Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Smršaviti lako, ne pitaj me kako

Je li sustav weight-cuttinga nevidljivi ubojica MMA-a?

Bit ću iskren – imam ozbiljan problem i ne znam kome se obratiti za pomoć pa ću pisati ovdje.

Tip koji se zove Habib Nurmagomedov duguje mi 25 eura. Ne(u)ki će pomisliti kako sigurno ne može biti prevelik problem uzeti tamo nekom Habibu 200 kuna (objektivno 185, ali sumnjam da bi vraćanje kusura bila opcija). Moram vam ipak reći nekoliko stvari o njemu. Kao prvo, tip ima nadimak The Eagle. I ja sam imao nadimke u životu, ali obične nadimke: Goc, Peća i neke ljubavne koje me sram iznositi u javnost. Ni u jednom trenutku mog života nije postojala kritična masa koja bi uspostavila nadimak ‘FUCKING INVINCIBLE LION-PUNCHER’. Ljudi koji imaju nadimke poput The Eagle nečime su ih zaslužili. Habib je dvostruki svjetski prvak u combat sambu, neporažen u 24 profesionalne MMA borbe i jedan od najboljih hrvača koje je UFC imao.

Sad kužite moj problem, ali se pitate kako je do njega došlo.

Kako se smatram istinskim fanom borilačkih sportova, osobito MMA-a, a odrastao sam u nekakvom DIY mentalitetu – bilo u smislu izdavanja punk glazbe, bilo skupljanja love za navijačka gostovanja – imam poriv podržati kvalitetne sadržaje novcima i time im omogućiti opstanak ili napredak. Tako sam mjesečni pretplatnik UFC-ove Fight Pass platforme i plaćam PPV-ove koji me jako zanimaju ili u njima sudjeluju borci kojima se divim. Habib ‘The Eagle’ Nurmagomedov je prije vaganja za svoj meč protiv Tonyja ‘El Cucuy’ Fergusona hospitaliziran zbog kritične dehidracije uzrokovane nespretnim pokušajem skidanja kila za laku kategoriju. Meč je otkazan, a UFC 209 je za mene, a i većinu fanova izgubio smisao.

Ovu kolumnu piše tip koji je naručio Habibovu glupu Reebok majicu i nadao se vidjeti ga s McGregorovim pojasom oko struka. Usprkos tome nisam tužan, već bijesan. Za ono što se dogodilo krivi su isključivo Nurmagomedov i njegov tim i za to ne zaslužuju ni trun suosjećanja, nego drastičnu kaznu koja bi trebala postati dio sustava ozbiljnijeg kažnjavanja boraca koji ne uspiju ispoštovati kilažu svoje kategorije na dan vaganja. Objasnit ću zašto, a vi ocijenite na čijoj ste strani.

Ovo nije članak o tehnikama takozvanog weight-cuttinga ili skidanja kila; upravo suprotno – ovo je članak o tome kako mi, kao fanovi, imamo pravo na potpuno neznanje o tom procesu i potpunu ljutnju ako se on ne ostvari. No, kako bih svoju misao koherentno izrekao, ipak ću morati ukratko objasniti što je osnovna ideja, a time neobično i unutarnja kontradikcija cuttinga.

U svojoj razvojnoj fazi borci i njihovi treneri pokušavaju spoznati koja je idealna težinska kategorija u kojoj mogu ostvariti svoje prednosti u odnosu na ostale borce iste kategorije. U kompleksnu jednadžbu ulaze svi bitni podaci: visina, doseg, snaga, stil borbe, mentalitet borca i jedan koji se uglavnom ignorira – a to je walking weight, odnosno kilaža koju nosite kada se ne borite. Kroz sparinge ili amaterske mečeve MMA borci uče o tome mogu li se nositi s, primjerice, sirovom snagom hrvača iste kilaže u parteru. Ako su sami izuzetno razvijene muskulature, zanimat će ih isplati li se biti jači od visokog žilavog tipa iz iste kategorije kojem ne mogu prići jer ih mrcvari jabom ili oblique kickovima. Ako zvuči komplicirano, čak i u ovom banaliziranom obliku, to je zato što i jest.

Opcija je bezbroj i prave taktike nema. Osim jedne – nemojte umrijeti.

