Nije li to čudno? Zašto nam se neki ljudi sviđaju, a neki ne. Namjerno velim ljudi, a ne borci, jer u borilačkim sportovima osobnost nekako uvijek nadhrva tehniku kad govorimo o emocionalnom investiranju u borce i njihove borbe. Srećom pa je gotovo nemoguće boriti se izvan svog karaktera te su stil, psihologija ringa, taktika i način na koji se i kad odustaje od nje samo produžetak onoga što već volite ili prezirete u čovjeku.
Ono što obožavam u organiziranoj borbi dvoje ljudi je to što ona potvrđuje ili otkriva apsolutnu istinu o karakteru, psihičkoj stabilnosti te ponekad moralu borca, čak i ako sam borac svojim riječima i postupcima izvan ringa želi ispričati potpuno drugačiju priču o sebi. Megdan je teritorij oslobođen od laži. To je i jedan od nekoliko razloga zbog kojih ćete često vidjeti borce kako se tjednima prije borbe poput babuna gađaju verbalnim izmetom da bi se nakon šaketanja zagrlili i pozdravili. Ono kakvima su se predstavljali prije meča bilo je ono što bi željeli biti, ono što su napravili u meču je ono što jesu. Persone s presica, Twittera, Instagrama i podcasta su zaštitni konstrukt u jungovskom značenju, pa katarzična veza koju borci uspostave nakon borbe počiva dijelom i na olakšanju što sada znaju tko su i tko je zaista njihov protivnik. Nekad će to saznanje samo pojačati animozitet, drugi puta će ga umiriti, ali svi znaju kako stvari zapravo stoje.
Mi, ‘civili’, o sebi učimo kroz ekstremne situacije u koje nas život baca, često s razočaravajućim rezultatima, ali vrijednost poraza kao alata za učenje je nešto što dijelimo s ljudima koji se za novac pokušavaju ozlijediti pred publikom.
Sve ovo je, dakako, i vrelo problema ukoliko je u dijalogu o borilačkim sportovima potrebna ikakva objektivnost. Nekome je Jon Jones original gangsta, prirodni ubojica koji igra po svojim pravilima i samo za sebe; meni je licemjerni govnar koji bi poštovanje, pa i oprost mogao zaraditi samo iskrenim priznanjem da je patološki sebičan i zao — take it or leave it. Nekom je Habib Nurmagomedov zatucani čoban-ekstremist — meni jedan od rijetkih koji će dosljedno braniti svoju zatucanost i bez straha uprijeti prstom u stvari koje joj se protive. Ne mogu tvrditi da sam u pravu, a drugi u krivu, tek da mi je Habibov princip nazivanja stvari pravim imenom bliži od Jonova uličarskog izbjegavanja pravde.
Baš zbog toga što znam da je moja podrška dobrim negativcima poput Nurmagomedova ili braće Diaz u najmanju ruku upitna i obojena osobnim iskustvima, volim prilike u kojima mogu reći da je netko za koga navijam dobar pozitivac i prekrižiti ruke u znak moralne pobjede. Ne znam kako je vama, ali teško mi je biti protiv Roberta Whittakera, tipa kojem je internet promijenio nadimak iz The Reaper u Bobby Knuckles jer je tako prokleto simpatičan i tako prokleto ubojit da mu i ime mora biti i milo i grubo.
Borba Israela Adesanye i Andersona Silve nije bila loša niti bezopasna, dapače, ali šaljivo podjebavanje i narativ o predaji štafete mladosti omalovažili su uspjeh obojice
Nije prošlo tjedan dana otkako sam na Punchlines podcastu komentirao kako je srednja kategorija UFC-a jedina s jasnom slikom izazivača ili bar sljedećeg izazivača. Zadovoljan činjenicom da moj miljenik Bobby ne mora po treći put Yoelu Romeru u kavezu položiti kao žrtvu nekoliko godina svog života, valjao sam se po kauču nekoliko sati prije početka eventa i gledao Hitchcockov Notorious. Volim čuvati taj balans kulture i šutiranja ljudi u jetru u svom životu.
Da sam samo znao da će do kraja noći moj miljenik Bobby biti na operaciji, a onaj drugi The Notorious, Conor McGregor, na Twitteru izazivati 43-godišnjeg Andersona Silvu na meč u Curitibi u Brazilu, otišao bih spavati prije nego se Cary Grant i Ingrid Bergman prvi put poljube.
Kako je do tog došlo? Ovaj sport je prema svojim fanovima okrutan neznatno manje nego prema borcima koji se njime bave. Najiskrenije bih radije primio snap kick Israela Adesanye u pleksus nego čuo zloguku orkestraciju poruka i notifikacija na šest društvenih internet platformi koje najavljuju da šampion povraća i sere krv te mora na operaciju netom prije obrane svoje titule. Znam da zvuči razmaženo, ali jedva dokotrljamo svoje poslom i životom izrešetane lešine i pripadajuće ostatke zdravog razuma do vikenda samo da bismo bili uskraćeni jedinog oblika umjetnosti čiji si umjetnici lome kosti i jedni druge guše. Vjerujem da MMA bogovi između UFC-ovih priredbi rade na formiranju uragana u siromašnim područjima američkog Bible Belta i formiranju klizišta ispod favela.
