje tijelo najsnažnijim za sport u kojem snaga može otvoriti opcije kojima slabiji nemaju pristupa. Uložio je svu svoju energiju i vrijeme u jednu stvar u kojoj je bio dobar, a ipak je stigao naučiti dovoljno o svijetu da zna da je Tolstoj bezveze, a Bulgakov zakon. Čitao je jer je želio “znati više o ljudima”. I to je znanje koristio protiv njih.

On je dokaz da nezdrave opsesije u sportu ne postoje. “Wrestling’s like a poem, everybody’s reciting the same thing, but each thinks about it differently”, govorio je.

Eksperiment je po definiciji izazivanje i promatranje pojave koja se ispituje pod određenim uvjetima kako bi se došlo do istine ili saznalo što o nepoznatom. Aleksandar Kareljin u tom je kontekstu neuspio eksperiment. Gotovo dva desetljeća nakon oproštaja od sporta iza njega još uvijek stoje samo pitanja i formula koju znamo, ali ne možemo ponoviti.

Kao slabić mogu samo reći da mi je drago da bar na neki način nije uspio.

https://www.youtube.com/watch?v=BstHbbpq07s