Promocija meča Mikea Tysona i Roya Jonesa Juniora sama je po sebi ukazivala na probleme sportskog aspekta ovog dvoboja. Proizvod ili događaj može se oglašavati na razne načine, grubo govoreći — uvijek se ističu aspekti/kvalitete koji se prodaju, a ignoriraju se problemi/ono što je kupcu nezanimljivo ili beskorisno. Stopostotna laž, suprotno uvriježenom mišljenju, rijetko je u upotrebi, ne zbog toga što je u marketingu moralno neprihvatljiva, nego zbog toga što je neisplativa. Sto puta ponovljena laž možda postaje istina, ali je skupo investirati u nešto stotinu puta.
U slučaju Tysona i Jonesa promotori su često morali zalaziti duboko u zonu propagande kako bi meč učinili sportski relevantnim. Agenti iz odjela odnosa s javnošću su medije i društvene mreže tovili bipolarnim sadržajima: s jedne strane naklapanjima o tome da bi Tyson mogao ponovo do titule i kako je ovo egzibicijski test za pravi sportski comeback, a s druge su puštali glasine kako nas čeka još više egzibicijskih “borbi iz snova” poput još jedne borbe Tysona i Evandera Holyfielda. (Podsjećam da su obje borbe protiv Holyfielda Tysonu bile upravo noćna mora.)
Pokušaj promocije ovog meča bazirao se na vezivanju sličnosti Tysona i Jonesa: dvojica najvećih u svojim erama, veliki broj nokauta, ponižavanje protivnika i slično, ali (prešućene) razlike puno su očitije nego sličnosti; Tyson i Jones ne dijele čak ni istu kategoriju (Jones je bio uvjerljivo najbolji kao borac supersrednje kategorije), stilske razlike su fundamentalne (način na koji je Tyson dolazio do prekida i kojim je Jones dolazio do prekida, da ne idemo dalje od toga, potpuno je različit) i, na koncu, karijerne putanje su gotovo inverzija jedna druge (Tysonov brzi uspon i strmoglavi pad, Jonesovo sustavno građenje i kretanje kroz kategorije i sporo opadanje).
Ukratko, muke promotora da etabliraju meč dvojice boksača u srednjim godinama kao relevantan pomalo sportski, pomalo fanovski, pa “šta tko voli, samo neka kupi”, slikovito govore o tome koliko je teško dekodirati ovaj apsurd u godini koja se i sama čini kao kozmička pogreška.
Glumili su verzije sebe iz prošlosti. Tyson je mogao odglumiti snažne udarce kroz agresivno kretanje i brzinu, ali Jones je imao puno teži zadatak ‘odglumiti’ reflekse
Kao što sam pisao ranije, Tyson protiv Jonesa je neka vrsta poštene prevare; Kalifornijska atletska komisija (CSAC) meč je proglasila egzibicijom, a time i izvan svoje nadležnosti, a time i izvan sporta. I to je sasvim fer. S druge, protivničke strane stajali su organizatori, čiji portfelj također nudi uvid o kojoj razini poslovanja govorimo. To su: aplikacija/video platforma/društvena mreža Triller, o kojoj je dovoljno znati da je konkurent TikToku, ali da videa u većoj mjeri obrađuje umjetna inteligencija, te online platforma za klađenje DraftKings.
Nakon što je državna sportska komisija upozorila potencijalne kupce PPV-a da borba nije u nadležnosti nijednog državnog sportskog tijela (službenog pobjednika po zakonu ne može biti), Triller i DraftKings su počeli namigivati medijima i fanovima kako se radi o boksačkom meču u kojem je čovjek koji je svom protivniku odgrizao uho pa se nikad ne zna, najbolje da platite 50 dolara i nadate se nečijem psihičkom krahu u ringu. Ovo je… Nije fer.
