Nisam pritom naivan, barem mislim — podržavam paranoju svih tih političkih Francuza koji sustave kontrole putem normalizacije vide u (skoro) svakoj instituciji i instanci — od stadiona s redovima sjedala koje može nadgledati jedan redar, preko sustava klasificiranja bolesti, do patrijarhalne nuklearne obitelji 1950-ih, ali ta je paradigma gotova. Ne gotova kao — pobijeđena, gotova kao — unaprijeđena.

Patrijarhat i seksizam žive, ali suvremenom slobodnotržišnom kapitalizmu nisu potrebni.

Kad je Adesanya prijetio Hollandu silovanjem u ringu, a BMW reagirao otkazom, otkrio se bazični problem pozicije MMA-a u društvu danas

Selim usporedbu na drugi najbolji znanstvenofantastični film Stvor (The Thing) — čudovište je raščlanilo dovoljno našeg kulturnog i bihevioralnog koda da ga više ne razlikujemo od sebe. Ako sam prije 10 godina izgubio debatu, onda je to zbog toga što moji argumenti još uvijek nisu bili ostarjeli (na) loše — čudovište je tada još uvijek imalo političku samosvijest; “ćao, ljepotice” i “ženska glavo”, dok je danas samo mašina mašine, prazni algoritam dehumanizacije kroz prodaju koji je odbacio ideološki oblik kao nepotreban i usvojio učinkovitiju amorfnost. Kapitalizam više i nije stroj koliko umjetna inteligencija, bit će ono što mislimo da treba biti: Ben’s Original i Washington Football Team.

Horor pitanje današnjice nije gdje je na brodu čudovište, pitanje je tko je među nama čudovište. Ono voli isto što i mi, pokazuje prstom na isto što i mi, otkazuje isto što i mi.

Tijekom prošlih nekoliko mjeseci dvije su korporacije otkazale (ugovore) dvjema osobama iz svijeta MMA-a zbog konsenzusno neprihvatljivih sadržaja na društvenim mrežama. Disney je dao otkaz Gini Carano, a BMW Israelu Adesanyi. Iznenađujuće veliki broj ljudi proslavio je njihove otkaze kao mali korak prema pravednijem društvu.

Mene samo zanima — kad smo, jebote, počeli navijati za BMW i Disney?

Ideja da korporacije strepe pred online zajednicom koja se spontano regrutira u rulju koja otkazuje karijere, pa žure da joj udovolje je, vjerujem, naopaka. Ono što nazivamo kulturom otkazivanja društveno je snažno samo kao kolektivni rigor mortis. Kult otkazivanja je nesvjesni pokušaj da se magijskim mišljenjem prekorači provalija otuđenja. Aktivizam na internetu je propala utopija kojom bauljaju tjeskobom istrošena plemena u nejasnim savezima, ostaci civilizacije koja se pokušava organizirati u koherentno društvo iako je jasno da je projekt izgorio.

Učinak online hajki nije samo u potpunosti imaterijalan, već i kontraproduktivan prema samim online aktivistima koji očekuju ili materijalan rezultat ili olakšanje svakodnevne boli. Svi aktivistički hashtagovi su propali, a potvrda je najvidljivija u Facebook revoluciji na trgu Tahrir s lijeve strane političkog spektra i provali u zgradu Kongresa na kraju mandata Donalda Trumpa s desne. Nakon uspješnog organiziranja okupljanja svih tih paramilitantnih superspecijalaca i njihovih fanova u Washingtonu nitko nije znao kako se konkretna promjena ostvaruje; hodali su kao krdo krava između crvenih konopaca za posjetitelje i shitpostali selfije.

