Ono što najbolje radim u životu općenito jest da se ključnih argumenata za određenu raspravu sjetim nekoliko sati nakon što je ona završila. U tome sam neprikosnoveni GOAT – Greatest of All Time, već preko 30 godina.

Po lakoći kojom sam odlutao od teme možete pretpostaviti da ne mogu održavati naracijsku nit deblju od jedne kolumne, a kamoli napisati roman. Ono što umijem jest na ovaj način aludirati da tkogod je dogovarao UFC 218 ni sam nije bogznakakav pisac.

Bukirati mečeve u borilačkim sportovima nije daleko od pisanja drame. O tome se ne govori dovoljno kad se komentiraju prodaje određenih priredbi, a UFC posljednjih godina propušta ispričati dobre priče kroz svoje borbene večeri. Isplesti narativ koji bi ljude privukao događaju kao cjelini, a ne samo pojedinim borbama ili borcima težak je, ali zlatan zanat. Promocijski kaos koji trenutno vlada UFC-om dolazi između ostalog i od toga što su nakon prodaje UFC-a borci ostavljeni sami se baviti svojim narativima – pa će tako Fabricio Werdum pogoditi Colbyja Covingtona bumerangom u glavu nasred ulice, kreirajući novinski naslov koji se ne može realizirati u oktagonu zbog težinske razlike.

Sam nestanak naziva pojedinih evenata nusprodukt je ovog zapostavljanja. Vjerojatno se većina vas i ne sjeća da ste nekada gledali UFC: Invincible, UFC: The Comeback ili UFC: Redemption, a ne UFC: Holloway vs Aldo 2.

Koliko god se ova imena činila nasumično izvučenim iz nekakvog copywriterskog Writing Headlines for Dummies priručnika, tema događaja na nekoj razini mora postojati i mora biti osmišljena. U bilo kakav sadržaj uvijek ulazimo s nekakvom unaprijed zamišljenom idejom. Zadatak je promotora tu nam ideju usaditi u glavu kao u filmu Inception. Gledam li event u kojem će potencijalno pasti svi šampioni (kao briljantno bukirani UFC 217), večer u kojoj će se oni iskupiti ili je sve pripremljeno za pobjede underdogova?

Borbe ne mogu uvijek ispuniti pretjerano obećanje iz svog naziva, ali nomen ponekad est omen. Sjetite se samo meča Thrilla in Manila.

Dobre primjere jače kreativne kontrole nad borilačkim priredbama ne treba tražiti dalje od profesionalnog hrvanja, koje je ionako u identitetskom balansu između teatra i borilačkog sporta. U tom su svijetu tzv. sportske zabave dogovoreni ne samo mečevi, nego i njihov međusobni značaj i budućnost njihovih sudionika.

Francis Ngannou postat će novi protivnik Stipe Miočića one sekunde kad Miočić dogovori uvjete svojeg angažmana s UFC-om

UFC 218 je tako trebao pripovijedati nekoliko odvojenih narativa kojima je teško naći zajedničku ideju. Predložena nam je bila repriza Holloway vs Aldo, uspon potencijalno velikog i zaista velikog Francisa Ngannoua preko staklene vilice Alistaira Overeema, besmisleni rat Henryja Cejuda i Sergia Pettisa za mjesto izazivača Demetriousa Johnsona koje je vjerojatno već popunjeno i potencijalno suluda makljaža u čijem je centru kamikaza dinamo Justin Gaethje.

Tako sam ja samostalno odlučio kako je zajednički nazivnik ovim borcima činjenica da su skloni ranim završecima borbi – što na ogradi kaveza, što na leđima – i pripremio se gledati event u kojem će medicinsko osoblje imati više posla nego suci.

Kad već nitko u UFC-u nije predložio ime, ja sam UFC 218 nazvao sam ‘UFC: Everybody dead now!‘ i upalio stream.

