Punchlines

U crvenom kutu

Priča o Teofilu Stevensonu, najuspješnijem olimpijskom boksaču

U suvremenom je društvu postalo nemoguće ostaviti dojam osobnog integriteta. U eri koju je sociolog Niklas Luhmann nazivao “promatranjem drugog reda” nemoguće je iskusiti nekoga ili nešto iz prve ruke; zapažanje je uvijek već oblikovano nekim sistemom.

Primjera radi, ovo što ću napisati o boksaču Teofilu Stevensonu vi ćete iskusiti kroz moj tekst, a ja sam iskusio kroz knjige, tekstove i bilješke drugih. Uspon (značaja) društvenih mreža istovremeno znači i da se nešto promatra iz druge ruke i da je vrijeme kad nešto, u doslovnom smislu, nije promatrano — nestalo. Borci, kao i svi poznati ljudi, danas više streamaju nego što žive — boravak na društvenim mrežama kao učinkovitom i nužnom načinu (samo)promocije znači da oni promatraju nas kako promatramo njih i prema našim reakcijama oblikuju svoj sljedeći sadržaj pa i život.

Rezultat ovoga je da se danas, na primjer boksači, čine kao ljudi bez integriteta — teško je pronaći nekoga s moralnim kontinuitetom (što god to značilo). Jedan je od razloga tome upravo taj što su njihove životne odluke i medijski ispadi uvjetovani reakcijama publike o kojoj financijski ovise. Drugi je razlog, koji to baš i nije, taj da su naprosto preveliki dijelovi njihovih života dostupni za analizu ili češće reakciju. Zbog ovoga idealiziramo ljude i likove iz prošlosti, čija su pojavljivanja u medijskom prostoru bila uvjetovana medijima drugačije društvene mehanike (novine, radio, televizija). U novinama niste mogli vidjeti pijanog olimpijca kako nekome psuje majku ili leži uplakan u krevetu jer ga ljudi vrijeđaju u privatnim porukama.

Ipak, neki sportaši iz prošlosti imaju više prava pozivati se na integritet od drugih. Čak i ako gledamo na njihove životopise s dozom skepse, stvari se čine dovoljno konkretnima da im se može čestitati. Jedan od njih je Teofilo Stevenson, trostruki osvajač zlatne olimpijske medalje u boksu i boksač koji je ostao vjeran Kubanskoj revoluciji.

Možemo žaliti što ga nismo vidjeli protiv najvećih teškaša njegove ere, ali još više što zbog propagandnih izvještaja s obje strane nismo upoznali pravog Teofila

Stevenson je rođen u Puerto Padreu na Kubi, ali je njegov otac bio migrant sa Svetog Vincenta, a majčini roditelji su bili sa otoka Svetog Kristofora i Nevisa. Teofilov otac, Teofilo Stevenson Patterson, radio je kao stolar u američkoj bazi Guantanamo Bay da bi se nakon toga preselio na Kubu, gdje je radio u proizvodnji šećera u minijaturnom gradu Delicias, koji je ime dobio upravo po šećeru. Njegov radni dan sastojao se od prenošenja vreća od skoro 150 kilograma za manje od jednog dolara po danu. Kao i svi fizički nadareni muškarci s početka stoljeća, i Teofilo stariji očijukao je s boksačkom karijerom, ali je ostao razočaran sustavom koji je boksače nagrađivao manje nego bijedan posao nošenja vreća.

Priča Teofila mlađeg, možete pretpostaviti, bila je jednako stereotipna; bio je neuhranjen, neobrazovan i siromašan. Jednog ga je dana učitelj u školi išibao ravnalom, a Teofilo je, frustriran zbog smijeha djevojčica iz razreda udario učitelja šakom u trbuh — i oborio ga. Nakon nekoliko pokušaja bijega, mladi je Teofilo završio na policiji. U to vrijeme Kuba nije bila boksačka sila kakva je postala kasnije, ali činilo se da je boks bio jedina opcija za njega. Teofilo stariji bio je jedan od ljudi koji je vjerovao u sustav i bio bi sretniji da mu je sin više učio, ali kad je postalo jasno da će Teofilo ili biti na ulici ili u ringu, popustio je.

