Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Tragedija i ništa više

Johnny Tapia, muka i smrt boksačkog prvaka

Znamo se već.

Ne mogu reći da uvijek nastojim biti pozitivan, jer bi teorija pozitivnog razmišljnja trebala biti privremena štaka za šepanje kroz život dok se ono što je izvorni problem ne riješi. Osim toga — život se sastoji od široke palete emocija između najbolnijih i najljepših, pa je poricanje onih loših propuštanje velikog dijela iskustva koje je život na ovom svijetu. Ignoriranje negativnih emocija je naivni pokušaj obrane od odrastanja — dječje pokrivanje očiju, okretanje glave od izvora nelagode ili pokrivanje nogu da ih ne ukrade čudovište ispod kreveta. I jednako učinkovit. Bolna iskustva i osjećaji koji ih prate ne mogu se iznojiti ili izignorirati u nestanak.

Ljudski um najpedantniji je skladištar na svijetu — tijekom cijelih naših života niti jedan artikl ne ostane izgubljen. Bit će vam dostavljen prije ili kasnije poput sudskog naloga — možda direktno na adresu, možda u toaletu na benzinskoj crpki. Ljudi koji žive pod pritiskom imperativa pozitivnog razmišljanja prije ili kasnije bit će izloženi imploziji akumuliranih potisnutih osjećaja, a podsvijest će im reći samo: you got served.

Zato ponekad nastojim biti negativan. Ne na silu, naravno — ne želim biti tužan, ali se želim suočiti s bijesom, očajem ili tugom, proživjeti ono što ih je u meni proizvelo i na taj ih se način riješiti ili ih kontrolirati. Upoznati se s negativnim emocijama i tako naučiti što s njima činiti.

Postoje, međutim, situacije kad je to doista teško i lekcije koje se nude kao pouka iz loših iskustava mračne su kao i događaji sami. Suočiti se s činjenicom da do poslovičnih završetaka ne mora doći, da ne mora biti sunca poslije kiše, da se dobro neće dobrim vratiti i da pravda ne mora biti zadovoljena bar na mikrouzorku koji su naši pojedinačni životi gotovo je nemoguće. Zbog toga što to i nije suočavanje nego prihvaćanje. A prihvaćanje je ucjena života — možete nešto prihvatiti ili ne, ali to neće promijeniti tijek onoga što se događa ili će se dogoditi.

Priča koju ću danas ispričati upravo je takve prirode. Govorim to kao upozorenje jer će sadržaj biti mučan i težak za pogledati izravno, a nagrada će izostati. Priča o životu boksačkog prvaka Johnnyja Tapije na pravdi Boga će vam sjebati ovaj dan.

“The only way I didn’t feel the pain. The pain of being alone”

Jerry Padilla, čovjek iz Albuquerqueja u New Mexicu 2017. je izgubio tužbu koju je još 2015. protiv njega podigla Theresa Tapia, udovica Johnnyja Tapije. Padilla je godinama koristio Johnnyjevo ime za svoju financijsku dobit predstavljajući se kao njegov biološki otac na osnovu lažiranog kućnog DNA testa. Sama Teresa je pak tijekom nekoliko mjeseci 2013. bila udana za pravog biološkog sina Jerryja Padille — Jeffreyja, inače osuđenog za ubojstvo drugog stupnja i trgovinu drogom.

Ovo nisu osobito važni podaci za priču o Johnnyju Tapiji, ali nisam u njegovom životopisu pronašao ništa vedrije za započeti tekst. Ovo posthumno uriniranje po mrtvom Johnnyju je najbolje što imam. Bar nije bio tu da to doživi. To je bio i jedini put da ga je život poštedio svjedočenju tragedije.