Ne znam jesam li ovim imenom prizvao iste one bogove koji su odveli civilizaciju Maja u pakao, ali prvi meč na preliminarnim borbama koji sam gledao bio je poput edukacijskog filma za studente maksiofacijalne kirurgije i vjerojatno borba godine. Yancy Medeiros pobijedio je Alexa Oilveiru u trećoj rundi i u najluđem comebacku godine. Znam da svi šerate gifove Ngannouovog lopatanja nesretno servirane Overeemove glave, ali učinite si uslugu i pogledajte ovaj meč.

Dok su Medeirosa i Oliveiru spajali na infuzijske koktele i šili im lica vezom obilnim poput onog s ukrasnih kaubojskih košulja jahača rodea, Paul Felder preživio je D’arce napad gušenjem drugog Oliveire, Charlesa, u prvoj rundi i natjerao ga da tapka na udarce laktovima. Nije da se Felder odazvao na ovo tapkanje – naslagao je još koji, kad je već prilika. Oni koji bi mogli pisati filmove zovu ih prilično točno – hellbows.

Večer se smirila tijekom borbe Michelle Waterson i Tecije Torres, baš kao onaj time out za reklame u NBA-u, taman da Amerikanci odu po svoju piletinu pohanu u prahu od Cheetosa.

Waterson, ili Karate Hottie, uvijek kad gubi čini se naprosto slabijom borkinjom. Njeni nožni udarci koji su noćas stilski odudarali od uobičajenih vratolomija nisu zaustavljali Torres, ili Tiny Tornado, da ulazi u distancu i odrađuje svoje kombinacije i po mogućnosti zaključa thai klinč gdje je Waterson izgledala kao početnica. A upravo to se dogodilo Torres kad je borba došla u parter. Pokušala je dva najgora jiu jitsu napada s leđa kojih se mogu sjetiti na profesionalnoj i ovako visokoj razini: prvo triangle choke u kojem se nije mogla sjetiti koju nogu namjestiti gdje, a potom i armbar gdje je pustila triangle i napala pogrešnu ruku Waterson.

Torres je dobila odluku i njena stojka je jednostavna, ali u mojim očima dugi desni direkt sam joj ne unapređuje poziciju na listi izazivačica. S druge strane, ona je jedna od borkinja koja ima pobjedu nad trenutnom prvakinjom Thug Rose pa može svoju booking-sreću potražiti i u tome.

Justin Gaethje me uvijek podsjeti na pjesmu Waylona Jenningsa Ain’t Living Long Like This u kojoj se opisuju slatke draži riskantnog životnog stila, ali i podsjeća na njihovu kratkotrajnost. Dečko je došao u UFC i rekao kako garantira da će bar jednom u karijeri biti nokautiran. “I look for trouble and I found it, son”, rekao je Waylon i baš to se noćas dogodilo i Gaethjeu. Svi znamo koliko je Gaethje lud, ali nam je McGregrov nokaut Eddieja Alvareza izbrisao sjećanje na činjenicu da Alvarez u suštini umije s luđacima.

Dobar plan za Alvareza zamišljao sam kao dosadan plan – ostati izvan dosega Uragana Justin i dobiti izviždani split decision. Dodajte i trenersku poziciju na popis stvari koje srećom po svijet ne radim. Alvarez je u oktagon ušao sa savršenim, ali uzbudljivim planom – ući u tuču, ali pod svojim uvjetima, i napasti boksačkim kombinacijama uz mijenjanje razina napada s prvim udarcima ili cijelim kombinacijama u tijelo. To je s jedne strane ispraznilo Gaethjeov spremnik, a s druge ga naprosto zbunilo jer je navikao držati obje šake visoko na glavi – one ga štite od protivnika koji najčešće napadaju u panici pa tako i svom snagom prema glavi.

Tijelo je morao napasti snažno pa je Alvarezu za to bio potreban njegov prirodni gard s lijevom nogom naprijed. To je značilo žrtvovati tu nogu Gaethjeovim low kickovima. Činilo se isprva glupim, ali kad je Alvarez počeo probijati Gaethejeov gard koji nije branio centralnu liniju zadnjim aperkatima za koje je prednja noga na tlu neophodna, borba se pretvorila u pitanje hoće li moći ostati na nogama dovoljno dugo da nokautira Gaethjea.

