Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

UFC 223: Zaustavite Zemlju, silazim

Pregled najkaotičnijeg tjedna u povijesti MMA-a

Gledam u prazan ekran, ne puno manje mizantropski raspoložen od onoga kad je glavni protagonist knjige Meše Selimovića napisao: “Počinjem ovu svoju priču nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma.“ Iza nas je najšokantniji tjedan u MMA-u, kako za fanove tako za novinare i analitičare. Iza nas je i event koji ga je zaključio, iako će posljedice jamačno biti dugoročne.

Sve zbog čega smo inače razočarani i ozlojeđeni u sportu sručilo se istovremeno na nas poput post-kadra Hokusaijeva Velikog vala Kanagawe i zdrobilo očekivanja i uzbuđenje u vir nevjerojatnih zbivanja kakva postaju scenariji za filmove u koje niko ne vjeruje.

Moj put od ugodne zabave snimanja svog MMA podcasta s prijateljima do javnog obećanja da ću istetovirati RAGING AL IAQUINTA na svoje tijelo zauvijek najbolje opisuje prošli tjedan u sportu MMA-a.

Jedan sam od ljudi za koje će drugi reći: “da je šutio na guzicu bi mu izašlo”, ali kako sad, evo prvi put ne znam što bih rekao, krenut ću kronološki pa vidjeti je li summa summarum uopće moguća.

Svjetski prvak zapinje za kabel

Borba Tonyja Fergusona i Habiba Nurmagomedova stilski je najzanimljivija u ovom ili bilo kojem trenutku povijesti MMA-a kao sportske vještine. Znamo to i ja, većina vas koja voli ovaj sport i sami oni. Nurmagomedov je neporaženi specijalist čija je hrvačka ili, ako već želite priznati njegovo naslijeđe, sambo tehnika prilagođena MMA-u na tako delikatan i učinkovit način da je postao jedan od onih najstrašnijih boraca u povijesti za koje znate što će vam učiniti, ali nemate načina to zaustaviti.

Ne znam razumije li Conor McGregor da će u oktagon početi ulaziti generacija klinaca koji će na spomen njegovog imena moći samo reći: Who the fook is that guy?!

Tony Ferguson je, s druge strane, borac čiji je arsenal nepregledan, a njegova taktika protkana nepoznatim faktorima za koje se nemoguće pripremiti tijekom kampa. On je vjerojatno klinički nenormalan tip s pregršt narcističkih i njima bliskih poremećaja ličnosti koji mu u ovom trenutku karijere idu u prilog. Njegov stadij kontinuirane manije tjera ga na nekonvencionalne treninge, borilačke tehnike i izbor dizajna sunčanih naočala i hlača. Njegova samouvjerenost drži ga pribranim i u trenucima kad očito gubi. Pitajte samo Landa Vannatu i Kevina Leeja.

A kad ste pribrani i iskrivljene percepcije stvarnosti od previše druženja s Eddiejem Bravom, nije vam problem boriti se s leđa ni protiv pravog medvjeda, a ne tog dagestanskog.

Bio bi to sukob manijakalne nepredvidljivosti na nogama i leđima i neizbježne predvidljivosti u hrvanju i top, side i half pozicijama. Je li Ferguson jedini borac koji neće imati ništa protiv biti ispod Nurmagomedova? Je li on netko tko će se iz te pozicije moći ustati, ako taktika to učini nužnim? Hoće li Nurmagomedov postati frustriran ako se Ferguson ustane s lakoćom? Koliko energije Nurmagomedov može izdvojiti na partersku kontrolu i najbolji ground and pound u UFC-u i opet svjež ući u četvrtu i petu rundu borcu čiji je stil najsličniji Ministarstvu smiješnog hoda iz Montyja Pythona?

Nećemo saznati. Vjerojatno nikad.

U četvrtak 29. ožujka Tony Ferguson je u studiju televizijske kuće Fox ugledao nekoga koga nije očekivao vidjeti u studiju televizijske kuće Fox i naglo se okrenuvši ili zapeo za kablove ili na licu mjesta potrgao ligamente na koljenu.

Memovi su eksplodirali Redditom jednakom snagom kao i teorije da se čovjek koji radi najnepravilniji deadlift na hemisferi i vitla čekićem stojeći na pilates lopti sigurno nije ozlijedio zapevši za studijske kablove.

