Postoje, ipak, šampioni koji se bore ili svoje karijere vode na ovakav način. Koliki dio sporta odnesu sa sobom kada odu saznamo onda kada se to dogodi.

Georges Rush St-Pierre jedan je od njih. Drag, ali uglavnom dosadan, nesposoban za senzacionalizam pred mikrofonom koliko i pred protivnikom, ali najbolji učenik svojih grešaka u MMA-u. U njegovoj generaciji borili su se glasniji i jači, ali kroz zadnje četiri godine njegovog odsustva nedostajao nam je ponajviše on, bili mi svjesni toga ili ne. Temeljna sportska vrijednost, da ne kažem kornjača koja drži plato na kojem plešu McGregori, Diazi i Ronde.

Njegov sinoćnji protivnik javno nije ništa od toga. Ali, paradoksalno, sve gluparije koje izvodi pred mikrofonom i sve ozljede koje si je priredio u previše godina borbe u kavezu služe, čini se, onoj dobroj svrsi o kojoj Tom Hardy govori. Michael The Count Bisping, čiji se unutarnji organi i ekstremiteti rekao bih drže na okupu samo snagom čiste ljudske volje, već dugo se vremena bori samo za dobrobit svoje obitelji. Nije, naravno, jedini, ali je jedini kojem je pojas upao u ruke kada je i sam počeo vjerovati da se radi samo o fatamorgani.

Način na koji mediji i fanovi ovih dana gledaju na Bispinga dokaz je naše prirođene površnosti. Nema u tome ničega lošega – borbu dvoje ljudi ionako doživljavamo zbog primitivne, iako danas pomalo iskrivljene potrebe da jasno vidimo kako izgleda struktura našeg čopora. Formirat ćemo krug od desetak metara slobodnog prostora da dva mužjaka odluče koji je od njih alfa. Nakon toga slušat ćemo pobjednika.

Možete u tvrdnji da je Bispingov nokaut Lukea Rockholda puka sreća biti uporni koliko i Rockhold u tome da pred udaračem drži spuštene ruke, ali otkako ispred Bispinga stoji zlatni pojas voljni smo pažljivije slušati što Britanac ima za reći. Nije zlato sve što sja, ali ono ponekad obasja inteligentnog i britkog trash talkera koji je sjedio u mraku svojih poraza. Pojas je tlapnjama čovjeka kojeg smo smatrali ishlapjelim izazivačem dao relevantnost na kojem je izgrađen sav hajp ove priredbe, koliki god on bio.

Pojednostavimo li stvari do krajnje granice logike, biti šampion u većini sportova – ili, ako pitate mene, i životnih prilika – ipak znači jednostavno biti bolji od svih ostalih u većini stvari koje su bitne. U borilačkim sportovima ovo je pitanje kompleksno i uličarski rečeno zeznuto: Kako vladati? Kako odlučiti gdje vladati? Kako biti prihvaćen kao najbolji? Kako sačuvati lumbalne diskove L4 i L5? Kako biti voljen, a ipak se sačuvati opasnih izazivača? Kako imati dovoljno novaca za biti zadovoljan? I kako trenirati u gymu gdje netko želi biti na vašem mjestu?

Kad se privremeno oprostio od sporta prije četiri godine, imao je umorni pogled čovjeka koji više ne želi dejtati istetoviranu porno glumicu, koliko god ona bila kul

Pojasevi su cilj svakog borca, a opet prolaze kroz ruke kao bižuterija. Katkad početak, češće su ipak početak kraja. Slika iz djetinjstva na kojoj ste bili iskreno i jednostavno sretni, a danas se pitate kako ste dospjeli nigdje, gdje ste sada. Ne vjerujete li meni, pitajte izbezumljenog Johnyja Hendricksa.

Svaki od pojaseva na sinoćnjem UFC-u predstavljao je neku od faza onoga što znači biti šampionom.

Michael Bisping pobijedio je šampiona, ali ga nitko ne priznaje; GSP je svoj pojas napustio pa bi se vratio po neki drugi jer je ovih dana malo deblji, a protivnik malo lakši. Joanna Jedrzejczyk borila se postati novi Demetrious Johnson koji je najbolji, a najslabije plaćen; a Rose Namajunas istjeruje osobne demone naoko u drugom kozmosu od svoje protivnice. Cody Garbrandt pojas je uzeo najboljem, ali njegov šampionski sjaj, koji se zrcali i na pojasu koji nosi, još je nekako mutan, kao da je lašten jeftinoćom koju ne zaslužuje. Njegov je protivnik TJ Dillashaw mogao imati taj isti pojas na sebi i ovaj duel bismo svejedno gledali. Jedini je ovo meč na sinoćnjoj priredbi u kojem je pojas nepotreban asesoar u inače savršenoj kombinaciji.

