Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

UFC 1: Krv, znoj i krv

Puna šaka zuba, jedna boksačka rukavica i tip koji je pobijedio Dolpha Lundgrena

Ja ne volim sport. Punchlines je ponajviše zato tako čudan. Što sam stariji, sve manje volim i fikciju. Imam osjećaj da propuštam život gledajući nešto što ga imitira. Ponekad fantastično i uzbudljivo, ali opet na bazičnoj razini lažno. Volim stvarnost. Volim saznati istinu. Ispravit ću se odmah — moram saznati istinu. Ne volim uvijek ono što saznam, posebno o sebi, ali čini mi se neodgovornim proći kroz život nezainteresiran za ono što jesmo i što nas okružuje.

Postoje ljudi koji ovu kolumnu čitaju, a ne zanima ih bilo kakva fizička borba. Na njihovo pitanje zašto ja volim tuče, nemam uvijek spreman odgovor i gotovo svi tekstovi koje sam o borilačkim sportovima napisao zapravo su velikim dijelom moja intimna potraga za tim što me u tome toliko privlači.

Siguran sam tako da je nogomet fascinantna ratna hiperbola o sukobu dvije sile, ali ja sam na nogometne utakmice išao zbog uzbuđenja oko puno manje romantičnog potencijalnog sukoba na tribinama ili oko stadiona. Sram me je reći, ali huliganstvo mi je draže od samog sporta koji ga je stvorio. Imam osjećaj da se da više toga naučiti o životu. Ako preživite.

Zbog toga ne bih mogao biti borac. Znam da ne bih preživio. Jedva sam preživio i treninge i danas sam zbog toga češće u onim bijelim grobovima za magnetnu rezonancu nego u teretani.

Tako je moj najčešći odgovor zbog čega volim borilačke sportove, a osobito MMA, onaj da ga volim zbog gole sirove istine koju servira na pladnju bez dresinga i aperitiva kako bi ju bilo teže provariti. A takva mi je najdraža, jer je najčešće i najtočnija.

Borba je najekstremniji način rješavanja problema ili sukoba. Iz nje su prognane sve iluzije kojima život uljepšavamo da bi nam bio podnošljiviji. Uzbuđenje čak i promatranja raspada iluzija o sebi kroz koje prolazi jedan od boraca ili sudionika tuče neprocijenjiva je lekcija ili reality check, kako se to lijepo kaže na engleskom jeziku.

U tom će kontekstu počeci MMA-a, koliko god nezgrapni ili potpuno bizarni bili, zauvijek ostati najinteresantniji. Odgovori na ljudsku znatiželju tko će pobijediti u borbi savate kickboksača i sumo hrvača nisu dolazili sudačkim bodovanjem, nego kao krvavi zubi koji bi vam pali u krilo ukoliko ste sjedili u prvim redovima.

Tako je, naime, odlučen prvi pobjednik prvog meča prvog UFC-ova turnira.

Geezers need excitement, If their lives don’t provide ’em this, they incite violence. Common sense, simple common sense.

(Mike Skinner, 2002.)

UFC je u svojoj suštini bio borilački format koji je počivao na dvije ne toliko borilačke koliko pop kulturne ideje: azijskim akcijskim filmovima o turnirima smrti, tzv. kumite filmovima i vodviljskoj grandioznosti profesionalnog hrvanja. Kumite je, iako izvorno naziv za podvrste karate sparinga od kojih je jiyu kumite bio njegova najslobodnija verzija, postao fanovski naziv za filmove u kojima bi se borci različitih stilova borili da odluče koji je u stvarnosti najučinkovitiji. Sam UFC-ov oktagon tako najviše podsjeća na krug koji bi stvorili šaolinski svećenici ili alkoholnim znojem natopljene barabe londonskog podzemlja dok bi se u centru borili oni koji su se smatrali najjačima. Filmovi su, dakako, bili pokušaj da se brzo unovči penetracija azijske kulture borbe i filozofije na Zapad tijekom prošlog stoljeća i turniri poput onog u vjerojatno najpoznatijem filmu ove vrste, U zmajevom gnijezdu, bili su jednako vjerni nečemu što se možda događalo na dalekom istoku kao i kineska hrana koja se servira na Zapadu.

