Tražio sam neki citat ili stih koji opisuje Daniela Cormiera bolje nego što bih ja umio. Ali se nisam mogao dosjetiti ničega. Tko bi napisao pjesmu o čovjeku koji je dobar otac, pouzdan zaposlenik, fair play igrač u kavezu i izvan njega, nekome tko kečere voli ushitom djeteta, a oblači se kao muškarac kojeg moda sigurno neće upisati u kakav scenarij za preljub. Dobre se pjesme pišu o lošim ljudima. Tamo ih katkad stigne poetska pravda pa se, ako im se smatramo moralno superiornima, osjećamo nekako dobro. Ili ih poetika svojim demagoškim alatima pretvara u svece čija je jedina greška, eto, to što su, k’o biva, željeli živjeti protiv pravila, što je opet nešto o čemu i sami maštamo, ali ne činimo.

Pjesme se, ukratko pišu o Jonu Jonesu, smrtnome neprijatelju i vrlo vjerojatno boljem borcu od Daniela Cormiera.

Stipe Miočić ima također problem nepopularnosti, ali iz drugih razloga koje nije lako identificirati, pa tako ni zaliječiti. On je the baddest man on the planet, kako tradicionalno nazivamo prvake teške kategorije borilačkog sporta koji je već u Zeitgeistu, ali samo službeno i samo u Ohiju i Hrvatskoj. Godinama je MMA kozmos kukao kako nema teškaša s kontinuitetom i sad ga ima, ali uglavnom ga ignorira. Postojala je teorija da ne možete biti najjači ako niste pobijedili najjačeg, ali Miočić je postao šampion pobjedom nad šampionom koji je pobijedio dva najpopularnija, ako ne i najbolja teškaša u MMA povijesti — Caina Velasqueza i Fedora Emelijanenka. Neki misle da je Miočić kao teškaš sam kriv za svoju mršavu popularnost. “Dosadan si. Nikoga nije briga za to što si još uvijek aktivan vatrogasac. Zašto ne podereš odijelo na presici, Stipe? Zašto ne citiraš Conana?”, reći će hrabri, a pomisliti svi ostali. No, kako je onda Francis Ngannou s par nokauta i bez poznavanja engleskog jezika sustigao Miočićevu popularnost u, čini se, nekoliko mjeseci?

Moja je teorija da je Miočićev problem inverzan onom Daniela Cormiera. Miočić nema arhineprijatelja. Nema nekoga tko mu je jednak ili bolji, ali i zao i talentiran i autodestruktivan. Nema svog Jona Jonesa. Nema nekoga kog prezire. Jer baš takvi ljudi iz vas izvuku ono najgore. A svi u sebi imamo tu najgoru verziju sebe i s nekim tko ju javno pokaže potiho ćemo se identificirati. Miočić je zbog toga naoko netko bez identiteta, netko tko ide na posao, a ne u boj — egzekutor, a ne borac. Želimo ga vidjeti kako mrzi, kao što i sami nekog mrzimo, inače će teško postati jedan od nas.

Dosta mi je. Vratite Jona Jonesa. Vratite Brocka Lesnara. Vratite Alistaira Overeema na dop. Nije me briga. Želim velike borbe, želim da mi je stalo

Dvoboj DC-ja i Miočića tako je najbizarniji super fight u povijesti MMA-a. U plavom kutu je šampion kojeg nitko ne priznaje jer postoji drugi koji ga je pred cijelim svijetom pobijedio dvaput, a u crvenom je kutu šampion koji je pobijedio sve one za koje nitko previše ne mari pa konzekventno nitko ne mari ni za njega. U promotorskom je smislu ovo posljednja nada da će jedan, bilo koji, kroz ovaj meč postati netko oko koga će šira publika biti uzbuđena, bilo kako.

Obojici je, međutim, zajednička jedna stvar — žive u divizijama u kojima se više nemaju protiv koga boriti. Iako se ovaj meč prodavao kao super fight, u stvarnosti je ovo za oba borca bio the only fight left. Jer su u tehničkom smislu ovo dvojica najboljih boraca teža od 90 kilograma u MMA-u.

