Razmišljao sam. Razmišljam dosta o teškoj diviziji. Pripadam generaciji čiji su roditelji gledali najuzbudljiviju eru teškaša – od Listona, Pattersona i Johanssona do Alija, Fraziera i Foremana. U vrijeme kad ove teškaše nije imao tko zamijeniti pa su middleweighti Duran, Leonard, Hagler i Hearns preuzeli centar ringa bio sam beba, a moji roditelji imali su prljavijeg posla od boksa, ako je takvo što moguće.
Kad sam bio dovoljno velik da sudjelujem u tuči O. Š. Bratstvo i jedinstvo protiv O. Š. Alija Alijagić, Michael Tyson je već bio najmlađi prvak teške kategorije i, činilo se, najstrašniji čovjek na planetu. Nitko u ovoj tuči koju spominjem nije oprobao njegov peak-a-boo stil, ali vjerujem da smo strah ili osjećaj krivice svi razbijali priviđenjima Tysona na brdašcu za sanjkanje ispred moje škole. Nismo se sjetili stvoriti novo Međugorje iz ove situacije, iako je priča o snazi ljudske vjere i Tysonovom ukazanju na Grbavici 1 toga dana, neskromno ću priznati, imala više pokrića nego ona o Gospi.
Tvrdim to kao jedan od originalnih vidjelaca Tysona.
Tyson je u mom gradu, unatoč teškim porazima od Bustera Douglasa, Holyfielda i Lewisa, ostao nepobijeđen do pojave Fedora Emelijanenka.
Početkom 2000-ih Pacquiao, Marquez, Barrera, Castillo, Gatti i Ward borili su se u nevjerojatnim boksačkim ratovima u lakšim kategorijama, baš kao što su ‘heavyweight rupu’ s kraja 1970-ih i početka 1980-ih punili ratovi middleweighta, ali narod ovog puta nije bilo briga. Svijet je imao sport stvoren samo za ultimativne kategorije: najjačeg, najvećeg, najopasnijeg. Ultimate fight, kako su ljudi tada kolokvijalno oslovljavali MMA, imao je samo jedan selling point, kako se to u marketingu kaže – tko je najjači na svijetu. Ne tko je najjači u svom težinskom rangu ili tko pobjeđuje najimpresivnijom tehnikom ili pokazuje najviši borilački IQ i sposobnost adaptacije u meču. Samo najjači.
Desetljeće ili više kasnije niti jedan od najjačih među najtežima nije svoju titulu obranio triput, a među onima koji su oko pasa nosili pojas najopasnijeg na svijetu bilo je i boraca čija je tehnika i fizička sprema tjerala generaciju mojih roditelja da s izrazom gnušanja na licu okreću glavu od sporta čija je krunska divizija izgledala tako trapavo, sporo, dosadno i zapravo nesportski.
Nisu krivi borci koliko zakonitosti MMA-a kao sporta – ili, točnije, zakoni fizike. Za razliku od boksa, gdje je i u talentima najrjeđe naseljenim erama bilo nemoguće doći do šampionske razine bez poznavanja osnovnih ofenzivnih i defenzivnih tehnika, u MMA-u vam je za ostanak u najboljih 10 dovoljan doslovno desni overhand. Ponekad aperkat, katkad široki, seoski kroše, ali nećemo se lagati, uglavnom je to desni overhand. To je postalo prokletstvo heavyweight krune. Odlučujući faktor je varijabla koja se ne može kontrolirati ili predvidjeti. Biti kralj najteže kategorije u UFC-u jest kao biti prvak ruskog ruleta. Možete s tri glasna klika postati najbolji, ali nema pouzdanog načina da predvidite kad će vas u sljepoočnicu pogoditi metak. Ili desni overhand.
Urođena nokauterska moć svakog borca od stotinjak kilograma usmjerila je sportaše ove kategorije u suprotnom smjeru od svih ostalih – niže kategorije testirale su i usvojile sve što funkcionira iz filozofija borbe od muay thaija i taekwondoa do turskog hrvanja ili čak mačevanja, a heavyweighti se spremaju za jednu rundu telegrafiranja desnice kojom i preko garda mogu nokautirati protivnika.
