Od trenutka kad urlikom i suzama damo signal da smo živi, naš neminovni poraz počinje. Pobijediti u ratu života značilo bi pobijediti smrt i živjeti vječno, pobijediti u utrci značilo bi stići do smrti prvi. Prvo zvuči kao pakao, drugo kao ludorija. Ostaje nam konsenzusni smisao života — provesti vrijeme koje imamo na najbolji ili najispravniji način. Ovisno o tome koliki je govnar onaj koji ovaj izbor čini. Učiniti sve što je potrebno da više uživate, žderete, pijete, vozite ili biti pravedan, dobar, istinoljubiv, brižan, vrijedan. Ne trebate se osjećati loše ako ste u prvoj skupini — kozmička pravda će biti zadovoljena. God’s gonna cut you down i sve to.

Ljudi su se tako fokusirali na svoju ostavštinu, pokušaj da kroz objekte ili djela nekako nastave živjeti i nakon smrti. Neki žele inspirirati druge, unaprijediti znanost ili umjetnost, sudjelovati u mitskom “ostavljanju traga”, ali većina se mora zadovoljiti činjenicom da su uspjeli biti tu za one koji su ih trebali. Ovaj drugi izbor je, naravno, nemjerljivo teži. Ideja iza ove životne filozofije je umrijeti s mirom. Znati da ste ispunili svoj zadatak i time nekako pobijedili u igri koju ste trebali izgubiti. Postati moralnim pobjednikom u doslovnom i prenesenom značenju. Umrijeti s ponosom.

Nisam iz budućnosti, nisam ni previše pametan u sadašnjosti, ali garantiram vam da se na dan vaše smrti nećete osjećati kao pobjednik. Ponosna smrt nije uzalud tek drugi naziv za eutanaziju.

Dok se drugi bore da bi živjeli, on živi da bi se borio. Gluh za savjete, slijep za smrt

Postoji i drugi, izuzetno neprivlačan i nepopularan način suočavanja s konceptom smrtnosti. Ideja pobjede u njemu počiva na preuzimanju kontrole od sudbine tako što sami određujete koliko i za što živite. Ovaj je diskurs kroz povijest živio u raznim oblicima, uvijek među ljudima kojima je smrt ionako bila bliska i uvijek u vrijeme kolektivnog društvenog nemira. On na koncu implicira samoubojstvo neke vrste, uspostavljanje moralnog kodeksa u kojem je pogibija svakodnevnica. On je otpor prema prirodnom flight or fight sustavu kojem je ultimativni cilj onaj evolucijski — ostvariti produljenje vrste. Nekad je bio dijelom vladajuće državničke aparature kao u samurajskom kodeksu, nekada destruktivne ideološke opozicije kao u slučaju ISIL-a, ali uvijek je podrazumijevao ideološki radikalizam.

Veliki dio naših svakodnevnih radnji motivira potreba da zaboravimo da smo i mi i oni koje volimo smrtnici, pa je ideja pobjede kroz njezino prihvaćanje većini zastrašujuća, ako ne i patološka. Osim toga, družite li se s idejom smrti na dnevnoj bazi, život na dnevnoj bazi gubi veliki dio draži.

Negdje između ispravnog življenja, životne ostavštine i puta samuraja svoj rat života vodi Justin Gaethje.

Njegova pozicija u sportu koji predstavlja danas jednako je bizarna kao i njegova filozofska rasčerečenost. U UFC je doveden da popunjava besplatne televizijske evente i eliminira ponekog neželjenog izazivača s rang liste, a danas se sve češće spominje kao kriptonit Habiba Nurmagomedova i pokajnički meč za Conora McGregora. Kao i svi, mogu uglavnom nagađati ima li istine u tome, ali u jedno sam siguran — volite li borbu u njezinoj najsirovijoj formi, Justin Gaethje je vaš omiljeni borac, znali vi to ili ne.