Aktivizam će oduvijek i zauvijek počivati na stvarnim ljudskim organizacijskim sposobnostima unutar zajednice ili zajednica; prava LGBT zajednice i Afroamerikanaca ostvarena su realnim, a ne virtualnim političkim akcijama — postoje odvjetnici i aktivisti u zatvorima i na vješalima koji su to učinili. LGBT+ videoteka Netflixa je samo novi unique selling proposal internetskog servisa zabave (kao što su to nekad bile sise na HBO-u) čija je svrha održavanje statusa quo zbog kojeg smo o njima i ovisni. To sigurno nije pobjeda, a dijeljenje ukora na internetu sigurno nije oružje.

Prokazivanje prekršitelja trenutnog političkog diskursa je tako refleks krajnjeg očaja, ne vodi rješenju globalnih političkih pitanja nego ka olakšanju osobne boli. Politika je rebrandirana u odjel za krizne situacije, a politički su ciljevi kontrola štete. Uz sve teorije o performativnoj prirodi rodnih identiteta nedovoljno se komentira da je i sama politika postala peformans bez esencije.

Politička pripadnost danas nije ništa više od pripadnosti brandu. Glasati za Trumpa ili Joea Bidena važno je samo kao individualno oglašavanje sklonosti robnoj marki. Američki izbori su kao El Clásico; osnovna premisa dvoboja je izgubljena — nitko na svijetu ne percipira ni “kraljevskost” Real Madrida niti Barcelonin “separatizam” kao točke stvarne političke identifikacije. Navijači se identificiraju s nekadašnjom ideologijom samo na razini logotipa — nose se zastave s političkim porukama (ako su uopće dopuštene), ali je njihova vrijednost isključivo u vizualnom razgraničenju od onih koji imaju drugačije zastave, a ne drugačiji politički identitet.

Nemoć koju osjećamo veća je od nas samih i više se ne da potisnuti; skupili smo sva četiri otuđenja — od proizvoda rada, procesa rada, od sebe i od drugih. Preokret u radnji nije da sanjamo virtualnu stvarnost koju vrti procesor, nego da smo živi spojeni na matricu i veselimo se njezinu sadržaju: if you liked that, you will love this.

Pokušaji za ponovnim uspostavljanjem smisla i osjećaja vrijednosti postali su sve jadniji i izgledno bez izgleda; cilj projekta discipliniranja na internetu postao je samo trenutak u kojem se kroz analno uočavanje tuđih prekršaja političkog diskursa doživljava kratkotrajno olakšanje. Taj osjećaj dolazi putem, psihološki gledano, neučinkovitog mehanizma vezanog uglavnom za poremećaje ličnosti iz narcističkog spektra — kroz umanjenje vrijednosti drugog stvara se privid porasta vrijednosti sebstva onog koji disciplinira.

S druge strane, mrežne redarstvene akcije služe pokušaju etabliranja stvarnosti u kojoj je jasno tko je neprijatelj. To je primitivna tehnologija stvaranja crno-bijele slike svijeta u kojoj se osobna pozicija identificira kao dobra po automatizmu optužbe; ako je Drugi pretvoren u apsolutno zlo, ja sam, dakle, na dobroj strani. Višak užitka uvođenja reda na društvenim mrežama u svakom je slučaju libidinalna investicija slabašnog povrata.

Dvije stvari su, vjerujem, ovdje posebno štetne.

Sama forma discipliniranja je patološka. Natjecanje u snebivanju i brzini osude blisko je psihoanalitičkom konceptu disciplinirajućeg superega, kao slijepog, gluhog i glupog internog suca, Judge Drota čiji je jedini zadatak provođenje onog što britanski dječji psiholog Adam Philipps naziva zaustavljanje konverzacije. Radi se o ukoru koji je sam sebi svrha, mutavom ponavljanju naredbe uz podršku srama koji zajedno djeluju zatiranjem dijaloga i konteksta.

