Legendarni svjetski šampion teške kategorije u boksu John L. Sullivan je 26. Rujna 1883. pijan upao u vlak koji ga je osam mjeseci vozio kroz ostatke Divljeg zapada u podvigu koji je vizionarski razotkrio karnevalski karakter heavyweighta. Boston Strongboy bi, čujte i počujte, iz rečenog vlaka ispao najčešće još uvijek pijan u vaš grad i platio do 1.000 dolara (24.000 dolara u današnjoj vrijednosti) onome koji bi ostao stajati njemu nasuprot nakon četiri runde po tri minute. Mornari, kockari, stočari i rudari punili su salone, podrume i hale u prizoru kao iz kakvog ranog singla Merlea Haggarda, iako najčešće nitko na koncu ne bi izazvao šampiona. Sullivan bi sparirao s nekim iz svoje klike. Ljudi su naprosto željeli vidjeti to čudo.
134 godine kasnije dvije mrcine probijaju se kroz obruč pijanih kauboja usred Teksasa kako bi u gotovo golorukoj borbi pokušali nokautirati jedan drugog. Jedan od njih je prvak, a drugi nije ni drugi najbolji na svijetu, niti treći. Rang liste vrijede točno onoliko koliko su vrijedile u Sullivanovo vrijeme kada ih nije ni bilo. Iste su se večeri borili tehnički možda vještiji borci, Frankie Edgar, Joanna Jedrzejczyk, Demian Maia i Jorge Masvidal. Ali to nisu ljudi čiji se korak osjeti i u punoj dvorani Dallas Mavericksa. Došli ste vidjeti susret dvojice kroz čiju vas borbu ne treba voditi stručni komentator. Došli ste vidjeti one zbog kojih je medicinsko osoblje pored ringa nervozno, cutmani vade čitavo klupko za šivanje arkada, a fotografi namještaju fotoaparate na opciju burst da snime pad u petsto frejmova.
Spektakl. 134 godine kasnije i dalje želimo vidjeti to čudo.
Sullivan i njegova banda uvidjeli su i unovčili osnovnu premisu teške kategorije – gotovo svatko ima šansu pogoditi taj jedan udarac dovoljan da protivnik proguta jezik. Oni koji je nemaju najdublje su uvjereni da je imaju. Puncher’s chance, boksačka fatamorgana za alfa-mužjake. U njoj leže i čarolija i prokletstvo šaketanja velikih ljudi. Nikada u povijesti ljudskih dvoboja bez oružja nije to bilo tako jasno vidljivo kao u MMA-u. Termin Heavyweight curse skovan je samo tome u čast.
Nijedan borac UFC-a nije svoj pojas teške kategorije obranio više od dva puta.
Pitate li se kao i ja zbog čega Stipe Miočić još uvijek nije superstar izvan države Ohio u diviziji u kojoj se fiktivna titula Baddest Man on the Planet lijepi na šampione poput plakete o sudjelovanju na team buildingu, eto nam odgovora. Prestali smo vjerovati u prvake. I prestali smo vjerovati prvacima. Previše ih je i stalno se mijenjaju. Zamislite da su, ne znam, parlamentarni izbori svakih 6 mjeseci ili nešto. To bi bilo suludo, zar ne?
Miočićeva je popularnost u samom Clevelandu, međutim, na razini McGregorove u Irskoj. Takva vrsta popularnosti dogodi se u homogenim zajednicama ili kulturama koje ujedinjuje nekakav povijesni pogrom. Ne želim u potpunosti izjednačiti dvogodišnji Rat za neovisnost Irske sa životom u Clevelandu, ali trebate znati da je to dom Cleveland Brownsa. Brownsi su skupa s Indiansima, Cavaliersima i Baronsima skupili 147 sezona bez titule u 52 godine.
Čestitam Cavaliersima na rušenju nevjerojatne generacije Golden State Warriorsa, ali svi znamo da je na kozmičkoj razini kletvu Clevelanda prvo smekšao Miočić. Mjesec dana prije tog NBA finala 2016., Stipe Miočić iz Euclida (Ohio) nokautirao je tadašnjeg šampiona Fabricia Werduma u Curitibi (Brazil) pred 45.000 ljudi i u Cleveland ušao kao šampion.