No, tehnika ne prodaje heavyweight borbe. Prodaju ih dobre priče. U tom kontekstu je UFC jednim potezom i možda prvi put u suvremenoj povijesti uspio stvoriti uzbudljivu priču u teškoj kategoriji.

Ali kako smo u jednoj noći došli od nepobjedivog šampiona Miočića do okršaja kečera, koji ne pripada ovom sportu, i njegova fana, koji ne pripada ovoj kategoriji, za Miočićevu titulu? I postoje li kolateralne žrtve ovog potencijalno velikog i zabavnog zgrtanja novca?

Toliko se često sprdamo s UFC-ovim matchmakerima da nam je mučno čistiti svu povraćotinu gifova i memova koje smo prosipali po društvenim mrežama kad naprave nešto sjajno. A ovo što su napravili ovaj put bilo je uistinu fantastično, iako ne bez pomoći sreće. Gotovo svi mečevi koncipirani su na način da barem jedan od boraca izađe, kako se to u pro-wrestlingu kaže — snažan iz meča.

Paolo Costa, maneken nadopingiran do umnjaka i Uriah Hall, vrteći derviš MMA-a; Mike Perry, najomiljeniji borac s posebnim potrebama protiv UFC-ova komentatora Paula Feldera u borbi koja djeluje kao donacija krvi koja je pošla po zlu; turski kickboksački šampion Gökhan Saki koji još ne razumije koncept pokrivanja malim rukavicama i gabarite oktagona i Khalil Rountree, prosječan udarač koji oboje razumije dovoljno dobro da pobijedi boljeg od sebe; Michael Chiesa, hrvač-udarač koji je pao vagu u pokušaju samoubojstva skidanja kila dvije kategorije ispod svoje prirodne protiv Anthonyja Pettisa, koji je zbog jednog atraktivnog udarca završio na kutijama za pahuljice da bi se tek nekoliko godina kasnije sjetio da zna i jiu-jitsu. I na kraju dva heavyweight meča od kojih je jedan između dvojice šampiona, a drugi između prvog i petorangiranog na ljestvici izazivača. Meč koji je zapravo većina MMA fanova najviše željela gledati, onaj između Maxa Hollowaya i Briana Ortege, otkazan je, jer je to bio meč koji je većina MMA fanova najviše željela gledati i jer sam u podcastu rekao “Ferguson” tijekom svog predviđanja.

Svi od spomenutih mečeva i još poneki bili su ili odlični ili su imali odličan završetak. Svi osim jednog. Svi osim baš onog koji je trebao biti toliko užasan da glavni narativ postane veći od života. Francis Ngannou, u očiglednom mamurluku od meča s Miočićem i pritisnut opravdanom sumnjom u svoje sposobnosti, i Derrick Lewis, koji se zbog problema s leđima vjerojatno ne bi ni trebao više profesionalno baviti sportom, imali su jedan od najgorih mečeva teške kategorije u povijesti sporta.

Zašto i kako je Stipe Miočić izgubio od debeljuce u 40. godini života? Bio sam prilično uvjeren da će Miočić dobiti ovaj meč iz jednog očigledno odveć matematičkog pogleda na njihove stilove. Miočić je viši borac koji se ne zna/ne želi boriti u svojoj prirodnoj distanci, ali je nevjerojatno jak i precizan u srednjoj ili bližoj distanci. Daniel Cormier je niži borac koji kada mora hvatati višeg i dužeg protivnika koristi tzv. “mumija gard”, pri kojem se rukama kreće prema protivniku sve dok ne ostvari kontakt, što mu je znak da je u zoni gdje i sam može zadati udarac. Drugim riječima, Cormierova zona borbe je u teoriji baš ona u kojoj je Miočić najjači.

