Punchlines

Trans žene u MMA-u

Uključivost, sigurnost i fair play

“Osobno je političko”, napisala je Carol Hanisch u istoimenom i jako utjecajnom eseju iz 1970.*. Desetljećima prije Hanisch, Simone de Beauvoir je napisala: “žene se ne rađaju, ženom se postaje”. Ove dvije rečenice još uvijek definiraju, osobno-politički problem, najbanalnije rečeno — bivanja ženom.

*iako su kovanicu vrlo vjerojatno skovale Shulie Firestone i Anne Koedt

S jedne strane, pitanje ženskog tijela je bilo i još uvijek jest i osobno i političko pitanje. Politika se, na primjer, slično onoj drugoj kovanici koja se češće veže uz politiku, bavi ženskim tijelima više nego žene politikom; seksualnost je, konzervativci će reći, osobna stvar za fantomska četiri zida, osim ako žena želi, u svom tijelu, nakon seksualnosti, napraviti pobačaj — onda su to pitanje i to tijelo javna stvar. S druge (iako zapravo s iste) strane i De Beauvoir je u pravu: ono što percipiramo kao žensko je zapravo niz društvenih konvencija koje, kao takve, podliježu promjenama jer funkcioniraju u ime određene ideologije, to jest određenih struktura moći. Vjerovati da na osnovu biološke kromosomske slike pranje rublja ‘po prirodi’ pripada ženama je, u 21. stoljeću, gotovo shizofreno.

Kroz okvir ovih poruka Hanisch i De Beauvoir može se početi i razgovor o problemu transrodnih žena u borilačkim sportovima, osobito MMA-u. Taj problem proizlazi iz same ‘ekstremističke’ srži profesionalnih borilačkih sportova. Radikalna premisa (pobjeda se ostvaruje kroz nanošenje fizičkih ozljeda protivniku) ima moć ili uvećati ili potpuno promijeniti pojave u sebi. Problem straha od javnog nastupa će se drugačije manifestirati u, na primjer, školskoj učionici i u oktagonu; samo u jednom slučaju taj strah može rezultirati potresom mozga ili slomljenim kostima. Pitanje uključivosti, odnosno uključenja transrodnih žena u borilačke sportove općenito, tako ima veću težinu nego u atletici, biciklizmu ili košarci.

Prema nekim istraživanjima, muškarci imaju 162 posto (!) veću udaračku snagu od žena. Fair play se, vjerujem, mora sačuvati, inače sve postaje besmisleno

MMA bi tako, zbog svoje ekstremne premise, mogao postati ili laboratorij za konačnu odluku o totalnom uključenju/isključenju trans žena u cis ženske kategorije u drugim sportovima ili izolirani teritorij, izuzetak od pravila. Fiziološke i/ili fizičke prednosti trans žena, ako postoje i ako su relevantne, u odnosu na biološke žene će u borilačkim sportovima biti vidljivije, odnosno opasnije. (U utrkama na 800 metara, na primjer, ne postoji pitanje sigurnosti, samo pitanje fair playa.)

Pojednostavimo li problematiku do krajnosti, situacija se, za početak razgovora, može prikazati čak i jednostavno.

U kontekstu spola — u velikom broju slučajeva vlasnici XY kromosoma još u majčinoj utrobi razvijaju testise i rađaju se kao biološki muškarci; vlasnice XX kromosoma razvijaju jajnike i rađaju se kao biološke žene. Tijekom puberteta kod bioloških muškaraca dolazi do razvijanja sekundarnih spolnih obilježja od kojih neki nemaju efekta na sportske izvedbe (produbljenje glasa) dok se za druge (veličina pluća i srca, na primjer) smatra da imaju.

U kontekstu roda — svatko može birati kako će se identificirati bez obzira na biološku sliku, a i nju može modificirati u skladu s mogućnostima medicinske znanosti. Pitanje uključivanja transrodnih žena u sportske ženske kategorije je tako sljedeće: hoćemo li definirati kategoriju prema definicijama spola ili roda?

Zbog jasnoće će se ovaj tekst baviti isključivo ženama koje su rođene i kroz pubertet prošle kao (biološki) muškarci te su se nakon toga počele identificirati kao žene. Dakle, neće uključivati osobe s takozvanim DSD stanjima (Disorders of Sex Development). Tekst se također neće baviti pitanjem uključenja u MMA i druge borilačke sportove muškaraca koji su rođeni i kroz pubertet prošli kao (biološke) žene jer ne postoje fiziološke/tjelesne prednosti ovakve situacije.