To i činjenica da je Johnny bio u trbuhu svoje majke Virginije Gallegos kad je njegov pravi biološki otac ubijen. Nakon toga odgajala ga je uz pomoć bake i djeda u uvjetima koji su svakodnevnicu u Albuquerqueu činili u jednakoj mjeri sigurnom kao što je bila sigurna u vrijeme Divljeg zapada. Ono što se dogodilo kad je John Lee Anthony ‘Johnny’ Tapia imao osam godina čini, međutim, moju usporedbu blagom i neadekvatnom. Jednog petka 1975. Johnnyja su probudili urlici koji su — dijete je bilo sigurno — pripadali njegovoj majci. Nakratko je vidio majku lancima vezanu za kamionet koji je nestajao u noći i probudio baku i djeda. Priča je, tada i usred noći, zvučala kao proizvod mašte uplašenog djeteta i kao takva odbačena.

Virginiju Gallegos nekoliko sati kasnije pronašla je policija kako u lokvi vlastite krvi puzi po cesti. Odvezena je u bolnicu gdje je brzo izgubila svijest i preminula četiri dana kasnije. Nepoznati počinitelj ju je silovao, objesio za drvo, izbo šiljkom za led 22 puta i ostavio.

Kako nije mogao u bolnicu, prizor majke u lancima ostala je njezina zadnja slika u Johnnyjevoj glavi kao kakva groteskna, barokna vizija naslikana da natjera nevine i naivne u crkvu. Bilo bi romantičarski reći da su boksački klubovi postali Tapijina crkva, ali to ne bi bila potpuna istina. Neke vizije vas mogu natjerati na poslušnost, ali ne i ova. Ova će vas probosti kroz sve vitalne organe i ostati zabodena dok krvarite kap po kap, nazivajući to životom.

Njegov borbeni nadimak tako je postao jedan od najneobičnijih u boksačkoj povijesti. Nije govorio o njegovu stilu borbe, karakteru ili opasnostima koje su dolazile iz njegovih šaka, bio je to opis i omen njegovog života. Bio je Johnny Mi Vida Loca Tapia.

Mi Vida Loca je prvi put trebao umrijeti u vrijeme između smrti svog oca i svoje majke kad se autobus kojim se vozio survao s litice u padu od 30 metara. Trudnica koja je sjedila pored malog Tapije izletjela je kroz prozor i poginula, dok je njega uz potres mozga zaustavila metalna šipka. Tijekom svog života Tapija je ugledao “onaj svijet” više puta nego njegovi sugrađani semafor. Bio je klinički mrtav četiri puta prije nego je Kosac odlučio prekinuti šaradu. Bio je to doslovno lud život.

Svoje prve udarce Tapia je odradio između osme i jedanaeste godine života u ilegalnim uličnim borbama koje su organizirali njegovi ujaci u slijepim ulicama New Mexica za potrebe klađenja i razbibrige. Nakon toga ni najokrutnije trenerske prakse boksačkih klubova 11-godišnjem Johnnyju nisu predstavljale izazov. No, nije uspio izaći iz svoje loco obitelji — trenirao ga je djed Miguel, koji je i sam bio boksač, ne puno veći metodičar od njegovih ujaka.

Johnny Tapia se, međutim, znao boriti. Znao se tući. Njegovo lice oduvijek je izgledalo kao grubo isklesana skulptura s očima praznog pogleda u kojima je i očaj bilo teško pronaći. Već sa 16 osvojio je prvi nacionalniturnir Golden Gloves u light flyweight diviziji, a dvije godine kasnije i drugi u flyweightu. S 21 godinom pakla iza sebe Johnny Tapia je postao profesionalni boksač. Njegov prvi meč završio je neriješeno, ali je 29 borbi nakon te dobio, od kojih 18 nokautom.

Ring je bio jedino mjesto gdje Tapia nije znao što je poraz. U životu, čini se, nije poznavao pobjedu. Njegov privatni i sportski život nisu imali šanse živjeti u simbiozi. Tapia je bio izvan kontrole, izmučen i vjerojatno bez iskrene želje da doživi starost. Zapravo — Tapia otvoreno nije želio živjeti dulje nego što je živjela njegova mater: “I never thought I’d make it past my own 32nd birthday. I didn’t even want to make it past her 32nd birthday. After turning 31, I could feel that time was coming on. It started growing in the back of my mind, and it was always there in my head.”

