Iskusni pokeraši bahato će frknuti da ne postoje slabe karte, samo slabe kombinacije i bit će u potpunosti u pravu. Main card ove borilačke priredbe pojedinačno nije ni loš ni slab, ali je bio složen od nepouzdanih, nevjerojatnih i drito ukletih mečeva.

Ako ste dobili dijete kad se drugi meč Jona Bonesa Jonesa i Daniela DC-ja Cormiera počeo dogovarati ta je beba sad već dovoljno odrasla da kaže: “Tata, kako čika Bones smije imati bong, a ja ne?” Jon Jones kralj je nepouzdanosti, a DC je star i trenira u pokretnoj ambulanti zvanoj American Kickboxing Academy. Jones je istovremeno i kralj divizije, a Cormier njen šampion. Meču se nismo veselili koliko smo se molili da se uopće dogodi.

U fantomski meč Ruthless Robbieja Lawlera i Donalda Cowboya Cerronea postalo je djetinjasto vjerovati, kao da je tibetski jeti. Ova borba snova za najokorjelije fanove šakanja otkazana je, čini se, stotinu puta, a posljednji put prije dva tjedna kada je Cerrone svoju opasnu bolest opisao kao “super bad infection in blood”. U mojoj glavi tvoje se ime uvijek speluje Car-rone, Donalde.

Ostatak popisa činili su jednako problematični mečevi. Cyborg Santos u subotu se borila za neku vrstu počasnog pojasa ženske featherweight divizije u kojoj de facto nema protivnice. Ne samo da nema aktivne konkurentice, nego nema uopće žena koje se u toj diviziji bore ili ih je Santos već natjerala na odustajanje. Pokušaj Demiana Maie da uzme welter titulu Tyronu Woodleyju nije problematičan koliko je nevjerojatan. Maia je grb nacije ujedinjenih grapplera koji se, nakon poraza za middleweight titulu od Andersona Silve prije sedam godina, jučer kao 40-godišnjak borio za drugu u drugoj kategoriji. Volkan Oezdemir se pak, nakon samo dva meča u UFC-u i jednog bizarnog nokauta, protiv Jimija Manuwe borio za mjesto u vrhu light-heavyweight divizije.

Kockarski rečeno UFC je svojim ulogom u ovu skupinu neuračunljivih (Jones), otpisanih (Maia) i ludih (Lawler) imao šanse za dobitak kao i prosječni kroner u automat klubu. Samo što u UFC-u ne stanuju kroneri, već high rolleri. A high rolleri dobivaju rijetko i ćoravo, ali bogato.

Sama priredba nije prošla savršeno i neki od vas možda ovo čitaju u bijesu ili suzama, ali upravo je to ono što je ovoj organizaciji trebalo u godini ravnodušnosti.

Volkan No Time Oezdemir zaista ne voli kasniti na sponzorske after-partyje. Čini se da tip doslovno nema vremena za gluposti kao što su rušenja, obrane od rušenja, underhookove, overhookove, kontroliranje oktagona, kontroliranje distance, checkiranje low-kickova, feintove, tranzicije, sweepove, triangl, giljotinu, brabo choke i takve MMA stvari. Oezdemir ulazi u ring dodirnuti protivnika desnom rukom i poslati ga na CT glave. Ako je nekome u UFC-u nomen omen onda je to Volkan. Pitali smo se kako je Mišu Cirkunova nokautirao običnim check hookom i još uvijek ne znamo odgovor. Ali uskoro možemo očekivati i rendgenski pregled pri ulasku u oktagon, jer Oezdemir u rukama ima nekakvo mutantsko adamantijum čudo iz X-Mena. Uhvatio je Jimija Manuwu u polu thai klinč desnom rukom i povlačeći ga prema sebi uduplao ljevicu iz aperkata u kroše za početak nokauta. Ubojita je to kombinacija koja se u boksu ne koristi često kao ona sigurnija – kroše u tijelo, kroše u glavu – iako bi možda trebala. Mike Tyson negdje potvrdno kima glavom čitajući Punchlines na tepihu od onog tigra kojeg je morao ubiti kad je bankrotirao.

Oezdemir drži overhook u klinču, prebacuje ruku na thai hvat i kreće mijenjati aperkate i krošee lijevom rukom dok Manuwa ne krene padati.

Nešto s Ruthless Robbiejem nije u redu. Proklet svojom željom da pogledam zaista svaki iscjedak MMA medija znao sam to i prije borbe. Izgledao je nezadovoljno i iziritirano čak i kad pitanja nije pitao dežurni novinarski eunuh Ariel Helwani. U oktagon je ušao uz Cashovu tmurnu Ain’t no Grave i nije uz Brucea Buffera izgovorio “RUTHHHHLESSSS ROBBIEEEEE LAAAAAAWLER” pokazujući prstom na centar ringa. Na koncu se ipak činilo da ga je nesreća najboljeg prijatelja Matta Hughesa, koji je u komi, pogodila više nego je uobičajeno vidjeti među sportašima.