Za ozljedu nitko nije znao do subote kad Ferguson više nije mogao trenirati. MRI koljena izgledao je kao ostatak taloga u fildžanu turske kave. U nedjelju, na 1. travnja objavljeno je da je Tony Ferguson povučen iz meča. Prošli put borba je otkazana jer se je Habib Nurmagomedov dehidracijom zamalo ubio kako bi dosegao traženu lightweight težinu nakon što je nekoliko dana prije jeo tiramisu sa svojim dagestanskim banditima.

Ne postoji nitko na svijetu tko može zamijeniti specifikume Fergusonova kung-jitsu-crouching-monkey-demented-dragon stila, ali netko mora spasiti PPV – ako ne tehnikom, onda imenom ili karizmom.

Telefoni boraca iz lightweight i okolnih kategorija zujali su u svlačionicama, padali s ormara za odlaganje opreme i puzali po tatamijima na nekoliko mjesta istovremeno. Max Holloway pristao je prije nego što je razmislio. Nije ni morao – njegova borba s Nurmagomedovom imala je bar promotivnog smisla, ako ne natjecateljskog.

Čokoladna jaja i novi izazivač

Imamo Maxa! Ništa nije bilo popravljeno, ali u kontekstu kontrole moguće štete UFC je po prvi put u tko zna koliko izvukao stvar na najbolji moguć način. Holloway je featherweight šampion pa će na posteru biti dva zlatna pojasa, što UFC marketing još uvijek smatra privlačnim kao da smo Indijanci iz 16. stoljeća koji nikada nisu vidjeli ništa što sjaji. Holloway je prihvaćanjem borbe postao ultimativni fajter zaboravljenih vremena kad su prvaci branili svoje titule bilo kad protiv bilo koga. Najbitnije od svega – Holloway je u ranoj fazi svoje karijere izgubio od Conora McGregora. Pobjedom nad Nurmagomedovom Holloway bi, opasan s dva pojasa, postao jedini featherweight borac na svijetu koji bi došao u priliku osvetiti svoj poraz protiv čovjeka koji se više ne planira boriti u svojoj nekadašnjoj kategoriji.

Ili uopće.

U utorak 3. travnja postalo je jasno da je, iako feathwerweight, Max Holloway predebeo i za lightweight kategoriju. Njegov nutricionist George Lockheart nazvao je ovo skidanje kila najtežim kroz koje je Holloway morao proći. Kako je Lockheart istodobno i nutricionist Habiba Nurmagomedova, Team Khabib otkazuje Lockheartu suradnju. “He just likes Max more than me,” rekao je Nurmie na presici.

Ali kakva je to presica bila! Holloway je bacao mikrofon češće nego Easy E, Nurmagomedov je na pitanje “What time is it”, dobio odgovor – “IT’S KHABIB TIME!”, glasniji nego s bilo koje italijanske curve.

Dan prije presice, međutim, u hotelskom lobiju Nurmagomedovov tim sreo se s Artemom Lobovom, koji još uvijek ima UFC ugovor vjerojatno samo zbog prijateljstva s McGregorom. U za Lobova neugodnoj sceni, ekipa je počela dobacivati. Nurmagomedov je tražio da McGregor zauzme Fergusonovo mjesto jer je to ionako njegova titula. Šake nisu poletjele, oba borca su ipak na istom eventu i scena se činila kao jedna od bezbroj mužjačkih susreta gdje se udaraju uglavnom vlastita prsa.

McGregor kao Mladen Grdović

Dana White je tijekom svih intervjua kroz posljednjih nekoliko mjeseci uvjeravao novinare da će McGregoru pojas biti oduzet onog trenutka kada sudac oznaci početak meča između dvaju izazivača na UFC 223. Conor nikada nije pokazao namjeru braniti niti jednu titulu koju je osvojio. Nitko se ne osjeća dobro kad se slaže s nečim što White govori, ali ova je situacija odveć jasna.

McGregor tvita: “You’s’ll strip me of nothing you’s do nothing cunts.”, sjeda na avion i dolazi u Brooklyn u četvrtak 5. travnja. Nakon tzv. Ultimate Media Daya, na kojem borci pred fanovima i novinarima obavljaju ceremonijalne treninge ili daju intervjue, borci se pakiraju da napuste Barclays Center. Podijeljeni su u dvije grupe – crveni kut i plavi kut, kako se borci koji međusobno imaju meč ne bi vozili istim kombijima. Nakon što su svi ukrcani, McGregor se pojavljuje s 20-ak ljudi iz svoje ekipe i počinje bacati stvari na kombi, zazivajući uglavnom Habiba Nurmagomedova. Stvari i udarci padaju po kombiju s ‘crvenim’ borcima. McGregor baca ogradu i kante za smeće poput insceniranih sekvenci iz Monday Night Raw 1990-ih. Nakon toga uzima teretna kolica s kotačima i baca ih u prozor kombija iza kojeg sjedi Michael Chiesa.

