Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Tjelokradica

Je li Naoya Inoue bolji od Lomačenka?

The first Super Saiyan transformation occurs when a Saiyan who has reached a very high level of power loses himself in a fit of rage. The transformation has a noticeable effect on the Saiyan’s personality. Any Saiyan that had previously demonstrated a calm, collected, laid back, kind and even peaceful demeanor becomes ruthless, overcome with rage, impulsive, even becoming noticeably vengeful and unusually violent… (Super Saiyan, Dragon Ball Wiki)

Nekad mi se čini kao da se trudim biti manje popularan. Gotovo nitko ne zna tko je Naoya Inoue. Od tih — pola ne zna što je Dragon Ball Z. Od tih — malo zna što znači postati Super Saiyan. A opet, nema bolje usporedbe za ovog japanskog boksačkog bantamweighta nevjerojatne udaračke moći od nekog ludog sranja iz mange.

Jer Naoya Inoue nije neuhvatljiva loptica-skočica najnižih težinskih kategorija. On je powerball, a njegove su šake fokusirane energetske plazme koje prolaze kroz štit i oko njega. Od njih bahati grcaju u bolovima, nikad nokautirani bude se na nosilima.

Naoya Inoue nije čovjek nego lik. Jer ako Vasilij Lomačenko živi u Matrixu, Naoya Inoue živi u Dragon Worldu. Od Lomačenka muškarci odustaju, Inoue ih pretvara u dječake.

Jedan od najteže obranjivih krošea u igri uz Golovkinov i baš kao i taj dolazi iz čudno visokog kuta.

Često se pitam, a vjerojatno i vi, što borca sportaša čini borcem fajterom. Koliko stotina tisuća boksača na društvenim mrežama mogu impresionirati svojim vježbama na fokuserima i preskakanjem užeta u double underima, osmicama, iksevima, korijenima iz 9. Koliko ih može činiti sulude akrobacije, direktima balansirati teniske loptice zavezane za čelo, weaveati dok im ne pozli uz uzdahe i shareove korisnika YouTubea. No u ringu je njihov vatromet mokri prdež. Jasno je da je borba sveobuhvatna sinergija svih njenih aspekata, ali što je to što borca čini izvanrednim do razine nepobjedivosti u odnosu na ostale koji su na jednakoj tehničkoj razini?

Odgovor je kompleksan kao i pitanje. Kompleksan na način da je odgovora točno onoliko koliko je tih izvanrednih boraca. Neki se jako oslanjaju na svoje fizičke prednosti i taktika se gradi na tome, dok netko drugi može razviti taktiku na skrivanju nedostataka. Postoje borci koji su u Hall of Fame ulazili footworkom i prednjim direktom, a postoje i oni koji su izvan ringa pametno birali protivnike koji odgovaraju njihovu stilu i izgledali dobro do kad nije došao netko tko ih je razbio s dvije najosnovnije tehnike. Sjetite se samo meča Princea Naseema i Marca Antonia Barrere.

No, jedna je stvar koju morate imati da bi vas zvali najboljim — morate misliti. Ili slušati nekoga tko misli za vas. Morate željeti pa znati čitati protivnika i ne zaljubiti se u ideju da je jedna praksa primjenjiva na različite stilove. Ovo može biti pogubno ukoliko u potpunosti napustite svoj stil samo da biste nekoga iznenadili. Zona ostajanja u onome što radite najbolje uz male preinake koje će vas učiniti pobjednikom istovremeno je i boksački Bermudski trokut i sveti gral.

Protagonist ovotjedne kolumne majstor je adaptacije bez kompromitiranja vlastitog stila. Nitko ga ne gleda zbog strategije, ali bez nje ne bi bilo nokauta zbog kojih ga se gleda.

Boksači koji udaraju ovako silovito, kreću se ovako dobro i toliko su defenzivno i ofenzivno pametni Zemljom prolaze rjeđe nego Halleyjev komet

On je ime koje puzi po pound for pound rang listama bez da je itko gledao njegove borbe i najuzbudljiviji borac u mikro divizijama ispod lightweighta u posljednjih tko zna koliko godina, ako ne i desetljeća. Mogao bi postati najjači udarač u flyweight i bantamweight divizijama u povijesti. Ima 16 nokauta u 18 borbi. U posljednja tri meča u ringu je proveo četiri minute. Njegov lijevi kroše u jetru jedan je od najnevjerojatnijih udaraca u suvremenom boksu. Spremnost na pogibiju koju dijeli sa zemljacima vodi briljantan boksački algoritam koji protivnika raščlanjuje na proste faktore unutar 30-ak sekundi. Njegov nadimak u ringu je Monster, a izvan njega najviše voli Disneyland Park Space Mountain i vozi Toyotu Crown.