Gaethje u svom najubijitijem elementu. Feint desnom u lijevi kroše uz prikorak. Protivnik je zarobljen na kavezu. Desni aperkat uz namještanje protivnikove glave svojom lijevom rukom.

Najjasniji portret Justina Raya Gaethjea oslikava činjenica da nemam gotovo ništa za napisati o njemu izvan oktagona, strunjače i ringa. Nema povijesti obiteljskog nasilja, tragedija koje su ga učinile rezigniranom kamikazom. Nema vidljivih političkih, rasnih ili kulturoloških motiva, ovisnosti o opijatima, gojaznosti, bulimije, seksualnih predatora ispod kreveta, vanzemaljaca u ormaru. Jedini za ovu priču relevantan podatak je možda taj što su njegov otac, oba djeda i brat blizanac bili ili su još uvijek rudari bakra u Saffordu u Arizoni.

Izvan kaveza on je samo tip koji škilji na oba oka s tetovažama “GAETHJE” i “Death Before Dishonor” koje mu je nanio netko tko vjerojatno također škilji na oba oka. Na ulici je samo tip kojem ste u pogrešci života zatrubili prilikom skretanja bez žmigavca. U kavezu je biće iz grčke mitologije koje se može pobijediti samo ako mu odrubite glavu, iskopate oči i podignete je triput s vrha Olimpa prema sjeveru. Prethodno neutralizirate low kickove. A ova pretjerana usporedba zvuči jednostavnije od onoga što je Dustin Poirier morao preživjeti da pobijedi.

Njegova karijera jedna je od onih tipično američkih, kod kojih netko već u osnovnoj školi shvati da se kruha neće najesti od knjige — ili da hoće, ali samo kruha. The Highlight je počeo trenirati hrvanje s četiri godine, u godini kad su MMA i njegova, danas vodeća kompanija postali — nešto. Što god to značilo za ovaj miks borilačkih sportova u tim turbulentnim i teško shvatljivim vremenima. Nije slučajnost da će godinama kasnije uz Tonyja Fergusona, Daniela Cormiera ili Yoela Romera postati omiljeni arhetip MMA borca — hrvač koji udara kao vepar. I pomalo je lud.

Njegova hrvačka karijera prošla je najbolje moguće — hrvao je u najjačoj američkoj koledž diviziji D-I, odnosno NCAA Division I, baš kao i spomenuti Cormier. Tijekom svojih godina na University of Northern Colorado bio je i hrvački All American, dio fiktivne američke sportske reprezentacije koju generiraju sportski novinari i radnici jer, eto, Amerikanci vole rang liste. MMA karijeru započeo je dok je još uvijek bio student, ali počeo ju je na najgaethjeovski način — bez ikakvog iskustva u ikakvim oblicima borbe osim hrvanja: “When I was wrestling in college I took 7 amateur fights without ever being in a street fight, without sparring, without even training MMA.”

Nesretni Palomino bio je predmetom jednog od rijetkih Gaethjeovih hrvačkih zahvata u kavezu: high crotch to double leg.

Prvu profesionalnu pobjedu Gaethje je ostvario na način koji definira njegov pristup MMA borbi — nelijepo, nezdravo i funkcionalno. Nokautirao je Kevina Crooma tako što ga je podigao i razbio o tlo dok je jadnik pokušavao zaključati polugu. Njegov uzlet među najpopularnije MMA borce za insajdere počeo je u promociji World Series of Fighting. Tijekom karijere u kojoj je postao lightweight šampion borio se 10 puta — pobijedio je u svim mečevima, devet puta nokautom i jednom odlukom sudaca, protiv Melvina Guillarda. Borba s Louisom Palominom jedna je od najboljih koju je WSOF imao.