Ozbiljnije je počeo boksati boksačkom klubu Orbein Quesada, gdje je glavni trener bio Alcides Sagarra, istovremeno i trener nacionalne reprezentacije. Priča o Stevensonovim sportskim počecima nije bila idilična kao ona o počecima Mikea Tysona, u kojoj je svima brzo bilo jasno da se radi o izvanserijskom talentu; Stevenson je u očima starijih momaka još uvijek bio žgoljava seljačina iz Deliciasa. Zvali su ga Budala (Bobo) i često prepadali ili maltretirali na druge načine. Maltretiranje je, po običaju, prestalo kada je Budala umalo postao nacionalnim prvakom u teškoj kategoriji — Stevensonu je bilo 17 godina kada je zabilježio pobjedu protiv olimpijca Nancija Carilla.

Kako je revolucija 1962. zabranila profesionalni sport, Kuba je počela snažnije ulagati u amaterski, osobito u one sportove koji su bili popularniji u svojim profesionalnim verzijama. Boks je na važnosti dobio dolaskom sovjetskog trenera Andreja Červonenka. Ova je suradnja rezultirala neobičnim stilom kubanskih boksača. Sovjetska škola bila je poznata po tvrdom, robotskom stilu i pravocrtnim udarcima, primarno prednjem i zadnjem direktu. Dok su boksači iz susjedstva (Meksiko, Venezuela, Kostarika i ostatak Latinske Amerike) bili poznati kao brawleri i swarmeri, Kubanci su razvijali neobičan amalgam hladnog, tvrdog ruskog stila i karipske vrućine.

Ovdje vrijedi napraviti malu digresiju ili spoiler: jedan od najvećih mečeva u boksačkoj povijesti koji se nije dogodio bio je meč između Muhammada Alija i Teofila Stevensona. Za mene je pitanje najvećeg teškaša ikad uvijek bilo vezano za pitanje kako bi kandidat podnio borbu protiv Joea Louisa. Borba Ali vs Stevenson, zbog određenih sličnosti u direktima između Stevensona i Louisa bila bi najbliže odgovoru što smo mogli dobiti u Louisovu odsustvu.

Kao i svi amateri Teofilo je živio za olimpijske igre. Svoju je olimpijsku karijeru započeo u Münchenu 1972. jednim od najbržih nokauta u povijesti — 30-ak sekundi nakon početka borbe nokautirao je poljaka Ludwika Denderysa. U četvrtfinalnoj borbi je tehničkim nokautom pobijedio amerikanca Duanea Bobicka, od kojeg je izgubio na Panameričkim igrama 1971. S 22 godine iza sebe Budala iz Deliciasa imala je zlatnu medalju. Komunistička republika nije mu ostala dužna — teško bi u političkom kontekstu mogla opravdati bacanje milijuna na svog boksača, ali mu je mogla napraviti kuću, najveću u Deliciasu, te pokloniti dvije Lade — jednu za Delicias, drugu za Havanu.

“Najmanje što smo mogli učiniti za njega”, govorio je tada predsjednik INDER-a Conrado Corona, “ bilo je izgraditi kuću tako da, dok se natječe, ne mora razmišljati o tome kako njegova obitelj nema pristojno mjesto za život.” Kuća s pet soba i Lade izazvale su negativne reakcije u svijetu amaterskog boksa, ali do kazni nije došlo — kuća je izgledala kao trulo bogatstvo samo u kontekstu kubanske ekonomske situacije.

Nakon osvajanja drugog olimpijskog zlata u Montrealu 1976., priča o Teofilovu prelasku u profesionalce ušla je u svoj najdramatičniji dio.

Don King je čak uspio angažirati generala iz Paname Omara Torrijosa da pokrene pregovore s Kubancima, ali stvar se brzo raspala. Bob Arum je pokušao putem jamajčanskih veza uvjeriti Teofila — u suradnji s promotorom Lucienom Chenom pokušao je dogovoriti njegovu borbu protiv Leona Spinksa. Nije teško zamisliti da bi krajem 1970-ih, i u političkom i u kontekstu upotrebe politike u promociji boksačkih mečeva, borba Kubanca i Amerikanca bila jedan od najvećih događaja u povijesti boksa.

