Whittakerov plan protiv Adesanye u Houstonu mogao bi se šaljivo nazvati Texas hold ‘em. Jedno od ključnih pitanja uoči njihove druge borbe bilo je može li Whittaker doći do rušenja, odnosno može li Adesanyu zadržati na leđima dovoljno dugo da proizvede konkretnu štetu. Do rušenja je dolazio, ali je upitno je li Adesanya ijednom s obje lopatice dodirnuo tlo, a kamoli nešto više.

Ovo je možda dobra prilika da prokomentiram Whittakerov dojam i mišljenje nekih novinara da je osvojio sve osim prve runde. Možemo, vježbe radi, pokušati primijeniti bilo koje sudačke kriterije u MMA-u: MMA Unified Rules ili ono što kolokvijalno zovemo old criteria, katkad i Texas Rules. U svakom je slučaju teško argumentirati Whittakerovu pobjedu, a kažem to kao njegov veliki fan.

Vjerujem da je ovo jako blizu najboljeg Whittakerova pokušaja protiv Adesanye. Bobbyjev stil je kao stvoren da Izzy rutinski odradi meč, što je i učinio

Efektivne udaračke tehnike i efektivni grappling su u oba kriterija na prvom mjestu. Efektivni udarci su oni koji nanose štetu ili neposredno ili kumulativno i time pridonose onesposobljavanju protivnika za borbu. Unutar ovih parametara neposredna šteta pri bodovanju ima prednost u odnosu na kumulativnu. Efektivni grappling uključuje nanošenje štete (također neposredno ili kumulativno) protivniku hrvačkim/grappling tehnikama poput rušenja, poluga ili gušenja. Pritom efektivno rušenje nije samo promjena pozicije i nije samo po sebi cilj, nego sredstvo iz kojeg treba proizaći efektivan napad, odnosno šteta. U starim kriterijima su, na primjer, i kontrola prostora borbe i agresivnost imale puno veći značaj za bodovanje.

I na koncu — novi kriteriji ne nagrađuju defenzivne manevre, dok su ih stari kriteriji bodovali. Primjera radi, po novim kriterijima Adesanya ne bi trebao biti nagrađen bodovima zbog toga što se ustao iz rušenja; njegovo ustajanje je samo po sebi nagrada jer može nastaviti borbu, a isto vrijedi i za Whittakerov blok low kicka i tako dalje.

Jednostavnije rečeno, kako god smušeni suci bodovali ovaj meč, a događalo se da pomiješaju pravila i države u kojima ona vrijede, Adesanya je pobijedio.

Jedini udarac kojem se može pripisati neposredni efekt štete bio je nokdaun u koji je Whittaker nakratko pao u prvoj rundi, a i to je upitno. Preostaje kumulativna šteta uslijed udaračkih ili grappling tehnika. Adesanya je u svakoj rundi osim u četvrtoj pogodio više jakih udaraca, a najznačajniju kumulativnu štetu pretrpjela je Whittakerova lijeva noga. No, što s Whittakerovim hrvanjem? Mogu na ovo odgovoriti u par riječi: ne možemo ga nazvati efektivnim. Ni u jednom trenutku Whittaker nije imao kontrolu nad Adesanyom na tlu — dakle, kontrolu iz koje može započeti napad (Whittaker, naprimjer, nema čak niti jedan upućen udarac u parteru), a jedina tehnika koja se može staviti u kategoriju učinkovitosti je pokušaj rear naked gušenja iz četvrte runde.

Ideja da je Whittaker dobio tri runde je tako, prema mojem mišljenju, jedna od onih bodovanja dojmom i nema temelja ni u jednim MMA pravilima. Čak i ako po važnosti stavimo agresivnost i kontrolu prostora borbe na prvo mjesto, i dalje bi bilo teško reći da je Whittaker komandirao tim prostorom. Dojam da je Whittaker pobijedio može proizaći iz činjenice da je bio bolji nego u prvom meču ili da nije bilo očekivano da će uopće rušiti Adesanyu, ali prema sustavu bodovanja po rundama, ne mogu mu se dodijeliti više od dvije runde. Kad već komentiramo dojmove, ne znam iz čega stvoriti dojam da je Adesanya u bilo kojem trenutku bio u opasnosti ili čak da nije kontrolirao tijek borbe. Oprosti mi, Roberte, ali stav da je Izzy rutinski odradio borbu jest bliže istini.

U tehničkom smislu mogu samo parafrazirati prošlotjednu kolumnu: Bobby je nekakvom objektivnom kvalitetom borac najbliži Adesanyi, ali je stilski upravo borac koji će ga teško ili nikada pobijediti.