Weight-cutting se, usprkos svemu što sam napisao u MMA-u, uglavnom svodi na suludu i opasnu utrku za pozicijom u najnižoj kategoriji u kojoj možete preživjeti weight-cut. Zlo leži u činjenici da skidanje kila nije mršavljenje, nego velikim dijelom dehidracija. Borci, naravno, mršave tijekom kampa za meč, ali nastoje zadržati snagu i funkcionalnu mišićnu masu. U neposrednim pripremama za meč ovaj proces postaje igra dehidracije. Iako zvuči potpuno idiotski svakom medicinskom radniku na svijetu, u ovom surovom sportu ono ima logičko, ako već ne zdravstveno opravdanje.

Neuspjeh u skidanju kila za meč jest neprofesionalan i ne bi se trebao događati na ovoj razini. Nikada i točka

Vaganja se u borilačkim sportovima odvijaju 24 ili više sati prije borbe. Uspijete li dehidrirati svoje tijelo na željenu kilažu u nekoliko dana (ili, ponekad, sati) koje tom vaganju prethode, do borbe stignete vratiti kile koje ste izgubili i pojaviti se na primjer u welterweight meču do 77 kilograma kao de facto middleweight borac od 80 ili više. Smiješno je da tako gotovo niti jedan meč koji ste gledali nije bio u kategoriji u kojoj su se borci borili.

S vremenom je i metabolički potencijal borčevog tijela za rehidraciju postao dio njegovog fajterskog arsenala. Paradoks izlaska na vaganja i borbe u različitim kilažama najbolje opisuje naoko smiješna izjava Floyda Mayweathera Seniora o potencijalnom meču njegovog sina protiv Genadija Golovkina: “He ain’t fighting no damn giant!” Ovo zvuči kao uobičajen mejvederovski obiteljski bulšit kojim izbjegavaju borbe, ali ovoga puta s prstohvatom istine. Čak i ako se Golovkin uspije spustiti na dogovorenu, Mayweatherovu težinu od 69 kilograma, u trenutku kad stane u ring njegovo će se tijelo vratiti na svojih prirodnih 75 ili više kilograma, dok bi Floyd vjerojatno bio na nekih 70. Sljedeći put kada čujete Joea Rogana, opsjednutog svim sadomazohističkim tjelesnim procesima, kako uzvikuje da Jon Jones  LOOKS HUUUUUGE for a light-heavyweight, misli upravo na činjenicu da tip većinu godine ima 108 kilograma, a bori se u kategoriji do 93.

Većina nas koji pratimo sport i svi koji u njemu sudjeluju pravimo se mutavi i češkamo po potiljku kad se priča o ovoj temi, jer znamo šugavu istinu: ovaj način cuttinga poništava smisao težinskih kategorija. Sport je u suštini odgovor na to tko je bolji u nečemu pod jednakim uvjetima. Odgovor na to tko je najbolji borac na svijetu do 66 kilograma u meču u kojem se bore dva tipa od 70 kilograma naprosto nema smisla.

Ali ni taj paradoks nije današnja tema. Sustav vaganja i kategorija potpuno je kriv i nešto treba poduzeti, ali jest sustav. Ima svoja pravila za i protiv kojih možemo biti. Ja bih pričao o onima koje za rečena pravila boli k***c. Pričao bih o Kelvinu ‘Boli me k***c’ Gastelumu, recimo. Ili Johnu ‘J***š tvoj PPV’ Linekeru. Ponajviše o Habibu ‘Smršavjeti je lako, ne pitaj me kako’ Nurmagomedovu. Ljudima koji bez srama na vaganje dođu pet kilograma preteški i kasnije uz smiješak objašnjavaju kako je burrito odlično jelo i tko bi mu odolio. Ja ne bih. Znate zašto? Zapamtite dobro sljedeću rečenicu, jer ona je odgovor na veliki broj pitanja koja ćete u životu čuti: Nisam za to plaćen.

Trenutak je ovo u kojem ću se osvrnuti na najgluplji argument koji kao fan bilo čega možete čuti – tzv. “A što ti ne pokušaš”-argument. Neću pokušati skinuti 15 kilograma uz tri iscrpljujuća treninga dnevno ili cartwheel kickom nokautirati Cuba Swansona jer, pogađate – nisam plaćen za to. Ovo zvuči bahato, ali smisao je upravo suprotan. Nisam plaćen za to jer vjerojatno ne bih uspio. Ne bih uspio jer nisam posvetio svoj život tome, a nisam posvetio svoj život tome jer su šanse za uspjeh male. Za mene bi bile još manje, jer mislim da nemam psihu koja može proizvesti disciplinu i fokusiranost potrebnu za uspjeh u ovom sportu. Iz osjećaja moje/naše nesposobnosti proizlazi divljenje nekolicini onih koji to mogu. Zbog toga kupujemo merch, idemo na posao direktno s grupnog gledanja main eventa i postavljamo te ljude na poslovične pijedestale. To nam istovremeno daje dovoljno prava da ih s tog trona skinemo. I nemojte to zaboraviti.