Gina Carano je, primjerice, usporedila status republikanke danas sa židovskim pogromom u Drugom svjetskom ratu. Israel Adesanya je u nečemu što se doima kao epizoda bjesnila reagirao na prijetnju protivnika prijetnjom o silovanju u ringu. Ono što percipiramo kao očitu vulgarnost ili zlobu u ovim prekršajima ne smije zakloniti mehanizam samog principa otkazivanja. On je sljedeći: ako se karijera ili profil, a time i konverzacija, ne otkažu, Drugi nije dovoljno devaluiran/pretvoren u apsolutno zlo, pa ni uspostavljanje privida osobne političke učinkovitosti nije moguće. Punjenje osjećaja praznine kao glavni motiv skrolanja izostaje. Osim toga, otkazivanje pojedinačnih karijera postala je jedina točka spajanja mrtvorođenog projekta online aktivizma sa stvarnošću.

Kontekst je rijetko bitan kao opravdanje onoga u prekršaju, kontekst je iznimno bitan za razumijevanje problema s kojim se zapravo suočavamo. No, pravi motiv kulture otkazivanja nije razumijevanje problema, jer bi to značilo da postoji iskren impuls da se nešto poduzme — motiv je isključivo individualistički, pokušaj samolijeka. Ako je spomen holokausta Carano pogrešan, moramo uistinu razumjeti aspekte koji ovaj prekršaj čine pogrešnim. Većina ljudi, recimo, nije dovoljno politički obrazovana ili uopće zainteresirana za politiku da bi razumjela u čemu je Carano pogriješila. Ukidanjem konteksta gubi se i šansa za korisnu naobrazbu.

Ako je Adesanya (auto)cenzuriran zbog olako upotrebljene riječi “silovanje”, ključna stvar nije izbrisati njegovo ime s nekakvog ugovora i kazniti ga financijski — ključno je saznati, naprimjer, zbog čega mu je “silovanje” bilo prvi izbor za uvredu. Je li izraz upotrijebljen zato što je u eksploziji bijesa poželio učiniti protivniku najgoru stvar koja može biti učinjena drugom ljudskom biću, što govori o tome da neka svijest o težini izrečenog ipak postoji upravo zato što je izrečeno u ovoj prilici, ili je izraz upotrebljen zato što je Adesanya larvirani psihopat kojeg uzbuđuje hipotetska totalna degradacija drugog ljudskog bića? Istovremeno, propuštamo i uvidjeti razliku između prekršaja Carano i Adesanye i njihovih reakcija na te prekršaje.

Posljedice zaustavljanja konverzacije su povijesno puno ozbiljnije od navedenih. Tijekom Američkog građanskog rata robovlasnički Jug nije bio dvodimenzionalna ploha laboratorijski čistog zla, imao je svoje argumente za održanje svog političkog sustava. Grubo pojednostavljeno: da bi robovlasnik ostvarivao neku vrstu profita morao se na neki način brinuti o robovima, postojala je obaveza prema održavanju operativnog stanja radne snage koja je bila ekonomska nužnost. U kapitalizmu kao sustavu koji je zastupao Sjever, kapitalist je oslobođen obaveze prema radniku, iako je koncept plaće neka vrsta nevidljivog lanca. Argument Juga je, naravno, neodrživ, ali ako je automatski otkazan i izbrisan, propuštamo vidjeti Sjever kao novi, učinkovitiji oblik robovlasništva i slavimo ga kao dobar.

Drugi, veći problem, velik dovoljno da inkorporira i prvi, je u asimilaciji velikih brandova, osobito silikonskih, u kvazi-socijalnu politiku. Veza između brandova, političkog brandiranja i kulture otkazivanja starija je od interneta. Živimo u vrijeme u kojem se mehanika konstruiranja identiteta opisuje kao profiličnost (profilicity). Ona je nastavak identiteta iskrenosti (sincerity) i autentičnosti (authenticity) i predstavlja zreli, izvitopereni individualizam. Današnji su identiteti profilični jer su nalik na umjetnički fenomen pitoreske.

Najjednostavnije rečeno, kvalitetu stvarnosti procjenjujemo u odnosu na kopiju stvarnosti, a ne samu stvarnost; milijuni šablonskih pejzaža stvaraju ideal prirode po kojem onda ocjenjujemo prirodu — netko je “lijep kao slika” ili je nešto “kao nacrtano”. Slika, odnosno profil, važniji je od stvarnosti.

