Punchlines

Sonny Liston, The Goodfella – 2. dio

Cassius Clay, Muhammad Ali i strah od igala

Ovo je drugi dio priče o kontroverznom boksačkom šampionu Sonnyju Listonu. Prvi dio pročitajte ovdje.

Mnogo prije nego je postao svjetski prvak, Sonny Liston trenirao je u Tocco’s Gymu u St. Louisu. Nakon što je 1952. izašao iz zatvora policija ga je zaustavljala svakodnevno, a Sonny, uvijek nekako goloruk i neobučen za prepoznavanje i razvrstavanje emocija koje su ga spopadale, zbog toga se istovremeno sramio samoga sebe i mrzio sve ostale. Na treninge je dolazio sam. Išao bi štakorskim putevima kroz male ili zavučene ulice – nije pozdravljao nikog, nije poznavao nikog. Kada je prvi put ušao u klub Johnnyja Toccoa prvo ga je obišao u tišini promatrajući zidove. Običavao je pregledati svaki novi prostor i zapamtiti sve izlaze.

Desetljeće kasnije, nakon pobjede nad Floydom Pattersonom, i dalje je bio sam. Klika oportunista, poltrona i mutikaša koja ga je pratila teško je mogla kompenzirati osjećaj pripadnosti koji je Sonnyju nedostajao. Uobičajena priča o šljamu koji se poput patine skuplja oko šampionskih pojaseva u Listonovom je slučaju imala dodatnu dimenziju. Liston ne samo da nije znao prepoznati ljude kojima je trebao vjerovati, nije imao ni dovoljno društvene inteligencije da ostvari iskren i dugotrajan odnos s bilo kim. Njegovu vječitu psihičku ‘work-in-progress‘ konstrukciju najbolje opisuje činjenica kako nije imao prijatelje, samo skrbnike. Odnos s ocem Edwardom Murphyjem, kojeg je smatrao svojim jedinim prijateljem, nije bio odnos dvojice jednakih. Listonu je trebala pomoć, a ona svećenička bila je tragikomično odgovarajuća; Sonnyju nije bilo pomoći na ovom svijetu, mogli ste se samo moliti za spas njegove duše.

Jedini ljudski odnosi koje je Sonny Liston u potpunosti razumio bili su oni u ringu. Ondje su ishodi bili jasni. Ondje je živjela iluzija da može pobijediti i u životu.

Veliki medvjed

Nakon prve pobjede nad Pattersonom svima je bilo jasno da su zaglavili s ‘bad negro‘ prvakom. Svijet se prema Listonu odnosio s mješavinom nelagode, strahopoštovanja i željom da ga pripitomi kao kakvog suvremenog Quasimoda. Ova je filozofija dovela do jedne od najpoznatijih naslovnica magazina u povijesti – naslovnice božićnog izdanja Esquirea iz 1963. U očajnom pokušaju da se zvijer uljudi, urednici su nekako navukli kapu Djeda Mraza na Listonovo čelo izbrazdano zatvorskim borama, ispod kojih su čitatelje gledale oči muškarca nepoznate dobi s 15-ak hapšenja iza sebe. Rezultat je danas urnebesan, a tada je bio temom noćnih mora bjelačkih predgrađa.

Sam Liston imao je svoju privatnu kampanju odnosa s javnošću. Nakon što je osvojio najvrjedniji pojas u sportu, pokušao je preobratiti svoje sugrađane jednog po jednog. Zapodijevao je sitne razgovore s prolaznicima i prodavačima, pokušao se smiješiti i pristajao na glupe ideje umjetničkih direktora iz Esquirea. Policija u Denveru nije nasjela. U jednom su ga periodu ista patrolna kola zaustavila 25 dana zaredom, uvijek po izlasku s golf terena nakon trčanja. Sonnyjevo raspoloženje počelo se slijegati u kroničnu melankoliju.