Toj je misiji Tapia bio jednako posvećen kao i onoj šampionskoj. I bio jednako uspješan.

Johnny Tapia je s 23 godine, u 18. profesionalnoj borbi osvojio svoj prvi pojas u flyweight kategoriji pod jednom od četiriju glavnih boksačkih federacija, IBF, i postao kandidat za izazivača za apsolutnog šampiona. Johnny Tapia je istovremeno bio i aktivan član zloglasne bande Wells Park Locos i redoviti potrošač kokaina na dnevnoj bazi. Zadaci unutar bande i težina njegove ovisnosti u rasponu od nekoliko mjeseci sinkronizirano su iskoračili u javnost. U lipnju 1990. Tapia je prvi put zbog kokaina pao na testu za nedozvoljene suplemente, a odmah iza tog i na svakom sljedećem na istu supstancu. S obzirom na to, nevjerojatnim se čini podatak da je Tapia te godine uspješno boksao čak sedam puta.

Suspenzije su postajale ozbiljnije i Tapia je od statusa buduće zvijezde postao čest gost naslovnica senzacionalističkih tiskovina. Na dan kad mu je trebala biti vraćena uvjetna boksačka dozvola, Tapia je 1992. pao još jedan test. U trenutku dok je državna atletska komisija pripremala konferenciju za novinare Tapia je uhićen zbog prijetnji svjedoku u suđenju za ubojstvo njegova nećaka. Tapia je zbog svega izvan ringa proveo tri i pol godine. I to ne na dobrom mjestu. Često ni na jednom određenom mjestu.

To je vrijeme Tapia provodio na dopu i u društvu uličnih krimosa Albuquerquea, većinu vremena kao beskućnik. Za život je zarađivao boreći se u hladnjači lokalnog bara u okrutnim mečevima u kojima je bilo dozvoljeno i hladno oružje. Plaća je bila 300 dolara i gajba piva.

Tada je upoznao Theresu Chavez. Bilo bi super reći da je Theresa mogla čudesnom moći ljubavi riješiti sve Johnnyjeve probleme, ali čovjek mora biti uistinu lud da bi samog sebe oslovljavao s Moj ludi život. Johnny Tapia predozirao se u toaletu na dan njihova vjenčanja.

Why don’t you go back there and see what you married”, govorili su joj Johnnyjevi rođaci dok je ovaj umirao s iglom u ruci. Kad je 1994. Tapia pokušao policajcu prodati drogu Theresa je odlučila da je pravo vrijeme za malo okrutne ljubavi. Zaključala se s Johnnyjem u njihov mali iznajmljeni stan i odlučila izaći kad njen suprug bude čist i spreman za treninge. Nekoliko demoliranih prostorija i tjedana spavanja u vlastitom izmetu i urinu kasnije, Tapia je izišao iz stana i počeo trčati. Njegov menadžer Paul Chavez došao je po njega. Bilo je vrijeme za povratak.

Tapia, uz sve probleme s drogom, zakonom i samim sobom, u ringu je još uvijek bio neporažen.

U njegov povratak nitko nije vjerovao, ali Tapia se vratio. Od svojih sedam borbi nakon pauze, šest je završio nokautom. Među njima je bio i nokaut Henryja Martineza u 11. rundi za WBO featherweight titulu. Johnny Tapia u svoje je mečeve ulazio uvijek s bolnom grimasom na licu koja se tada činila neobičnim facijalnim grčem nekoga tko pokušava odglumiti da je sve pod kontrolom. Danas znamo da mu sva njegova banditska čvrstoća i koža ogrubjela od spavanja na asfaltu nisu mogli pomoći da bol zadrži u sebi. Dok su Olvera, Estrada, Granillo, Aguilar, Bohol pokušavali ustajati iz nokdauna od Tapijinih krošea, mogli su s tla vidjeti lice koje ni pojas ni ljubav žene ne može usrećiti.

