Nabrojat ću vam niz borbi, javite mi što vam dolazi pred oči: Jairzinho Rozenstruik vs. Jailton Almeida, Mackenzie Dern vs. Angela Hill, Kai-Kara France vs. Amir Albazi, Amanda Nunes vs. Irene Aldana, Marvin Vettori vs. Jared Cannonier, Ilia Topuria vs. Josh Emmett i Sean Strickland vs. Abus Magomedov. Kako se kreću vaše asocijacije, jer meni je apsolutno svejedno za ishode svih ovih borbi? Ne govorim samo o tehničkom aspektu, a i u tom smislu ovih osam glavnih borbi zaredom koje se ovih mjeseci nude slikaju mučnu sliku (volio bih, doduše, vidjeti neke krošee u tijelo Topurije), već o najbazičnijem fanovskom instinktu — jebe li vam se živo, da prostite, za sve ovo?
Već tjednima na silu gledam UFC borbe s pet dana zakašnjenja i pitam se šta me na to tjera. Živim na dijeti sastavljenoj od ONE FC borbi s Lumpineeja petkom (besplatno na YouTubeu, ako niste znali) na kojima bude svakojakih boraca, ali s barem par uzbuđenja po priredbi, i pišem kolumne o psihopatima iz ere Pridea. Čini se da je politika loše promocije, nepromišljenog bookinga i potplaćivanja boraca (ponajviše ovo prvo) počela sustizati UFC.
Dok se nekoć UFC žalio kako jedan od najboljih MMA boraca u povijesti i solidan gejmer Demetrius Johnson nije materijal za promoviranje, mislili smo da ima barem nešto u tome — ljudi ne vole male borce i sve te priče. Ali od tada do danas UFC sustavno ignorira prilike da kapitalizira na marketinškom potencijalu svojih boraca, čak i kad oni sami stvore uvjete za to. Sean O’Malley je sam sebe pretvorio u viralnu online personu, ali UFC reagira tromo (da ne upotrijebim riječ boomerski, koja bi ovdje, ako igdje, ogovarala) ili neadekvatno i većina prilika da se izgradi hajp propada.
Za to vrijeme marketinške snage UFC-a promoviraju sramotnu glupost, Power Slap League, ne zato što je dobra ili što itko u nju vjeruje, nego zato što Dana White ne može podnijeti narcističku ranu očiglednog menadžerskog fijaska koji mu se dogodio. UFC 289 nudi hrpu borbi oko kojih je, ako niste trener ili ozbiljan analitičar, teško osjetiti uzbuđenje, i jednu koju većina nas želi vidjeti. Kako nisam ni jedno ni drugo, priredba je za mene bila osobito razočaravajuća.
Charlie zna da mu sudbina neće dati previše šansi i da mora iskoristiti i najmanje prilike, situacije u kojima je Bog na pauzi za pišanje
Kao prvo, pokušat ću biti fer prema još jednoj borbi za titulu svjetske prvakinje u bantam kategoriji; ne zbog toga što doista nemam ni približno talenta za nešto kao što sudionice ove borbe imaju za borilačke sportove, nego zbog toga što sam neopisivo umoran od ove divizije. Pokušat ću prokomentirati ovu borbu bez dodatnih zajedljivih komentara. Neka mir vlada i sve to.
Najlakši način za izgubiti bantam titulu je, čini mi se, biti nepažljiva brawlerica. To je, međutim, paradoksalno i najlakši način za osvojiti je.
Amanda Nunes je svoje uspjehe i neuspjehe ostvarila na osnovu klackanja između želje da prati određeni plan za borbu i da bezglavim napadima skine protivnici glavu. Veliki dio ženskih bantam borbi počiva na uspješnom balansiranju ove klackalice; drugim riječima, postoji razlika između pritiska i tuče, između pasivnosti i mamljenja. Ovo su narativi oko kojih se vrti dosta mečeva u ovoj diviziji.