Arum je imao gladijatorsku ideju o Jimmyju Carteru i Fidelu Castru u publici dok njihovi borci rješavaju stvar. On je bio i najbliže ostvarenju ove ideje kad je kubanska vlada prihvatila ponudu od milijun dolara, ali samo za egzibicijski meč protiv Alija. To je tada za Kubance bio ogroman novac i vlada je, službeno barem, tvrdila da ga planira investirati u raspadajuću infrastrukturu. Kad su Amerikanci čuli za ovaj plan, borba je propala — bilo bi to rušenje učinkovitog ekonomskog embarga.

Vrijedi ipak napomenuti i da Ali nije bio entuzijastičan oko uvjeta borbe i da mu ideja o borbi od tri runde nikako nije odgovarala — bio je to Ali u svojoj kasnoj fazi, u kojoj je najveće šanse imao u zadnjim trećinama borbi od 15 rundi. Najpoznatija priča o Teofilovu odbijanju američkih ponuda ipak je ona u kojoj je odbio honorar od pet milijuna dolara riječima — “draža mi je ljubav osam milijuna Kubanaca”.

Valja spomenuti i to da Teofilo nije uvijek pobjeđivao. jJdan od boksača koje nije umio pobijediti bio je Igor Jakovljevič Visocki. Visocki se nikad nije natjecao na Olimpijskim igrama, ali je postao jedini Teofilov protivnik od najvjerojatnije preko 200 boksača koji ga je uspio nokautirati (Minsk, 1976). Visocki je, za razliku od Stevensona, imao svoj sparing s Alijem, i to u Rusiji 1978. Ali je prokomentirao da Visocki udara iznenađujuće jako za čovjeka s kratkim rukama.

Nakon tri osvojena olimpijska zlata zaredom, Revolucija je počela raditi protiv Stevensona; Kuba je bojkotirala igre u Los Angelesu i Seulu. Stevenson je danas jedan od trojice boksača koji su osvojili tri olimpijska zlata u boksu; druga dvojica su Mađar Laszlo Papp i Kubanac Felix Savon. Ubrzo nakon završetka olimpijskih igara u Seulu Stevenson je otišao u mirovinu. Jedna od meni najdražih priča o Stevensonu je upravo jedna crtica iz mirovine. Svoje goste je imao običaj voditi da vide seosku svinju od 600 kilograma i morskog žohara zakucanog na zid lokalnog restorana.

Jedna mračnija anegdota — ili, puno točnije, incident — dogodila se 1999. u Miamiju. Pri povratku s reprezentacijom u Kubu Stevenson je glavom udario čovjeka koji je radio za pultom na kojem se provjeravaju karte i izbio mu nekoliko zuba. Situacija je nakon toga dodatno eskalirala i Teofilo je uhićen. Američka verzija priče je da je Stevenson, kao i ostatak Kubanaca, naprosto divljak koji se ne zna ponašati u uvjetima civilizacije, dok su Kubanci izvještavali da se radilo o namještenoj provokaciji od takozvane Miami mafije, odnosno disidenata i migranata s Kube na Floridi. Sam Stevenson je komentirao kako je nokautirani vrijeđao revoluciju i Kubu.

Iako možemo žaliti što Stevensona nismo vidjeli protiv najvećih teškaša njegove ere — Alija, Joea Fraziera ili Georgea Foremana — ono što se čini kao još veća šteta je to što zbog propagandnih izvještaja s obje strane nikada nismo upoznali pravog Teofila.

Nakon njegove smrti, novinar Deadspina Brin-Jonathan Butler prisjetio se situacije u kojoj je posjetio Teofila u njegovoj kući. Teofilo je bio strastveni pušač, ali nije dopuštao da ga se snima dok puši kako klinci i klinke ne bi pratili njegov primjer. Nakon što mu je ponestalo cigareta, Butler mu je ponudio svoje cigarete American Spirit. “Očekuješ da Teofilo Stevenson puši American Spirit?!” začudio se Stevenson i dodao: “Zašto sam te uopće pustio u svoju kuću?”.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.