Svi su šampioni svoje pojaseve sinoć izgubili na UFC-ovoj priredbi koja se lako može nazvati najboljom u povijesti organizacije. Kad kažem “izgubili”, zapravo samo ne želim ponoviti floskulu da su im pojaseve uzeli izazivači. Jer to je upravo ono što se dogodilo.

Ne znam što će se dalje događati s bivšim i novim šampionima, ali nitko nema razloga osjećati se loše. Ne umijete li se suočiti s porazom, nije vam mjesto u sportu, a ni u životu vam neće biti lako.

Rose Namajunas od sinoć nosi pojas Joanne Jedrzejczyk. Nije Joanni pomogla ni krunica niti neka poljska verzija Dođi u Vinkovce. U Americi je uvijek pravi trenutak za biti bahati istočnoeuropski patriot, u istočnoj Europi baš i ne. Thug Rose je u meč izišla mirnoćom nekoga tko je zabrinut zbog beskućnika i pasa lutalica, a ne zbog svoje protivnice – najbolje borkinje u MMA-u. Moje je predviđanje za ovaj meč bilo predskazanje da ne znamo tko će se u njemu zapravo boriti. Namajunas je borkinja koja između mečeva napreduje u većim skokovima nego ijedan drugi borac ili borkinja u UFC-ovoj postavi.

Postoje borci koji su se dobro borili bijesni – Marvin Hagler je u takvom stanju odboksao jedan od najboljih mečeva u povijesti protiv Thomasa Hearnsa, ali je u pravilu to loša ideja. Koliko god Namajunas novih stvari naučila od svog posljednjeg meča protiv Michelle Waterson, mogla ih je upotrijebiti samo na osnovu svoje staloženosti. Ovog je puta odlučila boksati s najboljom.

Iako nitko ne ulazi u distancu brzo, napadne kombinacijom i izađe na sigurnu udaljenost bolje od Jedrzejczyk, dobar tajming pobjeđuje sve. Namajunas ga je pokazala u prvoj razmjeni, kada je pogodila sjajno tempiran low kick. Da ste kojim slučajem kao potpuni ignoramus et ignorabimus sinoć upali u MSG i počeli gledati ovaj meč, pomislili biste po Roseinom opuštenom kretanju i osjećaju za distancu da je ona ta koja brani pojas.

Ali ostati u kratkoj distanci s Jedrzejczyk znači biti kažnjen za svaki krivo procijenjeni milimetar u obrani i napadu. Samo potpuna luđakinja može odlučiti stati pred Joannu, napraviti otklon u svoju lijevu stranu – de facto telegrafirati udarac koji slijedi – i iz njega izbaciti najjači kroše koji može. Zapravo, umijem ovo reći i pametnije: samo luđakinja će odlučiti stati pred Joannu, a samo netko s dobrim planom naći će se ondje i pokušati prekinuti njene brze kratke kombinacije bombom. Ne želim ispasti seksist i dati zasluge za ovo njenom zaručniku i trening parteru Patu Barryju, ali uobičajena je ovo formula kojom boksači i kickboksači poništavaju superiorne tehničare.

Rosein lean u lijevu stranu znači najčešće da se radi o varci ili da dolazi kroše. Miguel Cotto znao je baciti i power jab iz ove pozicije, ali to je tema za drugi dan. Kako je Joanni to promaklo, gotovo je nevjerojatno, ali za gledatelje zadovoljavajuće.

Spominjao sam u prethodnoj kolumni kako bi Rose, pobijedi li Jedrzejczyk, mogla biti sljedeća superzvijezda UFC-a. Neće to biti lak zadatak, Namajunas je kriptično skromna, ali preklinjem marketinški odjel UFC-a: dajte nam te akcijske figurice s lijevim krošeom na navijanje, dajte joj novce, azil za pse i reality show o tome. Neka se prodaju juhe u vrećici s pastom u obliku slova R, O, S i E. Hoću da pijani muškarci upadaju u sumnjive tattoo salone i stavljaju tramp stampove iznad guzica na kojima piše THUG ROZE. Ona zaslužuje sve to.

Netko će ju morati promovirati, jer ona samu sebe neće. A ja sam već jednom istetovirao žensko ime na sebe i ne želim ukleti još jednu mladu ženu.

TJ Dillashaw vratio je svoj bantamweight pojas u rijetkoj situaciji u sportu gdje je nekome draže bilo pobijediti životnog neprijatelja, u ovom slučaju Codyja Garbrandta, nego onoga od kojeg je pojas originalno izgubio. UFC-u odlično stoji Madison Square Gardenu. Ponajviše zbog ovakvih mečeva. Mjesto je to u kojem su nastajale i rješavane dugogodišnje kavge i neprijateljstva. Sinoć se dogodilo ono najbolje – produljena je mržnja.

