Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Tyson vs Douglas: Nezamislivo

Najveći sportski šok ima puno više detalja nego što ih se sjećamo

Ne znam tko ste, koja vam je stručna sprema, vjera i seksualna orijentacija, volite li sušene grožđice i tartufe, pse ili mačke — ako ste bili sposobni gledati televizijski ekran između 1985. i 1990., Mike Tyson je najstrašniji čovjek kojeg ste vidjeli. Čini se kao jedna od tih generacijskih stvari za koju nikad nećemo priznati da je jedna od tih generacijskih stvari. Moj se otac plašio Sonnyja Listona, velikim dijelom i zbog toga što je bio kriminalac, moj mlađi brat možda misli da je Deontay Wilder “ubojica”, ali samo smo mi koji smo vidjeli Tysona u pravu. Nisam ciničan — ovo je pitanje meritokracije i samo je naša istina prava.

Pitanje je je li bilo lakše ili teže postati opasnijim od smrti u vrijeme prije interneta. S jedne strane nedostatak informacija mistificirao je borce, a s druge je teško bilo uopće doći u zonu mistifikacije bez Instagram storyja u kojima lomite sajamske ‘kruške’, hvatate novčiće u letu i radite sklekove na drobljenom staklu. Pitanje u Tysonovu slučaju nije koliko je prije svog prvog poraza bio mistificiran, nego je li istina bila strašnija od mita?

Nezamislivo je bilo pripremati se za Tysona, nezamislivo vidjeti ga kako gubi. Plan koji nisu imali je funkcionirao

Do 1990. je Mike Tyson postao toliko opasan da su kladionice prestale davati ponude za njegove borbe. Između 1985. i 1989. skupio je 37 pobjeda s 33 nokauta, od čega 17 u prvoj rundi.

U posljednjoj borbi prije meča protiv Jamesa Bustera Douglasa zamalo je ubio Carla The Trutha Williamsa u nokautu koji je i danas neugodno vidjeti. Taj je nokaut utoliko strašniji ukoliko znamo da je strašnim učinjen namjerno. Bila je to osveta Williamsu za sparinge stare nekoliko godina. U vrijeme kad je Tysonu bilo tek 15 godina, nitko od teškaša nije želio sparirati s njim: “James Dixon wants no part of Mike”, samo je jedan od mnogo sličnih unosa u knjigama Catskill Gyma u New Yorku. Jedan od boksača koji je vjerovao u sebe bio je Williams. Ne postoje neutralna svjedočanstva o tome kako su sparinzi izgledali, ali Williams je tvrdio da je Tysonu šakama udijelio sve savjete koje je imao. Tyson je kasnije samo slijegao ramenima i govorio kako mu je bilo 15 godina.

Kad su se u ljeto 1989. sreli u Atlantic Cityju, Iron Mike je odlučio uzvratiti ljubaznost i pokazati Williamsu što je sve naučio od njega. Jedan od najljepših bob-weave aperkat/krošea koje sam vidio bacio je Williamsa u gotovo kaskaderski izveden let. Kockari iz Atlantic Cityja vidjeli su dovoljno. Za Tysonov sljedeći meč u Japanu samo je jedan kasino u SAD-u ponudio koeficijent na meč Tyson vs Douglas. The Mirage iz Las Vegasa ocijenio je Tysona kao favorita u omjeru 42:1.

I didn’t want to fight; all I was interested in then was partying and fucking women”,  prisjećao se Tyson svog raspoloženja u avionu za Tokio 8. siječnja 1990. Bio je gotovo 14 kilograma pretežak, izvan forme i fokusa, s timom koji je bio više klika nego sportsko društvo. U njemu je bio i hipnoterapeut John Halpin, čiji je zadatak bio učiniti Tysona manje emotivnim kako bi imao (još) manje suosjećanja za protivnike i time postao opasniji. Jedini ozbiljan trening koji je obavio bili su sparinzi s Gregom Pageom u Americi. Don King, najpoznatiji boksački klošar, ulaz je  za njih naplaćivao po cijeni od 60 dolara. Kad je Page počeo mlatiti tromog Tysona u afteru, King je na brzinu potjerao prisutne već nakon prve runde.