Bobby Knuckles je tako odvezen u bolnicu na operaciju hernije, pa smo umjesto vrhunskog šakačkog dvoboja gledali njegova protivnika Kelvina Gasteluma kako večer provodi u šetnji s flyweight pojasom svog frenda Henryja Cejuda, pretvarajući se da se radi o pojasu srednje kategorije.
No, UFC 234 organiziran je kao mini middleweight turnir s dvije borbe koje će odrediti budućnost ove kategorije. Osim Whittakera i Gasteluma koji su se trebali boriti za pojas, Israel Adesanya se protiv Andersona Silve borio za mjesto sigurnog sljedećeg izazivača. Ovaj co-main event Whittakerovim je bolničkim prijemom postao borba večeri. Jedan od najdominantnijih i tehnički najuzbudljivijih MMA šampiona prošlosti protiv terminatorske verzije sebe iz budućnosti? Zvuči dobro, zar ne? Još uvijek imamo to, OK smo, zar ne?
Israel Adesanya je možda najtalentiraniji MMA borac danas i, što je još bitnije, posjeduje tu posebnu vrstu talenta koja može oblikovati budućnost borbe slobodnim stilom. The Last Stylebender. Nazvati se posljednjim bilo čim u sportu više je odlika pozitivnog narcizma i samopouzdanja nego istine, ali u ovom trenutku je uistinu u posjedu udaračkih taktika koje nama sljedbenicima imaju proročku kvalitetu. Sam Adesanya to zove the god mode po borilačkim igricama u kojima vaš lik putem cheat koda ne može umrijeti. Jednog će dana njegova tehnika biti jasno raščlanjiva i upotrebljiva i za prosječnog borca, ali danas je nova i, kao što je to obično slučaj kad ljudi imaju poteškoća razumjeti nešto — označena kao mistična.
Baš kao što je Anderson Silva bio mistično nedodirljiv sve dok taj misticizam nije ispario iznad analiza, mehaničkih imitacija pa na koncu smislenog unaprjeđenja naučenog od strane sljedeće generacije boraca. Teorija goloruke borbe, baš kao i život, idu dalje. A i show, kažu oni koji znaju, must go on. Naš show za prošlu subotu, nakon propasti main eventa, bili su Spider Silva i The Last Stylebender.
Moram reći da je Anderson Silva za mene oduvijek bio borac highlighta, video sažetaka i gifova. Bio je u nekim od najluđih (Griffin, Belfort, Friklund), najbizarnijih (Sonnen I, Weidman I, Weidman II) ili najuzbudljivijih borbi (Sonnen II, Lutter, Henderson), a opet me nikad nije veselila pomisao na gledanje njegovih cijelih mečeva koji su se često sastojali od 45 posto trolanja protivnika da napadne i oštrih eskalacija nasilja od jedne ili nekoliko sekundi koje bi često završavale borbe. Što nas dovodi da toga da većina njegovih borbi ionako stane u gif. Jasno mi je da se nokauti taktički pripremaju kroz cijelo trajanje borbe, ponekad čak i prije nego što borba počne, ponekad čak i na press konferencijama, ali gledanje Silvinih borbi je poput gledanja jump scare horora — uzbuđenje je gotovo isključivo u iščekivanju spodobe koja će iskočiti niotkud i oduzeti nekom život.
U kontekstu Silvine dopadljivosti u oktagonu i izvan njega, njegovo trolanje u borbi i ponekad besramno i namjerno uskraćivanje publici ikakve akcije u kombinaciji s uobičajenim brazilskim arsenalom prijetvornih priča o poštovanju i skromnosti oduvijek se poigravalo sa zobenim kašama u mom želucu. Ne planiram glumiti da trenutak kad je provocirao Chrisa Weidmana, koji mu je potom lijevim krošeom presložio vratne kralješke, nije bio savršen lom njegove aureole.
Silva je, međutim, stvorio i karijeru i auru nepobjedivosti kroz stil koji mi je oduvijek bio fascinantan jer iziskuje vrstu strpljenja i samopouzdanja kakvu rijetko tko ima — Spider je nevjerojatno dobar kontraš. Investirati vrijeme u čitanje šablona suparničkih napadačkih i defenzivnih navika i zadržati mir pod agresijom nešto je što većina boraca psihički nije u stanju sprovesti. Lakše je razbiti neizvjesnost i status quo tako što ćete biti agresor nego živjeti u njoj i kognitivno funkcionirati. Nazivajući Andersona Silvu kontrašem u tom bruceleejevskom smislu da ste uvijek nekoliko koraka ispred svog protivnika ne želim umanjiti njegov spektakularan tehnički depo udaraca, brzinu, reflekse i gipkost. Njegov stil kontranapadača je samo zajednički nazivnik njegovih akcija, logika kojom se bori — on nikada ne bi mogao postati tako uspješan da svaka od tehnika koju koristi nije izvedena sa sigurnošću i preciznošću koja je bila desetljeće ispred konkurencije.