No, beskrupulozna promocija/propaganda, paradoksalno uvijek najjasnije otkriva upravo ono što pokušava sakriti (Coca Cola — Zero Sugar je samo podsjetnik da je obična Coca Cola — All Sugar). Menadžerski šljam iz Trillera i DraftKingsa tako promovirajući borbu poticanjem ljudi na kupovinu PPV-a u nadi da će netko od legendi koje tobože obožavaju teško nastradati (uživo!) automatski otkriva i činjenicu da su gospoda borci u ozbiljnim godinama, s ozbiljnim obiteljskim, društvenim i poslovnim obavezama, u zdravstvenim problemima, te da se obojici, za razliku od njihovih mladih inkarnacija — živi i zarađuje.
Jedini način da izgube tu sposobnost jest da se pokušaju ubiti u ringu.
S druge strane, vrijedi spomenuti i licemjerje državne sportske komisije koja je zabranila nokaut. Kako se točno zabranjuje nokaut? Tko god je makar i samo gledao sparing koji je trener najavio (jednako nominalno) kao udarce s “45 posto snage”, zna da ovakvi postotci mogu varirati između maženja i pokušaja ubojstva. Uostalom, što trebaju reći sekundanti svojim borcima između rundi, ako je osnovni alat za ostvarenje pobjede “zabranjen”? Čak i da nema udaraca u glavu, 50-godišnjaci o kojima govorimo sigurno su daleko spremniji na upućivanje nokautnog udarca u tijelo nego na primanje prosječnog. Ova zabrana nokauta ima, dakle, samo jednu svrhu: ako nešto pođe po zlu, CSAC je svoje učinio, zabranio je da nešto pođe po zlu.
Kratko rečeno — egzibicijski meč može funkcionirati samo u vrlo osjetljivoj zoni unutar (prešutno ili službeno) dogovorene dinamike između dvojice protivnika.
Sličnosti s profesionalnim hrvanjem su očigledne. Ono je po svojoj definiciji egzibicija u kojoj dvojica protivnika koordinirano pokušavaju učiniti onog drugog jakim/brzim/mudrim kako bi njihova ‘pobjeda’ imala neku težinu. I u toj je branši industrije zabave bilo i olimpijaca (Kurt Angle) i opasnih ljudi (Ken Shamrock), ali su pravila igre bila jasna. Egzibicija je između dvojice sportaša koji nisu cijeli život vježbali lažne udarce, već upravo suprotno, time i opasnija.
Boksači umiju sparirati ili boriti se, a egzibicija nije ni jedno ni drugo. Borba ne može biti jer se borba i egzibicija logički isključuju, ali ne može biti ni sparing, jer egzibicija i sparing imaju različite ciljeve. Sparing služi oprobavanju svojih tehnika u odnosu na protivnikov stil i set tehnika kako bi se napravile korekcije ili kako bi se nove tehnike lakše uključile u praksu. Egzibicija služi demonstriranju svojih najpopularnijih (što nije isto što i najuspješnijih!) tehnika uz dopuštanje i poticanje protivnika da pokaže svoje u svrhu zabave publike koja se pretvara u zaradu.
U tom sam smislu, kao netko tko je zaista idealizirao i Roya Jonesa i Mikea Tysona, jako sretan što je ovo prošlo upravo kao egzibicija.
Laknulo mi je već nakon prvih pet sekundi. Tyson je istrčao iz svog kuta i nasrnuo na Jonesa, ali je vidljivo ‘zadržavao’ udarce i u kombinacijama potencirao krošee u tijelo, često u gard. Bilo je jasno što gledam — Tyson, kao strašniji nokauter, i čovjek zapravo, mora izgledati neobuzdano i agresivno kao nekada, jer smo to platili — Jones mora izgledati kao lakonogi boksač-boksač s najbržim jabom koji upućuje iz dominantnog kuta. Bili su voljni surađivati i napraviti predstavu.
Zbog samog koncepta egzibicijskih mečeva bi analizirati ovaj bilo pomalo neozbiljno. Obojica boksača su na određen način glumila verzije sebe iz prošlosti. Da se radilo o pravoj boksačkoj ili uličnoj borbi taktike bi sigurno bile drugačije. Zanimljivo je prokomentirati koliko im je teško bilo izvesti svoj dio šoua, odnosno kome je bilo teže.