Argumenti za uključenje trans žena u (cis) žensku kategoriju mogu se podijeliti u dvije velike i međusobno isprepletene grupe: biološku i etičku.

1. grupa bioloških argumenata za/protiv uključenja trans žena u (cis) ženske kategorije

Nakon rođenja se kromosomi ne mogu promijeniti. Zbog toga se biološka rasprava vrti oko hormona koji se u određenoj mjeri da kontrolirati i koji je u najvećoj mjeri odgovoran za razvijanje primarnih i sekundarnih spolnih obiležja: testosterona. Oni koji traže/podržavaju uključenje trans žena u MMA i druge borilačke sportove smatraju da je dovoljno na 12 mjeseci spustiti razinu testosterona ispod 10 nmol/L (Pravilnik Međunarodnog olimpijskog odbora iz 2015.) odnosno 5 nmol/L (World Athletics, nekadašnji IAAF) da bi se poništila fiziološka prednost u odnosu na cis žene. Problema s ovom hipotezom je nekoliko.

Prije svega, prosječna cis žena starija od 19 godina ima razinu testosterona između 0,4 i 2,0 nmol/L. Testosteron se kod većine muškaraca kreće u rasponu od 8,8 do 30,9 nmol/L. Drugim riječima, trans žena može smanjiti prisustvo testosterona na traženu razinu, a i dalje imati, barem u kliničkom smislu, prednost u odnosu na veliku većinu cis žena. No, to je samo mali dio problema; ono što uistinu komplicira stvari činjenica je da istraživanja pokazuju kako se posljedice prolaska kroz muški pubertet ne mogu preokrenuti ili poništiti.

Istraživanja fizioloških prednosti u sportašica i sportaša su, iz mnogo razloga manjkava ili nepostojeća, ali podataka o ‘civilima’ je više nego dovoljno.

Istraživanje na University of Missouri-Kansas koje je nadgledao dr. Timothy Roberts pokazalo je da, iako se razlika u sportskim performansama između trans i cis žena nakon jednogodišnje hormonalne terapije kod trans žena smanjila, i dalje je bila konzistentno na strani trans žena. Slični su bili i rezultati istraživanja Loughborough Universityja i Tommyja Lundberga s Karolinska Instituta — učinak feminizirajuće terapije na fizičku snagu trans žena bio je zanemariv. U nekim aspektima hormonalne terapije imaju velikog učinka — primjera radi, razine hemoglobina u krvi trans i cis žena mogu biti gotovo izjednačene, što je osobito relevantno u sportovima koji nagrađuju kondiciju.

Problem kontrole testosterona kao puta do uključivosti je tako dvostruk: ne mogu se poništiti efekti muškog puberteta, a propisana granica ispod koje se testosteron treba spustiti je i dalje puno viša nego kod cis žena. No, problem testosterona je manji dio debate o trans ženama u ženskim kategorijama, etičko je pitanje još kompleksnije.

2. grupa etičkih i logičkih argumenata za/protiv uključenja trans žena u (cis) ženske kategorije

Osnovni argument za uključenje trans žena u ženske kategorije onaj je o ograničenoj važnosti ili irelevantnosti fizioloških/fizičkih prednosti na sport, pa tako i na MMA. Jedna od definicija sporta je ona o sportu kao komparacijskom testu — uspoređuju se i testiraju kvalitete najboljih s najboljima, odnosno fizički i psihički talenti, trud, rad, koordinacija i tome slično. Po ovoj definiciji fiziološki razlozi nisu ključni, već su samo jedan od razloga uspjeha koje neki drugi talenti ili rad mogu poništiti. Primjera radi, najbolji košarkaši u NBA-u nisu najviši igrači, najbolji plivači nisu oni koji imaju najveća stopala itd. — te fiziološke prednosti poništavaju drugi talenti/rad.

Odnosno, argument tvrdi: sport je prekompleksan fenomen da bi bio sveden na takozvani fiziološki fair play. Prema ovom argumentu je i testosteron irelevantan, odnosno, točnije rečeno: sport je inherentno nepravedan i ne postoji grupa sportaša koja u natjecanje ulazi s apsolutno istim predispozicijama.