Profesionalno hrvanje 1980-ih u potpunosti se odvojilo od svojih catch-wrestling korijena i bavilo se isključivo lijenim stereotipiziranjem. U njihovom ringu mogli ste vidjeti mečeve sumo hrvača, staljinista odraslog u kavezu, indijanskog poglavice, policajca i kickboksača s nunčakama. WWF-ovi ringovi više su nalikovali konvenciji fanova Village People nego stvarnoj borbi. No, ljudi su te koreografirane mečeve gledali iz iste znatiželje zbog koje su gledali filmove Brucea Leeja.

Jedan Tulijev zub ostao je zabijen u nogu Gerrarda Gordeaua, a ostatak je odletio u publiku. Dobrodošli u jebeni UFC, dame i gospodo

UFC, međutim, nije na svjesnoj razini koncipiran kao revolucionarna marketinška podvala koja će zaluditi i dodatno osiromašiti američku white trash populaciju. U trenutku kada je UFC nastao, on nije bio ni novi ni prvi, u Brazilu su Vale Tudo mečevi prikazivani na televiziji, a Japan, gdje je profesionalno hrvanje zahvaljujući pravim catch-wrestlerima prošlosti poput Karla Gotscha oduvijek imalo određenu dozu stvarne opasnosti u sebi, već je iznjedrio i prve varijacije onoga što će se zvati MMA, u prvom redu shootfighting.

UFC je, htjeli to danas neki priznati ili ne, nastao iz želje da klan Gracie brazilskog jiu jitsua dobije nacionalnu platformu za demonstraciju učinkovitosti svog stila i menadžerske pohlepe marketingaša Arta Davieja, koji je tu želju uobličio u funkcionalan PPV format.

Onoga što je Rorion Gracie učio Amerikance nije bilo u akcijskim filmovima — dijelom zbog toga što veći dio Amerike izvan Californije nikada nije čuo za brazilski jiu jitsu, a dijelom i zbog toga što je ona u odnosu na trostruka salta i vitlanja egzotičnim buzdovanima i dvosjeklim sjekirama izgledala jednostavno dosadno. Čak i danas, 25 godina kasnije, jasno je da BJJ vjerojatno nikada neće nadići problem svoje netelevizičnosti. Učinkovitost jiu jitsua u slobodnoj borbi je, međutim, bila proporcionalna njenoj neatraktivnosti. Ovo je postao osnovni zaplet prvog stvarnog kumite događaja, filmično nazvanog UFC 1: The Beginning.

Rorion Gracie i Art Davie upoznali su se nakon Rorionova intervjua u Playboyu koji je zaintrigirao Daviea i na osobnoj i na profesionalnoj razini. Davie je, kao bivši marinac, bio zainteresiran za sve načine borbe koji bi funkcionirali na bojišnici; ali više od toga bio je zaintrigiran kontrastom između izgleda praktikanata jiu jitsua i njihovih rezultata o kojima su govorili takozvani Gracie challengei. Pokušao sam provesti svoju karijeru pisanja o borilačkim sportovima bez da stanem u kombinaciju narativnog biokemijskog otpada i klizišta psećeg dreka koji je priča o Gracie challengeima, pa ću fenomen objasniti na najkraći mogući način bez da i mene samog netko izazove. Obitelj Gracie je od svojih i početaka oblikovanja judo tehnika u brazilski jiu jitsu kao najjače propagandno oružje koristila izazove borcima drugih tehnika na borbu bez pravila ili u pravilima modificiranim na način da naglase prednosti njihova stila.

Ovo je funkcioniralo i u Americi, pa su Rorion i Davie vrlo brzo shvatili da je takvo što baš ono što bi populariziralo sport i obitelj Gracie. Ali trebao im je netko tko bi sve ove djeliće potencijalno velikog borilačkog epa složio u nešto scenaristički razgovijetno i smisleno.