Tysonov stil zahtijeva veliku količinu energije — u borbama u kojima nije bio kondicijski spreman raditi svoj bobbing and weaving kroz sve runde glava bi mu postala statičnom metom i uglavnom je gubio (iako ne samo zbog toga, naravno). S druge strane Jonesov je stil jednako kondicijski zahtjevan, ali više za donji dio tijela — Jones je velikim dijelom neuhvatljiv jer je protivniku uglavnom izvan dohvata. No, tu sličnosti u stilskim zahtjevima fizičke spreme završavaju. Tyson je uvijek mogao računati na svoju eksplozivnu snagu, a Jones na svoje reflekse.
Poznata je izreka da snaga zadnja napušta borca, a refleksi prvi. Tyson je tako za potrebe predstave mogao odglumiti snažne udarce kroz agresivno kretanje i brzinu, ali Jones je pred sobom imao puno teži/nemoguć zadatak ‘odglumiti’ reflekse. To je mogao učiniti samo na način da se u svakom trenutku pozicionira dovoljno daleko od Tysona, kako bi izgledalo da ga je eskivirao kad ga ovaj napadne. Ovo se pokazalo nemogućim za 50-godišnjaka. Činilo se da je nakon druge runde Jonesu postalo jasno da će kroz ostatak meča morati proći na autopilotu — klinč, hrvanje, jab — pa sve ponovo. Tysonovi udarci u tijelo svakako nisu pomogli.
Na koncu je meč čak i neslužbeno bio neriješen, a svi nasmijani.
Jones se veći dio karijere ionako činio kao (pomalo bahata) dobričina, ali za Tysona je ovo, rekao bih, velika osobna pobjeda. Nakon svega lošeg što je učinio i drugima i sebi, uspio je putem podrške bliže okoline, marihuane i poslovnih obaveza strukturirati život dovoljno čvrsto da može zadržati staloženost u situacijama visokog rizika. Ako je nešto moglo Tysona baciti u regresiju ka starim mehanizmima obrane od tjeskobe i nepoželjnih nagona, onda je to boksački meč ovakve vrste. Njegovi problemi, kakvi god bili, očigledno nisu fundamentalno razriješeni (i dalje se često čini na rubu onoga što se stručno naziva acting out), ali se drži na okupu pomoću vanjskih struktura kojih je kao poslovni potez i ovaj meč dio.
U ovom kontekstu moram reći da ne razumijem Tysonove obožavatelje koji su željeli da on učini nešto divlje kao nekad. Najopasnija verzija Tysona u mislima mnogih je iz nekog razloga ona iz 1990-ih kad je manično divljao po ringu i izvan njega. Ne samo da je to bilo vrijeme upravo najslabijeg Tysona koji nije imao snage nositi se ni sa sportskim ni sa životnim pritiskom, a niti s kvalitetnim protivnicima, nego se, po vlastitim priznanjima, i osobno osjećao najgore. Zašto bi netko poželio nekome kome se divi povratak u emotivno najteži i sportski najneuspješniji period života nikada mi neće biti jasno.
Prošao sam, dosta nasumično, u ovom tekstu nekoliko točaka koje smatram vrijednim spomena vezanim za projekt egzibicijskog meča Tysona i Jonesa, jer ne mogu pronaći nekakav univerzalni narativ. Govorimo ipak o poslovnom projektu, a ne pravoj borbi. Ako postoji interes za neformalnu ligu spariranja ili egzibicijskih demonstracija veterana, ovaj je projekt postavio savršeno realne parametre očekivanja. Dvojica će se starih boraca zabaviti uz minimalni zdravstveni rizik i neke će kompanije zaraditi dosta novca.
Želite li im svoj novac dati, već je sasvim drugo pitanje.
https://youtu.be/-20ykVIKr2I