Ukoliko ste od Cerronea i Lawlera očekivali borbu dinamičnog narativa, loše ste mislili. Koliko god ovaj spoj bio eksplozivan i nabijen čistom prirođenom agresijom, baš zbog toga neće rezultirati nekom velikom sportskom pričom. Lawler i Cerrone uz sve će svoje taktičke adaptacije i pripreme za stil onog drugog na koncu uvijek završiti kao dva tipa koja se tuku pred ljudima, za ljude. Mogao bih pisati o tome kako je Lawler pokušao blitzkriegom poentirati na Cerroneovom tradicionalno neaktivnom startu ili kako je Cerrone prijetio takedownima samo da bi učinio Lawlera nervoznim pri ulascima ili ga volumenom i nožnim kombinacijama tjerao da ide neprirodno unatrag, ali koga briga. Njih će dvojicu biti teško zamijeniti i usprkos dobroj i prljavoj borbi ovaj meč kao da je u nekakvoj magli sjete, jer izgleda kao počasna salva palim borcima više nego borba za poziciju izazivača.

Na borcima kao što su Justin Gaethje ostaje da održe plamen borbe radi same borbe umjesto šoldi.

Cerrone vježba konstantno kretanje prema naprijed u kombinacijama.

Na sličan način tjera Lawlera prema natrag, iako udarci nisu powershotovi.

Tonya Evinger mi je jako draga. Izgleda kao da bi prošla kasting za ulogu supruge Jima Belushija u nekom užasnom budućem sitcomu, a prvakinja je Invicte bez poraza u šest godina. I jedina je žena trenutno voljna stati pred Cyborg Santos. Možda ne znate jer vas nije zanimalo, ali Santos je najopasnija žena u MMA-u. Ne sad, oduvijek. Kroz sve Gine Carano, Ronde Rousey, Amande Nunez ili čak Joanne Jedrzejczyk, Justino Cyborg Santos uvijek je sjedila u svom mračnom kutu kao prikaza koja možda i nije stvarna, ali nitko ne želi riskirati i prići joj blizu.

Ako postoji termin dirty boxing za Evinger bi se moglo reći da prakticira dirty wrestling. Ona je uporna grajnderica koja polako cijedi dušu svojih protivnica u parteru. Ona, međutim, nije specijalist kakav je Maia, koji može doći do (skoro) svakog i odvesti ga u poziciju koja odgovara njemu. Udaračke tehnike izgledaju prilično užasno skupa s okretanjem glave i zatvaranjem očiju kad očekuje udarac. Nekoliko puta je klinčem uspjela neutralizirati najopasniji napad Santos kada dovede protivnicu leđima prema kavezu, ali u svojoj udaračkoj distanci. Ostatak vremena divili smo se njenom preživljavanju.

I onda smo shvatili: ovo je borba za titulu! Osnovna ideja borbe za titulu ne bi trebala biti hoće li izazivačica preživjeti!

Znali smo ovo i prije, ali ponekad je potrebno vjerovati očima. Plan za žensku featherweight diviziju je sljedeći: okruniti Santos i hraniti ju inferiornim protivnicama u mečevima koje će usputni fanovi gledati jeftinog krvoprolića i sramotnog sadizma radi. Netko će reći da to zvuči kao popularnija verzija Demetriousa Johnsona, ali to je netočno. Mighty Mouse borio se s olimpijskim hrvačima i BJJ zvijezdama u mečevima u kojima je često bio fizički slabiji borac. On je naprosto bolji od ostalih.

S druge strane osjećam da Santos zaslužuje pojas. Neki, bilo koji. I zaslužuje boriti se u težinskoj kategoriji koja je neće ubiti dehidracijom. Ali dvije najpopularnije riječi u MMA-u “AND NEW” nikada nisu zvučale tako otužno kao sinoć. Ne znam jesu li u UFC-u svjesni koliko brzo bi borbe Cyborg Santos mogle postati neugodno i potencijalno financijski kontraproduktivno gledalačko iskustvo. Da ne kažem sitcom s Jimom Belushijem.

Nakon što je kroz dvije runde Evinger relativno uspješno hvatala Santos u klinč kad bi došla do kaveza, u ovom trenutku nema snage zadržati hvat. Santos naprosto strese pokušaj držanja i nastavlja kombinaciju high-kickom.