McGregor, trenutni prvak lightweight kategorije najveće MMA kompanije na svijetu trkom 11-godišnjaka koji je upravo bacio kondom pun vode koji nitko nije primijetio ushićeno bježi s mjesta incidenta. Nasmijan svojom nepodopštinom, nesvjestan posljedica.

Kao i svako dijete.

Michael Chiesa je pregledan i zbog posjekotine proglašen nesposobnim za borbu. Meč protiv Anthonyja Pettisa je otkazan. Ray Borg nešto kasnije traži liječničku pomoć jer ne može zatvoriti kapke zbog zrnaca stakla u očima. Njegov meč protiv Brandona Morena je otkazan. Artem Lobov je zbog sudjelovanja u incidentu instantno maknut s eventa. Njegov meč protiv Alexa Caceresa je otkazan.

Jedan od UFC-ovih službenika ima slomljen članak šake.

McGregor se ubrzo predaje policiji. Njujorška policija izdaje službenu izjavu da je McGregor pod optužbom za “three counts of misdemeanor assault and one count of criminal mischief.”

Što je natjeralo čovjeka s desecima milijuna na računu na ovakvo ponašanje?

Teorije su uglavnom krive i pune osobnih projekcija i želja, dok je istina očigledna kao i staklo u očima boraca koje je McGregor napao.

Teorija dogovorenog napada najbizarnija je od svih. Jasno mi je da UFC-u više nitko ništa ne vjeruje, ali vjerujte meni kao nekome tko je život proveo gledajući kako se grade kečerski, a iz njega boksački i MMA storylineovi – ovo nije jedan od njih. Prije svega nikada se ne dogovaraju situacije koje su opasne do razine ozbiljnih zakonskih komplikacija. Osim toga, nužno je da plan poznaju svi ili većina sudionika kako bi se eliminiralo što više nepredvidljivosti.

Zanemarimo li i ovu argumentaciju, sljedeću ne možemo. Dogovoriti fizički napad kojim ćete izgubiti tri borbe na potencijalno najboljem cardu u posljednjih nekoliko godina na iznimno unosnom dijelu američkog tržišta kako biste tobože stvorili narativ o sukobu Iraca i Rusa (neću ni spominjati da je u irskom timu jedan Rus) jest neisplativo. Zbrojite tužbe koje osobno mogu podnijeti Chiesa, Borg, njihovi protivnici koji su ostali bez borbi, Rose Namajunas i sam Habib Nurmagomedov, da mu to nije ispod časti, s potencijalnim legalnim posljedicama države New York koja je zadnja u Americi legalizirala ovaj sport i znat ćete da vam Conor McGregor uz honorar koji bi mu se morao isplatiti ne bi svojom borbom mogao vratiti te novce.

Hoće li UFC odlučiti pokriti lice očima i zagnjuriti dublje u svoju moralnu septičku jamu i iskoristiti sve ovo u promocijske svrhe sad kad je šteta već učinjena, druga je stvar. Ali vjerujem da hoće. Ni dno više nije granica.

Teorija opravdane osvete mogla bi se još zvati i umišljeni OG kompleks. Prema ovoj teoriji, McGregor je naprosto veći gangsta od svih, došao je na protivnički teritorij i tražio uličnu pravdu. Oni su dirnuli njegova čovjeka, oni mu žele uzeti pojas, a on je Conor McGregor s kojim nema zajebancije.

Samo što on više nije ništa od toga.

On je čovjek koji se slika s iznajmljenim Lamborghinijima. On je čovjek koji ženama čestita 8. Mart slikom 50 Centa u instagram postu kojim se shizofreno prvo sprda s njegovim izgledom, a potom hvali njegove pjesme na koje je izlazio na mečeve. Conoru McGregoru nitko nije uzeo pojas. On je odustao od njega.

Conor McGregor je došao iz Irske u Brooklyn napasti ljude s kojima se nije želio boriti jer se oni bore za pojas koji nije želio braniti.

