Punchlines

UFC 225: Nema pravde ni Boga

Kad pobjeđuju negativci i pije se pivo iz cipela

Naslov je krivi. Nije netočan, ali ćete pomisliti da sam nečim ozlojeđen. Nisam. Sjeo sam napisati kako volim MMA. Postao mi je poput brata koji je malo-malo u zatvoru ili cure za koju svi misle da nije dobra za mene. Znamo da su ostali u pravu, ali ne želimo slušati o tome. Ne zato što smo u stadiju neprestanog poricanja, nego baš zato što znamo tko su i što s njima nije u redu, a i dalje ih volimo. Bili ste i sami u toj poziciji kad ćete pomisliti ili reći: Ja to smijem reć’, al’ ti ne!

Ne volimo da nam netko s visoka prolijeva toplu vodu po glavi.

Ljudi me stalno pitaju kako mogu gledati sport u kojem najveći događaji propadaju na vaganjima, glasnogovornik kompanije na presici jednog od svojih boraca oslovljava s “fucking idiot”, svakih nekoliko tjedana netko bude suspendiran zbog steroida i borci se gađaju bumeranzima na cesti. Ja se pitam samo kako vi možete gledati to što već gledate kad možete gledati MMA.

Sportaši u mom sportu žive u rubno neizdrživom sustavu prehrane, treninga i tjeskobe fizičkog sukoba u odnosu na koji vaši sportaši žive živote radnika na održavanju botaničkog vrta.

Naš glasnogovornik je i sam zapravo jebeni idiot, ali je zaposlen u privatnoj kompaniji koju je nekad posjedovao i javno govori što će se i kako događati. Naši skandali su pravila kuće, vaši su podle, sustavne, desetljećima duge prevare organiziranih kriminalaca koji puštaju bijele golubove ispred dječijih zborova u prime time terminima iza vijesti u zaostalim zemaljama.

Neki borci mog sporta su na steroidima, svi vaši sportaši su na steroidima. Cijeli NBA, NFL, nogomet, atletika — svi su na juiceu. Testiranja su smiješna, drogiranje institucionalizirano.

Što god vi o ovom sportu mislili, u njemu je cirkus uvijek izvan ‘terena’. Jednom kad se vrata kaveza zatvore, svi ostaju samo s onim što su naučili

U vezi gađanja bumerangom i ispijanja piva iz cipela — ne znam što bih vam rekao, a da vas ne uvrijedim. Jedan od najgorih dana u MMA-u bio je kad je UFC potpisao ugovor s Reebokom kako bi se uvele uniforme da MMA makar formalno sliči nekoj od dosadnih korporacijskih zabava koje čine sport danas.

Drugim riječima: ja o tome smijem pisati, a vi ne.

Naslov ove kolumne najtočnije govori o svemu ovome. Na jednom od najboljih evenata ove godine titulu je pravedno osvojio tip koji je ljudima na Twitteru spojlao Star Wars na dan izlaska, dok je drugu titulu donekle nepravedno zadržao jedan od najomiljenijih MMA boraca ili ljudi u kompaniji. Bila je to divna sportska večer.

UFC 225 je rezultat relativno nove tržišne strategije nizanja slabih evenata za televizijsku kuću Fox i njen sportski kanal FS1 s kojima ionako nije obnovljen ugovor, što Joeu Silvi i ostatku UFC-ovih bookera omogućava pretvaranje PPV priredbi u svojevrsna svjetska prvenstva u MMA-u. Gotovo svih 13 borbi bilo bi na main cardu bilo kojeg UFC-ova eventa osim ovog.

U ranim prelimsima se Sergio Pettis, brat onog poznatijeg Pettisa kojem je karijera krenula nizbrdo otkad je završio na kutijama pahuljica za doručak, zanatskom pobjedom nad Josephom Benavidezom doveo u vrh ionako kratke liste izazivača Demetriousa Johnsona nakon što ovaj drugi put pobijedi Henryja Cejuda.

Svojevrsna zvijezda večeri ranih prelimsa Rashad Evans je s druge strane gotov — umoran, star i dezorijentiran, možda i doslovno. Anthony Smith, koji se ne zna boriti, ali se zna tući namješten mu je kao posljednje upozorenje sudbine da ostavi rukavice u ringu. Ili ih za svaki slučaj spali u smeću iz dvorane.