Glumio je u reklami s Warholom i kamatario, živio u bjelačkim kvartovima, a noću išao ružičastim Cadillacom u crnačka geta, prezirao svijet i želio biti njegov šampion

S druge strane, pritisnut nezadovoljstvom nacije, Floyd Patterson morao je još jednom obući očigledno prevelik oklop bijelog viteza. Njegova čeljust pjesnika u uzvratnom je meču u Las Vegasu 22. srpnja 1963. izdržala četiri sekunde duže nego u prvom. U još jednoj situaciji iz Zone sumraka sa Sonnyjem Listonom u glavnoj ulozi – publika je izviždala pobjednika boksačkog meča koji je završio nokautom. Svijet je želio vidjeti bilo koga sa šampionskim pojasom umjesto Listona. Doista bilo koga.

To je i dobio.

Danas se najvećim Listonovim uspjehom smatra njegovo učešće u pretvaranju Cassiusa Claya u Muhammada Alija. Clay je 1963., inspiriran psihologijom profesionalnog hrvanja, tek počeo raditi na svojoj medijskoj personi, a Liston je bio njegova prva meta. Clayeva je ofanziva počela tijekom Listonovih slabašnih priprema za drugi meč s Pattersonom. Pojavljivao se na njegovim treninzima, presicama i javnim nastupima i – dosađivao. Nazivao ga ružnim medvjedom i poentirao kako bi šampion trebao biti lijep, poput njega.

Ah da – iznajmio je i autobus u Chicagu, na njemu napisao “Sonny Liston Must Go In Eight”, odvezao ga do Listonove kuće u Denveru, i u 3 sata ujutro izvadio megafon. “Come on out of there. I’m gonna whip you now!” – vikao je. Sonny je, baš poput pravog medvjeda, samo mrzovoljno mrmljao kako bi Clay trebao biti u zatvoru jer se lažno predstavlja kao borac.

Bilo je to dovoljno da Cassius Clay dobije priliku po prvi put postati boksačkim šampionom.

Bully

Sve što se u Listonovom životu događalo nakon što je u njega uplesao Muhammad Ali nemoguće je tumačiti objektivno. Problem velikih priča je u tome što svi žele biti dijelom legende, ma koliko njihov doprinos u stvarnosti bio beznačajan. Čistači boksačkih klubova, novinari, ljubavnice, prostitutke, nosači kofera, dileri, agenti FBI-ja, susjedi iznad, susjedi ispod i psi koji su osiguravali mečeve ključni su svjedoci onoga što je doista bilo.

Jedna od izvitoperenih priča nastalih iz ovog informacijskog kaosa govori o sukobu Listona i Claya u kazinu Desert Inn gdje je Liston, navodno, u Claya pucao ćorcima. Ovaj je mit stvoren krivim tumačenjem igranog filma o Aliju – The Greatest iz 1977. – kao dokumentarističkog snimka. Scenarij je napisan prema Alijevim pričama koje su često bile preuveličane ili čak potpuno izmišljene. U pomenutoj snimci Liston se ni ne pojavljuje. Njega u filmu glumi Roger E. Mosley, glumac koji je 1980-e proveo glumeći u seriji Magnum s Tomom Selleckom. Eto nečeg što će vam prije ili kasnije zatrebati na kvizu u kvartovskom pubu.

https://www.youtube.com/watch?v=mKLWAZhTFsQ

Postoji i istinita priča o susretu Listona i Claya u drugom kazinu, Thunderbirdu, i ta je imala određenu ulogu u Listonovom porazu. Nekoliko dana prije drugog meča s Pattersonom Liston je s pratnjom prolazio kroz kazino i uočio Claya za stolom za craps. Prišao mu je i potapšao ga po ramenu. Clay je podigao pogled i istog trena dobio šamar preko usta. Na pitanje zbog čega je to uradio, Liston je samo rekao: “Cause you’re too fucking fresh.”

Izraz lica preplašenog Cassiusa uvjerio je Listona da je mladi drznik iz Louisvillea zapravo kukavica. Ovaj ulični test odvratio je ga je od ikakvog ozbiljnog treninga za meč s Clayom. “I got the punk’s heart now” – tvrdio je.