Po dolasku u Japan Tyson je nastavio orgijanje — što sa svojom službenom ljubavnicom koju je upoznao pri prethodnoj posjeti Japanu, što sa sobaricama iz hotela. Dio američke publike bio je već sit Tysonove bahatosti; “Tyson was arrogant”, pisalo se u novinama. Dio publike je, međutim, bio nezainteresiran za još jedno javno premlaćivanje; najjeftinije ulaznice za Tokyo Dome po cijeni od 25 dolara slabo su se prodavale.

King je imao najjačeg borca u generaciji i ljudi su gubili interes baš zbog toga što je bio najjači. Njegov sljedeći meč bio je već dogovoren — 18. lipnja u Atlantic Cityju protiv Evandera Holyfielda. Nitko — ili nitko normalan — nije mogao pretpostaviti da će se protiv Holyfileda boriti Buster Douglas. Jedini čovjek koji je javno obznanio svoje predviđanje Tysonovog poraza bio je novinar Tim May iz Columbus Dispatcha — lokalnih novina iz Douglasova grada.

I’ll just hit him”,  iznio je Douglas novinarima plan za meč protiv Tysona i dodao: “I guess”. Ni promotori ni mediji nisu smogli snage pretvarati se da je Buster Douglas ozbiljan izazivač; prešutno je dogovoren plan da će biti prezentiran tek kao žrtva s kojom vrijedi suosjećati, netko tko je zalutao u klaonicu. Ni on sam nije vjerovao da će njegova sudbina biti preokrenuta u priču o pogrešnom Tysonu u pravo vrijeme.

Možda je upravo nedostatak vjere u Douglasovoj glavi eliminirao ključni višak pritiska i učinio njegovu taktiku učinkovitom. Holyfield, koji je tog dana bio u Tokyo Domeu, točno je tu filozofsku, a ne fizičku taktiku pretvorio u riječi: “For once, Tyson wasn’t fighting a guy who was afraid of him”.

Uoči vaganja niti jedan fotograf nije stajao ispred Bustera Douglasa. Plan sastavljen od hrabrosti pred Tysonom ovisio je tako o boksaču kojeg se rođeni otac zamalo odrekao nakon stidljivog poraza od Tonyja Tuckera iz 1987. “He’s too nice”, govorio je njegov menadžer John Johnson.

Kojih 20-ak sati i tri runde nakon vaganja Douglasov ujak i, pogađate, trener J.D. McCauley iz kuta je uzvikivao nešto sasvim drugačije: “Ain’t no iron in Mike!”. Meč je prolazio onako kako ga nitko nije zamišljao — Tyson je u trećoj rundi već trebao biti našmrkan i gol, a Douglas spakiran. Uvijek kad sportaš kojem se davalo malo šanse počne pobjeđivati favorita, njegov tim to doživljava kao potvrdu nečeg što su oni znali i sada pokazuju svijetu. Histeriju koja je progutala Douglasov kut kad je počeo pogađati Tysona desnim direktima i krošeima morali su podijeliti s publikom, jer su zajedno gledali nešto nezamislivo. Nezamislivo je bilo pripremati se za Tysona, nezamislivo vidjeti ga kako gubi. Plan koji nisu imali je funkcionirao.

Sve se činilo savršeno normalno ili takoreći veoma zamislivo prije prvog gonga. Tyson je ušao u svom poderanom ručniku i kratkom crnom šorcu, vjerojatno najboljem kostimu koji to nije u profesionalnim sportovima, a najugledniji boksački televizijski analitičari koji to nisu, Jim Lampley i Larry Merchant, umjesto boksačke analize uspoređivali su kućne ljubimce boraca. Tyson je imao pit bula koji se zvao Duran, a Douglas bigla imena Shakespeare. Poštedit ću vas šaljivosti o tome kojoj Shakespearovoj drami pripada koji borac — ne samo zbog sumnjive kvalitete, nego i zbog napuštanja profesionalne pozicije u korist zbijanja šala na račun boksača od kojeg su očekivali samo potres mozga.