UFC je nakon spektakularne 2016. u kojoj je organizirao uzbudljive blockbustere poput Diaz vs Mcgregor 2, Alvarez vs McGregor, Rousey vs Nunes, Miočić vs Werdum ili Condit vs Lawler ušao u razdoblje financijskog i sportskog mamurluka nakon slavlja. Tijekom 2017. UFC se počeo saplitati o gomile problema godinama trpanih pod tepih i u općem bunilu počeo raditi netipične booking poteze. Kad UFC dovodi borce iz drugih organizacija, nalazi se pred neugodnom dilemom — hvali li šampiona konkurentske promocije, hvali i konkurenciju samu; umanjuje li njegove uspjehe, umanjuje i uspjehe onog što je kupio.

U stanju konstantne panike Gaethje je na kraju doveden kao zvijezda kužera, omiljeni borac boraca i analitičara. Suprotno svim pregovaračkim i zdravstvenim logikama, tražio je UFC-ove najjače ljude, najteže borbe i garantirao da će u prvih pet biti barem jednom nokautiran.

Bio je nokautiran dvaput.

Kad je izgubio dvaput zaredom od Eddieja Alvareza i Dustina Poiriera, ljudi su uglavnom počeli razmišljati kako je priča o Gaethjeu završila kao još jedna pouka za šampione manjih MMA organizacija. Jedna od tih there are levels to this game, son priča. Uistinu — ova dvojica borcaa najbolji su s kojima se The Highlight susreo, ali baš kao i u maksimi iz prethodnog retka, Gaethjeova MMA tehnika ima puno više dimenzija nego što se na prvi pogled vidi.

Justin Gaethje je borac pritiska. Jedan od bezbroj njih koji su kroz boks, kickboks i MMA prošli s rukama visoko na čelu i lijevim krošeom teškim poput grumena neprerađenog bakra iz Arizone.

Nametati pritisak u kavezu je, međutim, znatno teži zadatak nego u ringu. Dok ring ima kutove u koje protivnik može biti stjeran i zatvoren, kavez je širok i otvoren prostor. Hipotetički gledano, protivnik nema u što biti stjeran i vaš pritisak može u nedogled kružiti. Biti pressure fighter u kavezu uglavnom znači vlastitim kretanjem i ekstremitetima stvoriti i održavati kutove u kojima protivnik provede dovoljno vremena da uputite svoju kombinaciju i slomite ga. Postoje borci koji su fantastični u takozvanom rezanju kutova — lateralnom repozicioniranju tijekom protivnikova napada i kontranapadom iz dominantnog kuta. Dominick Cruz je, recimo, jedan od najvećih matadora MMA-a, ali ne mogu se sjetiti nikoga tko ima ovako specifičnu mješavinu glupe snage i pametnog kretanja kao Gaethje.

No, što je potrebno da ovakav stil pritiska uspije?

Nametati svoj tempo prije svega podrazumijeva imati nekakvu formu uspješne obrane. Gaethjeova je primarna obrana zaštita glave, sekundarna pozicioniranje sebe u manje opasnu zonu protivničkog napada. Ova druga je jako sekundarna, ali postoji. Prvu, bitniju, Gaethje ostvaruje kroz aktivni visoki gard. Visoki gard jedan je od onih koji izgledaju kao da već predajete borbu, ruke su vam visoko na glavi, u MMA-u često cijelim dlanom pokrivate sljepoočnice i pokušavate raditi male otklone kako biste udarce koje dolaze primili kad oni nisu u punoj snazi. Ako želite biti brawler poput Gaethjea, ključno je imati aktivan visoki gard — u protivnom ste vreća za nabijanje kondicije. Gaethjeov aktivan visoki gard omogućava mu dvije ključne stvari: ostati u svojoj distanci udaranja i putem slipova u lijevu ili desnu stranu činiti kontranapade između neprijateljskih udaraca.

Gaethje hvata prvi jab Michaela Johnsona, uzvraća direktom uz prikorak desne noge koja će mu dati bolju poziciju za snažnije krošee. Drugi jab neutralizira blagim otklonom, prima ga na rame i baca svoj lijevi kroše.