Nekoliko borbi kasnije, Mirsad Bektić se svojim bizarnim izborom brkova, a klasičnim MMA hrvanjem i učinkovitim bazičnim boksačkim tehnikama savršeno uklopio u kanadski Tristar Gym. Takve su uglavnom i njegove pobjede — pobijedit će gušenjem, ali ne jiu-jitsu tehnikom nego time što neće protivniku dopustiti da diše ili predahne. Pobjeda nad Ricardom Lamasom neće ga učiniti zvijezdom; Bektić je, čini se, zadovoljan jednostavnošću u oktagonu i van njega. To znači da vjerojatno neće preskakati razine ove igre smrti koja je featherweight divizija. Morat će do vrha doći starim putem svog uzora GSP-a — pobijediti sve protivnike učinkovitošću koja ne mari za atraktivnost.

U posljednjoj borbi preliminary carda Curtis Blaydes je postao najbolja stvar koja se događa u heavyweight diviziji UFC-a. Svjestan sam činjenice da ljudi ne cijene hibridnog hrvača koji u karijeri ima više upućenih udaraca u parteru nego na nogama, ali protiv Alistaira Overeema je pokazao tajming za rušenja koji nema nitko u diviziji, sposobnost da prepozna trenutak kad može pustiti šake da lete bez opasnosti i borilačku inteligenciju da i u najkaotičnijim trenucima prepozna gdje će na sigurniji način privesti borbu kraju.

Main card je počeo još jednim argumentom onih koje sam spomenuo na početku teksta protiv MMA-a i ovoga puta teško mi je naći opravdanje. Platite li dvadesetak eura za ono što su ponudili CM Punk, jedna od najvećih zvijezda profesionalnog hrvanja naše ere i, bezobrazno ću reći, neki tip Mike Jackson koji se rekreativno bavi MMA-om, nećete se osjećati dobro ovom razmjenom dobara.

CM Punk je oduvijek bio odveć iskren i zainteresiran za nešto što mogu nazvati istinom o životu da bi bio sretan profesionalni hrvač u trgovini profesionalne prijetvornosti kakva je WWE. Dok je bio mladi istetovirani kečer po neovisnim asocijacijama njegov je gimmick bio on sam — straight edge tip koji ne pije, ne puši, ne drogira se i ne jede meso. On nije znao glumiti, donio je veliki dio sebe u kečerski ring, a vrijeme je pokazalo — preveliki.

Njegov profesionalni vrhunac, dolazak u najveću svjetsku promociju u profesionalnom hrvanju, značio je, nažalost, da će se njegov lik bastardizirati putem karnevalskih narativa kroz ostatak njegovog profesionalnog života. CM Punk jedan je od rijetkih koji je svoje osobne stavove i integritet ponudio na mrcvarenje scenaristima WWE-a. Postao je Punk koji se prodao. Njegova ogorčenost šoubiznisom koji je napustio je razumljiva i dirljiva koliko i njegova želja da izbriše gorak okus korporacijskih guzica iz usta, ali ovaj je eksperiment potrage za igubljenim Ja otišao predaleko. I na cardu i u životu.

CM Punk je izgubio u amaterskom MMA meču po profesionalnim pravilima koji će naštetiti imidžu sporta više nego nego svi incidenti u noćnim klubovima njegovih boraca.

Večer je, srećom nastavljena u nešto veselijem tonu. Uz Celine Dion.

Tai Tuivasa, koji se za Dion odlučio jer je pjesma bila “jebeni hit” utjelovljenje je nade da ćemo imati još jednog neuništivog Samoanca-Aboridžina koji će šakama uzimati godine života protivnicima u teškoj kategoriji gdje je to legitimna taktika. Tuivasa je impresivno brz i pokretan teškaš obzirom na postotak masnog tkiva u tijelu. Protiv Andreja Arlovskog je prvi puta odradio MMA meč do kraja i iako u ovom trenutku ne bi mogao kontrolirati dobrog hrvača — recimo, baš poput Blaydesa — Tuivasa bi, ovisno o ozbiljnosti svojih radnih navika, mogao postati najopasnija prepreka na putu do teškaškog trona.

U kontekstu pop kulturnog potencijala — tko god izađe na temu iz Titanica i napije se piva iz tenisice u istoj večeri zaslužuje sve moje novce.

Megan Anderson doživjela je možda najneugodnije iznenađenje večeri u svojoj borbi s Holly Holm. Došla je bacati powershotove svojim ogromnim krakovima protiv vjerojatno čitavu težinsku kategoriju manje boksačice s najvećim volumenom udaraca u prazno u MMA-u. Otišla je pognute glave iz škole hrvanja i kontrole u parteru koju joj je priredila Holm. Holly Holm je, dopustit ćete mi ovaj najgori od svih seksizama, my boi, ali njen je stil katkada nepodnošljiv za gledanje i ima sve kvalitete promatranja shadow boxinga. Način na koji je neutralizirala snagu Anderson i napredak koji je ostvarila u svom grapplingu, razumijevanju pozicija, kontrole i tranzicija garda je nevjerojatan i neočekivan.