Teško je i danas razlučiti zašto se ova borba odigrala tako kako jest.

Tyson je sigurno bolji boksač, vjerojatno i u većem omjeru od onog koji je ponudio The Mirage, ali gledajući borbu činilo se da Douglas doista ima barem neka rješenja za nerješive tysonizme. Douglas je bio jedini borac u fazi Tysonove karijere prije odlaska u zatvor koji je uspješno koristio svoj dohvat i visinu. Njegovu je taktiku godinu dana kasnije protiv Iron Mikea upotrijebio i Donovan Razor Ruddock u sjajnom meču. Douglas je počeo meč strpljivo i uz discipliniranu obranu. Čekao bi Tysonovo klupčanje prije eskplozije u aperkate i krošee u distanci i pogađao ga i zaustavljao desnim direktom. Nakon što je i sebi i protivniku postavio udaljenost, Buster je počeo uključivati i aperkate prema, uvijek pognutom, Tysonu. Nemir se uvukao u Tysonov kut.

A Tysonov kut te se večeri nije potrudio ponijeti ni enswell — čeličnu pločicu kojom cutmani kontroliraju otekline između rundi. U multimilijunskom meču Tyson je rashlađen rukavicom od lateksa napunjenom mlakim ledom. Ovo zvuči kao anegdota, ali je utjecaj ovog propusta na nastavak borbe bio veći nego što biste pomislli.

Nakon prve dvije runde Tyson je počeo sličiti samome sebi, prolazio je kroz i između Douglasovih direkata, izvodio svoj peak-a-boo puno uspješnije i počeo napadati tijelo višeg borca lijevim krošeima. No, protivnik je ulagao svoje udarce u nekoliko točaka i nagomilana šteta je počela izlaziti, iskakati na Tysonovom licu. Nakon pet rundi desnih direkata i bez opreme koja bi pomogla da otekline splasnu, Tysonovo se lijevo oko počelo zatvarati. Boksačka izreka kaže da najopasniji udarci nisu najjači nego oni koje ne vidite, a Mike Tyson više nije mogao vidjeti ništa što dolazi s Douglasove najjače strane.

Situacija je do osme i veći dio same osme runde, zapravo, postajala sve čudnija. Tyson nije uspijevao izvesti niti jednu od svojih kombinacija u cijelosti. I kad bi uspijevao pojesti distancu, iz nekog je razloga hrvao. Douglas mu naprosto nije odgovarao. Čut ćete to katkad od profesionalaca, amatera i rekreativaca — neki stilovi su jednostavno čudni, nekompatibilni, ružni čak, i tu pomoći nema.

Sve što je Tyson mogao učiniti bilo je maknuti protivnika iz ringa jednim udarcem. To je, uostalom ono u čemu je bio jako dobar. Udarac se dogodio na samom kraju osme runde i bio je to Tysonov aperkat. Iako Tysonov i u doslovnom i u prenesenom značenju, taj aperkat nije došao na uobičajen način za njega. Došao je iz, za Iron Mikea Tysona najneobičnije pozicije — očaja. Tyson je prije toga bio na konopcima od dvije Douglasove desne ruke. Aperkat je došao kao malj izvađen iz očaja. Douglas je bio na tlu.

Zaboravljena priča ovog meča je ona o reprizi legendarnog The Long Count meča između Jacka Dempseya i Genea Tunneya. Timekeeper je bio Japanac, a sudac Meksikanac, Octavio Meyran. Brojanje na prste trebalo bi biti univerzalni jezik, ali ova dvojica se nisu umijela sporazumjeti. Japanac je izbrojao do četiri, a Meyran počeo ispočetka. Ponovljeni snimci pokazuju da je Douglas u nokdaunu proveo više od 10 sekundi.