On je Naoya Inoue i ne propustite saznati zašto ga volim.

Ili zašto ga volimo. Njegov entourage često broji preko stotinu ljudi od kojih je oko 80-ak zaljubljenih novinara, boksačkih povjesničara i analitičara. On je još uvijek borac kužera, trenera i kolega. Rudy Hernandez, trener japanskog boksača Masayukija Ita, smatra ga najboljim pound for pound borcem na svijetu i točno objašnjava zbog čega je tako dobar — nije u pitanju samo udaračka moć, njegov stil je pažljivo izgrađen na ideji da ona bude upotrebljena ne za pobjedu, nego za nokaut.

Inoueovi udarci imaju čak i naoko neobičnu mehaniku, čine se kao bičevanje. Inoue stoji jako uspravno i lagano, kao bacač kladiva, krošei su široki i dolaze iz neočekivanih kutova, kao da kasne za tijelom koje je proizvelo okretni moment. Svi udarci osim direkata dolaze nekako iza, iznad ili okolo. Lijevi kroše u tijelo uvijek je širok i zaobilazi protivnikov lakat za centimetar koji je dovoljan da se dva članka šake zabiju ispod prvih rebara. Malo je onih koji su preživjeli ovaj udarac. No, što ga čini tako posebnim?

Inoueovi setupi uvijek uključuju level change. On nije jedan nego je rezultat svih udaraca koji su mu prethodili i učinili da protivnik panično reagira na sve. Preciznost je zapanjujuća.

Udarci u tijelo uvijek su kompleksna namještaljka. A takvo što iziskuje strpljenje koje mnogi boksači nemaju. Ima li ga pak Inoue — ne znam. On komprimira vrijeme potrebno da protivnik zagrize mamac i set up nokautnog udarca u jetru, koji često podrazumijeva nekoliko rundi, obavlja unutar nekoliko minuta.

Tijelo je napadnuto gotovo odmah, ali prvo direktima. Inoue je superherojski brz i preklon iz kojeg zabija prednju šaku u pleksus izaziva paniku kod protivnika na koju je moguće reagirati samo na jedan način — prekasno. Kad protivnik počne reagirati, Naoya počinje mijenjati razine napada po vertikalnoj osi, ali sve te tornado kombinacije često prikrivaju samo jedan cilj. Drugi val napada ponovo je napad na tijelo, ali ovoga puta desnom rukom. Pomislit ćete možda da se radi o desnom krošeu kakvog vole Meksikanci — trenutno ga na životu održava Canelo Alvarez — ali Inoue ima udarac puno prepredeniji od udarca u bubreg. Uz spuštanje težišta svog tijela napada zadnjim direktom rijetko branjenu protivnikovu lijevu stranu, pogađajući dva fleksibilna rebra koja dopuštaju šaci da penetrira dublje u tkivo.

Nakon toga protivniku je već dosta opsjene i crne magije te želi ići kući.

A to je ono što Inoue želi. Borci koji se odluče na defenzivne taktike i pokušaj izbjegavanja kontakta, oprostite mi na nekulturnosti — najebu najgore.

Zadnji direkt u rebra povijesno je rijedak udarac koji Inoue koristi bez napora. Nakon što se protivnik nauči savijati na prednji direkt, Inoue lansira zadnji koji bolno okrzne osjetljivi dio prvih rebara.

Problem je u tome što je Inouea teško svrstati u neki od boksačkih kanona. Dosadan je poput swarmera, udara kao puncher, kreće se kao boxer. Zbog njegovih silnih nokauta mnogi su se odlučili svrstati ga u zonu punchera i pokušati ga nadboksati. Točno osam boksača s dovoljno dobrom obranom da nikada prije Inouea nisu bili nokautirani doživjelo je teške nokaute: Narváez, McDonnell, Payano, Sano, Nieves, Boyeaux, Ricardo Rodriguez i Emmanuel Rodriguez.

Najdefenzivnija boksačka pozicija, kornjača u duplom dekungu, protiv Inouea je najopasnija. Dovoljno je precizan pogađati procjepe u gardu od desetak centimetara, dovoljno brz da ih nećete stići zatvoriti. Rijetko ćete na najvišoj boksačkoj razini vidjeti borce koji od straha zauzimaju tako neškolski skvrčen položaj u nadi da će postati nevidljivi kao djeca ispod pokrivača. Strah je tako možda Inoueovo najjače oružje. Svoj široki lijevi kroše ima priliku udariti s bezbrižno prevelikim zamahom jer protivnik najčešće ima svih osam unci svojih rukavica u očnim dupljama.