U engleskom jeziku postoji izreka “Heavy lies the crown” koja pristaje fenomenu kralja koji se ne može uzdati u svoje znanje kad osjeća da ga od pada dijeli munja iz bezobličnog oblaka sudbine. Ova je izreka zapravo krivo prenesen Shakespeareov citat iz Henrika IV. – “Uneasy lies the head that wears a crown” koji situaciju opisuje još točnije.
Nelagoda Stipe Miočića uoči susreta s Francisom Nagnnouom nije ni strah od protivnika ni od poraza. Bio je, uostalom, i nokautiran i poražen i ranije. Ngannou je do sinoć bio utjelovljenje prokletstva teškaša – sirova snaga i atletski dar čiji napredak između borbi ne možete predvidjeti. All-American hrvač Anthony Hamilton izašao je na meč strašnom udaraču koji je sve tri borbe u UFC-u završio nokautom da bi završio u nekakvoj nezgrapnoj kimuri. Alistair Overeem je pokušao kontrirati kontraša koji je kontrirao Arlovskog u komu pa naletio na kontru na svoju kontru na Ngannouovu kontru.
Miočić se tako trebao spremiti za najnepredvidljivijeg borca najnepredvidljivije divizije.
No, za sve postoji taktika i za svakoga rješenje. Za nepredvidljivost se možete pripremiti tako da neutralizirate sve predvidljivosti. Miočić je sinoć jednostavno, ako se ta riječ smije upotrijebiti za ovakvo što, poništio sve u čemu je Ngannou dobar.
Predviđanja za moguće taktike bila su svakakva. Svi usputni fanovi zaintrigirani prvim, u svakom smislu velikim mečom teške kategorije u nekoliko godina, unaprijed su se veselili danu kasnije i gledanju gifova u kojem Miočiću pucaju vratni kralješci od kakvog krošea s kuka. Dana White i UFC očekivano besramno su ignorirali Miočićevu statistiku i uspjehe moleći se valjda isključivo hinduističkim božanstvima uništenja da nokaut bude dovoljno štetan da popravi štetu koju im McGregor čini ignoriranjem. Joe Rogan je za nekoga tko drži motivacijske litanije o dubljem razumijevanju života zapanjujuće podložan trendovima i poluinformacijama i uspio je inspirirati i ostatak uobičajenih sumnjivaca iz svoje pratnje da vjeruju u priče kako Ngannou udara najjače na svijetu i novi je Tyson.
Mnogi MMA timovi u prsa se lupaju idejom o zajedništvu, ali samo kad se borite protiv Stipe Miočića, borite se protiv cijelog Strong Style tima
Nasuprot ovog shizoidnog dijela spektra MMA fanova, Miočićevi su fanovi tjednima stajali u nevjerici, otvorenih usta s dijelom analitičara koji nisu zainteresirani za parametre najjačih udaraca sa seoskih olimpijada. Jack Slack je na Twitteru imao najkraću moguću analizu napisavši samo “Stipe got a jab”, dok je Dan Hardy skupa s Johnom Gooddenom u potencijalno pogubnoj gesti viteške hrabrosti Miočićevu nokautersku snagu s poludistance stavio ispred Ngannouove. Kako obojica rade za UFC, ovo je unutar kompanije, vjerujem, bilo shvaćeno kao hereza. Ili bi bilo shvaćeno da Dana White uopće gleda sadržaj koji proizvodi kompanija koju predstavlja.
Ja sam Miočićeve prednosti vidio u činjenici da je borac koji stoji izraženo uspravno, poput boksača iz vremena Queensbury pravila šakanja s kraja 19. stoljeća. Miočić je borac koji voli udarati preko garda i udaraca protivnika, stoji uspravljen i prilično školskim footworkom uvijek je centralno postavljen iznad svog garda. Na ovaj je način rijetko izvan ravnoteže, crpi energiju iz stopala i može u blicevima raditi rotacije torza koje njegovim udarcima daju gotovo mističnu moć čak i u kretanju. Ono što je u ovom slučaju bitnije jest činjenica da je njegova glava rijetko kad u tolikom otklonu da bude u prilici primiti aperkat kao Arlovski i Overeem. Spominjao sam u svom i tuđim podcastima kako bi taktika za Ngannoua mogla ili trebala uključiti i napade na tijelo kako bi se njegov mali kondicijski spremnik brže ispraznio.