Douglas was felled by a punch, and what I did was make the count without looking to the timekeeper outside the ring. With 22 years of experience and 30 world title fights, I think I have the ability to do that”, izjavio je Meyran ljutito nakon meča. Koliko je zakašnjelo brojanje bilo namjerno nije ni bitno koliko činjenica da se Douglas doista činio spremnim za nastavak meča. Bio je vidno razočaran svojim obrambenim lapsusom, možda jedinim koji je napravio te večeri.

Bio je to i jedini uistinu tysonovski trenutak u borbi. Rundu kasnije prvaku je oko bilo skroz zatvoreno, dvije runde kasnije skupljao je gumu za zube s tla.

Pao je nakon serije od šest čistih udaraca od koji je najbolniji u svakom smislu morao biti desni aperkat — Tysonov udarac. Nakon što je Meyran započeo brojanje, Tyson je napipao gumu za zube, pokušao ju naopako ugurati u čeljust i potom se ustao, tobože spreman za borbu. Dočekao ga je sučev zagrljaj. Tysonovo sljepačko pipkanje poda na koljenima još uvijek je jedan od najnevjerojatnijih prizora koji sam vidio. Douglas ga je sveo na mehanički niz boksačkih instinkta i radnji. Bio je novi WBC, WBA i IBF šampion.

Kao u nekakvom srednjovjekovnom ratu, Douglas je osvojio sve što je Tysonu pripadalo: i pojaseve i već dogovorenu borbu protiv Holyfielda. Sve osim strahopoštovanja.

To je bio poseban projekt Dona Kinga — nakon meča je u hotelskoj sobi pokušao prisiliti Josea Sulaimana iz WBC-a i Gilberta Mendozu da ne priznaju Douglasa kao šampiona. Srećom za Douglasa, Japanska boksačka komisija ne priznaje IBF, organizaciju koja je tada, vjerojatno iz prkosa, poslala poruku u Tokio da je Douglas njen šampion. Osim toga je i Holyfieldov menadžer Dan Duva učinio je što može da se njegov borac ne bori protiv Tysona.

Ako je ikada bilo lako razumjeti Kinga, onda je to bilo tada i tamo. Osim borbe s Holyfieldom dogovorena je bila i borba protv Grega Pagea (koji je skoro nokautirao Tysona u pripremama za Douglasa) pored srušenog Berlinskog zida i okršaj protiv Georgea Foremana koji je trebao organizirati Sultan od Bruneja. King, Tyson i svi boksači s kojima se trebao boriti gubili su milijune svakim danom u kojem je Douglas bio šampion.

Holyfield i Foreman nisu se žalili. Nema tih para…

U boksu svojstvenom paradoksu, svijet je ovaj meč doživio kao Tysonov poraz, a ne Douglasovu pobjedu. Fokus je ostao na šampionu kojeg smo mrzili voljeti, a od tada volimo mrziti. Tyson je izdao. Obećao, pa slagao. U trenutku kad nas je počeo iritirati jer je toliko bolji, pokazao se slabijim ili još gore — običnim. Nije samo publiku mučio ovaj problem — Tyson je smatrao da ga je Bog kaznio zbog njegove moći. No, i u ovakvim mislima je Tyson uspijevao biti nekako izvitopereno bahat: “I just lay on my bed and thought that I had become so big that God was jealous of me”.

Na presici poslije meča rekao je nešto što najtočnije opisuje njegovu karijeru u rečenici/omaški koja vjerojatno govori više nego što je želio reći: “Greater fighters than I have lost”. Nehotično je rekao ono što smo svi pomislili — naravno da su bolji od njega gubili, ali koliko je njih boljih, točno? Je li Tyson jedan od pet ili 50 najboljih ikad? Može li boksač koji se urušio nakon prvog poraza biti u debati o najboljem? Ako može boksač, može li čovjek?

Pitanja su ovo o kojima se i danas žestoko raspravlja, ali na njih vjerojatno nećemo dobiti definitivni odgovor. Iako je ponekad i tišina zaglušujuća.