Holm koristi eksploziju Anderson kukovima da pređe iz halfa u puni mount, a potom odlično kontrolira poziciju kada Anderson pokušava raditi most zaustavljajući se dlanovima.

Pravi gubitnik nakon ovog meča ipak je ženska featherweight divizija čiji je jedini prirodni stanar osim Cris Cyborg bila upravo Anderson. Ispred i iza prvakinje je tako još uvijek samo spaljena zemlja čije će granice pokušati preći možda Amanda Nunes i više nitko.

Čovjek imena Colby Covington je u co-main eventu postao interim prvak welter kategorije. Postoje dvije vrste reakcije na ovu rečenicu. Jedna je, sasvim opravdana: “Tko je Corbin Coverton i zašto čitam ovaj tekst o sportu čije je ime akronim?” Druga je, također, vrlo razborita: “J**** ti ÷×?!&%$!!, dabogda $#!¤ß×*** zapaljenog %%&%!!”

Ova druga je reakcija ogromne većine MMA fanova i novinara. Naime, svi mrze Colbyja Covingtona. Zašto? Jer on to želi.

Fenomen Chaos Covington prilično je zanimljiv. Talentirani hrvač bez imalo karizme ili sposobnosti da odglumi bazične ljudske emocije ekspresijom lica nabasa na profesionalno hrvanje i shvati da se isto dogodilo i Conoru McGregoru i učinilo ga bogatim. Covington, međutim, nema duboko razumijevanje te posebne kvalitete i finese koje su potrebne za stvaranje likova u profesionalnom hrvanju kao McGregor. Kao rezultat toga zbio se slučajan eksperiment fanovske psihologije jedinstven i u MMA-u i u svijetu profesionalnog hrvanja. Što se dogodi ako se netko počne ponašati na način koji vrijeđa većinu stanovnika planete bez obzira na intelektualnu kvalitetu ili humor uvreda? Što ako netko neumorno iznosi uvrede očigledno smišljene samo da provociraju fanove na najbanalniji način i iznosi ih bez imalo stila?

U profesionalnom hrvanju to nitko nije pokušao jer postoje scenaristi i profesionalci koji pažljivo grade lik negativca na način da želite vidjeti kako će izgubiti, a ne da ga ne želite vidjeti uopće. MMA se oslonio na provjereni model profesionalnog hrvanja i borci koji su se odlučivali za ovakvu vrstu samopromocije poput Chaela Sonnena ili McGregora uglavnom su uzimali energiju koju već imaju u sebi i amplificirali je do razine na kojoj ona postaje lik baziran na stvarnoj osobi.

Colby Covington je naprosto počeo govoriti užasne ili užasno glupe stvari jako često i nadao se najboljem. I uspjelo je.

Uspjelo je ponajviše zbog toga što većina MMA medija još uvijek ne kuži koncept kečerskog gimmicka, a oni koji ga razumiju ne žele vidjeti da takvo što uspijeva u pravom sportu. I tako je Covington uspio doći do borbe za titulu zahvaljujući tome što su novinari konstantno pisali o tome kako Covingtona treba ignorirati.

Ništa što je Covington ikada rekao ne bi prošlo kao prihvatljiv promo ni u današnjem jadnom, djeci orijentiranom diskursu kečerskih narativa, ali jednu stvar je uspio izvesti fantastično. Pričajući o njegovom loše uvježbanom vrijeđanju država, žena, nacija i fanova znanstvene fantastike svi su zaboravili da je Colby Covington prilično dobar borac.

Način na koji je započeo meč protiv sjajnog Rafaela Dos Anjosa dao bi naslutiti da je i sam osjećao pritisak svojih prijetnji i uvreda drugima. Trash talk nije samo puka povreda protivnika, to je obećanje. Obećanje da ćete pobijediti i pobijediti uvjerljivo. Covington, inače strpljiv i tehnički dosadno točan hrvač zaletio se na RDA-a mašući svim oružjima koja je imao. Znam da mnoge boli i još će neko vrijeme boljeti ova pobjeda Covingtona, ali meč je dobio na način na koji ga dobijaju pozitivci — na hrabrost.

Covington započinje meč totalnim kaosom, ali uspijeva natjerati RDA-a na povlačenje. Iako odličan u izbjegavanju pozicija na ogradi osim kada to želi Colby ga brzo hvata s leđima prema kavezu i radi rušenje unutar nekoliko sekundi meča.