Nije bio jedini koji je tako mislio.

Mnogi su Cassiusovo brbljanje prije meča s Listonom – brbljanje koje mu je kasnije postalo zaštitni znak – tumačili kao metodu kontroliranja adrenalina od straha pred neuništivim šampionom. Manija u kojoj je Clay tih mjeseci bio učahuren dodatno je alijenirala javnost od njegove nove ličnosti. Cassius Clay je u tom trenutku bio jedva popularniji od omraženog Listona. Novinar LA Timesa Jim Murray cinično je ovu borbu opisao kao najpopularniju borbu nakon sukoba između Hitlera i Staljina.

Meč se odigrao 25. veljače 1964. u Convention Hallu u Miami Beachu. Bio je to kaos kakav boks nije vidio od vremena kad je Wyatt Earp sudio meč između Fitzsimmonsa i Sharkeyja.

Sonny Liston napao je Clayja kao da ga želi dekapitirati. Promašio je jedan zadnji direkt i pet prednjih zaredom. Nakon posljednjeg promašaja Clay je pivotao u svoju lijevu stranu i pogodio Listona lijevim krošeom u glavu. Bio je to Cassius Clay na vrhuncu svoje atletske faze u kojoj se oslanjao na brzinu i gipkost. Veliki medvjed izašao je trgati udove šapama, a dočekao ga je balet.

Prva runda trajala je osam sekundi duže jer sudac Barney Felix nije čuo zvono. Tijekom druge Clay je nastavio izbjegavati napade i počeo opuštati ruke. Bila je to posljednja provjera je li dovoljno brz da ostane van opasnosti. Liston je ubrzo napustio napade jabom i pokušao skratiti distancu bob and weaveom na način kojim je godinama kasnije Joe Frazier pobijedio Alija. No, Liston nije imao Frazierovu brzinu, a Clay je tada imao brzinu koju Ali iz meča s Frazierom nije. Gađao je Listona brzim kombinacijama s visine u svom uobičajeno riskantnom stilu i nekako uspijevao izbjeći sve što je k njemu letjelo.

Liston je izgledao frustriranije nego 25-og dana policijske kontrole u City Parku u Denveru.

Listonov jab ne prolazi i on pokušava bob and weavom ući u Clayja. Clay nemilosrdno kažnjava svaki udarac kratkim brzim udarcima.

Nakon treće runde stvari su počele izgledati kao epski zajeb. Clay je tijekom četvrte runde privremeno izgubio vid. Želio je odustati i tražio od svoga trenera Angela Dundeeja da mu odveže rukavice. Dundee je pokušavao isprati Clayju oči. Prva fronta osiguranja radikalne crnačke skupine Nation of Islam, koja je pratila Clayja na borbu, pomislila je da je Dundee taj koji je oslijepio Clayja i nastalo je komešanje. Dundee je panično počeo trljati prvo oči svog borca pa onda svoje kako bi dokazao da nije kriv. Kada je gong označio početak pete runde Dundee je morao doslovno dogurati Clayja do centra ringa.

Liston je krenuo na sve ili ništa.

Liston pokušava skinuti Clayja koji poluslijep baulja ringom. Čak i s ovim hendikepom Clay se snalazi u ringu, izlazi lateralno kada osjeti konopce i prednjom rukom napipava distancu.

Svjestan da će Clay pokušati primarno čuvati glavu i da uopće neće vidjeti udarce koje nisu u razini očiju, napao je krošeima u tijelo. Zbog loše prehrane, alkohola i zapostavljanja treninga imao je u sebi još samo nekoliko minuta snage da sruši dosadnog napasnika. Clay je ostao stajati. Jedan od Listonovih cornermana, Joe Pollino, tvrdio je kasnije da je Liston nakon treće runde tražio da mu rukavice namaže smjesom za zatvaranje rana. Ostali su tvrdili da je Pollino pogriješio i namazao Listonova ramena i glavu pretjeranom količinom ovog sredstva koje je u klinču završilo u Clayjevim očima. Što god to bilo isparilo je tijekom pete runde i Clay se u šestu vratio preporođen i spreman za pobjedu. Okrenuo se reporterima pored ringa i urliknuo: “I’m gonna upset the world!