Visoki gard u boksu jedna je od tradicionalno europskih škola i Gaethje je svjesno ili nesvjesno prati prilično, pa, školski. Ovaj boksački stil dizajniran je da prednje direkte namjerno prima u vrh čela sa spuštenom bradom, a powershotove hvata visoko podignutom prednjom rukavicom ili zadnjom pozicioniranom ispred brade. Gaethje čini isto s malim prilagodbama za MMA koje je morao učiniti zbog veličine rukavica. Glavu štiti primanjem jabova u čelo ili vrhove prstiju kojima pokriva lice, ostale udarce hvata ili radi slipove u stranu koji mu istovremeno služe kao wind up za kontraudarac, najčešće neki od krošea ili crossova. Izgleda ružno i nezgrapno, ali, kao i u boksu, funkcionira.

Jedan od često neprimjetnih Gaethjeovih sitnih modifikacija u ovom stilu je i takozvano rolanje uz udarac — činjenje otklona u istom smjeru u kojem protivnikov udarac putuje. Ono što dobiva ovakvim pregibima i torzijom gornjeg dijela tijela je skrivanje svojih napada koji zbog spomenutog wind upa imaju veliku snagu. Ovo je posebno zanimljivo u upotrebi low kickova, koji su Gaethjeov zaštitni znak. Dok tijelom radi slip od prednjeg direkta u svoju desnu stranu, pokret istovremeno koristi kao pripremu za svoj desni low kick koji potom lansira uz ogromnu okretnu silu te protivnika pogađa u nogu na koju se oslanja dok upućuje udarac bez mogućnosti bloka. Ponavljam, ružno je i nepreporučljivo, ali prilično efikasno, ako se ne plašite traume glave.

Problemi visokog garda su napadi u tijelo i kombinacije visokog volumena i preciznosti. Drugim riječima, Alvarez i Poirier.

Alvarez prelako rješava problem visokog garda: napada tijelo krošeima; kada Gaethje počne spuštati laktove prema dolje i povijati lice prema naprijed, napada krošeom po centralnoj liniji bez otpora.

Visoki gard uglavnom ostavlja tijelo nezaštićeno. Spustiti ruke u bliskoj distanci da se zaštite jetra ili rebra znači otvoriti lice za nokautni udarac u zoni krošea. U ovim situacijama Gaethje se pokušava zaštiti svojim drugim defenzivnim oružjem — pozicioniranjem u zonu u kojoj je udarac u tijelo fizički teško uputiti ili je protivnik pod tolikim pritiskom da je spuštanje ruku u nizak udarac jednako opasno kao i za Gaethjea. No, više od toga, Justin naprosto čuva mjesto gdje će lakše biti nokautiran i ignorira vlastito tijelo. To je nekako prirodno jer ionako ignorira većinu signala koje mu organizam šalje.

Alvarez je imao nevjerojatno puno uspjeha napadajući Gaethjea po centralnoj liniji koju visoki gard ne može štititi. Ova je nebranjena zona između pupka, sternuma i lica savršena za dva udarca koji su Gaethjeov najveći problem — aperkat i koljena. Kako oba udarca dolaze odozdo prema gore, Gaethje — koji je uglavnom pognut kako bi udarce primao u vrh glave — nema načina blokirati ih ili se maknuti s crte napada. Alvarez ga je gotovo na mrtvo prebio upravo ovim načinom.

Poirier je nešto bolji stilski matchup za Gaethjea i njihova borba nije bila jednostrana kako je se svi sjećaju — Dustin ju je jedva preživio — ali su njegov visok volumen napada kombinacijama i jednostavni defenzivni manevri bili dovoljni da se Gaethje slomi. Njegovo pariranje i hvatanje udaraca ne može biti dovoljno brzo da bi ih uhvatio sve, pogotovo ako su oni raznovrsni po osi tijelo-glava. Čak i kad je Gaethje uspijevao uhvatiti prvih nekoliko, Poirier je bio dovoljno precizan da pogađa dio iza Justinova garda, uho ili vrat. Za uspjeh ovakve taktike volumen i preciznost nisu bili dovoljni, Poirier je i sam fantastičan otimač dominantnih kutova i često bi se usred kombinacije lako repozicionirao na neku od Gaethjeovih strana i napadao nebranjene dijelove.