Ne može se reći da je itko u potpunosti pogodio što će se dogoditi, ali svi koji su mislili da je Miočićeva najveća prednost njegov tim bili su najbliže točnoj prognozi.
Team Strong Style je nevjerojatno kohezivna jedinica koja se prehranjuje prkosom i preživljava i pobjeđuje na osnovu nevjerojatne posvećenosti, minucioznog analitičkog pristupa i obiteljske odanosti. Mnogi MMA timovi, poput Team Alpha Male ili American Kickboxing Academy, u prsa se lupaju idejom o zajedništvu, ali samo kad se borite protiv Stipe Miočića, borite se protiv cijelog Strong Style tima.
U čemu se noćas vidio njihov genij? Mislio sam da nikad nećete pitati!
Dan Hardy je u svojoj analizi stidljivo spomenuo kako bi Miočić mogao tu i tamo pokušati rušenje i to hvatanjem nekog Ngannouovog low-kicka i ne s namjerom da ga zadrži na podu. Vjerovao je, kao i svi koji smo vjerovali u Miočićevu pobjedu, kako je očekivati učinkovito rušenje ili kontrolu u parteru ipak prehrabra strategija.
O, kako u krivu bijasmo!
Odgovorio sam dan prije borbe na Facebookovom messengeru nekom radoznalcu, koji se planirao kladiti na Ngannoua jer je smatrao da su svi važni parametri na njegovoj strani, da se ne kladi i da su, upravo suprotno, svi važni parametri osim fizičkog na strani Stipe Miočića. Team Strong Style odlučio se uzeti tu jednu veliku Ngannouovu prednost, strojno je otkoštiti i ubaciti u hrvačku drobilicu iz koje je izašla fina pasta faširanog kajanja i nefunkcionalne mišićne mase.
Da bi do toga došlo, prvak je morao preživjeti prvu rundu na nogama.
Miočić pokriva distancu netipično dugim direktom, ali potom ulazi u pocket gdje je njegova udaračka moć najjača. Ovo je taktika koju je većina analitičara i najtvrđih fanova očekivala.
Miočić je u stojci koristio preciznost svoje ‘dvojke’ – desnog direkta, držao se podalje od kaveza kad bi išao unatrag i izlazio iz distance kroz Ngannouovu slabiju stranu u kut. Prednjim low-kickom bi ga prekidao u pokušajima da pokrene kombinaciju, kao da mu upada u riječ, nakon čega ovaj mora ponovo započeti misao. No, prava taktika nije odmah bila vidljiva; Miočić se činio nervoznim – vjerujem, dijelom zbog pritiska, a dijelom od bijesa koji ga je adrenalinski zakočio. Prvo rušenje činilo se isforsiranim i izgledalo je kao odstupanje od taktike. Ngannou se poput medvjeda iz sna naprosto tromo, ali bez napora ustao. Ostao je uvjeren da Miočićeva rušenja nisu opasnost i u potpunosti svoju pažnju posvetio ideji da Miočića, kao i ostale, treba ubiti jednim udarcem – od bilo kuda, bilo gdje.
Miočić s leđima blizu kaveza nema izbora nego riskirati i izaći u kut ispod Ngannouovog udarca. Riskantno, ali dobro izvedeno.
Veliki swing udarci na žalost Ngannoua i njegovog još nespremnijeg kuta savršeni su za ono što hrvači zovu changing levels. Zamah masu udarača gura nekontrolirano prema naprijed s nezaštićenim kukovima u koje je dovoljno zabiti se ramenom i pustiti fiziku da dovrši double leg rušenje.
I tada je na vidjelo izašla Miočićeva prava taktika.