Cassius Clay uvjerljivo je dobio šestu rundu, a umorni i obeshrabreni Liston vratio se na stolac i ispljunuo štitnik za zube. “That’s it” – rekao je. I najveći boksački meč ere bio je gotov.

Listonov kut kasnije je tvrdio da je ozljeda ramena koju su spominjali nakon borbe bila izmišljotina koju su smislili na licu mjesta kako bi održali nadu za uzvratnim mečom, pojedini novinarski izvori tvrdili su kako je Liston zaista pokidao jednu od ramenih tetiva koja je krvlju napunila biceps i ostatak ruke, ali debata o namještaljci (Liston je s omjerom 8:1 bio favorit) ostala je dominantni diskurs oba njihova susreta.

Oni koji su mrzili Listona odustajanje su smatrali raskrinkavanjem bullyja koji se nije znao nositi s brzinom i znanjem boljeg i pametnijeg u trenutku kada se sirova agresija pokazala beskorisnom.

Dan kasnije Nation of islam objavio je da je Cassius Clay njihov član.

Dva tjedna kasnije Clay je postao Muhammad Ali.

Meč protiv Listona 25. veljače 1964. u Miami Beachu ostat će zabilježen kao prvo ukazanje Muhammada Alija u boksačkom i promocijskom aspektu.

Medvjedić

Ako prvi meč nazovemo sumnjivim, drugi je bio farsa, komedija, cirkus, vodvilj, sapunica, brodolom, debakl, džumbus, havarija – izaberite sami.

Ispostavilo se da je Listonov ugovor za prvi meč sadržavao klauzulu koja mu je garantirala uzvratnu borbu. Problem je bio u tome što Svjetska boksačka asocijacija – WBA – izričito zabranjuje klauzule o uzvratnim borbama. Listonov ugovor tako je imao dodatni ugovor, skriven od WBA-ja, u kojem je pisalo da u slučaju Clayeve pobjede Listonova promocija, Inter-Continental promotions Inc., počinje zastupati Clayja i ima pravo izabrati sljedećeg protivnika. Taj protivnik će, naravno, biti Liston.

Ne trebate iznova čitati rečenicu, bit će besmislena kao i prvi put.

Nitko u WBA-ju nije povjerovao u ovaj bijedan pokušaj kopanja rupe u zakonu i Aliju je oduzet pojas, a Liston je skinut s njihove rang ljestvice. Bio je to samo foršpan organizatorske drame koja će uslijediti.

Nedugo nakon osvajanja titule novoimenovanog se Alija javno odrekao Martin Luther King, prozvavši ga šampionom rasne segregacije. Sonny Liston je uhićen s hrpom praznih boca votke u autu i napunjenim pištoljem u džepu. Jurio je 120 km na sat u zoni gdje je dozvoljena brzina 56. Uz sve to istraga Senata o mafijaškom namještanju borbi iznenada se proširila sa starih sumnjivaca iz Listonove ekipe, poput Pepa Baronea i Listonova ‘savjetnika’ Jacka Nilona, na Alijevog menadžera Angela Dundeeja. FBI je istovremeno počeo istraživati i priče o namještanju drugog meča. Nije to bio težak detektivski posao – John Vitale je hodao po St. Louisu i pričao kako će meč završiti u prvoj rundi.

Listonov režim treninga za drugi meč nije međutim dao naslutiti da se radi o namještaljci. Trenirao je dovoljno jako da ga kladionice – i nakon što je prošli meč predao na stolcu – postave kao favorita s omjerom 13-5. Problem je ovoga puta bio što Listona, Pollina i taj prokleti stolac nitko nije želio u svom gradu.