Alvarez u svakoj kombinaciji napada kroz centralnu liniju bar jednim aperkatom. Za snažan udarac treba prednju nogu koju Gaethje po navici pokušava posjeći.

Ukoliko ste prvi put na Telesportovoj Punchlines stranici “nokautirati Gaethjea” vam vjerojatno zvuči kao neka normalna stvar, ali Gaethje vam je kao – kako da vam to dočaram – fenomenalni umjetnik koji je pomalo luckast i tek pred kraj života u njegovom dvorištu neki zalutali pas nanjuši zakopane raskomadane leševe 18 muškaraca. Od 18 pobjeda 15 je završio nokautom ili tehničkim nokautom, a u većini borbi trebao je biti obezglavljen od udaraca koje je primio.

No, nikada nije primio Alvarezovo koljeno iz čistog klinča. Justin Gaethje koji se ne može ustati s poda još uvijek mi se čini kao san, ali se dogodilo.

Alvarez prebacuje desni kroše u tijelo u thai klinč i nabija koljenom umornog Gaethjea punom snagom. Sve izgleda gotovo slučajno, ali tajming je savršen. Nekad ranije u meču ovo ne bi prošlo.

Trener Mark Henry je Alvarezu pripremio odličnu taktiku, ali nemojmo kastrirati njegovu hrabrost na osnovu dobrog plana – za ono što je napravio trebalo je mnogo testisa.

Ne mogu ne primijetiti i da su oba borca imala istetovirana svoja imena na vrhu leđa poput kakvog dresa. Ako je to način da se UFC izvuče iz užasnog ugovora s Reebokom, onda neka i ostali borci naprave isto da možemo kolektivno zapaliti te odurne ‘dresove’ na sljedećem Burning Manu.

Henry Cejudo je protiv Sergia Pettisa pokazao kako je uz Mighty Mousea vjerojatno najbolji all-round borac flyweight divizije. Nažalost, često i jednako neomiljeno gledateljsko štivo. Njegova udaračka tehnika dobila je novu i uzbudljivu dimenziju u timu Fight Ready– široki karataški gard omogućava mu da radi shiftove, brže osvaja prostor i desni direkt mu je postao dug i ubojit, ali kada naiđe na probleme uvijek će se vratiti onome u čemu je najbolji na svijetu. Cejudo je zlatni olimpijski hrvač i rušenja i kontrola u parteru nešto je čime bi mogao dobiti svaku borbu u diviziji osim one protiv šampiona.

Ova, narodno nezanimljiva pobjeda dodatno otvara prostor argumentima za meč Dillashaw vs Johnson – pa ako vas to veseli, a ne vidim zašto ne bi, možete biti optimistični.

Alistair Overeem nema razloga osjećati se tako, ako je uopće pri svijesti. Francis Ngannou postat će novi protivnik Stipe Miočića one sekunde kad Miočić dogovori uvjete svojeg angažmana s UFC-om. Ovo je još jedan meč u kojem nismo saznali mnogo o ovom Kameruncu osim da je ogroman i jak. Šteta, jer Overeem je bio pravi protivnik za vidjeti sve ono što je Ngannou naučio posljednjih mjeseci trenirajući u UFC-ovom gymu u Las Vegasu.

No, za to nije briga nikoga tko voli vidjeti dobar birtijski aperkat u bradu u profesionalnom borilačkom sportu. Što je Overeem mislio kada je fejkao desni kroše i pokušao weavati prema Ngannuovom vjerojatno najjačem udarcu ne zna nitko, a on sam se vjerojatno ne sjeća.

