Punchlines

Tyson vs Jones Jr.: Poštena prevara

Neka pobijedi… sport?

Mike Tyson (54) i Roy Jones Jr. (51) će 12. listopada 2020. boksati egzibicijski meč od osam rundi u okviru osmosatne pay-per-view priredbe još neodređene cijene. Univerzum boksačkih i MMA insajdera, novinara i znatiželjnika koji neće direktno financijski profitirati od te priredbe ujedinjen je u orgazmičkoj pljuvačini i sprdnji na društvenim mrežama. Prije nego pokušam dati svoje mišljenje o tome koliko je ovaj prijegorno organiziran koncert emojija koji povraćaju opravdan, vrijedi reći nešto o samoj dinamici društvenih interakcija na društvenim mrežama i opravdanosti zgražanja na njima općenito.

Kratka verzija je sljedeća: nema ničega nedruštvenijeg od društvenih mreža. Malo je polja ljudskog djelovanja uopće koja su tako duboko anti-ljudska kao bilo koja od društvenih mreža. Ovo nije propaganda gašenja profila i računa (iako ću ih rado podržati), niti objašnjavam nekome kako treba živjeti (i sam sudjelujem u gotovo svemu što će biti spomenuto), samo trebamo biti svjesni u kakvom sustavu sudjelujemo — koja su točno pravila igre koju igramo. Upravo vi, upravo ja.

Iako svaka društvena mreža i online mega-platforma poput Googlea ili YouTubea ima svoje specifične zamke takozvanog customer retentiona, jedna stvar im je svima zajednička: stvaranje i reguliranje ovisnosti o cikličnom formatu kazne i nagrade, ili, suvremenije rečeno, pozitivnom i negativnom feedbacku.

Pozitivni feedback u obliku odobravanja, podrške, ohrabrenja i pomoći nije samo iluzoran (like/sviđanje kao označitelj može označavati i sve između ravnodušnosti i mržnje), relativno je i nebitan. Pomislit ćete sada, vjerujem, kako želim reći da je nebitan hladnim algoritmima koji su uzeli našu naivno lošu ideju o druženju na internetu i odjebali s njom u distopiju, ali mislim zapravo na nas direktno — za naš život na društvenim mrežama je pozitivni feedback nebitan. Bitan je isključivo kao dio ovisničkog ciklusa između češćih i jačih negativnih feedbacka/kazni. Ovisnički impuls u načelu počiva na negativnom feedbacku/kazni, a ne pozitivnom/nagradi.

Zašto nikome ne treba smetati ovaj meč? Mogu odgovoriti u dvije riječi: egzibicijski je

Fiks obilaska društvenih mreža i autohipnoza informacijama i sadržajima nije u prirodi tih informacija koje ionako mogu biti samo 1. nebitne (netko je na moru i jede hranu), 2. nekompletne (tobože duboka misao u 280 znakova) i 3. netočne (netko nemeritorno daje neko tumačenje neke pojave). Fiks je u samom procesu, a ne sadržaju.

Na internetu smo počeli boraviti tražeći neku od negativnih stimulacija. Što možete osjetiti gledajući najnovije Vijesti o tome što sad rade drugi ljudi (Instagram)? Ili napad na sebe (samoprijekor jer ne živite uspješnije, što god to značilo) ili napad na druge (umanjivanje, obezvređivanje jer žive uspješnije, što god to značilo ili čak nemodificiranu mržnju drugačijeg). Ciklus o kojem smo ovisni kompletiran je tek kad se u ove osjećaje zasnovane na iskrivljenoj slici stvarnosti umiješa jednako iskrivljena pozitivna potvrda drugih kroz like, retweet ili reakciju. Tek kad se upogoni shizofreno klatno svi misle da si super/svi te mrze, postajemo navučeni na njegove klikove.

Ako ste zlostavljani, trebate postati zlostavljač; jer ako zlostavljate, ne možete biti zlostavljani. Postavka svakog sado-mazohističkog odnosa je, kaže britanski dječji psihoterapeut Adam Phillips, sljedeća — mazohist misli: možeš mi učiniti bilo što, samo nemoj otići, dok sadist misli: mogu ti učiniti bilo što, nikad me nećeš ostaviti. Na društvenim mrežama smo oboje. Cilj nije napuštanje uloga, nego kontinuirano preokretanje. Biti povrijeđeni činjenicom da vas netko ne voli, iako vas u svakom trenutku ne voli 70 posto svih ljudi koje ste sreli, potom i sami nekome ukazati da nije dovoljno nešto, što god — uočavati pogreške, docirati, vrijeđati, biti ciničan, ne raditi ništa uistinu.

Za Twitter je tako specifična kultura zgražavanja, o kojoj je danas i riječ. Tvitati s istomišljenicima o tome kako se netko usudio nešto misliti ili učiniti pa biti zgranut, osupnut, izrevoltiran — automatski bolji. Upakirati svoju nemoć u sadizam pa ga opravdati objektivnom zasluženošću uvrede ili kazne. Onaj koji se zgraža po definiciji, ako ne i geometriji, mora biti moralno iznad — puni izraz je zgražati se nad nekim.

Sama opravdanost nije ovdje od velikog značaja. Društvene mreže i (konsenzusno-moralno) opravdano gnušanje učine ispraznom gestom koja u svojoj formi otkriva da nešto s onim tko se online-zgraža nije u redu. Radi se i o dehumanizaciji kontakta, napada se lažno ime i mala sličica, komadić stvarnog subjekta koji postaje čisto zlo i ultimativna glupost i neinformiranost i zaslužuje smrt i vješanje i streljanje… (Ovo je najsličnije načinu na koji nas u prometu nervira “onaj BMW” i “onaj Sisak” — označitelji na koje je cjeloviti subjekt reduciran.)