Pod pritiskom razjarenog WBA-ja niti jedna državna boksačka komisija nije željela odobriti ovaj meč. Kada je Massachusetts napokon pokleknuo pred mogućom financijskom dobiti, dogovoren je datum za Boston. No tri dana prije meča, na petak 13. Ali je završio u bolnici na operaciji hernije. Ako je ishod drugog meča uistinu bio unaprijed dogovoren, taj je dogovor napravljen upravo tada. Liston, koji je u to vrijeme vjerojatno bio u svojim 40-tim godinama iako je tvrdio da ima samo 32, nije više imao snage ponovo se spremati za meč.

Novi datum bio je 25. lipnja 1965., ali čak ni Boston više nije želio imati posla s borbom štićenika mafije i člana radikalne političke skupine. Početkom 1965. Malcolma X-a ubila su trojica pripadnika Nation of Islama, a Liston je ponovo uhićen – tko bi pri zdravoj pameti pristao organizirati takav meč?

Lewiston, Maine.

Guverner države Maine John H. Reed odobrio je organizaciju meča samo 17 ili 18 dana prije nego što se on trebao dogoditi. Lewiston u Mainu naprosto nije bio spreman za ono što je uslijedilo.

Trojica ubojica Malcolma X-a identificirani su kao pripadnici Nation of Islama, pa je militantni dio Malcolmovih štovatelja navodno poslao svoje ubojice iz New Yorka u Maine da ubiju Alija u znak osvete. Muhammad Ali na obranu titule došao je s policijskom zaštitom od 12 ljudi. Da stvar bude još kaotičnija, Nation of Islam dodijelio mu je i svoje bodyguarde, pažljivo odabrane iz redova de facto paravojnih jedinica The Fruit of Islam. Paranoja oko naloga za ubojstvom Alija progutala je promociju meča poput napalma. Uz Listonovu pratnju sačinjenu od lica s tjeralica intriga je bilo previše i za TV sapunicu, a kamoli gradić od 40.000 stanovnika. Novinar William Nack savršeno je opisao događaje u Lewistonu: “This was like a wrestling match – it was as chaotic as that. And looked as staged, it really had a stink to it”.

Prije nego što su gledatelji zauzeli svoja mjesta u polupraznoj dvorani za dječji hokej, sve je bilo gotovo.

U najkontroverznijem boksačkom meču u povijesti, Muhammad Ali nokautirao je Sonnyja Listona naoko nevidljivim udarcem pred najmanjim brojem posjetitelja u povijesti šampionskih borbi teške kategorije nakon nepune dvije minute.

Dvije minute bile su ipak dovoljne da se smrad koji je William Nack nanjušio proširi dvoranom. Govor tijela i način na koji je Liston bacao udarce, a Ali klinčao, izgledao je afektirano kao da su željeli reći: evo doista se borimo, gledajte ovo, mašemo rukama, krećemo se, ništa sumnjivo se ne događa! Kretanje i udarci u stvarnosti su izgledali kao televizijsko uprizorenje njihove prve borbe: Ali je plesao, ali odveć bezbrižno; Liston je napadao, ali više kao razigrani medvjedić, a ne grizli. Listonovi udarci osobito su djelovali glumljeno – najjači udarac koji je zadao bio je relativno beskoristan zadnji direkt u tijelo, lansiran u Alijevu lijevu stranu na kojoj nije jetra i završen bez osnovnog udaračkog trzaja. Odmah nakon uslijedio je zadnji kroše prema Alijevim rukama i potom lijevi direkt u prsa i kroše u rame. Muhammada Alija tih je godina bilo uistinu teško pogoditi, ali izbor meta bio je u najmanju ruku upitan.

Jedna od Listonovih sumnjivih napadačkih sekvenci, direkti u tijelo bez snapa i spori krošei u gard.