Demian Maia djeluje toliko pristojno da gotovo ispada totalno nekul. Dok je izlazio na Numb od Linkin Parka izgledao je kao netko tko uopće nije bio na internetu ovih dana i ne zna da se njihov pjevač Chester Bennington objesio. I zbog toga je lako navijati za njega čak i ako ne znate jiu-jitsu. Ne želim ni razmišljati koliko je skupih gijeva natopljenih gljivicama i zarazom impetiga bilo pripremljeno za brisanje suza ili suza radosnica prije ovog meča.

Ali znali smo što će se dogoditi, zar ne? I kako. Znali smo da je ovo meč u kojem se neće dogoditi ništa, a Tyron Woodley će pobijediti.

Jake Shields pokušao je rušiti Tyrona Woodleyja 18 puta u njihovom meču i nije uspio niti jednom. Woodleyjev je arsenal obrana od rušenja veći nego njegov udarački. Obranit će se wrist controlom, uhvatit će vas za zadnju ložu i okrenuti se, uhvatit će vas s dva underhooka i uspraviti kao bebu, ili će vam naprosto sprawlati facu u pod. Pokušavate li grapplerski single leg, specijalku i Shieldsa i Maie, tu će nogu naprosto izvući i odšetati.

Demian Maia posljednji je pravi specijalist sporta koji je izmišljen da specijalisti dokažu koja je disciplina bolja. Nažalost, vjerojatno će i ostati posljednji.

S druge strane malo je ljudi na ovom svijetu trenutno u većoj zabludi oko sebe, svoje popularnosti, uspjeha i statusa kao Tyron Woodley. Borac je to koji od prve sekunde svog welterweight mandata propagira money fightove s nekom od zvijezda, a nitko ne želi gledati ni njegove regularne borbe. On je od danas šampion s tri najdosadnije obrane titule u povijesti UFC-a. Za inteligentnog tipa nevjerojatno mi je da ne shvaća kako nitko ne želi gledati igrače na sigurno u sportu čiji se ishodi uglavnom odlučuju gubljenjem svijesti. Igrati ovako sigurno u meču u kojem je u najvećoj opasnosti bio ne završiti u parteru oklizavanjem na pljuvačku nakupljenu srčanim zvižducima desetina tisuća ljudi u Honda Centeru iz perspektive fanova i poslodavaca je neoprostivo.

Znam što mislite – publika je rijetko mjerodavna za tehnički aspekt borbi, ali ukoliko želite money fight, samo je ona mjerodavna. U ovom trenutku Woodley se može samo nadati da je na sebe navukao dovoljno mayweatherovske mržnje da bi bar netko platio gledati kako ga netko nokautira. Ja bih.

Spektar Woodleyjevih obrana od rušenja. Čak i kad počne gubiti balans, gipkost kukova i snaga nogu omogućuju mu dodatni trenutak da uhvati Maino desno zapešće i samo ga skine sa sebe.

Nekakav je fanovski konsenzus da su svi eventi dobri, ako je glavna borba dobra. Nije to tako zbog važnosti borbe nego zbog efekta zlatne ribice tj. onoga što nam ostane kao posljednja uspomena. Ako je večer bila loša, na zvijezdama je večeri popraviti situaciju; ako su “predgrupe” bile dobre, morat ćete pojačati sve na 11 i nadati se pobjedi. Main event ove večeri bio je u suštini jedini ishod koji je zaista zanimao upravu UFC-a.

Teorije uoči meča bile su mnoge i svakakve. Jedni su govorili da bi Cormier razbio onog Jonesa koji se borio protiv Ovincea Saint Preuxa prije godinu dana, drugi da se pravi Jones aktivira na izazov koji mu Saint Preux nije mogao pružiti. Svi su trubili o kompliciranom pitanju distance u taktikama protiv Jonesa, gdje kao niži borac trebate biti van distance njegovog skupog klinča, ali ne toliko daleko da ste u zoni najsnažnije udarne sile njegovih udaraca. Biti u tom milimetarskom pocketu protiv borca s lateralnim kretanjem kakav je Jones iziskuje disciplinu, fokus i kondiciju kakvu je nemoguće održati kroz pet rundi. Neki su se opravdano plašili priča Jonesova trenera Mikea Winklejohna kako imaju nove načine za bacanje ionako najubojitijih laktova u MMA-u. Psihološke analize bile su po običaju najhrabrije: od toga da Jones neće biti isti jer se njegova oktagonska persona zasniva na konstantnoj životnoj borbi i previranjima, do toga da je Cormier prvi meč izgubio jer je prejako želio pobijediti, a danas bi kao šampion trebao u borbu ući staloženiji.

Često u prijenosima vidimo pobijeđene, prebijene, polomljene, ali ovakav životni slom u kojem je netko nepovratno potučen kao čovjek potresan je prizor

Iskreno, kad god je Dominick Cruz za komentatorskim stolom osjećam se glupo pisati o tehničkom aspektu borbe, jer tip zna sve i nitko osim njega nije u stanju s takvom točnošću u realnom vremenu razlagati poteze.