Miočićeve defanzivne sposobnosti nisu osobito, hm, slojevite. Komentirao sam u nekim prošlim tekstovima kako se radi o borcu izrazitog upright stava, koji glavu drži netipično visoko, a ramena otvoreno, bez uobičajene boksačke kifoze. Ovo mu omogućava brže i točnije kratke kontre desnom rukom ili namještanje protivnikove glave lijevom za spomenutu kontru. Takav je stav savršen za izbjegavanje aperkata, ali i najgori mogući za boksački klinč. Nisam možda razmišljao ni o tome koliko Miočić mrzi low kickove zbog svog postraničnog nožnog stava i koliko ga je lako njima izbaciti iz ritma. Miočić nema ni običaj micati glavu s centralne linije protivnikova napada, niti je borac koji umije “zatvoriti vrata” nakon napada, odnosno izaći iz distance uz bacanje bilo kakvog udarca dok se repozicionira nakon svoje kombinacije.

Miočić dobiva bitku u distanci, ali izlazi rotacijom zadnje noge prema natrag s rukama nisko i bez osiguravajućeg udarca koji bi spriječio kontru.

Miočić se bori u DC-jevoj distanci, poluklinču, s glavom visoko podignutom i otvorenom za udarce.

Ovo zvuči kao puno problema, ali nije, bar ne u teškoj diviziji — Miočić je i dalje njen tehnički najbolji borac čije su taktike za protivnike uvijek gotovo savršene. Činjenica je, međutim, da je ovaj meč izgubio isključivo zbog nekoliko njih — dopustio je Cormieru klinč i nije zatvorio vrata.

Daniel Cormier borio se baš onako kako je i trebao protiv Miočića; ali, istini za volju, i na jedini način na koji je mogao. Njegove su udaračke sposobnosti, kako je to često slučaj kod vrhunskih hrvača koji ih počnu učiti u trećoj životnoj dobi, čudne kvalitete i školski često krive — khm Yoel Romero khm — ali ponekad teške za predvidjeti. DC-jeva stojka protiv Volkana Oezdemira nije izgledala dobro, čak ni u tako dominantnoj pobjedi, ali opet stilski teška za Miočića. Osim toga, kad netko iz zloglasno tvrdog American Kickboxing Academy gyma kaže da je redom bacao protivnike u nokaut tijekom sparinga, vjerujte da govori istinu. Miočić vjerojatno nije prvi kojeg je DC nokautirao u posljednjih nekoliko tjedana.

Miočić drži slab klinč desnom rukom i odvaja se od Cormiera s lijevom rukom prenisko za obranu.

Dvije su stvari u ovoj pobjedi štetne za sport, bez obzira za koga ste navijali.

Prva je ta što se dogodio svojevrsni reset diskursa o heavyweight diviziji kao mjestu kojim vlada teorija kaosa, koji je Miočić privremeno držao pod kontrolom. Druga je ta što je svaka borba šampiona različitih divizija zapravo borba odjebavanja koncepta rang ljestvica izazivača. Da su Ngannou i Lewis imali meč stoljeća, pobjednik se svejedno ne bi borio za titulu teške kategorije. Alex Gustafsson i Volkan Oezdemir, prvo i drugorangirani izazivači lakoteške kategorije također se neće boriti za pojas nakon svog meča. Ili će se boriti za onaj kompanijski šamar koji je interim pojas.

No, odgovornost za oba ova problema snose velikim dijelom i oni koji su njima oštećeni. Prvaci teške kategorije jednostavno prečesto gube, lakoteška kategorija ne može proizvesti dobar i profitabilan meč bez Jona Jonesa, a rang ljestvice obiju divizija su komedija.

Što je dobro u onome što se sinoć dogodilo?

