Masvidal i Covington su stari prijatelji i cimeri, dovoljno stari da u vrijeme svog zajedničkog života nisu ni imali svoje izmišljene persone koje bi sakrile njihove najočiglednije mane. Covington je bio najnekarizmatičniji bijeli hrvač na, valjda, kontinentu, poništavač karizme i crna rupa humora, a Masvidal bivši ulični boksač s neočekivano ozbiljnim problemom koji se ponekad zove blokada potezanja okidača. I jedan i drugi su, svatko na svoj način, u karijerama bili, činilo se, podbacili. Covington je uglavnom pobjeđivao, ali uglavnom neglamurozno, a Masvidal je često gubio ostavljajući dojam da nije ni pokušavao pobijediti. I jedan i drugi imali su hitove, osobito Masvidal, ali se činilo da ni jedan ni drugi neće ići do vrha.

Covington se iznenada odlučio od čistog očaja izgraditi alter ego: uspon Donalda Trumpa koji je shitpostanjem na Twitteru došao do Bijele kuće dao mu je i ideju da pokuša nešto slično u svojoj branši i inspiraciju da živimo u vremenu kad takvo što može uspjeti. Odlučio se za kečersku ulogu heela (negativca), nadajući se da će pogoditi zlatni rez svake sportske prodaje; pola ljudi će platiti da ga vidi kako pobjeđuje (jer ga vole), druga polovica će platiti da vidi kako dobija batine (jer ga mrze). Proučio je poznate kečerske zlikovce (ili njihove zlikovačke faze) poput bivšeg olimpijskog hrvača Kurta Anglea (Covington čak često koristi njegovu glazbu koja se zove You Suck!), nabacio MAGA kačket i držao fige da trik uspije i bez ikakve supstance. Trik je uspio utoliko što Covington nije dobio otkaz, ali u kontekstu prodaje svoj je domet neznatno pomaknuo.

Cijela ova priča zvuči kao da hvalim konsenzualno najantipatičnijeg tipa u UFC-u i to je točno. Postoji nešto što mi je jako simpatično u ovoj pobjedi

Masvidal se, s druge strane, spotaknuo na sreću i spojio nekoliko nokauta s par šaljivih fraza (Super-necessary i Three piece and a soda), popravio svoj ormar s par kul dizajnerskih komada, pa se odjednom našao u poziciji izazivača najdominantnijeg UFC-ova šampiona Kamarua Usmana. Izgubio je, naravno; jednom teško, drugi put nokautom, ali je zadržao dio ulične karizme pomalo nezgrapno uokvirene Baddest Motherfucker pojasom.

Zajednička povijest Masvidala i Covingtona ipak ima puno više sadržaja nego njihove persone, najbanalnije rečeno — bili su prijatelji, a sad više nisu. Postoji, naravno, i teorija da su UFC, American Top Team i njih dvojica cijelu svađu godinama planirali, ali ako jesu, onda je debakl promocije ove borbe još sramotniji. Bez obzira na to što se radi o borcima koji su svaki po dvaput izgubili od Usmana, a i usporedni pogled na njihove pobjede i pozicije pobijeđenih boraca s trenutne liste izazivača nije impresivan, vjerujem da se borba mogla bolje promovirati. Ovo je vjerojatno najneuspješnije promovirana borba obojice boraca u posljednje tri godine.

Često borbe s odličnom promocijom budu loše u oktagonu, pa sam se ovdje nadao obrnutom ishodu: odličnoj borbi. Ne bih ovaj meč nazvao borbom koju morate pogledati, ali, ako volite ofanzivno hrvanje, tranzicije i kontrolu u parteru — ovo je meč za vas.

Nakon borbe bi se moglo reći i da je ona imala najvjerojatniji smjer i ishod: Covington će u većini slučajeva biti težak protivnik Masvidalu.

Covingtonov bodylock je neuništiv.

Moj je dojam bio da je meč zapravo započeo dobro za Masvidala: napadao je low kickovima u otvorenom gardu (Joe Rogan je, naravno, opet pokazao svoj fetiš za sportske ozljede, stvarne i umišljene) i branio rušenja. Činilo se, drugim riječima, da bi možda mogao natjerati Covingtona da više boksa, kao protiv Usmana, ili češće obraniti rušenje i vratiti se u centar oktagona. Usto su Colbyjevi napadi izgledali pomalo isforsirano. Problem za sve Covingtonove protivnike je, međutim, u tome što njegova rušenja ne moraju biti savršeno tempirana — kao, na primjer, ona Rafaela dos Anjosa iz druge borbe večeri — već moraju samo dovesti do ograde i, posljedično, bodylocka. Jednom kad Colby zaključa ruke oko vas, možete računati da ćete ga, u najboljem slučaju, nositi na leđima neko vrijeme.

Borba se čak može analizirati/bodovati po tome koliko je Masvidal bio uspješan u obranama od rušenja.