Treći lik koji je stvorio UFC bio je tako — da potvrdi moju filmsku paralelu s početka ovog teksta — redatelj Conana i Rorionov učenik, John Milius. Ovaj trojac bio je gotovo savršen tim za organizaciju nečega što je balansiralo između senzacionalizma i okrutne stvarnosti.

Rorion je u smislu pravila, ili reduciranja pravila na potpunu ništicu, vodio glavnu rječ. Gracie način borbe morao je biti dokazan u nečemu što je najviše sličilo uličnom obračunu koliko je god bilo moguće. Ideja suca koji nije imao moć prekinuti borbu bila je možda najšokantniji, ali ljudima najprivlačniji prijedlog koji je od Roriona došao. Borbu je završavao nokaut, submission ili odustajanje borca ili njegova kuta. No, koga pozvati u takvu borbu, tko bi pristao na ova pravila lude kuće?

Ovdje je pomoć Daviea i Miliusa bila ključna. Obojica su razumjeli da će Rorionovi protivnici morati ne samo biti iz drugih borilačkih svjetova, nego će morati i izgledati tako.

Gerrard Gordeau — prvi borac kojeg ste mogli vidjeti na PPV-u, bio je legitimni svjetski šampion u savateu, karatist crnog pojasa koji je imao i iz onog drugog, “običnog” jiu jitsua. Njegov je portfelj jedan od najimpresivnijih među borcima prvog UFC-a. Među njegovim karate pobjedama je jedna iz 1979. nad zlim univerzalinm vojnikom Dolphom Lundgrenom, ali ono što će ljubitelje šakanja i kickanja posebno impresionirati je i pobjeda nad pokojnim Andyjem Hugom, legendarnim kickboksačem i kasnije K-1 borcem poznatim po axe kicku, koji neki od tada zovu i Andy kick.

Dvojica boraca koji su originalni UFC-ov roster učinili najviše nalik profesinalnom hrvanju su Taylor Wily, sumo borac koji je u oktagon stao kao Teila Tuli i boksač Art Jimmerson. Tuli je u Japanu došao do, za stranca, relativno visoke razine uspjeha natječući se pod imenom Takamishu, ali će ostati upamćen kao zapadni rikishi (sumo borac) koji je pomogao kasnije legendarnom Akebonu Taru da se prilagodi kompliciranim ritualima sporta i života u Japanu. Akebono je u vrijeme Tulijeva nastupa u UFC-u postao prvi stranac u povijesti koji je dosegao najviši sumo rang — yokozuna.

Jimmerson nije prošao casting kao jedna od najluđih pojava u UFC-u — bio je borac srednje kategorije i osrednjeg talenta, ali i šampion američkog turnira Golden Gloves te boksač koji je imao respektabilni omjer s 29 pobjeda i 5 poraza kao profesionalac. Ono što ga je učinilo likom koji bi i na filmu bio čudan njegova je odluka da na svoju borbu izađe s jednom boksačkom rukavicom. Danas poznat kao One Glove Jimmerson, Art nije bio potpuno lud ili željan ostati zapamćen kao vječni vic MMA-a. Iza njegove ideje stajala je, u vrijeme kada doista niste znali što možete očekivati u meču protiv hrvača, a kamoli jiu jitsera iz Brazila, razborita logika da pokuša nekoga tko zna hrvati držati na distanci prednjim direktom. Problem je bio što je Jimmerson bio toliko uvjeren da će jab biti učinkovito rješenje protiv nekoga tko želi samo rušiti protivnika da je želio zaštititi svoju šaku od štete stotine zadanih udaraca bez bandaža. U Jimmersonovu obranu treba istaknuti i da uopće nije znao u kakav se turnir upušta, pa je uoči samog eventa pokušao otkazati, ali su ga uz puno sreće i menadžerske demagogije uvjerili da se bori, makar morao nositi jednu rukavicu.

Zane Frazier je, slično Gordeau, bio kickboksač i karatist, ali dosta skromnijih ostvarenja na tatamiju. Njegov CV izvan njega bio je daleko uzbudljiviji i neki tvrde da je nastup u UFC-u zaradio svojom tučom s Frankom Duxom u hotelu Century City Plaza u Los Angelesu. Šteta što i sam Frank Dux nije bio pozvan; radilo se o potpunom ninjutsu luđaku i martial arts mutikaši čije su tvrdnje objavljene u časopisu Black Belt postale osnovom za kultni film Bloodsport sa Jean-Claudeom Van Dammeom.