Najpozitivnija stvar koju je Ngannou donio sa sobom u UFC jest uzbuđenje publike prema teškoj diviziji. Suprotno svim promocijskim pravilima kojima je UFC pribjegavao, Ngannouov loš engleski, ogromno tijelo i bezizražajno lice njegovim nokautima daju magijsku kvalitetu koju Miočić svojim nokautima nije uspio ostvariti. Francis Ngannou je preko noći postao Zeus iz filma No Holds Barred koji pokušava smrskati Hulka Hogana.

Još uvijek ne znam što da mislim o Ngannouu, jer imam osjećaj da ga još nisam vidio u pravom meču; ali ako je pitanje bih li platio za gledanje borbe njega i Miočića, moj odgovor je čvrsto DA.

Overeem fejka desni overhand i vraća se uz weave s lijevim krošeom, ali u Ngannouov prednji aperkat.

Nisam, srećom, bio u vojsci, ali iako se borba večeri činila kao podgrijana repriza Josea Alda i Maxa Hollowaya, vjerujem da je imala kvalitetu vojničkog graha koji je navodno najbolji u svom trećem danu, pa nisam imao ništa protiv još jedne porcije. Taktička predviđanja okretala su se oko toga hoće li Aldo, koji u svojim bipolarnim medijskim ispadima uglavnom spominje boksačku karijeru, ovoga puta uspjeti uspješno upotrijebiti brze low kickove i kako će rasporediti energiju kojom raspolaže. Meni se Aldo oduvijek činio kao borac koji nema u sebi punih pet rundi kondicije, iako je uglavnom bio u šampionskim mečevima. Ono u čemu je bio odličan jest menadžment kondicije koju ima – znao bi kada uključiti auto-pilota, kako stoji na sudačkim karticama i u kakvom su stanju njegovi izazivači.

Ovaj je meč, čini se, započeo na auto-pilotu. Štedio je energiju, pokušavao ostajati izvan udaračke distance, a kad bi se našao u njoj, eksplodirao bi u brzoj kombinaciji i izišao van. Gazio je i low kickovima, osobito lijepo najklasičnijom kickboksačkom kombinacijom: prednji kroše-zadnji low kick. Njegov kasniji pad imao je korijene baš tu, na samom početku. Aldo će uvijek biti žrtva svog narcističkog karaktera – kad bi ulazio u razmjene, bacao je bombe koje su njega bacale izvan balansa. Želio je osvetiti svoj poraz nokautom, a ne pobjedom.

A Holloway iz 2017. je naprosto predobar za takvu taktiku. Majstor je distance, uvijek pod kutom i uvijek izvan dohvata ili na kraju udarca. Čak ni Aldovi low kickovi nisu ga uspjeli usporiti.

No, Holloway nije pobijedo na čistu tehniku ili atleticizam, učinio je nešto izuzetno pametno – kad je osjetio da Aldo gubi energiju, uvukao ga je u divlji brawl u kojem je Aldo silno želio nokautirati neprijatelja, a sam Holloway je mentalno ostao izvan njega. Dok je Jose Aldo vitlao udarcima očaja, Holloway ga je hladno iskasapio.

Aldo je umoran i u emocijama nabijenoj tuči; Holloway samo radi svoj posao, izmiče glavu, pazi gdje je i u što gađa.

Holloway trenutno izgleda poput osobe za koju se pitate što bi napravila kad bi dobila nekakvu veliku moć u ruke. Pripremite se za krvoproliće koje će uslijediti.

…

UFC trenutno još uvijek nosi val spektakularnog UFC-a 217 i stvari se, s McGregorom ili bez njega, sad sigurno mogu posložiti za odličnu 2018. Izazov će biti točno smjestiti sve te nove, uzbudljive likove u jednu veliku avanturu koja će nadomjestiti nedostatak jedne razumljivo izbirljive zvijezde. To će iziskivati više od preciznosti i taktičnosti – bit će potreban i uvid u ono što publika voli i hrpa inspiracije. Kao i pisanje. Ovo je bila godina petparačkih romana jeftinih uzbuđenja, sljedeća bi trebala biti nešto poput Ernesta Hemingwaya – nasilno, ali prirodno i stvarno te usprkos krvi, nekako nadahnjujuće.