U prvoj rundi je bio dobar u tzv. scrambleovima — čak je uspio ustati iz pune mount pozicije. U drugoj se rundi uspio veći dio borbe zadržati na nogama. Istovremeno, Colbyjevi su napadi u ove dvije runde bili najnervozniji. Pokušaji rušenja u otvorenom prostoru bili su preočigledni i uglavnom neuspješni. Masvidal se nešto bolje kretao, bio bolji u udaračkim razmjenama i ostavio svojim fanovima prostora za nadu.

Pred kraj druge runde je primio žestok lijevi kroše i odmah isplazio jezik. Da ne volim ovaj sport, ne bih godinama pisao ove kolumne, ali kad netko počne plaziti jezik kad gubi ili pozivati borca od kojeg gubi ‘na crtu’ da se ‘potuku’, dođe mi da postanem stručnjak za Serie A.

Masvidal je pametno uočio da je njegov brend kroz posljednjih nekoliko godina iznad njegovih dometa. Ova se ideja čak i materijalizirala u vidu Baddest Motherfucker pojasa, koji više služi kao podsjetnik da je pravi pojas kod nekog drugog. Kroz veći dio meča imao sam dojam da je Masvidal više zabrinut da porazom i njegov brend ne pretrpi gubitak. Otvorio je borbu besmislenim udarcem zraka koljenom jer je to njegov iconic moment koji si je i istetovirao na rame. Kad god bi primio jak udarac, plazio bi jezik i između rundi, koje je možda čak i sve izgubio, zauzimao bi pozu Isusa na križu.

Sve ovo su super fotografije, ali bi, recimo, bilo bolje da se uspijevao kretati tako da ne završi na kavezu svaki put kad bi se Colby zaletio na njega. Najgore od svega, nakon završetka borbe ga je okružilo osiguranje, pa je preko njih počeo dozivati Covingtona da mu priđe bliže. Fora bi bila jebena da mu Colby upravo nije 20 minuta sjedio na glavi.

Masvidalovi uspjesi iz meča stanu u jedan gif.

Tijekom treće runde Covington je postao nešto opušteniji i sve je počelo sličiti njegovim pobjedama iz vremena prije borbi s Usmanom. Masvidala je lako natjerao na ogradu, srušio još lakše i počeo kombinirati svoje lančano hrvanje i ground and pound. Uistinu je prekrasna jedna sekvenca u kojoj je Masvidal dao leđa Colbyju, oslobodio se te pokušao svoje rušenje, samo da bi mu Colby ponovo zauzeo poziciju na leđima.

U četvrtoj rundi se dogodio taj natediazovski trenutak u kojem je Masvidal bacio Covingtona u nokdaun. Vidjeti da profesionalni borac ima ovakvu priliku za pobjedu i da naprosto nema kondicije organizirati smislen napad gotovo je fascinantno i govori puno o tome koliko je sport kompleksan i, zapravo, nemoguć za predvidjeti. Da se situacija dogodila tijekom nekoliko prvih rundi, danas bismo možda na drugi način pričali o Uličnom Isusu, ali činjenica je da je Covingtonova investicija u hrvački grind, a ne puka sreća, rezultirala time da u četvrtoj rundi bude pošteđen nokauta. Bio je to najbolji (i najljepši) Jorgeov trenutak u meču.

Petu rundu je Covington otvorio, rekao bih čak, hrabrim zaletom na Masvidala iza serije nasumičnih udaraca, samo da ga dogura do ograde. Ostatak runde je prošao onako kako ste ga upravo zamislili.

Colbyjev posljednji juriš na početku pete runde.

Cijela ova priča zvuči kao da hvalim konsenzualno najantipatičnijeg tipa u UFC-u i to je točno. Postoji nešto što mi je jako simpatično u ovoj pobjedi.

Negativci iz svijeta kečera uvijek pobjeđuju na najnepopularniji način: varanjem, dosadnim mečevima, igranjem na sigurno i tome slično. Covington je pobijedio na najnepopularniji način za mnoge fanove MMA-a: hrvanjem. Koliko god Covingtonova persona bila nepodnošljivo lažna, često i iritantno dosadna, nema u ovom sportu ničeg iritantnijeg od grupe fanova koji se zgražaju nad hrvanjem (jednim od najstarijih borilačkih sportova uopće) u borilačkom sportu koji ga dopušta. Zvižduci nezadovoljnika dok gledaju kako jedan borac u slobodnoj borbi apsolutno dominira nad drugim jer je u njihovim očima kukavica i ne-muškarac najljepša je MMA simfonija.

Covington je nakon meča pozvao Dustina Poiriera na borbu. Ovaj poziv je simptomatičan za stanje karijera obojice: ni jedan ni drugi ne mogu se u skorije vrijeme nadati meču za titulu, imaju određenu popularnost i vjerojatno se iskreno ne podnose. Dok se svijet nada da će Hamzat Čimajev postati zvijezda i pravi da Leon Edwards ne postoji, ovo se za Colbyja čini kao dobra ideja. Borba s Masvidalom je tako ispala tek odličan prikaz Colbyjeva hrvanja i prednjeg direkta, iako bi za obojicu bilo bolje da je meč bio bodovno neizvjesniji.

Kako stvari trenutno stoje, Colby Covington će unatoč impresivnoj pobjedi morati ubijati vrijeme dok god je Usman šampion.