Frazierov protivnik u prvom kolu, Kevin Roisier, imao je slično zaleđe u borilačkim sportovima sa šampionatima u nekim od bezbroj kickboksačkih asocijacija ISKA, WKA i WKKC. Njegov omjer poraza i pobijeda zbog kompliciranih birokracija kickboksačkih saveza uoči UFC-a bio je vjerojatno prenapuhan, ako ne i potpuno izmišljen. Frazier je, međutim, na turnir bio pozvan prvenstveno zbog svog bodybuilderskog izgleda, ali slike koje su Rorion, Art i Jim vidjeli bile su nekoliko godina stare i Frazier koji je ušao u oktagon bio je tipični američki ovisnik o fritezi.

Nijedan egzotični borilački turnir u sportu ili filmu ne bi bio potpun bez borca koji se bavio disciplinama koje su zvučale kao netitlovani kung fu film. Patrick Smith imao je crne pojaseve iz Tae Kwon Doa, Hapkidoa i Tang Soo Doa, ali i 66 kickboksačkih pobjeda. U vrijeme priprema za UFC 1, Smith je, međutim, radio kao izbacivač kojeg su sportske aspiracije davno napustile.

U ovoj hrpi avanturista jedan je borac doveden s ulogom da uistinu testira brazilski jiu jitsu. Zvao se Ken Shamrock. Shamrock je bio vrhunski atleta na koledžu, trenirao je američki nogomet i hrvanje i došao do tryoutsa za San Diego Chargerse, ali se odlučio za karijeru u profesionalnom hrvanju. U to je vrijeme Japan bio idealno mjesto za čovjeka poput Shamrocka — ogromnog, neuračunljivog zapadnjaka na steroidima s ozbiljnim hrvačkim zaleđem. Kako su japanske kečerske promocije tada već ozbiljno radile na raznoraznim kombinacijama catch-wrestlinga i budućeg MMA-a, Shamrock je brzo postao zvijezda. Japanska kečerska organizacija Fujiwara Gumi je 1992. u okviru svog spektakla u Tokyo Domeu organizirala i pravi meč između Shamrocka i Dona Nakaye Nielsena, u kojem je Shamrock pobijedio u 45 sekundi tipično podlim catch-wrestlerskim neck crankom.

Inspirirani i šokirani interesom publike za prave borbe, Shamrock, Masakatsu Funaki i Minoru Suzuki — kojeg i danas možete gledati u New Japan Pro Wrestlingu — osnovali su Pancrase, jednu od prvih MMA, recimo, promocija.

Potpuno neočekivano, najveći problem u biranju boraca izbio je unutar samog klana Gracie. Rickson Gracie bio je prvi izbor kao jedan od najjačih bossova u klanu, ali tijekom priprema za event odnos između njega i Roriona prošao je sve faze od kumstva, preko netrpeljivosti do rata. John McCarthy, danas legendarni sudac koji je u to vrijeme trenirao kod Roriona, tvrdio je da je njegov učitelj tražio pištolj u strahu od Ricksonova bijesa.

Na koncu je deda Helion Gracie morao doći i ugasiti nemire — na UFC 1 je boje brazilske zastave i tehnike jiu jitsua branio Royce Gracie. Royce je bio promocijski genijalan izbor, bio je najmanji i najslabiji. Ako netko tko izgleda kao da ne može primiti šamar od noćnog čuvara podavi profesionalne kickboksače i hrvače u živom prijenosu, brazilski jiu jitsu postat će globalno slavan. A brend Gracie jednako popularan.

UFC 1: The Beginning dogodio se 12. studenog 1993. u McNichols Sports Areni u Denveru u Coloradu. Jedina medijska kuća koja je pristala emitirati PPV bila je Semaphore Entertainment Group. Iako protiv ovog neimenovanog sporta nije postojao zakon, velike televizijske mreže poput HBO-a i Showtimea pretpostavljale su da će to, što god se događalo u McNichols areni, morati postati ilegalno u roku od nekoliko dana nakon završetka emitiranja.