Učinio je to razbijajući prozore kombija iza kojih su žene. Iza kojih su borci i borkinje čije karijere ovise o rezultatima borbi i brojeva PPV-a.

Učinio je to, na koncu napadajući automobil, a ne čovjeka. Želi li netko ustvrditi da najpoznatiji borac današnjice nije mogao pronaći Habiba jebenog Nurmagomedova uživo u Barclays Centeru, bilo kada i bilo gdje osim na doku i u trenutku kada ovaj odlazi, slobodan je to učiniti, ali neka ne očekuje ozbiljan odgovor.

Sam Habib, koji je, čini se, jedini ostao neuznemiren cijelom scenom – McGregorove djetinjarije puno su benignije u odnosu na prosječni četvrtak u distriktu Tsumadinsky – najbolje je opisao lažnu huligansku kvalitetu ovog incidenta: “You wanna fight? Send me a message, this place, and that’s it.”

Vjerujem da je McGregor u srcu fajter, što je velikim dijelom i okidač njegove manične epizode, ali svi potiho znamo da je Habib tijekom života sigurno stekao prijateljstva s određenim ljudima koji imaju određeni set vještina koje nisu nužno iz spektra brazilskog jiu-jitsua. Ako me razumijete. Stati pred njih bez zaštitara, dužnosnika UFC-a, atletskih komisija i drugih boraca koji će vas ‘držati da ga ne ubijete’ značilo bi bit hrabar.

Ovo što se dogodilo je plač bebe. Tantrum derišta koje ne može podnijeti periferiju pažnje. Rekao sam to bezbroj puta – ljudi krivo percipiraju najglasnijeg, najbjesnijeg, najagresivnijeg kao alfu. To nije opis alfe, to je opis nekoga tko je nesiguran u sebe, nekoga tko je uplašen jer ne kontrolira ni svoje emocije, pa kako bi onda tuđe. Alfa se ne treba dokazivati, alfa napravi svoj posao.

Postoji u borilačkim sportovima uzrečica You are only as good as your last fight, a Conor se nije borio sad već godinama. Njegova ulična i televizijska popularnost je ogromna, ali oni koji su ga stvorili, oni koji su stvorili sport čiji je šampion postao, tvrdokorni fanovi koji – da se oslonim na još jednu ultras frazu – idu na gostovanja i uvijek su tu, više nisu uz njega. Od predmeta divljenja zbog tehničke vještine i borilačke inteligencije, svojim je kolegama pak postao samo još jedna mutna figura u sivom odijelu koja im može donijeti nešto više novca.

Svi ovi ljudi znaju da bi pravi lightweight šampion ionako bio pobjednik meča Nurmagomedov – Ferguson, koliko god se McGregor slikao sa zlatom na jahtama.

I to je narativ koji su mnogi mediji previdjeli u ovom incidentu. Conor McGregor si može priuštiti desetke ili stotine tisuća dolara kazne jer je bogat. Može si priuštiti nikada više ne imati meč. Oni koje je napadom ozlijedio ili ostavio bez protivnika strepit će u idućim danima hoće li imati novaca za hipoteku i pelene. Amerikanci bi to rekli u jednoj rečenici: promijenio je boju kragne iz plave u bijelu.

Što bi bila pravedna kazna, ne uzimajući onu zakonsku u obzir? Samo jedna – doživotna zabrana natjecanjem u MMA.

Ne znam razumije li Conor McGregor da će u slučaju da se iz objektivnih ili osobnih razloga ne bude borio još neko vrijeme u oktagon početi ulaziti generacija klinaca koji će na spomen njegovog imena moći samo reći: Who the fook is that guy?!

Vaga pravde

Nakon što ste ovo pročitali, pokušajte zamisliti da ste samo 20-ak sati kasnije potpuno zaboravili da je McGregor u lisičinama u buksi. Problemi sa samim sustavom vaganja prošli su točku iza koje vrijedi trošiti riječi. Ali ovo je bilo previše i za uobičajeno stanje anarhije koje je vaganje pod Njujorškom atletskom komisijom. Samo gledanje na Twitter izazivalo je epilepsiju. Odmah u startu Max Holloway je dobio zabranu pokušaja dodatne dehidracije, a time i natjecanja. No, nisu ga pregledali službeni liječnici, službenici atletske komisije od oka su procijenili da mu je zdravlje u opasnosti. Što đavo donese, šejtan odnese, rekli bi u Timu Nurmagomedov.