Primjera radi, Amanda Nunes je protiv Julianne Pene odlučila pobijediti tučom i izgubila je, prilično sramotno (činilo se da je odustala puno prije nego što je tapkala). Ono što je činila nije bio, da se izrazim na možda pretjerano pojednostavljen način, pritisak s planom, koliko nekonstruktivna agresija. Nunes se u tom meču dogodilo ono što se protiv nje dogodilo Cris Cyborg — ona je također pokušala divljaštvom pobijediti, a Nunes joj je odgovorila nešto zauzdanijim kaosom, ili čak samo snagom i preciznošću, i pobijedila. Pena je na agresiju odgovorila prednjim direktom uz mali nagib (poznato kao dipping jab) i presrela većinu kružnih udaraca svoje suparnice.
Vjerovao sam uoči borbe da Nunes može izgubiti samo ako ponovi pogrešku, napusti svaku logiku, prepusti se udaračkom nagonu i primi solidan lijevi kroše Aldane. U svakom drugom slučaju — Nunes dobiva.
Borba je bila izrazito… ne bih rekao loša, koliko razočaravajuća. Vjerujem da je u šampionskim mečevima ljepše vidjeti lošiju tehniku ili plan, ali kompetitivniju borbu, nego ovo. Teško mi je procijeniti je li Aldana propala u bezdan treme ili nije ni prije meča imala ideju kako pobijediti.
Jedini način na koji se može pobijediti Nunes jest natjerati je u spomenutu zonu besmislene agresije. Aldana je stavila visoki dekung na čelo, što je jedina pozicija iz koje je nemoguće reagirati čak i kad protivnik griješi. Za dobar kontra kroše ili direkt morate napraviti čitav dodatni potez dovođenja ruke u poziciju iz koje počinje udarac. (Neki boksači iz bivšeg Sovjetskog saveza koristili su prednji direkt u obliku čekića iz visokog garda, jer je to najprirodnija i najbrža opcija.) Da Aldanina tragedija bude veća, Nunes je bila toliko opuštena da bi ostala visjeti nakon svake kombinacije u dometu, ali Aldana naprosto nije bila dovoljno brza i (češće) uopće voljna boriti se.
S pozitivne strane, Nunes je protiv Aldane, koja se pretvorila u boksačku vreću, izgledala kao božica stojke: jabovi u tijelo, oblique kickovi, promjene garda, teep kickovi… To je ispalo zgodno, jer se nakon borbe Nunes oprostila od sporta. Njezina je karijera priča o teškom zadatku u kojem je bolja od svojih konkurentica, pa se očekuje da i izgleda bolje. Od 2014. izgubila je samo dvaput (2014. od Cat Zingano i 2021. Julianne Pene), a najviše sumnji u svoje vještine doživjela je u borbama koje nisu bile čisto kamenovanje (2017. Valentina Ševčenko). U ovom je trenutku sigurno najbolja borkinja bantam divizije dosad.
A sada vesele stvari!
Nikad neću navijati protiv Charlesa Oliveire. Čak ni kad sudbina trlja ruke nad njegovim sigurnim porazom. Stara je to i uvijek ista priča zbog koje i gledamo ovo sranje.
Neki borci se čine kao jedni od nas. Mi smo, po prirodi stvari, manje talentirani od onih koje gledamo u profesionalnim sportovima, zbog čega i jesmo gledatelji. No, ponekad nas privuče određen lik upravo zato što se čini nekako blizu nama. Najčešći slučaj je onaj u kojem određeni borac uspije naoko protiv svih prognoza i, još bitnije, usprkos svojim ograničenjima.
To je ono što nas privuče borcima poput Oliveire; OK, on je izvanserijski talent u jiu jitsuu s fizičkim darovima prirode baš za bonus originalnom talentu (poput dugih ruku) i sve to — ali Oliveira nikad nije trebao biti šampion i pobijediti zaredom Kevina Leeja, Tonyja Fergusona, Michaela Chandlera, Dustina Poiriera i Justina Gaethjea. Nije trebao biti borac s 21 submissionom i 10 nokauta. Pisao sam o tome puno puta, ali neki ljudi nađu načina da hakiraju sudbinu i to je ono što nas njima privuče.
No, što reći o ovom dvoboju DVOJICE takvih? Beneil Dariush je gubio od Edsona Barboze, Alexandera Hernandeza te Michaela Chiese i to tapkanjem na neck crank! I nakon toga je nanizao osam pobjeda u najboljoj UFC-ovoj diviziji. Oduzimanje titule Islamu Mahačevu bila bi jedna od najluđih MMA priča u povijesti.