Obojica su boraca u meč ušla i u meču pokazala što su u međuvremenu naučila. Izzy se od borbe s Yoelom Romerom naučio bolje nositi s borcima koji od njega traže da ide naprijed. U tom je meču Adesanya bio izviždan i izvrijeđan, jer nakon što je krenuo naprijed i primio težak udarac, ostatak je meča stajao i upućivao poneki low kick. Oda tada pa do danas Izzy je naučio biti aktivan protiv boraca koji ga žele kontrirati i zaobići dojam pasivnosti. Za razliku od meča protiv Romera, Adesanyu je danas još teže izazvati na glupost — kroz promjene stava, varke i malo aktivnije kretanje u stanju je dovoljno napadati da nanosi štetu, a ostati nedostupan za udarce iz kontri.

Whittaker se tako našao pred neočekivanim paradoksom: s jedne se strane ne smije zalijetati u Adesanyu kao što to inače čini, a s druge je jedini način da ga dohvati upravo zaletavanje.

U odnosu na prošli meč bio je puno strpljiviji i spremniji na frustraciju koju borba s Adesanyom donosi. Mora se pohvaliti za to što je prvu rundu glatko izgubio, bio u nokdaunu i pokušao par loših rušenja bez ikakve pripreme i svejedno se vratio u meč. Dio tog povratka bio je i u regresiji u staru (realno, jedinu) verziju sebe — uskako je u prostor s dvostrukim prednjim direktima i krošeima. Pogreška koju nije ponovio je vitlanje desnim swingovima u srednjoj i bliskoj distanci. Ovi napadi su imali određenog uspjeha, osobito onda kad bi ti prednji direkti dolazili malo sa strane, kao lijevi cross. Najbolji Whittakerov udarački trenutak bio je lijevi kroše nakon prekida hrvačke sekvence u petoj rundi.

Njegov se poraz može svaliti na upotrebu hrvanja, odnosno neuspjehe u njima.

Rundu i pol je Whittaker izgubio jer je u rušenja srljao slijepo. Nakon toga ih je tempirao bolje, ali se Adesanya nije dao zadržati na tlu. Ovdje se čak moram složiti s Danielom Cormierom, koji je u jednom trenutku izjavio da Whittaker mora neprestano ponavljati rušenja; činilo mi se da Whittaker nije jasno definirao strategiju, već je malo boksao, a malo hrvao, ali bez međusobne veze to dvoje. Drugim riječima, boksao je radi boksanja, hrvao radi hrvanja i nije mi se činilo da boksa kako bi izazvao Adesanyin napad, pa kontrirao hrvanjem.

Vjerujem da je Whittaker imao kondicije za pokušati više rušenja, ali ga je uspjeh nekoliko prednjih direkata zaveo na smanjenje pokušaja hrvanja. Treba ipak reći da je i fizički i psihički puno ekonomičnije promašiti udarac nego ući u proces rušenja samo da bi se pozicija izgubila u nekoliko sekundi.

Na koncu mi se čini da su runde koje se mogu dodijeliti Whittakeru upravo one u kojima je bio blizu Adesanyi u udarcima; rušenja su u svim slučajevima, osim onog iz kojeg je proizašao pokušaj gušenja, bila nekako poništena. Vjerujem da je ovo jako blizu najboljeg Whittakerova pokušaja protiv Adesanye. Bobbyjev stil je kao stvoren da Izzy rutinski odradi meč, što je i učinio. Pogledajte samo način na koji je Whittaker pokušavao/promašivao svoju omiljenu tehniku — side kickove u Adesanyino koljeno.

Glede Adesanye, nemoguće je ne primijetiti da je, kao što je i sam prokomentirao, pomalo demotiviran za MMA općenito.

Njegov ga talent može još neko vrijeme držati na vrhu u srednjoj kategoriji, ali izgleda kao borac kojem srce više nije u sportu. Pred njim su dvije opcije: odraditi na autopilotu još nekoliko borbi protiv boraca kao što je Cannonier, pa ako dobije — dobije, ili ponovo pokušati nešto u lakoteškoj kategoriji, što mi se čini kao preriskantan potez za borca koji je upravo izgubio želju za dokazivanjem. Obje su opcije problematične za Adesanyinu ostavštinu — u prvom slučaju će ostati taj Rocky Marciano dojam da je bio šampion bez jake opozicije u svojoj kategoriji, a u drugom će se taj dojam nadograditi idejom da je gubio kad god bi izašao iz zone ugode. Pitanje je posebno zanimljivo u kontekstu ugovora koji je upravo potpisao; vrlo je moguće da UFC ima na umu nekakav superfight, jer je u svojoj kategoriji Izzy ostao bez konkurencije.

Iako smatram da je tehnički bolji borac od Andersona Silve, njegov portfelj u ovom trenutku ne izgleda dovoljno impresivno da ga preskoči u razgovorima o najboljem borcu srednje kategorije. Za to će trebati ili još nekoliko pamtljivih nokauta u svojoj diviziji ili neki veliki podvig u diviziji iznad. Bilo bi šteta da ne vidimo jedno od to dvoje.