Nedavno se pojavio automatski hvaljen HBO-ov dokumentarac Andre the Giant. Dokumentarci su, suprotno pričama, faktografski živi pijesak — nepobjediv ukoliko ste lijeni ili neorganizirani. Potrebno je za sve naći i potvrditi izvore i na njima graditi priču koja će uspjeti ili propasti samo na osnovu scenarističkog i redateljskog tretmana istine. Tko bi stigao sve to zapisati u knjižicu, a kamoli napraviti!

Producenti nisu, dakako, računali na nešto što sam im i ja mogao reći: Andre the Giant bio je profesionalni hrvač koji je život proveo s profesionalnim hrvačima. Ti su ljudi odavno izgubili pojam o tome tko su bili prije hrvanja; njihove maske i persone proždrle su ih poput postapokaliptične lepre. Istina je za njih, da posudim analogiju od Brucea Leeja, voda koja zauzima oblik koji je potrebno zauzeti da postane uzbudljiva, a ne točna.

Tijekom snimanja filma HBO-ovi su producenti ostali zapanjeni količinom netočnosti i nepoklapanja među sugovornicima iz WWE-ja koji su pola života proveli s čovjekom o kojem se snimao film. Na koncu su čitavi terabajti materijala brisani jer se nije moglo ustvrditi ni koliko je glavni lik imao kilograma ili zuba, a kamoli nešto sadržajno relevantno.

Dok je HBO snimao dokumentarac o legendarnom kečeru, kečerski tržišni lider WWE snimio je igrani film o mojoj današnjoj priči i svojom neustrašivom nekompetencijom me oslobodio pritiska. Pokušajte zamisliti kako misteriozni dvoboj dvojice mladih azijskih imigranata iz različitih kultura u društvenom i borilačkom smislu u Sjedinjenim državama 1960-ih vide ljudi koji ne znaju koliko je visok bio najveći superstar njihove kompanije.

Svjesno predlažem da samo pokušate zamisliti, jer ni svojim hejterima ne bih podvalio gledanje filma Birth of the Dragon.

Kao čovjek koji je gledao Miami Connection preko 10 puta, tvrdim da je ovo jedan od najgorih filmova kojima sam ukaljao ekran.

Čak i ako izostavimo ovako blatantne biografske incidente, danas je preda mnom mojoj lijenosti kompatibilan zadatak — jer nema čovjeka vezanog za borilačke sportove o kojem je izgovoreno toliko laži i krivih interpretacija kao o Bruceu Leeju. Moja priča tako ni empirijski ni teoretski ne može biti niti najgora niti najnetočnija.

Njegova biografija danas je buktinja online diskusija koje se pišu udaranjem čelom o tipkovnicu i pljuvanjem Monstera u ekran. Ljudi koji ga smatraju filozofom na čijem se opusu (koji fizički de facto ne postoji) zasniva suvremeni MMA u kliničkom su rascjepu sa stvarnošću, dok je njihova opozicija uvjerena u jednako djetinjastu fiks-ideju kako ga je zapravo ubio wing chun potez kojem je trebalo nekoliko godina inkubacije kako bi postao smrtonosan.

Danas ću vam tako pripovijedati o borbi koju je Bruce Lee na određen način izgubio i tome koliko je ona utjecala na formiranje ikone koja je danas na turističkim majicama na Tajvanu jednako koliko i na preskupim američkim brendovima za besramne pozere poput mene i jedinog goreg od mene — Brendana Schauba.

Započet ću ovu priču jedinom činjenicom koja je u potpunosti točna. Bruce Leejev protivnik Wong Jack Man u jesen je 1964. godine sjeo u smeđi Pontiac s još petoricom svojih suboraca i uputio se iz San Francisca u Oakland na tajni meč protiv Brucea Leeja.

Točna činjenica u ovoj rečenici, vjerujem, nije čak ni broj ljudi, samo to da je Pontiac bio smeđe boje.