Od tog trenutka nadalje, panika se počela širiti kao male boginje u vrtiću necijepljenih. Borba za titulu u lightweight kategoriji ponuđena je Anthonyju Pettisu, ali Pettis je tražio ‘previše novca’. Kompanija koja nije u stanju uočiti ni rupe od torpeda u svom brodu smatrala je kako ima prostora za cjenkanje. Pettis nije popustio. Osim toga, morao bi skinuti još oko 100 g, ali njegovo vrijeme za vaganje od dva sata je isteklo.

Paul Felder je u toj kategoriji i kompanijski je čovjek – pa on je i stručni komentator, mora pristati, mislili su točno u UFC-u. Felder je, naravno, pristao, ali Njujorška atletska komisija nije. Felder, naime, nije rangiran borac, točnije nije u top 15 lightweight boraca. Atletska komisija države koja je dopustila Antoniju Margaritu da slijep na jedno oko boksa protiv Miguela Cotta smatrala je činjenicu da je polufiktivna rang ljestvica izazivača prepreka za borca koji je prošao puni kamp i vaganje za meč u svojoj kategoriji.

Ostao je još jedan kandidat: Raging Al Iaquinta. Čovjek koji je Danu Whitea nekoliko puta direktno poslao u materinu i rekao da ide prodavati nekretnine jer više zarađuje nego u njegovoj usranoj firmi. Tajnik i službeni blagajnik projekta Spearhead za osnivanje boračkog sindikata. Čovjek kojem tijekom Ultimate Media Daya nisu isprintali ploču nego je sam morao flomasterom napisati RAGING AL na komad papira i zalijepiti iza sebe. Jedini Njujorčanin na cijeloj priredbi.

ON je bio jedini preostali kandidat.

UFC-ovi službenici i službenici atletske komisije bez obrazloženja su napustili halu za vaganje i rekli da će se javiti s odlukom. Sve kamere svih MMA portala ostale su upaljene emitirajući prizor prazne pozornice kao iz kakvog egzistencijalističkog festivalskog filma.

Par sati kasnije novinarima je saopćeno da su džaba čekali.

U tom, najgorem trenutku UFC-ove povijesti trebala je početi presica proslave njegovih 25 godina postojanja. Sretan vam jebeni rođendan, Dana!

Očaj je prevladao i Al Iaquinta je postao novi izazivač za titulu lake kategorije. Problem je bio još samo u gaćama. On ili one su bile oko 100 g preteške. Atletska komisija odlučila je da se meč može dogoditi, ali šampion postaje samo Nurmagomedov, ako pobijedi. Dana White je zatražio – i, ponavljam, ništa od ovoga nije izmišljotina – da se izvagaju Iaquintine gaće. Gaće su navodno imale točno toliku težinu da je UFC objavio da se bez obzira na sve Raging Al bori za pojas.

Moje sudjelovanje u ovom spektaklu javno je obećanje da ću istetovirati RAGING AL na sebe, ako ovaj nakon godina pokazivanja guzice svojim poslodavcima postane lightweight šampion pobjedom nad najopasnim lightweightom na svijetu.

To obećanje neću morati ispuniti.

Nepodnošljiva lakoća borenja

Sam event nije opravdao hajp. Bio je dobar ili uzbudljiv u odnosu na sve što mu je prethodilo točno u omjeru riječi koji ću na njega potrošiti u odnosu na sve ostalo.

Dva ženska meča izborena tijekom prelimsa, onaj između Felice Herrig i Karoline Kowalkiewicz i osobito Bec Rawlings i Ashlee Evans-Smith pokazuju zabrinjavajuću stagnaciju u borilačkoj tehnici ženskih mid-carderica svojih divizija. Joe Lauzon više ne može pobijediti gotovo nikoga na rosteru i svi koji ga volimo, a vjeruem da to vrijedi i za neke ljude u kompaniji, trebamo ga za njegovo dobro početi tjerati od sebe kao divlju životinju zalutalu u predgrađe.

Zabitu Magomedšaripovu vrijeme je za ozbiljan test. Kyle Bochniak je – iako, dakako, lud kao rakun – pokazao da se u trenucima kada je Magomedšaripov umoran do njegove brade ipak može doći, što bi u budućnosti mogao biti problem za nekoga ozbiljne nokauterske moći. Do tog umora dovesti ga može samo njegova neekonomična potrošnja energije na ekstravagantne, a neučinkovite udarce. Ali njegove su borbe i dalje galerija ljepote organiziranog, znanstvenog nasilja koju rijetko tko u UFC-u trenutno može nadmašiti.