Prije svega, vratio se jedini heavyweight koji doslovno živi od toga da stvara priče u kojima je negativac — koji puni hale i stadione da bi ga ljudi mrzili. Brock Lesnar. U 20-ak sekundi prodao je više PPV-ova za svoj budući meč protiv Daniela Cormiera nego cijela divizija u karijeri. Prošao je kroz rulju u svom trodijelnom odijelu i smeđim kaubojkama, jednostrano se najavio Joeu Roganu kao gost podcasta, rekao predsjedniku kompanije da su mu svi teškaši smeće, ušao u oktagon, gurnuo tipa zbog kojeg je pola publike sretno jer je napokon na neki način svladao svoje Jon Jones prokletstvo, a onog za koga je druga polovica navijala nazvao jebenim šupkom. To se po istom scenariju događa svakih par mjeseci na WWE-ovu Monday Night Raw programu, ali u oktagonu ipak ima malo mračniji ton.

Je li fer da se ovaj GOAT steroida koji je veći dio života proveo u juicerskom ciklusu nakon suspenzije odmah bori za titulu? Nije. Ali sam istovremeno kao fan ovog sporta ostao bez opravdanja za mečeve teške i lakoteške kategorije koji me ne zanimaju, nemaju nikakav narativ osim tehničkog i uglavnom su dosadni. Dosta mi je. Vratite Jona Jonesa. Vratite Brocka Lesnara. Vratite Alistaira Overeema na dop. Nije me briga. Želim velike borbe, želim da mi je stalo. Nije li žalosno da je od cijele kampanje hajpanja meča između Miočića i Cormiera najuzbudljiviji dio bila razmjena nekoliko tvitova između DC-ja i Jonesa?!

Teška se je kategorija sama dovela do ove situacije i Brockova crvena glavurda iz koje izlazi više pljuvačke nego riječi njena je i pokora i nagrada.

Borba Cormiera i Lesnara tako je istovremeno i borba koja se u sportskom smislu ne bi trebala dogoditi i savršena sportska priča. Radi se o dvojici boraca koja su se u hrvačkim danima susretala na natjecanjima, ali nikada jedan protiv drugoga zbog težinske razlike. Lesnar je nakon toga stvorio karijeru u profesionalnom hrvanju kao monster heel čiji su mečevi u sebi uvijek imali dozu opasnosti i po njega i po njegove protivnike koja je mutila granicu između stvarnosti i kazališta. Cormier je neke od tih mečeva fanovski oduševljeno gledao s tribina Wrestlemanije i slikao svoje klince s čudovišnim Lesnarom. Brock je potom odjednom postao UFC-ov prvak da bi ga DC-jev najbolji prijatelj Cain Velasquez zgazio i privremeno vratio u WWE svijet gdje udarci ne bole. I sada, nakon 20 godina ovakvih susreta, ova će se dvojica boriti za titulu najteže UFC-ove kategorije?! Dajte taj IBAN da odmah uplatim novce za ovo.

Daniel Cormier sve je ovo zaslužio kako god na to gledali. Zaslužio je pojas jer je pobijedio najboljeg, zaslužio je novce i zadovoljstvo borbe sa svojim kečerskim miljenikom jer ga je život previše puta zajebao. Zaslužio je da mu kompanija umjesto zlatnog sata pred penziju dodijeli meč života. Prije godinu dana plakao je u oktagonu, danas se smiješi s dva pojasa na ramenima. Stipe Miočić je, s druge strane pristojno i iskreno sagledao situaciju, a potom svoj poraz savršeno opisao u par riječi: “It’s heavyweights.”

Meč DC-ja i Lesnara nešto je što će doći i proći, ali uzbuđenje ljudi oko cijele divizije tijekom priprema za to moglo bi koristiti svima u njoj, pa i Miočiću. Vjerujem da će on u karijeri ponovo držati pojas koji je do jučer nosio i volio bih da njegova skromnost i radišnost budu jednoga dana nagrađeni popularnošću i lovom kao i Cormierova danas.

I na kraju, isprike Cormieru i Miočiću za glup naslov koji je referenca na pjesmu bez teksta. Za Cormierov meč protiv Lesnara naslov će vjerojatno napisati oni sami. Tako je i najbolje.