…

Zaljev San Francisca i susjednih gradova je krajem 1950-ih i početkom 1960-ih bio žarišna točka kompleksnih kineskih kultura u Americi s jasno definiranim strukturama u svim životnim sferama unatoč prividnom kaosu Chinatown zajednice. Šarolikim i time potencijalno opasnim borilačkim aspektom života te zajednice vladale su dvije ujedinjene struje, odnosno dva nekadašnja ‘čistača’ kineskih tonga organizacija u regiji: Lau Bun i T.Y. Wong. Lau Bunova škola Hung Sing jedna je od prvih škola kineskih borilačkih disciplina u Sjedinjenim državama. Njegova jurisdikcija dopirala je daleko preko vrata škole Hung Sing, a njegov autoritet zasnovan uglavnom na strahu čuvao je ulice Chinatowna od kaosa obračuna različitih borilačkih stilova i škola kakav je bjesnio u Hong Kongu. Baš onog kaosa u kojem je 1950-ih u Hong Kongu odrastao Bruce Lee.

Jedina stvar koju je Bruce Lee držao iznad svog ega i ponosa jest istina o borbi

T.Y. Wong je pak u početku bio tek Lau Bunov asistent — nemilosrdni, ali smireni bodyguard zajednice koji se bavio preodgajanjem najproblematičnijeg ljudskog taloga kockarnica i noćnih klubova Chinatowna. Wongova se škola zvala Kin Mon, što je u prijevodu značilo Sturdy Citizen’s Club. Klika je bila tvrda, ali pravedna, rekli bi klinci danas.

Ako se pretvaramo da ulica poznaje pravdu.

Legenda o Leejevu stilu, brušenom na uličnoj učinkovitosti ipak je u velikoj mjeri točna. Hongkonški okršaji u slijepim ulicama i osobito na krovovima bili su gradska svakodnevica pa je Bruce Lee u San Francisco došao kao bahati starmali fajter, s wing chun kung fu tehnikom oprobanom u stvarnoj borbi.

Makar samo protiv praktikanata sličnih tehnika, dodat ću ja šupački zajedljivo.

Lau Bun okružen svojim studentima, odnosno asistentima, odnosno… Kužite već.

Već 1959. je Lee naljutio sve krive i bitne ljude u San Franciscu, počevši od šefa Lau Buna. Bunovi studenti tvrde da je Lee došao demonstrirati superiornost svog wing chun stila, koji se zasnivao na kratkim pravocrtnim udarcima visokog volumena i kratkim udarcima nogama s bliske distance. Lau Bun je navodno fizički izbacio Leeja iz škole. A time i iz grada.

Leejeve kritike prema stilu Buna i T.Y. Wonga iz perspektive ulične tuče ili suvremenog MMA-a bile su uvelike opravdane. Lee je smatrao da su T’ai chi ch’uan ili Xing Yi Quan u svom tradicionalnom formalizmu suštinski neupotrebljivi u realnoj borbi.

Nakon što je T.Y. Wong 1961. izdao knjigu Chinese Kung Fu Karate, Bruce Lee je napisao svoju knjigu Chinese Gung Fu, u kojoj se direktno demistificiraju forme predstavljene u Wongovoj knjizi.

Bruce Lee u svojoj knjizi (desno) trola forme jednog od vođa Chinatowna (lijevo).

Bruce Lee, međutim, nije mogao sam napasti čitavu višekatnu hijerarhijsku pagodu različitih stilova borbe u San Franciscu, kao što je kasnije učinio u svom posljednjem filmu Game of Death, pa je nakon nedovršenog studija u Seattleu svoj način borbe odlučio podučavati u Oaklandu. Time se, osim animoziteta na osobnoj razini između Leeja i kung fu starješina Chinatowna, razvilo i gradsko rivalstvo između Oaklanda i San Francisca. Da stvar bude zanimljivija, San Francisco je naginjao tzv. sjevernom šaolinskom stilu dok su Bruce Lee i njegov oaklandski ogranak suštinski bili bliži južnom šaolinskom stilu. Često se ova podjela pretjerano pojednostavljuje krilaticom Southern — hands, Northern — legs, ali situacija je i povijesno i praktično mnogo suptilnija i kompliciranija.

U svakom slučaju, od 1963. Bruce Lee u San Franciscu nije bio ništa više nego “neodgojeni disident”.