Možda najtužniji problem zgražanja i ratova na društvenim mrežama koji uslijede je u tome što je sve od toga virtualno, ali u doslovnom, originalnom značenju riječi — prividno. Pobuna zbog stvari koja vrijedi revolta na društvenim mrežama je samo objava impotencije. Nekada nemamo drugog kanala za izmještaj tjeskobe i frustracije, ali važno je znati što od takvog djelovanja možemo očekivati.

Ovo površno trčkaranje kroz uvjete egzistiranja na društvenim mrežama i internetu je zapravo odgovor na današnje pitanje kako ljudi uspiju razviti visoku razinu agresije i prema stvarima koje ne utječu na kvalitetu njihova života, kao što je meč Tysona i Jonesa Jr-a. No više od toga me zanima koliko su ljutnja i sprdnja opravdani izvan konteksta društvenih mreža.

Postoje li i koje su razlike između ovog meča i onog Floyda Mayweathera i Conora McGregora?

Koliko god sam i sam bio razočaran, na trenutke i ljut kad je dogovoren meč Mayweather vs McGregor ili neka od influenserskih boksačkih borbi koje trenutno ne mogu dozvati u sjećanje, ne mogu čak ni na razini nekakve objektivnosti razumjeti ljutnju na ovo. Ispravite me ako griješim, ali postoji li bolja ideja za profesionalnu borbu bivšeg boksačkog šampiona u šestom desetljeću života od one protiv drugog bivšeg boksačkog šampiona u šestom desetljeću života? Ako postoji, ja je ne znam.

Zašto nikome ne treba smetati ovaj meč? Mogu odgovoriti u dvije riječi: egzibicijski je.

Usporedbe radi, problem boksačkog meča između McGregora i Mayweathera nije bio u tome koliko će netko zaraditi i na osnovu čega; problem je bio u očiglednoj, opipljivoj šteti koju će sportovi kojima ova dvojica pripadaju pretrpjeti.

McGregor je sa svoje strane zazidao dvije najperspektivnije divizije u UFC-u svojom lažnom šampionskom aktivnošću koja nije ni prava sportska (egzibicija našminkana kao natjecateljski događaj) ni u pravom sportu (u boksu je, a ne u MMA-u, gdje je šampion). Mayweather, koji se uvijek borio protiv konkurencije baš onda kada je prestala biti opasna (Pacquiao) ili to još uvijek nije postala (Alvarez), mogao je izaći iz ne-mirovine i da pomogne boksu koji posrće pod teretom parazitske menadžerske kulture time što će etablirati nekog od mlađih talenata, ali nije. Ono što je učinio jest da ljudima kojima će njegov meč protiv Mcgregora biti prvi ozbiljan kontakt s boksom bude potvrda kako je sve to samo parada kiča i porez na budale.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Argument sportske štete u slučaju Tysona i Jonesa Jr-a ne funkcionira ni na razini imidža, ni na razini koncepta natjecanja. Bude li borba tehnički i atletski loša, biti će takva jer je čine 50-godišnjaci. Odluče li se pak Tyson i Jones Jr jaranski sparirati osam rundi, nitko od drugih natjecatelja u sportu neće biti oštećen time. Jedina moguća šteta može doći kao razočaranje onih čije se poimanje borbe i života kreće teritorijem između stare mrcine nisu još za otpad, mogu oni duplo mlađe poskidat’ i to majka jednom rađa, ne kuju se ljudi k’o nekad.

A takvima nije lako pomoći.

Nije, naravno, sve ovo u potpunosti bezopasno. Jedna od opasnosti može biti da u pripremama ili u ringu dođe do ozbiljne ozljede nekog od dvojice veterana. Podizanje borbe na najvišu medijsku razinu donosi rizik da svi vide nešto uistinu neugodno.

S druge strane, tu je i problem koji vjerojatno veseli ekipu iz gorespomenute skupine koja se nada da će se još jednom potvrditi kako se s Tysonom ne može zaista dogovoriti ništa, pa ni egzibicija. Nije nemoguće da se takvo što dogodi, samo što to neće potvrditi da je Tyson neuništivi alfa vuk koji ne mari za pravila društva, već da je dijete čije se samopouzdanje upuca u nogu pred svakim izazovom koji iziskuje zrelost. Tyson posljednjih godina djeluje prilično pomireno sa sobom, pa se nadam da će ovaj meč biti krunidba njega kao odraslog muškarca, a ne povratak derišta koje grize.

Problem cijele priredbe najviše je u tome što se, slično onome što sam prigovorio Mayweatheru, neće iskoristiti prilika da se svijetu pokaže pravo umijeće boksanja bilo kojeg od mladih šampiona koji ne mogu probiti mainstream barijeru, nego će se undercard nakrcati cirkuskim borbama. Ali čak i tu mogu vidjeti nešto pozitivno — nisam siguran koliko je dugoročno dobro povezivati boks i sport s onim što će se događati u listopadu; ubacite li jednog ili dvojicu pravih/aktivnih sportaša u kaskadersku priredbu, koncept eventa će ih progutati.

Ovako je sve fer: egzibicija, priredba, event, Expendables 4. Nema sporta, nema aktivnih boksača, nema pojaseva na čekanju. Prevara, ali poštena.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.