Pravo je pitanje može li Stipe poništiti kletvu UFC-ove teške kategorije, koja počinje izgledati jednako monumentalno kao i ova gradska, Clevelandova. Njegova osobnost razrednog klauna u tijelu onog ubojitog klauna iz filma It možda nije marketinški upotrebljiva koliko bi to UFC-ovi vlasnici željeli, ali Miočićev je izbor protivnika za obrane titule promidžba sam po sebi. Junior Cigano Dos Santos imao je puno više od puncher’s chance pobijediti Miočića.
On ga je već jednom pobijedio.
Sitting duck izraz je koji se često koristi u situacijama kad netko nepomično stoji dok ga drugi gađa. Cigano je izgledao čak i nespretnije od patke
Pročitao sam previše analiza stilova oba borca da bih na njih mogao ponuditi neki čist ili nov pogled, a i nisam toliko duboko u zabludi oko svog poznavanja MMA tehnika. Međutim, baš je u ovoj mojoj, eto, skromnosti, i razlog zbog kojeg su ova dvojica tako dobri protivnici i partneri – mi znamo sve o njima, oni znaju sve jedan o drugom. Radikalna taktička iznenađenja najčešće donose neugodna iskustva, kako za gledatelja tako i za jednog od boraca. Velike borbe stvaraju taktike fokusirane na vlastite prednosti, a ne opstrukciju protivnikovih. Miočićev i Dos Santosov pristup borbi u tom je kontekstu uvijek bio ispravan. Želimo vidjeti šampiona koji je porazio izazivača, a ne igru.
Profil Juniora Dos Santosa izgleda kao stereotipni portret boksača na amaterskom muralu nekog podrumskog boksačkog kluba u Philadelphia Badlandsu. Prednjim direktima isklesano čelo ispod kojeg je nos zadnjim direktima konkavno utisnut u lubanju. Odjebite Popeyea i stavite Cigana na konzervu špinata, ionako mu je jedno oko uvijek zatvoreno. Ova borbama stečena anatomija govori o njegovom stilu bolje nego ja. Jedan je od najboljih boksača u UFC-u, ali napada gotovo isključivo pravocrtno iz svoje duge distance koju kontrolira fantastičnim prednjim direktom. Njegovi napadi rijetko dolaze pod kutom, promjene su u napadu samo po Y osi iliti – za one koji su ljeta provodili na popravnim iz matematike, kao ja – vertikalno. Još jednostavnije: glava-tijelo, tijelo-glava. Cigano, međutim, ne može zapamtiti kako oktogon izgleda ni da mu život ovisi o tome. A ovisi.
Kad god naiđe na pritisak, pokušat će očuvati svoju distancu povlačeći se – ponavljam, pravocrtno unatrag – i završit će na ogradi. Njegovo lice prvo poprimi izraz kao da je usred noći stao na Lego kockicu (“Ko je ovo postavio tu?!”), a odmah nakon toga primi i neki aperkat ili direkt.
Čak i ovako bahatim ulascima Miočić čistim pritiskom uspijeva držati Dos Santosa na ogradi. Nevjerojatno je da je Cigano uspio pogoditi dva zida kaveza u jednoj sekvenci.
Dos Santosov jab u tijelo ipak je jedan od ljepših poteza koje ćete vidjeti danas u MMA-u. On je maestro kombinacija od dva udarca i jednom kad protivniku prenese poruku opasnosti napada u tijelo bacit će desni overhand u glavu i good night Irene, kako je volio reći Michael Schiavello.
Cigano napada Shanea Carwina: tijelo-glava-tijelo-overhand.
Jednom kad se naviknete na kombinaciju i počnete čuvati glavu od overhanda, bacit će zadnji direkt u tijelo. Nije nokautno oružje, ali uzima dušu.
Miočić je prije prvog meča sve ovo znao i testirao. Izišao je s ispravnim planom – pritisnuti Dos Santosa do kaveza i ugnjaviti ga kombinacijama dok se pokušava lateralno iskoprcati. Tu i tamo rušenjima razbiti tempo udarača. Izvesti Caina Velasqueza, zapravo. Prvu polovicu meča to mu je uspijevalo iznenađujuće dobro. Dogodilo se ipak nekoliko neočekivanih stvari.