Neodgojen je možda teška riječ, ali Bruce Lee u to vrijeme, a vrlo je moguće i ostatak svog života, nije bio šaolinski stoik kakvim su ga povjesničari oslikali. Bio je motiviran vječitom ljudskom narcističkom željom za slavom, priznanjem i novcem. Tajna borba protiv Wong Jack Mana proizišla je na koncu upravo iz narcističke povrede, a ne tobožeg filozofskog mimoilaženja.

Mladi Wong Jack Man u vrijeme borbe s Bruceom Leejem.

Lee je, kao i mnogi blisko i dalekoistočni mistici, razumio da će američku publiku najlakše pridobiti blagim banaliziranjem ideja i praksi za zapadno tržište. Svoju je školu zvanu Jun Fan Gung Institute tako promovirao demonstracijama po američkoj zapadnoj obali. Vrhunac prikaza Leejeve snage, brzine i vještine bio je njegov one inch punch — udarac šakom s jako kratke distance koji je navodno mogao srušiti bilo koga.

Nastupajući baš u San Franciscu, u tamošnjem Sun Sing Theatreu Lee je zamolio volontera iz publike da drži fokuser u koji je on trebao udariti i oboriti ga na leđa. I od svih mjesta na svijetu, baš u gradu njegovih neprijatelja čovjek s fokuserom ne samo da nije pao, nije se niti pomaknuo nakon Leejevog najjačeg udarca. Lee je postiđen i bijesan bez čekanja zadao novi udarac i srušio nesretnika. Volonter je negodovao da nije bio spreman na novi udarac, a reakcija publike bila je za nekoga Leejeva ega najgora moguća — ljudi su se smijali kao da se radi o komediji.

Bruce Lee je pobjesnio i počeo vikati na publiku koja je uzvratila bacanjem opušaka pred njegove noge. Dio publike je, pokazalo se, ipak bio zainteresiran za ono što je Lee izvikivao. Tvrdio je da je najjači čovjek u San Franciscu i da svatko tko misli kako je bolji od njega može to provjeriti u borbi.

Bruce Lee demonstrira svoj one inch punch.

Nekoliko dana kasnije izvjesni je David Chin ušao u Leejev institut u Oaklandu s pismom na kantonskom kineskom. Pismo su sastavili službenici Gee Yau Seah Academyja iz San Francisca u kojem prihvaćaju Leejev izazov. Leejev protivnik bit će njegov skoro vršnjak Wong Jack Man, odlučili su.

Wong Jack Man nije izabran slučajno — ono što je Bruce Lee bio za Oaklanad, Wong je bio za Chinatown. Rođen u Hong Kongu došao je u Ameriku predstaviti svoj specifični borilački stil. Dok je Bruce Lee bio kung fu enfant terrible, Wong Jack Man bio je šaolinski wunderkind. Moglo bi se reći da je Chinatown odbacio Leeja da bi bilo mjesta za politički podobnijeg Wonga. Njegova je misija bila zaraziti Ameriku svojim bezuvjetnim obožavanjem tradicije, Leejeva je bila žrtvovati tradiciju u korist svrsishodnosti koju je Amerika obožavala.

Najbitnije od svega — Wong je bio taj koji je kroz svoje lekcije u Fort Mason Centeru popularizirao akrobatski stil sjevernog Shaolina u San Franciscu. Ovaj bi matchup danas zvali savršenim bookingom dvaju boraca istih godina, tjelesnih karakteristika — različitih stilova.

Lee je, naravno, odmah pristao. Oko mnogo se činjenica iz Leejeva života da raspravljati, ali sigurno je da nije bio čovjek koji je odbijao izazove.

Nakon što je postava smeđeg Pontiaca stigla u Leejevu školu, njena su vrata zaključana i koliko god ljudi je u njoj bilo — a navedene brojke variraju između šest i 11 — svi su shvatili da su suprotstavljene strane imale jednako suprotnu viziju dogovora na koji su pristale.