No, u svemu ostalom Johnny Tapia je bio meksički boksač. Njegov tehnički portfelj imao je sve potrebne stereotipe mačističkog meksičkog borca: in-fighting, primanje dvaju udaraca da bi zadao jedan jači, mljevenje jetre i bubrega krošeima, poneki udarac glavom u klinču i nevjerojatan nagon za preživljavanjem ili ostajanjem na nogama čak i kad to nije najbolja ideja.

Gledajući s ove vremenske distance, njegov je najveći podvig bio u tome što je tako dugo uspijevao paralelno pobjeđivati, bivati hapšen i hospitaliziran. Tih je godina nekoliko puta bio u zakonskim problemima zbog posjedovanja oružja, a policija je u njegovoj torbi pronašla i komad kokaina dovoljno velik da Tapijina obrana od te optužbe bude da se radilo o sapunu.

Albuquerque ga je, naravno, obožavao, do te mjere da su tijekom njegovog meča protiv Huga Sota izbili neredi. Bio je to meč koji je, ovoga puta bez utjecaja narkotika, Tapia jedva preživio — nepripremljen i pretučen tijekom većeg dijela meča u posljednjih se nekoliko rundi motiviran divljom publikom potukao za život i umalo ga izgubio kolabirajući od umora par sati kasnije u svlačionici.

Dva će meča ostati njegova boksačka baština, neukaljana osobnim događajima. Zapravo, možda malo ukaljana.

Prvi je meč protiv drugog boksača iz Albuquerquea — Dannyja Romera. Tapia i Romero su na početku karijere dijelili trenera, Dannyjeva oca, ali 1997. su se otvoreno mrzili. Romero je bio sedam godina mlađi i uzoran član latino zajednice New Mexica. Tapia je pak već nekoliko puta bio mrtav da ostalo u ovoj usporedbi ignoriramo. Mržnja je prodavala karte i dizala hajp oko ove borbe kao ni za jednu Johnnyjevu prije. To je značilo i da su bande New Mexica imale svoje favorite. Meč je tako morao biti dogovoren za Tomas and Mack Center u Las Vegasu. U dvorani su bile i tri jedinice za suzbijanje nasilja među bandama, a svi službenici meča morali su prolaziti kroz detektore metala i pretres. Bio je to veličanstven boksački rat u kojem se Tapia borio kao potpuni luđak — pun intended — glumio je nokdaune, bacao po tri lijeva krošea u jetru zaredom i spuštao ruke da primi Romerov čist udarac u glavu.

Tapia je dobio sudačkom odlukom, a on i Danny postali su dobri prijatelji.

Drugi, vjerojatno najbolji meč Johnnyja Tapije i dobitnik nagrade Fight of the Year časopisa The Ring, dogodio se 1999. u legendarnom Mandalay Bay Centeru u Las Vegasu. Glavnu ulogu u ovom meču ponovo je imalo ubojstvo njegove majke. Nakon 24 godine policija je pronašla ubojicu Johnnyjeve majke. Ali ni pravda ni Tapia neće biti zadovoljeni. Ubojicu imena Richard Espinoza još je 1983. netko dva puta pregazio automobilom i ubio. Johnny Tapia bio je bijesan koliko i neutješan: “I was so focused on killing him that I didn’t train or anything. That’s why me and Paulie got fight of the year because all we did was bang.” U lošoj fizičkoj formi i nespreman na fizički jačeg protivnika Tapia je odustao i od svog inače lijepog footworka i feintova i samo se potukao. Izgubio je.

Prvi poraz odveo ga je ravno do prvog pokušaja samoubojstva. Život ga je ponovo okrutno ostavio na životu.