Poirierova desna ruka je zlatna; u ovoj sekvenci udvostručuje pa utrostručuje napad desnom pogađajući direktom, krošeom i aperkatom zaredom, potom uzima dominantni kut odlazeći uz krošee Gaethjeu sa strane i napad nastavlja zadnjim direktom.

Teorija o poziciji Justina Gaethjea kao ozbiljnog izazivača stvorena je njegovom izvedbom protiv Donalda Cowboya Cerronea, koju su mnogi okarakterizirali kao pametniju od uobičajenih Gaethjeovih. Iako smatram da je borba odrađena strateški savršeno, nismo iz nje saznali ništa novoga o tome kako bi Gaethje mogao pobijediti Nurmagomedova.

U meču sa Cerroneom dogodila se izvjesna zamjena uloga. Cerrone, koji je zloglasno loš starter, pritiskao je Gaethjea koji je uzvraćao borbom u Cowboyevoj distanci. No, nije to bila slučajnost, Gaethje je u samom početku natjerao Cowboya da oklijeva u razmjeni low kickova i time izazvao njegov jedini način napada — pravocrtno. Ova je borba bila savršen manifest Gaethjeova manipuliranja putanjom udaraca. Dok je Cerrone, tko zna zašto, svoje kombinacije otvarao zadnjim direktom bez set upa, Gaethje je s lakoćom blokirao i radio pivote u svoju lijevu stranu propuštajući protivnika da napada prazan prostor.

Sve o čemu sam danas pisao mogli ste vidjeti u ovoj borbi — slipove, rolanje s udarcima, uzimanje dominantnog kuta i kontre iz svih ovih pozicija iz koje je došao i nokaut. Protiv boraca koji se kreću uglavnom pravocrtno naprijed-nazad Gaethje bi vjerojatno imao omjer 100 od 100. Pitajte Edsona Barbozu, ako u Cowboya ne vjerujete.

Hrvački aspekt Justina Gaethjea nije u fokusu ove kolumne, ali kako nije ni njemu samome, vjerujem da ćete mi oprostiti. Valja ipak napomenuti da je hrvanje uz ogradu s underhookovima važan dio Gaethjeova dirty boxinga. I to je ono što vidim kao potencijalno važan dio taktike dođe li Justin ikada do Habiba. Osim toga, protiv drugih hrvača Gaethjeovi fantastično tempirani low kickovi mogli bi također biti problem. Gaethje na jedan gotovo džudaški precizan način hvata protivnika u raskoraku i slama mu nogu i točku oslonca, čineći da ovaj zatetura ili padne. Dok svi čekamo da Gaethje pokaže svoje D-I hrvanje, on je neumoljivo tvrdoglav u svojem naumu da bude najuzbudljiviji MMA borac u povijesti: “I use my wrestling in reverse to just keep the fight right where I want it.”

Kada je stjeran uz kavez, James Vick ima običaj izlaziti u svoju desnu stranu. U prvom dijelu sekvence Gaethje mu zatvara kut i distancu te ulazi u njega i drži ga underhookovima. U drugoj iz identične situacije zatvara izlaz širokim lijevim krošeom, Vick ostaje zarobljen i pogađa ga strašnim desnim direktom.

U ovom je trenutku Justin Gaethje moj najdraži borac. Njegovi mečevi me inspiriraju da budem lud kad je ludilo jedino po čemu se razlikujem od neprijatelja i bezobrazno uporan kad i sam sebi predviđam neuspjeh. On je borac koji se veći dio svoje karijere borio gotovo slijep u ringu s jednim kratkovidim, a drugim dalekovidnim okom. Dok se većina boraca bore da bi živjeli, on živi da bi se borio. Gluh za savjete, slijep za smrt. Živio kralj.