Reći ću ipak da je Daniel Cormier u meč ušao na najbolji mogući način u psihološkom i fizičkom smislu. Checkirao je low-kickove, ušao u kratki klinč s Jonesom, ali točno onoliko koliko mu je trebalo da zada dva aperkata i izađe prije nego bude kažnjen po tijelu kao u prvom meču. Sam je napadao Jonesa low-kickovima jer zna da ovaj mrzi checkirati udarce zbog tankih i osjetljivih kostiju potkoljenice. To je jedan od problema kad vas zovu Bones.

Osjećam potrebu napraviti i kratku digresiju i nekako službeno ustvrditi da je Greg Jackson najbolji cornerman u MMA-u danas. U stanju je u pola minute smiriti borca, dati mu realnu sliku situacije u kojoj se nalazi bez demoraliziranja i zadržat ga na tračnicama gameplana. Nemojte misliti da Jonesova pobjeda ne pripada velikim dijelom njegovom timu.

Pobjeda je došla nekako naglo i u trenutku kad je meč izgledao gotovo izjednačeno. DC već neko vrijeme govori da će on Jonesu biti ono što je Frazier bio Aliju, onaj koji će razotkriti neporaženog i najvećeg svih vremena učiniti malim. Ironija je sudbine da je i izgubio frazierovski. Konstantni otkloni i slipovi glavom kojima je ulazio u višeg, dužeg protivnika pročitani su i brutalno kažnjeni brzim lijevim high-kickom.

Cormier je do tog trenutka bio opušten, ali skoncentriran, bahat, ali ne i bezobziran. Ne postoji ništa što bi mu trebalo zamjeriti s obzirom na to s kim se borio i na kakvoj povijesti ovaj rat stoji. Zbog toga je ovo poraz koji je slomio Cormiera zauvijek. Njegov iskreni, neutješni plač, jači i od srama, nešto je najtužnije što sam u MMA-u vidio. Jones i Rogan pokušali su mu dati pozitivan pogled na ovo: kako je on stvorio Jonesa, ovu njegovu finalnu inkarnaciju i kako je bio uzoran šampion kad je divizija takvog trebala.

“There is no rivalry”, odbio je utjehu Cormier.

Često u prijenosima vidimo pobijeđene, prebijene, polomljene, ali ovakav životni slom u kojem je netko nepovratno potučen kao čovjek potresan je prizor. Da biste imali privilegiju takav životni slom doživjeti potrebno je u nešto staviti zaista sve što u sebi imate, a na to su spremni samo najveći. Oni koji nisu poznavali Daniela Cormiera neka prestanu govoriti kako je netko ostavio srce na terenu.

Jones sjajno ulazi u prostor koljenom na putu za klinč. DC pristaje na klinč, ali po svojim uvjetima – zadaje aperkat i kroše i izlazi van.

Kako bi skratio distancu prema dugačkom Jonesu, radi prikorake uz otklone glavom. Glava u jednu stranu, ruka udara iz suprotne.

Jones anticipira head movement i baca lijevi high-kick. Cormier posrće unatrag. Ovaj niski low-kick po potkoljenici kojim ga sapliće je umjetnost na djelu.

High rolleri iz UFC-a dobili su tako najveći zgoditak: Jon Bones Jones pobijedio je najbolje izdanje Daniela Cormiera teškim nokautom. Pametnim bookingom može se u cijelosti popuniti zvjezdana rupa McGregorove neaktivnosti i ovo je jedna od rijetkih situacija kad UFC ima pravo razmišljati samo o novcu. Ako je McGregoru ponuđen meč za titulu kategorije u kojoj se nikada nije borio i nakon što prethodnu titulu nije niti jednom obranio, ne vidim zašto bi bio problem neporaženog Jonesa staviti izravno u meč za titulu prvaka teške kategorije u kojoj ionako žive samo zombiji i aveti iz prošlosti.

Jones se međutim odlučio prozvati Brocka Lesnara. Mogao je sinoć prozvati i Tysona, Undertakera ili onog tipa koji pjeva Despacito i to mu treba omogućiti bez puno pitanja. On je za razliku od Woodleyja netko tko na to polaže pravo iz financijskog i iz sportskog aspekta.

I što sad? Koliko se UFC-ova situacija popravila nakon lude kockarske noći? Jesu li pred nama jutra uzbudljivih MMA borbi? Je li sistem rang ljestvica nepopravljivo oštećen? Gdje mi je ona bijela majica s originalnim UFC logom? Možemo li zaustaviti globalno zatopljenje?

Ne znam, no čini se da svi odgovori ovise o tome koliko brzo će tumor zvan Mayweather-McGregor otići u remisiju i s kakvim posljedicama.