Ovaj primjer iz umjetnosti danas je na djelu kroz medij interneta, energija se investira u konstruiranje i održavanje idealne slike — profila, a ne interveniranja u stvarnu situaciju. Unutarnji konflikt je tako u tome što se mora održavati konstruirani profil pokušajem približavanja stvarnosti tom nedostižnom idealu.

Politički i korporacijski branding (što u nastavku teksta ne trebam ni razdvajati) ovo prepoznaje na instinktivnoj, parazitskoj razini.

Nekad je određeni brand najčešće bio simbol, recimo, klasnog napretka. Kupite Darwill, vozite Jaguar. Danas je ekonomska vertikala okamenjena, obećane zemlje više ne postoje niti kao jezične figure. Ljudima se tako ne može prodati statusni simbol kad je promjena statusa gotovo nemoguća. Ono što im se može prodati jest identitet. Sjajni novi i “autentičan” — pažljivo izgrađen profil. Nećete imati funkcionalno zdravstveno osiguranje ni penziju, ali se možete razlikovati od luzera pored vas koji također nema ni funkcionalno zdravstveno osiguranje ni penziju.

Nike koji docira da #Crniživotivrijede, #pozitivnatjelesa u Targetu, Sports Illustrated izdanje s kupaćim kostimima koje nosi transrodna manekenka Leyna Bloom. Desnica, istovremeno, pokušava normalizirati svoj profil usvajanjem ‘klasičnih’ brandova kao što su Fred Perry i New Balance; to su sve pristojni momci, tako #normalnidečki izgledaju. Malo sport, malo inspiracijski videi iz homoerotskog mekog pornića 300, Nietzscheov citat s tipfelerom na sliku očerupanog lava na Instagram i eto odgovora na pitanje tko sam.

No, postoji razlika — desničarsko prisvajanje brandova jest i označava se terminom hatejacking (preuzimanje iz mržnje/zbog mržnje), dok veliki dio ljevice iskreno odobrava i podržava ‘korporatiziranu’ kulturu otkazivanja, koja nije ništa drugo nego tržišno pozicioniranje. Situacije u kojima megabrandovi reagiraju kao društveni otkazivači tumače se kao nešto što ima poličku, a ne samo ekonomsku supstancu. Kad su Amazon, Google i Apple — podsjećam, privatne jebene kompanije bekskrvnih New Age multimilijardera — ukinule desničarsku društvenu mrežu Parler, ljevica je umjesto da postavi pitanje što to govori o stvarnim strukturama izvršne političke moći na svjetskoj razini, likovala.

Modernom kapitalizmu odgovara sterilan samodisciplinirajući politički diskurs jer je takvim tržištem lakše upravljati. Cilj korporacija nije eliminacija političkog prekršaja nego prekršaja kao pojave. Društveni i privatni životi se zaglađuju i čiste od transgresije koja je utkana u tkivo ljudskosti, koja definira sve ono što je posebno u vrsti. Ljubav, seks, humor, poezija, inheretno su obilježeni prekršajem — nesvedivi su na set pravila. Akcijski filmovi su danas spektakl nasilja bez krvi, nogomet je beživotna prezentacija talentiranih djevojaka i dječaka iz cijelog svijeta čija je odanost klubu zapravo odanost ugovoru, potencijalni životni partneri i partnerice pojavljuju se kao medicinski kartoni na mobitelu uz garanciju emocionalnog ispunjenja… Prekršaj se čupa iz same esencije ljudskog postojanja.

No, što ako se prekršaj ne može izolirati i eliminirati?