Što nas dovodi do mog i Eagleovog neraščišćenog računa. Habib Nurmagomedov vs. Tony Ferguson po mom je mišljenju sportski naznačajniji match-up koji se u MMA-u trenutno može dogoditi. Nije se dogodio – Habibu je pozlilo, njegov ga je tim umjesto konzultiranja s UFC-ovim službenim liječnicima (Jeff Davidson, Briana Mattison) odveo u najbližu bolnicu gdje je po ‘civilnom’ protokolu automatski spojen na infuziju. Nurmagomedov je tog trenutka izgubio garantiranih 500.000 dolara za borbu. S obzirom na to i u znak dobre volje i naše minule ljubavi, spreman sam mu oprostiti dug od 25 eura, ali Khabib najviše duguje jednom drugom čovjeku – Tonyju Fergusonu.

Gostujući na podcastu MMA Hour, Ferguson je sažeo ovu kolumnu od tisuću i pol riječi u svega nekoliko: neuspjeh u skidanju kila za meč jest neprofesionalan i ne bi se trebao događati na ovoj razini. Nikada i točka. Ne govorim, dakle, o borcima koji provode osam sati dnevno u open space uredu ili dostavljajući pizze kako bi plaćali klupske članarine i putovali vikendima u iznajmljenom kombiju, s pilećom salatom iz toploteke trgovačkog lanca u gepeku, u neki od susjednih gradova na borbe u osnovnoškolskim dvoranama za tjelesni. Govorim o borcima koji se bore u nekoliko najvećih MMA liga. Govorim o onima koji su za to plaćeni.

U svijetu japanskog sumo hrvanja se odsustvo protivnika na dan meča bilježi kao pobjeda za borca koji je tu. On dobiva i sve novce od oglašivača rezervirane za pobjednika. Borci se iz sumo mečeva povlače uglavnom zbog ozljeda, ali japanska nemilosrdna, rigidna tradicija međuljudskih i poslovnih odnosa nalaže da se onaj koji se pojavio nagradi pobjedom i novcima. Japanci očekivano i za ovaj problem imaju rješenje s najekstremnijeg kraja spektra od svih mogućih – onaj koji nije ozlijeđen tog je dana bio jači borac. Rikishi je nagrađen za svoje urođene fizičke predispozicije i sve ono što je učinio u svom sportskom životu, a što je nekakvim pozitivnim domino efektom rezultiralo njegovim zdravljem na dan borbe u kojem protivnik za nju nije bio sposoban.

Sumo i MMA nemaju gotovo ništa zajedničkog osim underhookova i čini se čudno spominjati sport u kojem se sportski tjelesni ideal postiže žderanjem u članku o skidanju kila, ali japanski društveni sistemi mogu biti korisni ako uključene strane nemaju hladno oružje nadohvat ruke. Japanski rečeno, Ferguson je samim poštivanjem pravila svog sporta i posla na UFC 209 ostvario pobjedu. Habib bi za svoj neprofesionalizam trebao biti tretiran kao borac koji je izgubio, a ne samo iznevjerio svoju priliku za pojas. Novu bi priliku trebao stvoriti sam i ispočetka, kao i svi ostali.

MMA svijet, kao i pojedinačni državni sportski odbori, ne znaju i ne žele prići problemu weight-cuttinga. Posljednja reforma iz 2015. bila je vezana isključivo za proces vaganja kad su ona na preporuku California State Athletic Commission (CSAC) prebačena za jutro na dan prije borbe. Ovo je dobro jer borcima daje više vremena da se rehidriraju i ne umru, ali skraćuje vrijeme u kojem moraju do željene kilaže doći, što rezultira očajnim, a time i ekstremnijim idejama za skidanje kila – a to je i bio osnovni problem.

U trenutku kada potpišete ugovor za borbu, vi ste kao sportaš pristali na pravila u njemu. Kako god ona pogrešna bila, jednaka su za vas i vašeg protivnika. Habibova tri tiramisua iz emisije UFC 209 Countdown u tjednu prije borbe neka ga progone do kraja karijere i ostanu spomenik loših odluka čovjeku koji ne pije i ne jede 30 dana ramazanskog posta svake godine i pojavi se na meč života tri kile predebeo.