Dillashaw i Garbrandt najbolji su stilski i tehnički matchup koji UFC trenutno može ponuditi.

Činjenica da se mrze mržnjom političkog ili ljubavnog intenziteta samo je bonus. Kakve će se ideje izroditi u kampovima ove dvojice genijalaca koji treniraju s drugim genijalcima, a nekada su trenirali jedan s drugim, bilo je uglavnom označeno upitnicima, ali nešto smo ipak znali unaprijed. Nitko u diviziji ne udara jako kao Garbrandt, a Dillashaw se ne smije boriti ljut. Znali smo i da je Garbrandtovo boksačko kretanje jedno od najboljih u MMA-u. Pričam gluposti – ono jest najbolje u MMA-u. Prije svega zbog toga što je uistinu boksačko, a ne boksačko preneseno u uvjete kaveza. Dillashaw je za svaku kombinaciju morao igrati igru centimetara – Garbrandt će pivotati od udarca ili weavati samo koliko je dovoljno da ostane u poziciji napasti svojom desnicom. A nakon nje, infuzija je prvo što ćete vidjeti.

Prva je runda jako podsjećala na meč Garbrandta i Cruza – Dillashaw se aktivno lateralno kretao i postavljao zamke, a Garbrandt bi ih ignorirao i ulazio samo u razmjene koje su mu odgovarale. U jednoj od njih umjesto infuzije Dillashawa je spasio sudački gong.

Dillashaw u Garbrandtovoj zoni powerpunchinga 99 od 100 puta nema šanse izvući tanji kraj.

Dillashawove neobične taktike katkada su bile potpuno promašene, poput ovog superman puncha u ništa. Ovakve greške mogle su biti plaćene nokautom.

TJ Dillashaw je, međutim, tip koji se umije držati taktike. Netko mu je rekao da će napadi kickovima – nešto što je Cruz glupo previdio u svom meču protiv Codyja – prije ili kasnije rezultirati razbijanjem Garbrandtovog tempa. Kad kažem netko, mislim na genijalca Duanea Ludwiga. Isprva je Garbrandt kažnjavao svaku TJ-evu seriju kickova bez pravog setupa ili odstupnice, ali jedan high kick je prošao centimetar niže nego što je Garbrandt očekivao i pravila igre centimetara odjednom su se promijenila. Rezultat ove Garbrandtove borilačke kontraindikacije TJ Dillashaw mogao je pokupiti minutu kasnije. Osjetivši da je on postao lovac, stao je u Garbrandtovu omiljenu distancu krošea i pogodio.

Dillashawov high kick prošao je tik iznad Garbrandtove šake koja je čuvala bradu. Nakon toga vidimo da je Garbrandt još uvijek glavni u pocketu i na koncu obratite pozornost na to s kakvom lakoćom i za koliko malo Garbrandt izbjegava kombinacije Dillashawa.

High kick je možda bio dio taktike, ali posljednja razmjena u meču činila se kao Dillashawovo odstupanje od rute – ponekad morate stisnuti zube, stati pred neprijatelja i pokazati mu kako se osjećate. Ne moramo to zvati taktikom, ali to nešto dobiva mečeve, a i borbe.

Razmjena udaraca u kratkoj distanci s Garbrandtom praktično je boksački ruski rulet. Teško je ipak ne diviti se TJ-evoj kratkoj, čvrstoj desnici.

U taktičkom smislu, najbolji potez TJ Dillashawa prozivka je Demetriousa Johnsona na meč za njegov pojas. Bio bi to prvi money fight za koji bih zapravo dao neke novce.

Georges St-Pierre je vaš novi neosporivi middleweight prvak. To je rečenica koju niste očekivali u 2017., zar ne? Mi je nismo očekivali, ali UFC ju je priželjkivao.

Nesigurni šampioni često su najopasniji. S tim se nekako i osobno poistovjećujem. Nemam prirodno samopouzdanje, pa ga umjetno gradim tako što radim više. Šampioni koji nikada istinski ne vjeruju u sebe često traju dulje. Imati veliki talent i samopouzdanje kombinacija je koja daje eksplozivne i kratkotrajne rezultate. Puni su filmski festivali dokumentaraca o takvima. Priče o njima naći ćete i na stranicama Telesporta. Trenutak kada pomislite da ste svemoćni i da po prirodi stvari zaslužujete sve što imate, trenutak je u kojem vaš pad počinje.

Georges St-Pierre ga je prevario. Nakon šest godina tehničkog i taktičkog carevanja jednom od najnapučenijih divizija sporta, umorila ga je vlastita anksioznost branjenja titule u koju svi požudno bleje. Kad se privremeno oprostio od sporta prije četiri godine, imao je umorni pogled čovjeka koji više ne želi dejtati istetoviranu porno glumicu, koliko god ona bila kul. To je moj najbolji opis welterweight divizije, oprostite.