Kad je Adesanya prijetio Kevinu Hollandu silovanjem u ringu, a BMW reagirao otkazom, otkrio se bazični problem pozicije MMA-a u društvu danas. Nasilje je, kao nedopustivi prekršaj, poanta MMA-a. Krv se ne može izbrisati ni zamijeniti lažnom kao u Avengersima, a pravila se ne mogu promijeniti na način da neće biti nasilja prema sudionicima, jer je povreda drugog cilj, a nasilje sredstvo. MMA je društveni prekršaj koji bi po svim parametrima trebao biti izbrisan iz medijskog prostora, ali je profitabilan (vlasnicima UFC-a WME-IMG-u ova je kompanija spasila prošlu pandemijsku godinu).

Korporacije poput BMW-a tako su se zatekle u petlji paradoksa. Borci su sponzorirani da: 1. ozljeđuju druge i budu dobri u tome i 2. donose dodanu vrijednost brandu kroz svoju popularnost. Popularnost boraca, međutim, počiva u sivoj zoni teatralnih prijetnji, igrokazu koji jednim dijelom služi kao samoohrabrivanje, a drugim kao promocijska taktika stara koliko i sport. Reakcije korporacija, među kojima brojim i sam UFC, podsjećaju na kvarnog androida — implicitni zahtjevi su međusobno sukobljeni. Primjerice, Reebok je nekad tiskao robu koja se pokušavala prodati fanovima Seana O’Malleyja koji vole pušiti marihuanu. No marihuana je u to vrijeme bila zabranjena. Ako O’Malley ne puši travu i ne održava svoj profil — majice se neće prodavati jer je fejker; ako puši travu — bit će suspendiran.

Ni mehanika konstruiranja identiteta, ni upotreba te mehanike od strane korporacija, ni nestanak politike, ni poriv za otkazivanjem nisu nešto od čega je u potpunosti moguće pobjeći. Ja živim isti taj život i gubim istu tu bitku jer totalna pobjeda sasvim izgledno neće biti moguća. Taj poraz, međutim, ne smije proći bez autorefleksije.

Svaka politička akcija ili stav moraju biti propitani na internoj — kakva je logička vrijednost argumenata — i eksternoj osnovi — kojem sustavu taj stav u stvarnosti služi. Većina osuda kulture otkazivanja, osobito u Hrvatskoj, služi pokušaju očuvanja reakcionističkih vrijednosti poput mizoginije ili ksenofobije koji se prezentiraju kao tradicija vrijedna čuvanja. Sama kultura otkazivanja pak nema interesa za stvarno popravljanje situacije i konkretno djelovanje, jer pokušava izbrisati veliki broj ljudi koji su zavedeni otvorenijim diskursom desnice.

Kompanija koja je otkazala ugovor Adesanyi klijent je jedne od najvećih svjetskih firmi za legalno suzbijanje organiziranja sindikata — Ogletree Deakins, ali svijet je više zainteresiran za očigledno metaforičku prijetnju silovanjem profesionalnog borca objavljenu, čini mi se, u afektu. Izjava je užasna, ali bijes je, kao jedan od ljudskih emocija, također užasan, u tome je i njegova svrha pa sve izrečeno u stanju bijesa ne može biti tretirano kao materijalizirano.

Usto, sam ukor skriva potencijalno važne uvide u uvjete prekršaja. Pokušaj da se sterilizira nesvjesno iz kojeg u određenim uvjetima izlaze gadosti ne može uspjeti. Ono što se može dogoditi je da osim naših često okrutnih internih redara, usvojenog sustava vrijednosti društva u kojem živimo, budemo besmisleno disciplinirani i izvana, dodatno izolirani i lakše naciljani za sadržaje i robu kao anesteziju.

(Gotovo nijednu ideju u tekstu ne mogu prezentirati kao svoju originalnu misao, samo kao remiks ideja autora koji su dolazili do tih novih pozicija za promatranje društva. Nisam htio previše đubriti tekst imenima, ali ako nekoga zanima više o temi, sastavni dijelovi mogu se pronaći u radovima Lionela Trillinga, Hans-Georga Müllera, Julije Kristeve, Niklasa Luhmanna, Adama Phillipsa, Michela Foucaulta, Karla Marxa i Noama Chomskog.)