Protivnici postaju toliko statični da ih Inoue pretvara u heavy bag za treniranje brzine i volumena uz maksimalnu udarnu snagu.

Naoya Inoue ostavlja najgore za kraj. Preživite li prednje i zadnje direkte u tijelo, krošee u sljepoočnicu i jetru/bubrege, ubit će vas svojim aperkatom. Jedini razlog zbog kojeg ovaj udarac nije bitniji dio Inoueova brenda jest zato što rijetko tko dođe do tog levela u meču protiv njega. Drugim riječima — Inoueov najbolji udarac još uvijek je samo za posebne prilike, šiba za najneposlušnije. Ima nešto lijepe povijesne simbolike u činjenici da je ovo bio i najrazorniji udarac Mikea Tysona. Boksači koji udaraju ovako silovito, kreću se ovako dobro i toliko su defenzivno i ofenzivno pametni Zemljom prolaze rjeđe nego Halleyjev komet.

Inoueov tim vrlo je otvoren u dijeljenju njegovih sparinga društvenim mrežama. Partneri su mu uvijek iskusni boksači, nerijetko veći od njega. Rezultat je gotovo uvijek isti.

Najbolje od svega je što se Inoue čini kao dobar tip. Možda sam umoran od svih tih opasnih njuški iz geta i favela koje su vadile hrđave čavle iz leševa za stupove zakucanih dilera kako bi preživjele. Ja bih da su i neki štreberi opasni. Inoue je skroman, radišan i nemilosrdan. Postoji navodno potpisan ugovor između njega i Ohashi Gyma da se neće boriti protiv slabih protivnika ili imati tune up mečeve. Njegov najveći problem je u činjenici da briše konkurenciju toliko brzo da se svakih par godina mora penjati u težinsku kategoriju iznad.

Njegov sljedeći meč je protiv legendarnog Nonita Donairea nakon kojeg ostaje bez izazova u bantamweightu. Inoueov poraz, ukoliko do njega dođe, doći će najvjerojatnije iz šaka nekog puno većeg i jačeg od njega. Bilo bi lijepo kad bi, poput drugog velikog-malog nokautera Mannyja Pacquiaa i on dobio svog Marqueza, Bradleya, Barreru — partnera za povijesna rivalstva, estradu u publici, političku karijeru u rodnom kraju.

No nešto mi govori da to neće biti slučaj. Rijetko se govori o tome koliko su velike talente najvećima učinili protivnici. Zbog toga smo pizdili što se Canelo i Golovkin nisu ranije sreli, što je Mayweather Jr. birao protivnike na zalasku ili polasku karijera. Marvin Hagler bi danas bio honorable mention nekog bahatog pozera na rang listi najboljih svih vremena da nije bilo Hearnsa ili Leonarda. Najtužnije — niti on sam ne bi znao koliko je dobar. A Inoue je toliko dobar.

Zbog straha posijanog u protivnike Inoue si može dopustiti toliko silovite udarce da na trenutak gubi ravnotežu. Nije ovo pogreška — on zna da je dovoljno brz vratiti se u svoju poziciju neugrožen.

Vratit ću se ponovo na citat kojim sam otvorio tekst, ali više da ga raskrinkam nego potvrdim. Veli da Super Saiyanom postaje dobrodušan i pravedan borac kad se nađe u izljevu bijesa u mozak. Parafraziram. Dosegne razinu nepobjedivosti koju drugi doseći ne mogu. Čini se da je ovo, a ne aperkat Inoueovo tajno oružje. Kad je, uoči meča s Rodriguezom, njegov trener Williams Cruz gurnuo Inoueova oca i trenera Shinga tijekom otvorenog treninga, preko očiju Japanca kao da je prešla sjena njegova zlog Ja. Nije dobio plamenu auru niti zlatnu kosu, ali je nokaut u ringu nekoliko dana kasnije bio sumnjivo brutalan.

Nisam jedini koji je blago rasistički i snažno prvoloptaški u uočio u Inoueu manga karakter. U listopadu će na kioscima biti izdanje magazina The Ring na kojem će ga crtati autor mangi George Morikawa. Laka je to usporedba za nas fanove koji traže kulturološke reference kako bi se odali idolopoklonstvu s čišćom slikom. Njegovi protivnici koji su imali priliku hvatati zrak s rukavicama na trbuhu i mutnom slikom njegovih tenisica ispred očiju znaju kakva je vrsta utvare Naoya Inoue zaista.

Tjelokradica.