Drugi od dvojice boraca kojima sam nedavno predviđao sjajnu budućnost pokazao je samo točnost najdosadnijeg MMA pravila koje kaže da stilovi čine i odlučuju borbe. Renato Moicano poništio je boksačku tehniku Calvina Kattara oduzevši mu noge. Jedan od najboljih jabova u MMA-u nije mogao biti uspostavljen bez oslonca na prednju nogu s kojom je nestao i Kattarov nepogrešiv osjećaj za distancu.

Joanna Violence i Thug Rose – ili, kako se u Punchlines HQ-u zove, Hug Rose – imale su dva MMA meča za titulu u kojima se presijavaju sve nijanse međuigre psihološkog i tehničkog aspekta ljudskog fizičkog sukoba. Ignoriranjem Joannine agresije prije prvog meča Rose je poništila Joannino cijelo postojanje, poput zrcala koje ne uzvraća prizor. U meč je ušla uznemirena i nesposobna za plan. Ovaj se put to psihološko klatno okrenulo – što zbog činjenice da je Namajunas prvakinja, što zbog njenog vidnog šoka McGregorovim napadom. Joanna je, s druge strane, ponovno riskirala više – njen novi poraz ne bi više bio glitch u matrici, nego činjenica da možda zaista nije toliko dobra koliko je mislila.

Bio je ovo natjecateljski najbolji dio večeri. Namajunas je dodatno usavršila svoje kretanje na način koji razbija tempo i volumen Jedrzejczyk. Ono što je čudna aberacija u odnosu na teoretske ishode njihovih boksačkih razmjena, Namajunas je u pocketu dominirala, dijelila jače udarce i učinila štetu koja joj je osigurala prvi “And still!” u karijeri. Tijekom treće runde Joanna je, ne puno drugačije od Moicana, počela oduzimati Namajunasinu pokretljivost low kickovima. Po mojoj procjeni borkinje su u posljednju rundu ušle s izjednačenim skorom: 20-18 na obje strane. U posljednjoj je rundi Namajunas našla snage došepati u distancu Jedrzejczyk i dodatno joj unakaziti lice, što je u kombinaciji sa savršeno tempiranim rušenjem u zadnjim trenucima borbe odlučilo meč.

Sudačke kartice koje tvrde da je Namajunas dobila četiri od pet rundi su, naravno, teška svinjarija.

Ljudima koji su me pitali kako će izgledati meč Nurmagomedova i Iaquinte odgovarao sam da smo taj meč već gledali, ali je umjesto Iaquinta pisalo Barboza i Johnson. Još jedna egzibicija naoko nerješivog dagestanskog hrvanja prepunog prekrasnih detalja u tranzicijama, korištenju oktagona ili wrist controla. Potom se Nurmagomedov, vjerojatno kako bi kasniju prozivku GSP-a učinio smislenijom, a i zbog činjenice da su Iaquintine noge postale skliske, odučio stajati i zdrobljenog Iaquintu pogoditi sa stotinu flick-jabova.

Nemoguće je gledati Nurmagomedova i ne pomisliti s kakvom lakoćom ulazi u borbe. S kojom fanatičnom vjerom vjeruje, ne u sebe nego u ishod. Gledati ga znači biti u jednakoj mjeri zadivljen i razočaran eliminiranjem uzbuđenja.

I to je bio moj tjedan između 1. i 7. travnja 2018. Pišem ovo nošen otrovnim energetskim napicima i pokušavam pronaći zajednički nazivnik svemu što se dogodilo. No, znam ga od ranije. Epicentar kaosa nisu ni Conor ni vaga, nego politika upravljanja firmom koja upravlja sportom. Pokušaji lažne prezentacije sporta kao pedantnog i jasnog sustava time što će se borce natjerati nositi bezlične uniforme kako bi nalikovale na dresove. I UFC bi bio pravi sport kao i Pinokio pravi dječak, ali ljude koji ga mogu oživjeti se ne plaća, a one koji mu trgaju udove iz dječje pakosti se pohvaljuje.

Koliko god će s moje strane biti licemjerno ovo što ću sad napisati, moram priznati da je ovotjedna vožnja gliserom kroz njujoršku kanalizaciju još uvijek uzbudljivija od svega što većina pravih sportova ima za ponuditi.