Miočić, kao prvo, nije imao Velasquezovu kondiciju; Dos Santosovi direkti u tijelo izbušili su taj spremnik poput rafala. Drugo, Dos Santos je nekako obranio 17 od 18 pokušaja Miočićevih rušenja. I ono najčudnije, u jednom trenutku se Cigano našao u svojoj tipično lošoj poziciji uz kavez i krećući se unatrag, s tijelom u defenzivnoj poziciji, bacio tzv. check hook samo da u bijegu zatvori Miočićev napad. Pogodio je Miočića dlanom u bradu i zamalo ga nokautirao. Dos Santosovu pobjedu osiguralo je ovih nekoliko detalja, ako takvo što u sportu postoji.
Miočić neoprezno stišće Dos Santosa prema kavezu, Dos Santos, kao i uvijek prekasno pogledava gdje se nalazi, ali baca najsigurniju varijantu za izlazak – check hook i pogađa.
Pitanje pobjednika u uzvratnom meču zapravo je bilo pitanje koliko je tko od njih u međuvremenu napredovao u diviziji u kojoj se jako teško napreduje. Miočić je u svojim mečevima nakon Dos Santosa pokazao smirenost u oluji koja mu je s jedne strane omogućila preciznije upotrijebiti svoju udaračku snagu (protiv Werduma) i s druge preživjeti nokdaun i smisleno se vratiti u meč (protiv Alistaira Overeema). Dos Santos je do ovog meča za titulu došao zapravo samo na osnovu pobjede nad Benom Rothwellom, u kojoj se kretao znatno bolje nego prije i izlazio iz zone opasnosti kroz kutove.
Ako obavite sve pripreme kako treba, zadatak će se riješiti sam. Tako mi je bar govorio profesor matematike koji me je ipak redovito slao na popravne ispite. Napisao sam sav ovaj uvod kako bih analizirao meč, a nemam više što zapravo za dodati.
Osim Reebokovih dresova, sve je ostalo izgledalo kao početak njihove prve borbe. Malo iznenađenje bili su Dos Santosovi low-kickovi koji su odlično rješenje želite li usporiti borca koji mora konstantno ići naprijed i stvarati pritisak da bi pobijedio. Oni su također užasno rješenje ukoliko ih bacate bez set-upa, a želite zadržati vanjsku distancu. Kad borac udara low-kick, na trenutak ostaje na mjestu jer doslovno stoji na nozi koja ne udara. Udarate li rukama u stanju ste korakom ući u protivnika ili od njega pobjeći koliko želite. Da je Dos Santosu prošlo još nekoliko kickova, Miočić bi bio onemogućen boriti se po svom planu.
Ali nije.
Miočić je inteligentno prepoznao ovu Dos Santosovu prijetnju, ali i njene manjkavosti. Svi šampioni teške kategorije žele završiti svoje borbe brzim nokautom, ali ovoga je puta to bio zaista jedini način. Stipe bi prošao kroz udarce i jednostavno išao naprijed. Dos Santos, pokazalo se, još uvijek nije u svojoj glavi mapirao oktogon i instantno se našao naslonjen na njegove zidove. Sitting duck izraz je koji se često koristi u situacijama kad netko nepomično stoji dok ga drugi gađa. Cigano je izgledao čak i nespretnije od patke, trenutak prije nokdauna zapeo je leđima za kut između dva zida kaveza i Miočić ga je stigao.
Bježeći od desnog direkta u Miočićevu slabiju stranu, upada u kut kaveza i Miočić ga s lakoćom pogađa.
Sjećate se prvog meča u kojem je Dos Santos pri izlasku iz slične situacije bacio check hook? Napravio je točno to i ovog puta, ali Miočićev je fantastičan zadnji direkt/cross bio brži i precizniji. Dos Santosov udarac prošao je mlitavo iznad Miočićeve glave, a njegov je vlasnik pao nosom na pod. Miočić je time stavio posljednji detalj na Dos Santosov savršen portret boksačkog šampiona, ali on će kao šampion izgledati vjerojatno još samo na slikama.
Miočić je drugi put obranio svoj teškaški pojas. Nešto u njegovom pristupu borbama i načinu na koji ga za njih priprema i kroz njih vodi njegov kamp, Strong Style Fight Team, nudi nadu da bi rekord mogao srušiti baš on. Staloženost i ekonomičnost u borbi uz strašnu nokautnu moć kao da protivnicima oduzima misteriozni puncher’s chance.
Je li Stipe Miočić zaista hakirao kod heavyweight divizije saznat ćemo uskoro. Stavite šampiona u vlak, cirkus odlazi.
Danas u Dallasu, sutra već u vašem gradu. Ili, u ovom slučaju, možda našem.