No, ne želim ovu “hrabrost” izromantizirati van strateškog značenja. Biti hrabar protiv Dos Anjosa znači ići prema njemu i stvarati pritisak, a to je nešto što je inače njegova uloga. Covington je svojim ružnim, ali uvijek kombinacijskim udaračkim tehnikama većinu vremena držao Dos Anjosa u povlačenju, a RDA kao pothranjeni welterweight nema nokautersku moć koju je imao u kategoriji ispod, pogotovo u bicikliranju unatrag.

RDA u svojim najboljim trenucima, kada ide naprijed i kombinacijama tijelo-glava-klinč kroti Covingtona. Ovakve su situacije ipak bile u manjini.

Borba je i statistički bila varljiva, odnosno Colby Covnigton ju je učinio takvom. Nakon prve runde činilo se da ju je Covington uvjerljivo dobio, iako je Dos Anjos imao više zadanih udaraca. Ono što se međutim događalo je činjenica da je meč svo vrijeme izgledao kao da Covington u velikoj mjeri kontrolira tempo i način borbe. Preciznost Dos Anjosa u odnosu na divljanje Covingtona boksački bi suci možda drugačije ocijenili, ali u mojim je očima pojas dobio bolji borac te noći.

U svom kaosu koji je priredio Chaos Covington ostat će neprimjećeno koliko je Dos Anjos fantastično branio neke od Covingtonovih napada, ustajao se sa tla i pronalazio prilike i mete za udarce unutar distance. Šteta je što će ovaj borac vjerojatnije postati netko koga ćete morati pobijediti da biste došli do titule nego što će se sam za nju boriti. Ali, ako volite mečeve u kojima su bookirana dva heela, pripremite se na nepodnošljive mjesece najdosadnijeg trash talka između Tyrona Woodleyja i Colbyja Covingtona. Sve unaprijed dogovorene i napisane replike turneje McGregora i Mayweathera zvučat će vam kao Othello u odnosu na ovo.

Koje god ste osjećaje imali zbog pobjede Colbyja Covingtona, Yoel Romero i Robert Whittaker do treće runde svog meča napravili su vam potpuni opoziv kao u istoimenom filmu Paula Verhoevena. Postoje mečevi koje želite vidjeti da bi vidjeli što će se dogoditi, ali bolji su mečevi u kojima znate što će se dogoditi. Kao u ovome. Bit će fantastično!

Intrigu u susret ove dvojice middleweighta od kojih je jedan uglavnom barem nekoliko grama pretežak da bi meč službeno bio za titulu unosi upravo Yoel Romero. Kubanski olimpijac koji s 41 godinom života izgleda kao atletska enigma. Ne pitamo se samo je li njegova kondicija prevrtljiva laž kao i njegove izjave, pitanje je i kako je on uopće moguć. Kako je fizički moguće u toj godini života biti tako nevjerojatno snažan, brz, eksplozivan i jak? Sve!

Njegove su supermoći tolike da je uspio prevesti hrvački tempo meča u udaračke dvoboje — držao bi se izvan distance udaraca, izazivao protivnika na napad i potom ga zaskočio ili u kontri ili kratkim incidentom agresije životinje stjerane u kut. Neke vrlo opasne životinje. Krokodila, utjelovljenja vraga na Zemlji ili tako nečega. Jedan od meni najsimpatičnijih MMA novinara Ben Fowlkes i njegov sidekick Chad Dundas prije meča su komentirali koji je jedini način za Romera da pobijedi. “By a freakout”, bio je šaljivi konsenzus. I nisu bili daleko od istine.

Ja sam se pak u svojem podcastu nadao da će Romero odustati od rušenja kao glavne taktike i da ćemo gledati taj suludi, neizvjesni rat na nogama.

Robert Whittaker kojeg ću zauvijek zvati Bobby Knuckles koliko god se on trudio ostati The Reaper, jedan je od najboljih udarača koji je ikada ušao u kavez. Njegov je stil također bipolaran. Izvrstan je borac distance s prekrasnim prednjim direktom i footworkom koji je uvijek istovremeno defenzivan i ofenzivan — izbjeći će udarac otklonom u poziciju iz koje može zadati udarac iz dominantne pozicije. Ali, slično Romeru, svako toliko prestaje biti stick and move borac i postaje brawler koji se zalijeće u protivnika i zadaje divlje udarce nokautne razine snage.

Te konvergentne eksplozije oba borca strateška su točka koja će odlučiti svaki njihov dvoboj.

Prve dvije runde u nekoliko sličica – Whittaker bez otpora kontrolira neutralni prostor jabovima i završava kombinaciju high kickom po desnoj strani kompenzirajući tako svoju slomljenu desnu ruku koju de facto ne koristi.