Ova se dvojica lako mogu svesti na pripadajuće stereotipe — u suštini je Dariush bolji hrvač, a Oliveira bolji jitser. Kruške i jabuke, stilovi koje je teško paralelno usporediti. Logika kojom se bore kao da nema dodirnih točaka — Oliveira se uvijek, čini mi se barem, nada božjoj intervenciji, dok Dariush kontemplira poteze nekoliko koraka unaprijed. Užasno me uzbuđivala činjenica da u borilačkom smislu ova dvojica trebaju prevoditelja. Od svih zakazanih borbi u ovih nekoliko mjeseci ova mi se činila najzanimljivijom.
Uoči meča bilo je sumnji da će se Oliveira teško nositi s Dariushom u kontragardu. Oliveira je kao odgovor na to započeo borbu s par kickova i jednim high kickom koji je prošao preko Dariusheva garda. Možda je čak i činjenica da se bore u kontragardu malo smirila Oliveirino uskakanje u protivnika koje mu rijetko donosi benefite. Do Bronx ipak pritišće uobičajenim taktikama, front kickovima i pratećim ukoracima. Ovaj put kao da je ubacio i malo otklona glave, što je dobrodošla promjena. Dariush mi se u prvoj razmjeni činio oštriji i precizniji u direktima. Oliveira izvodi svoj klasični fazon — desni kroše/cross koji zapravo samo hvata protivnikov vrat.
Dariush se doima jačim u klinču/hrvanju i Oliveira odvodi borbu u parter. Ovdje sam prvi put počeo sumnjati u Dariushevu pobjedu. Nekako mi se učinio bojažljivim, osobito u ground and poundu, gdje je Oliveira s leđa bio opasan koliko i Dariush na njemu. Činilo se da je Dariusha napustila koncentracija koju je imao protiv, primjerice, Mateusza Gamrota. Oliveira je, s druge strane, izgledao puno gipkije i življe s leđa nego protiv Islama Mahačeva, kad je njega, u određenoj mjeri, mučila trema.
Činilo mi se da je Oliveira dobro pročitao Dariushevu pretjeranu impresioniranost njime i situacijom te se odlučio ustati odgurivanjem i hvatanjem klinča underhookovima s poda. Nakon razdvajanja Dariush je izgledao potpuno pobijeđeno, Oliveiri prolazi high kick i par desnih krošea, dok Dariush radi otklon u svoju lijevu stranu. Dariush pada, hvata single leg, bježi od davanja leđa Oliveiri i odjednom je sve gotovo. Ground and pound koji Dariush nije iskoristio — Oliveira jest.
Iako sam upravo opisao sve što se dogodilo i dalje mi nije jasno kako se to dogodilo. Oliveira ne izgleda kao pobjednik; ne samo pojavom, nego se i ne bori kao pobjednik. On je majstor korištenja malih prilika — ruku traljavo postavljenih pored glave protivnika, malog otvora u gardu za udarac u parteru i tako dalje. Ne radi se o tome da je Oliveira superkompjuter, kako se to voli reći, da radi brze analize situacije — stvar se više doima kao da Charlie zna da mu sudbina neće dati previše šansi i da mora iskoristiti i najmanje prilike, situacije u kojima je Bog na pauzi za pišanje.
Stanje u diviziji je ovime potpuno zakomplicirano: Dustin i Justin su u ligi seniora koja ne bi trebala biti u natjecanju za titulu (a i obojica imaju friške poraze od Oliveire), Arman Carukjan, koji je Islamu stilski zanimljiv protivnik, daleko je, a Conor McGregor ili Michael Chandler su ne-daj-bože scenarij.
Vjerujem da Mahačev pobjeđuje Oliveiru u osam od 10 prilika; međutim, nije li Oliveira napravio karijeru hvatajući upravo najmanje šanse? Vjerujem da je ovom pobjedom Oliveira zaslužio barem još jednom biti izazivač — ako on ne može pobijediti sudbinu, čemu se onda možemo nadati mi?