Sport, dakle, po prirodi nagrađuje nepravdu — ‘nepravedno’ velike šake, ‘nepravednu’ mirnoću pod pritiskom, ‘nepravedan’ radni elan. Želimo se diviti onima koji su izvanserijski nadareni, na ovaj ili onaj način. Zbog ovoga, argument kaže: razlike u razinama testosterona, to jest veličini pluća i srca, gustoći kostiju ili ligamentima, samo su još jedna nepravda koja je životno sportska. Snaga mojih mišića i veličina pluća, moglo bi se u ovom smislu reći, ne bi mi pomogli da svladam, recimo, Amandu Nunes.

No, pravo je pitanje nije, po mom mišljenju, bi li fiziološke/tjelesne prednosti pomogle meni, već bi li pomogle, recimo, Alexanderu Volkanovskom? Ili: ja, kao netalentiran, neuporan i fizički nenadaren Amandi Nunes ne mogu ništa, ali to ne dokazuje da moja fiziološka prednost ne postoji; to samo pokazuje da sam loš sportaš. U sportu nema smisla govoriti o meni, već o najboljima među nama. Nekome tko je fizički nadaren kao, recimo, Volkanovski, snižavanje razine testosterona na 12 mjeseci neće ukloniti fiziološku prednost puberteta, pa bi borba ovog hipotetskog trans-Volkanovskog i cis-Nunes bila borba natjecateljski vrlo jasnog, ali moralno upitnog ishoda.

Argument o irelevantnosti fiziološke prednosti u sebi sadrži kontradikciju koju će u borilačkim sportovima biti teško nadići; ženska kategorija upravo postoji zbog fiziološke prednosti bioloških muškaraca, pa bi uključiti trans žene u tu kategoriju na osnovu irelevantnosti fiziološke prednosti bio paradoks.

K tome još, MMA i drugi borilački sportovi razotkrivaju problem fiziološke prednosti na još očitiji način. Čak i unutar bioloških kategorija (muške i ženske) postoje i težinske kategorije zbog, opet, fiziološke prednosti.

Ona, izvan određenih granica, postaje nepravedna jer obezvrjeđuje/poništava druge talente (recimo tehniku) i rad manjih boraca. Stvar je, dakle, sljedeća: govorimo li o vrhunskim sportašicama i sportašima, o najtalentiranijima, najpametnijima, najupornijima, fizički najnadarenijima, prednost razvijanja sekundarnih spolnih obilježja će, kao što istraživanja pokazuju — igrati ulogu, odnosno ne mogu biti svedena na usporedbe unutar kategorije, poput velikih šaka. Primjera radi, prema nekim istraživanjima, muškarci imaju 162 posto (!) veću udaračku snagu od žena. Fair play se, vjerujem, mora sačuvati, inače sve postaje besmisleno.

Borilački sportovi su po ovom pitanju zanimljivi jer je trenutni znanstveni konsenzus (koji se može pronaći u knjizi Bernarda Campbella Human Evolution: An Introduction to Man’s Adaptations) taj da su sekundarna spolna obilježja primarno nastala kako bi naglasila spremnost muških jedinki na borbu. No, čovjek je zamijenio veliki dio svojih fizičkih evolucijskih alata za sposobnost komunikacije, govora i, konzekventno, empatije. Suprotno trkeljanjima nekih evolucijskih psihologa, na vrh hranidbenog lanca nismo se uspeli toljagom, rogovima i bezumnim gaženjem svega oko sebe, nego (i) stvaranjem zajednica, paktova zajedničkih ciljeva te solidarnošću. Sve dobro što smo napravili, poput umjetnosti ili ljudskih prava, napravili smo velikim dijelom na osnovu empatije.

Isključenje trans žena iz ženskih sportova bez ozbiljnog dokaza o nepremostivim fiziološkim prednostima, najjednostavnije rečeno, ne zvuči kao nešto s čime bismo kao društvo trebali biti sretni i to vrijedi istaknuti. Cijela ova priča je zbog toga priča ogromnih etičkih uloga na civilizacijskoj razini.

Švedski (sjajni i kontroverzni) filozof Torbjörn Tännsjö je, na primjer, protiv kategorizacije na osnovu spola općenito. Njegova teorija je teorijski točna ako uzmemo da je sport komparacijski test između najnadarenijih, onda je i postojanje ženske kategorije automatski seksizam, jer su žene općenito isključene iz mogućnosti da ikada budu najbolje na svijetu.