Wong Jack Man i njegovi ljudi očekivali su sparing časti i demonstraciju najboljih tehnika, Bruce Lee i njegov životni vrag na ramenu James Lee, koji je i zaključao vrata dvorane, pripremili su se na meč smrti. James je uz sebe držao i napunjen pištolj, u slučaju da se stvari otmu kontroli.

Kad su dvojica majstora stala jedan nasuprot drugog u sučeljavanju neposredno prije početka borbe, Bruce Lee je samo prosiktao: “You’ve been killed by your friend.”

Aludirao je na pismo koje je donio David Chin, ali i na način na koji se planirao boriti.

Svjedočenja o meču koji je uslijedio konfuzna su ne samo zbog Leejeve kasnije slave, čudne smrti i slijepe nekritičnosti njegovih fanova, nego i zbog činjenice da je dio originalnog dogovora bio da se o ovoj borbi nakon nje neće govoriti. Ovu je klauzulu prvi prekinuo sam Bruce Lee u intervjuu za magazin Black Belt, u kojem je svoj meč protiv Wonga okarakterizirao kao prekretnicu u formiranju svog jeet kune do stila. Prema samom Leeju i njegovoj supruzi Lindi Lee Cadwell meč je trajao manje od tri minute, tijekom kojih je Lee izudarao Wonga direktima u glavu i nogama u tijelo te ga natjerao na odustajanje u parteru.

Godinama nakon Leejeve smrti novinari i pisci počeli su se interesirati i za verzije drugih svjedoka iz prve ruke. Rick Wing, pisac, praktikant i fanatik borilačkih stilova Shaolina, godinama je prikupljao izjave 11 ljudi koji su tvrdili ili imali dokaze da su tog dana bili zaključani s dvojicom majstora. Njihove priče značajno se razlikuju od Bruceove i Lindine.

Wong Jack Man bio je borac distance, defenzivno oprezan i strpljiv. Imao je i veći dohvat od Leeja. Unatoč tome što se njegov stil velikim dijelom oslanjao na vizualno impresivne leteće nožne udarce, tog je dana odlučio boriti se samo šakama. Lee je, s druge strane, želio jednom zauvijek dokazati da učinkovitost transcendira tradiciju i da je evolucija klasičnih stilova u realnoj borbi neizbježna.

Mečevi ove vrste započinjali su tako što bi borci nakon inicijalnog sučeljavanja odskočili unatrag i zauzeli početne pozicije svog stila. Lee je, međutim, odmah nakon pozdrava uputio seriju udaraca od kojih je prvi trebao pogoditi Wonga u oči, a drugi nožni udarac išao je prema njegovim testisima. Wong je u šoku odstupio i odmakao se na svoju, dulju distancu. Leejev udarac prema očima noktom je posjekao Wonga iznad obrve. Bila je to jedina vidljiva ozljeda na njegovu tijelu do kraja borbe.

Kako je Leejeva tehnika podrazumijevala uglavnom pravocrtno kretanje i napade, Wong se uglavnom kretao lateralno, uzmicao i napadao kontrama. Leejev volumen udaraca bio je više svjedočanstvo njegove kondicije nego učinkovitosti. Većina prisutnih tvrdila je da je Wong gađao i pogađao rijetko, ali velikom snagom. Oko zapešća je nosio kožne narukvice i u jednom je trenutku pogodio Leeja u vrat. Bruce je zateturao, a Jack Man je skočio na njega i uhvatio ga u headlock, presavivši ga u struku. Wong je odlučio ne udarati Leeja slobodnom rukom, već je pustio hvat i vratio se u početnu poziciju.

Borba se navodno nastavila još čitavih 20 minuta po istom scenariju. Leejevi su napadi bili sve ozbiljniji i prerasli su iz udaraca koji bi Wonga onesposobili za nastavak borbe do onih koji bi ga obogaljili. Nemir među prisutnima je rastao, a James Lee sve je češće pogledavao u svoj pištolj. Leejeva najčešća meta bilo je Wongovo međunožje.