Po povratku u ring Johnny Tapia se borio protiv Jorgea Julia za WBO bantamweight titulu. Kako bi od izgovora umornih očiju javnosti i fanova povratio makar mali dio vjere u svoju karijeru, Tapia je organizirao donacije ulaznica za meč svima koji bi prijavili oružje. Podijeljeno je 57 ulaznica. Nakon par pobjeda došao je red na uzvratni meč protiv Ayale. Po posljednji put u životu Tapia je pobijedio, ali nije pobjedom bio nagrađen. U jednoj od većih sudačkih pljački 1990-ih Ayala je pobijedio jednoglasnom sudačkom odlukom.

Mi Vida Loca je imao još jednu veliku borbu u ringu pred sobom, onu protiv velikog Marca Antonia Barrere. Koliko god ova kolumna bila na strani njena protagonista, Barrera je na svom vrhuncu bio zvijer koju su ukrotiti znali samo najveći boksači generacije poput Juniora Jonesa, Mannyja Pacquiaa i Juana Manuela Marqueza. Tapia je zalutao u težinsku i tehničku klasu iznad svoje. Barrera je kasnije govorio kako je pustio Tapiju da dočeka sudačku odluku jer mu je njegov borbeni elan bio simpatičan. Vjerojatno je tako i bilo.

Karijera Johnnyja Tapije se nakon ponižavajućeg poraza od Barrere nikad nije vratila na šampionske staze. Osjećao je da je kraj blizu i nije se trudio kočiti. Nakon jedne od njegovih posljednjih borbi, protiv Evarista Primera, njegovo je predozirano tijelo pronađeno u hotelskoj sobi. Tapia je oživljen, ali dok je ležao u bolnici njegovi šogor i nećak poginuli su u automobilskoj nesreći na putu k njemu. Ovoga puta je, činilo se, i Theresa počela odustajati od njega.

Johnny Tapia sporadično se vraćao u ring i gotovo jednako često u zatvor, uglavnom osuđivan zbog posjedovanja kokaina. Theresa Tapia često je znala govoriti kako Johnny neće poživjeti dugo nakon što završi boksačku karijeru. I bila je u pravu. Nepunu godinu nakon svoje posljednje pobjede, nad Mauriciom Pastranom u Hard Rock Hotelu u Albuquerqueu, Tapia se oprostio i od ovog svijeta. Pronađen je mrtav u svom domu 27. svibnja 2012.

Jedina utjeha malom broju ljudi kojima je bio drag bila je činjenica da je umro od infarkta, a ne droge.

Postoje stotine citata koji bi mogli opisati njegov mučan život i privlačnost nasilja u ringu kao jedinog prirodnog analgetika koji je djelovao, ali jedan njegov najobičniji opisuje ga najbolje: “The only way I didn’t feel the pain. The pain of being alone.”

Većina stvari kojima se u životu strastveno bavimo najčešće su pokušaji zaliječivanja neke traume. Revolucionarni biznismeni su bivša siromašna djeca, veliki kirurzi pokušavaju oživjeti preminule članove obitelji, psihijatri pokušavaju izliječiti sebe, boksači pokušavaju pretući sve koji su ih gledali s visoka, ja mislim da me nitko neće voljeti ako nisam dovoljno kul. Lijepe uspomene i lagodan život rijetko rađaju motivaciju. Dobili ste što ste dobili i samo na budućnost možete utjecati svojim stavom prema onome što je u prošlosti bilo.

Osim kad ne možete.

Nekad ste samo nepomični svjedoci nečega što izgleda kao totalna nepravda koju ne razumijete i ne možete razlučiti ima li ona poantu. Tada je bitno pogledati u to, shvatiti da je život ponekad takav i biti zahvalni što se ne radi o vama. Nastaviti dalje svojim putem. Neoštećeni, ali oprezni. Nije da imate izbora.