Na polovici prve runde Ali je bacio svoj legendarni fantomski udarac – desni cross sa struka u Listonovu bradu. Liston je pao, ali neiskusni sudac Jersey Joe Walcott – i sam nekadašnji izazivač za titulu svjetskog prvaka – zaboravio je brojati jer je Ali stajao iznad Listona i vikao mu da ustane. Ne treba čuditi da je najbolja sportska slika u povijesti tako dobra kad je uslikana na namještenom meču.

Sekunde su prolazile dok se Liston polako ustajao kao da se diže s pješačkog prijelaza pregažen konjskom zapregom. Walcott nije brojao niti jednu sekundu. Obrisao je Listonove rukavice i dao znak da se borba nastavi. Referent pored ringa, Francis McDonough, brojao je do 10, ali nije imao mikrofon i nije signalizirao izbezumljenom Walcottu sekunde udarcima o pod ringa. Dok su Liston i Ali nastavili borbu, Nat Fleischer, urednik magazina The Ring koji je sjedio pored McDonougha, dovikivao je Walcottu da je Liston bio na podu dulje od 10 sekundi. Ovaj šou teško je mogao završiti na prikladniji način nego prekidom čovjeka iz publike bez ikakvih službenih ovlasti za učešćem u ovom sportskom događaju.

Muhammad Ali svoj je udarac nazvao anchor punch, a tvrdio je da ga je naučio od komičara Stepina Fetchita. Teorija o fantomskom udarcu živjela je desetljećima, sve dok tehnologija nije uznapredovala dovoljno da usporena snimka pokaže trzaj Listonove čeljusti nakon što ga je primio. Teorija zavjere, ako se uopće može nazvati teorijom, danas počiva na mehanici udaraca koji su anchor punchu prethodili, kao i načinu na koji se Liston iz nokdauna ustajao.

Usporeni snimak legendarnog anchor/phantom puncha. Listona je pogodio, u popularno rečeno, sweet spot, ali stručnjaci sumnjaju u nokautersku kvalitetu ovog udarca.

Ali je kasnije tvrdio kako je vikao na Listona jer nije osjetio vlastiti udarac, pa je mislio da je ovaj ponovo predao meč. Liston je tvrdio kako se čudno podizao jer je kao i svi boksači naučen da u nokadunu prvo locira zvuk suca koji broji, a Walcott nije brojao.

Boksač Jure Čuvalo, naše gore balvan porijeklom iz Ljubuškog, bio je prvi koji je uskočio u ring, odgurnuo Muhammada Alija i uzviknuo: “Fix!” – pa je nekako red da vjerujemo njegovoj procjeni.

Sonny Liston borio se još 16 puta, ali nikada više za titulu.

The Goodfella

Listonova reputacija preživjela je uhićenja i zatvore da bi na kraju bila uništena u ringu. Kao gotovo svi šampioni teške kategorije prije njega, ni on nije uštedio dovoljno novca kako bi od boksa mogao tek tako odustati. Nakon sramotnog meča s Alijem otišao je na boksačku turneju po Švedskoj i po povratku se napokon smjestio u grad u koji gangsteri odlaze da umru – Las Vegas. Bilo je to jedino mjesto u kojem ga policija nije maltretirala. U tom tifusu od cigli i neona Sonny Liston izgledao je kao uzorni građanin.

Ova posljednja faza Listonovog života počela je puno ranije, u vrijeme nakon osvajanja titule, kada se počeo družiti s lasvegaskim kockarskim mecenom Ashom Resnickom. Resnickov poziv bio je mamiti poznate high-rollere u kazina za koja je radio. Kao dijete New Yorka, Ash je u životu stekao poznanstva u rasponu od Wilta Chamberlaina do Luckyja Luciana. Osim kocke i namještanje sportskih događaja, njegovo polje interesovanja uključivalo je i trgovinu drogom. Mnogi su smatrali da se Liston u Las Vegasu uz Resnicka vratio svom bioritmu iz dana u St. Louisu – danju je boksao, noću je obavljao poslove za mafiju. Kako Liston u to vrijeme nije bio ni šampion ni izazivač, ljudi za te poslove, koji su ovoga puta uključivali drogu i utjerivanje dugova, nisu toliko marili. Mogao je na miru uništiti ono što mu je od života preostalo.