Nakon dvadesetak minuta, u brzom uzmicanju unatrag koje je Lee kasnije nazivao bježanjem, Wong se sapleo i pao na tlo. Lee je skočio na njega, a Wongov tim je skočio na obojicu i prekinuo meč. Oba tima, uključujući i Leejevu trudnu suprugu, slažu se oko procjene Leejeva psihološkog stanja kao spremnog na ubojstvo.

Je li u trenutku onoga što je danas poznato kao ground and pound Wong verbalizirao svoju predaju i zašto je to učinio, ostat će tajna.

Ono što je sumnjivo u Leejevoj verziji događaja, po kojoj je u par minuta razbio nekog klinca, jest činjenica da je nakon meča po svojim i riječima svoje supruge bio izuzetno nezadovoljan i razočaran u svoj stil. Smatrao je da ga je trebao pobijediti očiglednije i brže.

Lee se nakon meča fanatično ili još fanatičnije posvetio modificiranju svog stila koji će postati jeet kune do. Njegovo neumorno propitivanje tradicionalnih tehnika i njihove upotrebljivosti u golorukoj borbi bez pravila stvorilo je Brucea Leeja kojeg danas spominjemo u kontekstu praoca MMA-a, bar u teorijskom diskursu. Njegova najveća kvaliteta ostat će, barem za mene osobno, konstantna spremnost na prihvaćanje neuspjeha, rad na sebi i propitivanje autoriteta. Jedina stvar koju je Bruce Lee držao iznad svog ega i ponosa jest istina o borbi i to je ono što je njegova neizbrisiva ostavština.

Desetljećima nakon meča Wong je priznao kako je njegov pristanak na borbu bio skuhan u političkom bućkurišu Chinatowna. Kako bi dobio dozvolu da otvori svoju školu, bio je praktično izmanipuliran na pristanak na meč sa streetfighterom. O tome govori i izbor ljudi koju su ga pratili na meč. U Pontiacu su najvjerojatnije bili spomenuti David Chin i Chan Bald Head Keung, dok su zadnje sjedište popunila trojica običnih delinkvenata, Ronald Ya Ya Wu, Martin Wong i Raymond Fong. Nijedan od njih nije imao veze s dvjema glavnim školama u San Franciscu: T.Y. Wongove Kin Mon i Lau Bunove Hung Sing. Štoviše Lau Bun je svoje studente dan prije borbe upozorio da ne idu na meč jer on nema nikakve veze sa školom.

Wongove ozljede bile su toliko zanemarive da je sljedećeg dana došao u jutarnju smjenu na svoj konobarski posao.

…

Bruce Lee je, kao i mnogi istočnjaci 1960-ih, impresionirao Ameriku jednostavnim i često banalno višesmislenim filozofskim izjavama od kojih neke nisu niti imale smisla, dok su druge bile ukradeni citati i parafraze ozbiljnih mislilaca iz prošlosti.

Leejeva najpoznatija izjava koju sam i sam spomenuo na početku — ona o tome kako voda zauzima oblik onoga u čemu se nalazi, a može ili teći ili se sudarati — zapravo je citat Miyamota Musashija iz 1645.: “With water as the basis, the spirit becomes like water. Water adopts the shape of its receptacle, it is sometimes a trickle and sometimes a wild sea.” Ono što je Lee dodao u ovu misao je tek isprazna, ali zvučno efektna fraza: “Be like water, my friend.”

Leejev rad na vreći. Bez komentara.

Neki ogorčeniji ljudi od mene danas analiziraju snimke Bruce Leejevih tehnika na boksačkoj vreći ili fokuserima i upućuju na neke pogreške koje je, blago rečeno teško opravdati ako vam je podareno čulo vida. Scena kineskih borilačkih vještina od vremena Wonga i Leeja postala je samo još kompliciranija i incestuoznija s bezbroja bastardnih stilova kojima se danas bez osjećaja krivice možemo smijati.

Međutim, koliko god tehnika Brucea Leeja ili njegova taktička zapažanja o ljudskoj borbi danas bila relevantna ili ne, njegova hrabrost da greške i poraze iskoristi za osobni napredak je nešto na što se uvijek možete podsjetiti nakon što ste i sami izgubili. Ili nešto zajebali. Samo ono što napravite nakon poraza može vas učiniti zmajem.