“Ako sportašica ima bolje izvedbe od sportaša”; piše Tännsjö, “toj sportašici treba biti omogućeno da se natječe i pobijedi sportaša. Ako ne može pobijediti određenog sportaša, onda neka bude tako.” (Tännsjö, 2000.: 101) Ujedinjenjem svih spolnih i rodnih kategorija u jednu bi problem bio zauvijek razriješen, a žene (cis ili trans) bi u slučaju uspjeha imale apsolutni uspjeh bez asteriska. Ovako točna, ali i prilično luda ideja više govori o očaju izbora koji je pred nama.

Problem uključenja trans žena u cis ženske kategorije je problem suprotstavljenih prava; etičkih prava koja trebamo ostvariti, ali koja su međusobno isključiva. Ako se odlučimo za uključivost, ne možemo imati garantiran fair play i, u slučaju borilačkih sportova, sigurnost. Ako se odlučimo za fair play i sigurnost, diskriminiramo jedan (rastući) dio populacije na osnovu koji je neugodno blizak frenologiji ili drugim pseudoznanstvenim kalvarijama iz prošlosti.

Mislim da je u ovom trenutku važno razumjeti: 1. tko u debati o konačnoj odluci može formirati argument, a tko ne; još bitnije, 2. kakvu vrstu argumenta formira.

1. Ja, na primjer, nemam potrebno znanje iz područja znanosti da bih formirao znanstveni argument. Mogu se potruditi prenijeti informacije koje imam, ali nije nemoguće da u tom laičkom prijenosu neke od njih prenesem krivo zbog nepoznavanja materije ili ih zbog samog medija pojednostavim toliko da izgube dio značenja. U suvremenom društvu postoji ideja da nam je svo znanje dostupno u nekoliko godina, koraka, tutoriala i podcasta, što je apsolutno krivo. Važno je znati u kojem trenutku trebamo postati svjesni svojih ograničenja i slušati eksperte.

2. Ono za što imam, vjerujem, dovoljno znanja je formulirati etički i logički argument. Problem je u tome što mislim da u ovom slučaju ova vrsta argumenata treba biti sekundarna. Evo i zašto. U eri ovog kasno-kapitalističkog hiperindividualizma očuvanje osobne slike identiteta i subjektivnog rakursa je postalo imperativ. Povreda te slike koja dolazi iz realiteta poprima kvalitet narcističke rane i postaje čista ideologija. Ne smijemo, na primjer, zaboraviti da je u životu apsolutna uključenost nemoguća. Zlatna medalja u sportu uvijek znači isključenje svih ostalih s podija. Drugim riječima, vrlo je moguće da će se i najboljom mogućom odlukom određena grupa sportašica oštetiti.

Po meni, etička grupa argumenata u sebi sadrži nerješivu pogrešku međusobnog isključivanja prava na uključivost, sigurnost i fair play. Zbog toga vjerujem da bi biološki/znanstveni teritorij trebao dati konačan odgovor.

Stvar se može riješiti samo ako se energija investirana u akademska nadpišavanja preinvestira u uistinu masovno znanstveno istraživanje isključivo sportašica i sportaša koje treba rezultirati: zaključkom o tome kolika je fiziološka prednost koju trans žene imaju u odnosu na cis žene, odnosno može li se ona podvesti pod inherentnu nepravednost sporta, te valjanim planom za kontrolu testosterona, ako se zaključi da se tom kontrolom dolazi do izjednačenja fizioloških prednosti.

Osim toga, slučaj se mora rješavati pojedinačno po sportovima. Jasno je da u natjecanja u, recimo, pikadu, trans žene mogu biti uključene odmah, dok za kickboks trebamo rezultate istraživanja. No, čak i u borilačkim sportovima, odluke moraju biti donesene ponaosob i od nadležnih tijela za određeni sport; fiziološka/tjelesna prednost u BJJ-u možda nije jednako važna kao u, recimo, grčko-rimskom hrvanju, iako su sportovi donekle slični.

Ono što se ne smije dogoditi jest to da se pristane na isključivo etičku, a zapravo ideološku argumentaciju gdje će se ostvariti uključivost bez obzira na znanstvene rezultate o fiziološkoj prednosti. Ponavljam, ako kategorije u borilačkim sportovima postoje upravo radi fizološke prednosti koja nadjačava sve ostale elemente sportskog uspjeha, onda bi uključenje trans žena u žensku kategoriju trebalo ići skupa s poništenjem sistema težinskih kategorija.

Tännsjö, T. (2000.) “Against Sexual Discrimination in Sports” u Values in Sport: Elitism, Nationalism, Gender Equality and the Scientific Manufacture of Winners

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.