Prvi meč vidjeli su samo prisutni u dvorani. Jason DeLucia pobijedio je Trenta Jenkinsa u čudnom meču u kojem se gotovo minutu bacalo ono što je danas poznato kao spinning shit da bi DeLucia pobijedio rear naked chokeom. Nemir i strah koji je proganjao cijeli backstage polako je nestajao — ovo možda i nije tako opasno kako se u teoriji činilo, vjerojatno su pomislili neki.

A onda su na scenu stupili Gordeau i Tuli u prvom meču prijenosa. Bilo je očigledno da nitko ne zna što zapravo raditi. Tuli, koji je bio oko 90 kilograma teži od Gordeaua samo se zaletio naprijed kao da je u sumo meču te će nekako magijski izbaciti protivnika kroz kavez. Gordeau je u povlačenju zadao panični aperkat, Tuli se skljokao na zid kaveza, a Gordeau nije okljevao da mu zaljepi još uvijek jedan od najbrutalnijih kickova u glavu koje je MMA vidio.

Jedan Tulijev zub ostao je zabijen u nogu Gerrarda Gordeaua, a ostatak je odletio u publiku. Gerrard je morao operativnim putem izvaditi zub iz inficiranog stopala nakon povratka u Nizozemsku.

Dobrodošli u jebeni UFC, dame i gospodo.

Ovakav početak bilo je nemoguće nadmašiti, ali su Frazier i Roisier dali sve od sebe. U toe-to-toe ratu ručnih bombi Frazier je prvi ostao bez snage i Roisier ga je doslovno stukao u pod s nekoliko desnih overhanda. Kako je sudac John McCarthy tu bio samo da spriječi udarce u testise, kopanje očiju i ugrize, ostao je gledati kako se Roisier drži za ogradu i petom zakucava Frazierovu glavu u tlo dok iz njegova kuta nije doletio ručnik.

Nervozni Jimmerson, kojem je na njegovu zlu znatiželju McCarthy — i sam učenik Gracieja — u backstageu pokazao kako bi ga Royce mogao napasti, u meč je ušao duhovno poražen. Royce Gracie ga je rušio kao početnika i Jimmerson je tapkao iz čiste panike što mu netko sjedi na trbuhu. I danas u službenim knjigama stoji da je Gracie pobijedio mountom, što je pozicija, a ne napadački manevar.

Roycea je međutim još jedino zanimalo kako će catch-wrestler Shamrock izgledati protiv udarača. Meč je prošao slično Graciejevu protiv Jimmersona, s tom razlikom što je Shamrock predstavio svoju školu na nešto impresivniji način. Napao je nogu srušenog Smitha i polako namjestio bolan heel hook na koji je Smith vrisnuo i tapkao brže nego što je bacao udarce.

U polufinalu su tako ostali Gracie, Shamrock, Rosier i Gordeau.

Meč Shamrocka i Roycea Gracieja ujedno je i jedini tehnički zanimljiv meč u kojem se ogledala različita filozofija borbe njihovih škola. Stil koji je Shamrock koristio nastao je iz catch-as-catch-can hrvačkih praksi koje su znatiželjno propitivale što se sve na ljudskom tijelu da okrenuti na način da otpadne ili prestane funkcionirati kao organ ili ekstremitet. To je jednim dijelom proizišlo i iz činjenice da hrvači nisu nosili gi kao džudisti. Catch-wrestling je tako bio primarno fokusiran na napade polugama i gušenjima, a manje na kontrolu i poziciju. BJJ je zbog gija bio nešto drugačiji – pozicija i kontrola bila je neophodna za namještanje submissiona, a i zbog mogućnosti bezbroj hvatova na giju promjene pozicije nisu dolazile tako lako. Kad je Shamrock žrtvovao svoju dominantnu poziciju da bi legao i napao Gracijeevu nogu, učenici brazilskog jiu jitsua znali su da se momentum meča okrenuo protiv hrvača. Gracie je brzo došao u mount, prešao u takozvani side turtle i iskoristio gi da Shamrocka završi gušenjem.