Svoj posljednji meč Liston je boksao 1970. protiv Chucka Wepnera, simpatičnog krkana iz New Jerseya koji je pet godina kasnije imao Alija u nokdaunu i svejedno uspio izgubiti. Za meč ga je pripremao njegov prvi trener iz St. Louisa, Johnny Tocco. Listonova karijera na ovaj je način napravila puni krug.

Poslije meča s Listonom liječnici su Wepnera morali zakrpati s 57 šavova. Liston je za meč dobio 13 000 dolara. Nekoliko dana prije meča uplatio je 10.000 dolara preko svog prijatelja u kocki Lema Bankera na pobjedu tada neporaženog Maca Fostera protiv Jerryja Quarryja. Quarry je pobijedio, a Liston je Bankeru donio honorar u papirnatoj vrećici. Od ostatka je platio svoje trenere. Prikladno je da u svom posljednjem meču nije zaradio ni centa.

Početkom 1971. su Banker i Tocco dobili različitih izvora upozorenja od policije da će Liston biti sudionikom velikog heroinskog deala. Geraldine Liston, njegova supruga još od 1950., pronašla je njegovo raspadnuto tijelo u njihovoj kući u Las Vegasu 5. siječnja 1971. Liston je bio mrtav najmanje šest dana. U policijskom izvještaju još uvijek stoji da se predozirao heroinom.

Danas je ljudima zanimljivija priča o njegovoj smrti nego sve ono što je za života napravio. U njegovoj kući nije pronađeno ništa od aparature potrebne da se heroin pripremi za ubrizgavanje. Ožiljci na rukama najvjerojatnije su bili od infuzije koju je dobio nakon sudara par mjeseci prije smrti, a tragovi heroina pronađeni u tijelu činili su se nedovoljnim za smrt odraslog muškarca Listonovih dimenzija. Sama Geraldine je po dolasku u kuću prvo pozvala obiteljskog liječnika i tek dva sata kasnije policiju. Što se za to vrijeme događalo, ostalo je nepoznanica.

Ljepljivim ulicama Las Vegasa curile su priče da je Resnick naručio ubojstvo Listona, da je Liston želio veći dio kamatarskog posla i da je prijetio namještačima drugog meča s Alijem za koji navodno nikada nije bio isplaćen. Nitko iz užeg kruga njegovih poznanika nije, međutim, vjerovao u priču o overdoziranju. Sonny Liston bojao se igala više nego ikoga i ičega u životu. Njegov zubar iz Philadelphije Nick Ragni to je najbolje znao, ali slučaj je već bio zatvoren, a detektivi sretni da Listona više nema.

Sahranjen je u Paradise Memorial Gardensu u Las Vegasu. Procesija je prošla čitavim lasvegaskim Stripom u pratnji svečano odjevenih policijskih jedinica.

Tijelo Sonnyja Listona položeno je ispod kamena na kojem piše “A MAN”.

Sonny Liston bio je čovjek suprotnosti. S ove vremenske distance čini se da nije znao tko je pa je bio sve. Glumio je u reklami s Andyjem Warholom i kamatario, bio nevjerojatan atleta i pio do besvijesti, živio u bjelačkim kvartovima, a noću išao ružičastim Cadillacom u crnačka geta, prezirao svijet i želio biti njegov šampion.

Ništa što sam pročitao i čuo o Listonu ne govori bolje o ovom dualitetu nego komična izjava jednog od njegovih cornermana, Milta Baileya. Prostodušni Bailey pokušao je obraniti Listonovu čast, ali nije znao da je izraz goodfella žargonizam za gangstera. “Newspapers painted him as a bad fella, but for people that were around him – he was a good fella.”

Počivaj u miru, šampione. Nadam se da se nećemo vidjeti na onom svijetu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.