Svo vrijeme njegove vladavine kružile su priče kako nitko ne trenira jako i dugo kao Georges. Noćas je izgledao kao da je godinama samo nastavio tako trenirati.

S novom i beskorisnom mišićnom masom GSP nije imao šanse dobiti odluku u meču od pet rundi protiv notornog kralja konde – Michaela Bispinga. To je značilo da ćemo gledati staru verziju GSP-ja, koja će pokušati završiti meč.

St-Pierre je mogao shvatiti sav opseg problema u kojem se nalazi kada je Bisping uspio biti prvi koji će pogoditi jab. No, nešto s Bispingovim tempom i volumenom udaraca nije bilo u redu. Bilo je samo pitanje je li odlučio izgubiti par rundi i onda smlaviti umornog GSP-ja, ili je sam sebe stavio u blokadu obećanjima kako ga ovaj nikada neće uspjeti srušiti. U svakom slučaju, Bisping je plutao u nedefiniranoj distanci iz koje nije mogao napasti svojim gustim kombinacijama, a nije bio ni van dosega GSP-jeva legendarnog jaba.

Strah od rušenja GSP je dodatno usadio u glavu svog protivnika u prvoj rundi. Vrstan scrambler Bisping brzo je ustao, ali u nastavku je morao računati na to da bi se borba mogla dijelom odvijati i u parteru. St-Pierre je, s druge strane, između rundi morao misliti samo na kisik koji ga polako napušta kroz neoptimiziranu mišićnu masu.

Druga runda prošla je u Bispingovu taktičkom oporavku. St-Pierre je postajao statičnom metom, a Britanac je počeo koristiti svoju vrstu pritiska i pogađati po želji. GSP je taktički briljantno tempirao još jedno rušenje, držeći Bispinga doslovno za rub gaća, iako je znao da neće imati snage većeg čovjeka predugo zadržati na leđima.

Treću je rundu St-Pierre započeo svojim high crotch rušenjem, jer je znao da ne može odraditi još tri runde ovakvog niti ikakvog drugačijeg tempa. Bisping ga je laktovima isjekao s leđa i oslikao ga tzv. grimiznom maskom za epilog drame.

Između druge i treće runde GSP se sjetio da Bisping lošije percipira udarce koji dolaze u njegovu desnu stranu. Možda je to primijetio i legendarni boksački trener Freddie Roach, ali tko god taj heroj bio – bio je u pravu. Georges je bacio lažni jab u Bispingova prsa, nebitnu desnu samo da napuni okretnu energiju za novu ljevicu u Bispingovu glavu.

Georges feinta jab praktično u ništa, odvlači Michaelu pažnju na drugu stranu i uz wind up poteže lijevi kroše. Nevjerojatno lukava boksačka kombinacija.

Svi šampionski mečevi Georgesa St-Pierrea vidjeli su se u posljednjoj minuti meča. Ušao je u gard Bispingu, doveo ga u stanje panike laktovima, potom uzeo leđa i zaključao rear naked choke. Ako ste ikada gledali Bispingov meč, znali ste da neće tapkati. Možete misliti o njegovoj šampionskoj vladavini što želite, ali Michael Bisping završio ju je iznesen na štitu. Pustio je da ga bolji te večeri uguši.

Dok se novi middleaged – oprostite, middleweight – prvak ispričavao publici što je rekao “balls” na televiziji, pravi prvak ove kategorije Robert Whittaker zaljubljeno je gledao u svog idola nadajući se prilici da će se s njim i boriti za ujedinjenje pojaseva.

Ovaj će san mladog Whittakera vjerojatno biti jedan od njegovih prvih koji će ogromna korporacija zdrobiti kako bi GSP-ja stavila u meč na kojem će nešto i zaraditi, makar netko poginuo u procesu. Ali u ovom trenutku i nakon samo jedne noći UFC, koji do jučer nije imao ništa osim refreshanja inboxa u nadi za pismom od McGregora, pred sobom ima nekoliko unosnih opcija za sljedeću godinu. Treba, dakako, imati na umu da će zajebati 2018., na način na koji je UFC-ov menadžment zajebao ovu, nakon ovakve večeri biti gotovo nevjerojatno – pa tako nekako i izgledno.

…

Pojasevi katkad prođu kroz ruke kao bižuterija, katkad su s vama godinama, ali uvijek predstavljaju vaš trenutak ili eru kada ste bili bolji od ostalih u svemu što je bitno. Život je priča o tim trenucima. Ako ste ih uopće imali u životu, možete se smatrati sretnima. Ili da parafraziram Toma Hardyja: “You didn’t fuck it up.”