Ova je pobjeda povijesno značajna na nekoliko razina. Ne samo da je najštrkljaviji Gracie rukavom zadavio opakog no-nonsense hrvača, ovo je za prosječnog Amerikanca bilo navještenje da nisu svi koji nose tradicionalne odore prekooceanskih borilačkih sportova inferiorni životinjskoj snazi “pravih muškarčina”.

Ostatak večeri prošao je gotovo antiklimaktično. U drugoj polufinalnoj borbi Gordeau se sreo s Rosierom koji je jedva stajao, a sam se borio sa slomljenom rukom i zubom u stopalu pa je borbu priveo kraju laktovima.

Finalni meč ostat će zapamćen po dvije stvari: Gordeau je zagrizao Graciejevo uho četiri godine prije nego Tyson Holyfieldovo, a kao rezultat toga Royce je zadržao rear naked choke još neko vrijeme nakon predaje kako bi Gordeaua naučio lekciju.

Tajni plan Gracieja da njihov fizički najslabiji primjerak pobijedi na turniru u borbi bez pravila je uspio. Gracie klan je skupa s no holds barred sustavom borbe ušao u američku pop kulturu.

Zanimljivo se u današnjem trenutku podsjetiti kako je za multimilijarderski biznis UFC-a sve krenulo. Gledajući ponovno UFC 1, lakše je razumjeti zbog čega su njegovi vlasnici pristali na dealove s Reebokom i USADA-om koji su biznisu nanijeli daleko više štete nego koristi. UFC je 1990-ih doista sličio na trailer park trash ligu više produkcijske razine. Nevjerojatno je tako da je nakon prvog UFC-a promijenjeno jedno pravilo. Nije to bilo jedno od pravila koje bi štitilo borce — legalizirani su, naime, i udarci u međunožje. Poništiti UFC-ov imidž koji su ovakvi mečevi izgradili tražilo je drastične i očajne poteze, poput spomenutih rigoroznih testiranja koja se provode u ravno nula najvećih profesionalnih američkih sportova.

S druge strane, rani UFC-ovi eventi dobar su prikaz osnovnog paradoksa unutar MMA-a koji teško da će ikada biti razriješen ili lijepo izbalansiran. MMA je borilački sport koji pokušava pomiriti svoj čisti sportski aspekt i želju publike za emocionalnim, a tako i financijskim investiranjem u borce. A ljudi se rijetko emotivno vežu za tehniku. Ljudi reagiraju na osobnosti boraca jednako koliko i na njihovu uzbudljivost u borbi. To je oduvijek bilo tako i zauvijek će tako biti. Svi vam mogu izrecitirati nekoliko Alijevih maksima, ali gotovo nitko vam neće znati reći koliko i kako se njegova tehnika promijenila tijekom njegove karijere i što je sve na to utjecalo.

Kultura spektakla, koliko god se činila smetnjom kad je izvedena loše ili amaterski (Colby Covington) sport će učiniti većim od života kad je dobra (Conor McGregor vs. Nate Diaz I i II). Karnevalski aspekt borilačkih sportova nikad ga neće napustiti i čuditi se njemu samo je po sebi kotradiktorno jer je bio dio njegova koda puno prije nego što je MMA stvoren.

Ukratko — žaliti se na senzacionalizam proizvoda čiji je primarni cilj prodaja, a tehnički napredak sporta sekundarni, jest besmisleno. Volimo to raditi, jer je sranje po najdražim stvarima dio čari, ali i dalje besmisleno.

Borbe bez pravila koje su UFC 1 i njegovi nasljednici popularizirali u Americi nisu uspjele zbog tehničkih intriga njegove najbolje borbe između Roycea i Kena, nego zbog slike krvavog i bezubog sumo hrvača kojeg je kickboksač point blank šutirao u glavu.

Kad god pomislimo kako je nešto ispod razine profesionalne borilačke lige UFC, sjetimo se toga.