Ngannou bi se u svojim MMA mečevima lako dizao iz partera; u ovom sportu nakon rušenja od protivnika se očekuje napad, ground and pound ili pokušaj poluge ili gušenja. Napad podrazumijeva da onaj koji ruši odustaje od kontrole i ostavlja prostor i vrijeme onome koji je na leđima za ustajanje ili zamjenu pozicija. Prije nekoliko tjedana, na nekom od Strong Style kolegija netko je sigurno rekao: “A što ako se pretvaramo da smo u hrvačkom meču?” i svi su ga izljubili, podigli na ramena i napravili krug oko zgrade. U hrvačkom ili u širem smislu grapplerskom meču kontrola je nešto što donosi pobjedu i možete joj posvetiti sve alate kojima raspolažete.
Ngannou, siguran da rušenja nisu ozbiljna opasnost, radi fejk direkt i svoj kroše/aperkat i ostaje otvoren za lagani takedown.
Umjesto da odmah srlja u napad, Miočić je nakon svakog rušenja nekad i po minutu ili više proveo kontrolirajući Ngannoua do komične razine. Za to mu je bila potrebna sva težina i svi ekstremiteti. U ground and pound ulazio je u kratkim ispadima, a poluge i gušenja pokušavao je samo da održi parter dovoljno aktivnim da Herb Dean ne intervenira.
Zvuči smiješno, ali Miočića je do pobjede na ramenima odveo Francis Ngannou.
Miočić pušta kontrolu da uputi koji udarac, ali je brzo ponovo uspostavlja, stavlja teret na Ngannoua i kotrlja ga do ograde gdje nema kamo osim gore. A iznad je cijela tona Miočića.
Nakon druge runde Miočić je umornog Ngannoua rušio po želji. Čak je i Dominick Cruz, koji obično briljira u službi stručnog komentatora, previdio ovaj dio Miočićeve taktike, napominjući kako će Ngannoua biti teško rušiti putem double lega. Miočić je Ngannoua rušio saplitanjima, knee-tapom, double legom i single legom kao da protiv početnika želi zapravo nabiti svoju takedown statistiku od 35 posto uspješnosti.
Miočićeva umorna, ali sjajna tranzicija u knee-tap.
Ova je strategija kulminirala u jednoj od najgorih šampionskih rundi za izazivača izvan Mighty Mouseove flyweight kategorije kad je tijekom četvrte runde Ngannou imao 0 udaraca, 0 rušenja i 0 pokušaja poluge ili gušenja.
Ovime je happy endom završen jedan od najkraćih, ali najzanimljivijih heavyweight narativa u UFC-u. Bastardna situacija poput ove moguća je samo u potpuno dezorijentiranoj i sramotno vođenoj kompaniji koja je danas UFC.
Stipe Miočić, šampion, u Ohiju se spremao boriti protiv onih koji su njegov šampionski pojas skovali i njihova razbijača koji doslovno živi i trenira s njima u Las Vegasu. Miočićev put u UFC-u čini se poput Bruce Leejeva penjanja kroz pagodu u filmu Game of Death, gdje je svaki sljedeći stupanj posebno dizajniran tako da izgubi. S druge je strane njihova nekompetentnost paradoksalno stvorila uzbuđenje oko meča u kojem je izazivač imao samo lucky punch priliku i to isključivo tijekom prvih pet minuta za koje je imao fizičke spreme mahati za nokautom. Ovakav se hype i može stvoriti samo u diviziji čije je krsno ime Lucky Punch još od vremena jednog od njenih krsnih kumova Tanka Abbotta.
Ali to više ne mora biti tako.
Miočić nije samo pobijedio kladioničarske koeficijente, učinio je nešto što se činilo nemogućim – vratio je zakonitosti goloruke borbe u mjesto kaosa fizičke nasumičnosti. Nakon sinoć možete teoretski postati prvak teške kategorije na osnovu fizičkih predispozicija i nedefiniranih sudbinskih faktora, ali ćete prvo morati preći preko Miočića i taktike Strong Style tima.
Svi oni koji ovu borbu vide kao dosadno izbjegavanje sukoba, Miočićev kukavičluk ili bezveznu sudačku odluku, neka pogledaju još jednom. Miočić nije pobijedio na bodove, Ngannou je izgubio gušenjem u vlastitim ambicijama.
Pokazalo se da je najtežu krunu ponekad najteže i skinuti.