Prve dvije runde Whittaker je dobio bez ikakvih problema i uz zabrinjavajuće malo otpora. Bobby Knuckles držao se osvetničkih side kickova u koljeno Romeru za smrskano koljeno iz prvog meča i prednjeg direkta kojim je Romeru zatvorio desno oko. Je li ovoga puta Romero zaista umoran? Je li ga skidanje kila ovoga puta uništilo?

U 3. rundi došao je freakout. Samo pola minute nakon znaka za početak runde Whittaker se pogođen desnim crossom našao na guzici i čitava runda postala je rat u kojem su obojica ostala u svom najprljavijem razbijačkom modu. U pauzi između 3. i 4. runde Whittaker se pribrao i vratio svom sigurnijem izdanju — pokušao je držati Romera na distanci udarcima u koljeno, jabovima i teep kickovima u trbuh. Jedan od njih završio je u Romerovim nosačima supergena i nakon predaha, taman kad se činilo da je Whittaker sigurno dobio rundu, Romero ga je pogodio širokim lijevim krošeom i nekoliko udaraca kasnije desnim direktom i Whittaker je počeo gubiti oslonac na nogama.

Romerov freakout i follow up. Whittaker se čini gotov. Postaje jedan od rijetkih koji su ovakav freakout preživjeli.

Zadnja runda bila je Romerova. Whittaker je odmah na početku runde pojeo kombinaciju 1-2, a minutu kasnije i lijevi kroše koji ga je bacio na tlo. Preživio je rundu, iako je teško reći koliko za to može zahvaliti svojoj izdržljivosti, a koliko Romerovom čudnom tempu.

Robert Whittaker proglašen je pobjednikom podijeljenom odlukom sudaca. Jedna je ovo od situacija kad se razočaram ne samo u način na koji se sustav suđenja provodi nego i u sam sustav. Ali ne mogu ponuditi bolje rješenje. Je li moguće da je Whittaker dobio 1., 2. i 4. rundu ocjenom 10-9 i time pobijedio Romera kojem možemo dati 3. i 5. istom ocjenom? Je, moguće je. Ali, iako gledam izjave Yoela Romera doslovno samo zbog pisanja kolumne i opet često skrenem pogled s ekrana od osjećaja srama u njegovo ime, teško mi je slaviti pobjedu borca koji mi je draži. Kako je moguće da je u meču od 5 rundi pobijedio borac koji je dva puta bio u nokdaunu i jednom u stojećem nokdaunu? Kako je moguće da je jednu od tih rundi dobio? Pitanje zapravo nije kako je moguće nego zašto je legalno? Uistinu ne znam.

Ja sam osobno bodovao 1., 2. i 4. rundu kao 10-9 za Whittakera, a 3. i 5. kao 10-9 i 10-8 za Romera, što znači da bih kao sudac meč proglasio neriješenim.

Sustav ocjenjivanja još uvijek je takav da ne može garantirati da će biti nagrađen borac koji je više puta bio bliže završetku borbe, ali je najbolji koji imamo. Romero je na koncu napravio sve što je mogao, a Bobby je ostao stajati.

No, borba je bila takva da je sve ovo prilično nebitno.

Drugi meč Romera i Whittakera lako bi mogao biti borba godine s 3. rundom kao potencijalnom rundom godine u MMA-u. Ovo je najbolje što ovaj borilački sport u ovoj generaciji može ponuditi i žao mi je ako usputni fanovi opsjednuti Habibom i Conorom propuštaju ono o čemu će sljedeće generacije pričati.

Ovo su borbe u kojima se Whittaker jednom borio sa slomljenom nogom, a drugi put rukom. Ovo su priče koje se ne pišu na presicama, nego u 25 minuta realne akcijske drame. Ovo je sve ono zbog čega volim MMA.

Što god vi o ovom sportu mislili, u njemu je cirkus uvijek izvan ‘terena’. Borci mogu vrijeđati nerazvijene zemlje i gađati protivnika bocom pred stotinama novinara, potući se na konvenciji fajtera s nekim dvostruko manjim, dolaziti u hotele obučeni kao klaunovi i promijeniti svoj naglasak u brazilski bez nekog posebnog razloga i ništa od toga ne mogu iskoristiti u borbi. Jednom kad se vrata kaveza zatvore, svi ostaju samo s onim što su naučili, oči u oči s nekim drugim tko je možda naučio više.

Kako god se ponašali u životu, šanse da ćete kao MMA borac to morati opravdati u stvarnoj borbi u kavezu su oko 100 posto. I to je prilično jebeno fantastično.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.