Taj kontranapadački stil može se teoretski neutralizirati na dva načina: agresivnim volumenom ili neaktivnošću, odnosno kontriranju kontraša. Michael Bisping je svojim neumornim gustim ritmom udaraca pobijedio Silvu — u stanju neprestanog napada, kontraš u nekom trenutku mora uzvratiti, ali onda to nije više kontranapad nego ulazak u razmjenu koju je dirigirao napadač. Patrick Cote je čistim odustajanjem od borbe učinio Silvu zbunjenim koliko i nespretnim. Cote ne raspolaže paletom tehničkih udaraca kojom je to mogao iskorisiti, ali pažljivom je oku još tada moglo biti jasno da bi Silva mogao izgubiti tako što će ga netko, u nedostatku bolje riječi out-silvati.
Meč Silve i Silve 2.0 je i bukiran kao pozornica na kojoj će Adesanya učiniti Silvi baš ono što je on činio drugima i time urasti u svoj konačni oblik posljednjeg stylebendera. Israel Adesanya posjeduje oba protuotrova za Spidera: ima i visok volumen udaraca i strpljenje kontraša. On je tako borac paradoksa — aktivni kontranapadač. Njegove su tehnike nožnih udaraca — poput letećeg koljena kojima voli kontrirati lijeve krošee ili front kickova koje, ironično, voli pretvoriti u karataški brazilian kick — mehanički dosta slične Silvinim, ali Adesanya ne testira protivnika strpljenjem nego aktivnim umakanjem prednjeg direkta u njega poput lakmus-papira. Čak i kada drži gard nisko na bokovima, baš poput Silve, Adesanya ne mami nužno napad koliko svojim iritantnim stutter feintovima ramenom i prednjom nogom izluđuje protivnika do loše reakcije.
Adesanya radi svoje uobičajene stutter feintove jabom i prednjom nogom, ali bez follow upa, što meč degradira na razinu sparing seanse.
Adesanya je trebao razmontirati Silvu, etablirati se na domaćem terenu kao sljedeći izazivač za pojas i postati superstar u jednoj savršenoj večeri.
Mnogi će njegovu pobjedu okarakterizirati kao najbolji mogući rezultat gdje je učenik pobijedio učitelja, ali ga nije ubio, a učitelj si je osigurao barem još nekoliko velikih borbi za ljepšu penziju. Ja ne mislim da bi Adesanya trebao biti sretan s onim što je napravio, a reperkusije ove mlake pobjede na diviziju instantno su se manifestirale u kaosu koji je nastao na Twitter profilima uobičajenih kuhara frke među borcima.
Što je pošlo krivo i zašto sam nezadovoljan?
Iz perspektive fana borilačkih sportova, ne želim gledati egzibicijske mečeve izvan kečerskog ringa. Od njih su gori samo latentni sparinzi maskirani u borbu dvaju boraca koja se tobože jako poštuju. Apsolutno podržavam sportski aspekt u ovom sportu koji je jako malo sport. Također ne želim biti svjedok namjere da se netko ozlijedi preko granice nužne za pobjedu. Volim i dvoboje stilski sličnih boraca koji će odlučiti čiji je stil boljiji. Ali grljenje u ratnoj zoni i interne pošalice, koliko god zabavne bile, za vrijeme trajanja meča nemaju mjesta u borilačkim sportovima.
Možda bih to nekad kao borac i sam napravio, možda da si olakšam anksioznost oko onoga što slijedi, možda da ostavim dojam dobrice u medijima; ali kao konzument, pa i kolumnist sam apsolutno protiv toga. Nije toliko stvar osobnog stava — sve akcije u ringu koje nemaju taktički cilj pobijediti u borbi štete sportu. Svaki mig, pozdrav i fora razbijaju njen tijek i utječu na kvalitetu, a ponekad i ishod. Pitajte samo Korean Zombieja kako se proveo nakon čestitki Yairu Rodriguezu na poštenoj borbi usred borbe. Kad se probudio u bolnici nekoliko sati kasnije.
Borba Israela Adesanye i Andersona Silve nije bila loša niti bezopasna, dapače, ali šaljivo podjebavanje i narativ o predaji štafete mladosti omalovažili su uspjeh obojice. Dok Silvu u ovom trenutku savršeno razumijem — on je doista tu da se zabavi i, ako je moguće, zaradi — brand Israela Adesanye neće doživjeti skok u dionicama kakav je mogao. Mislim da je Silva i dalje daleko najopasniji senior u UFC-u, ali nemojmo se lagati da Stylebender nije ovu pobjedu mogao učiniti uvjerljivijom.
Teško je reći nešto ozbiljno o meču koji nije bio jako ozbiljan. Adesanya je pobijedio taktikom koju sam spomenuo kao ključnu — bio je aktivniji borac čiji je volumen udaraca bio nešto smisleniji i malo ozbiljniji od razine spinning ninja shit demonstracije. Radio je uobičajene stvari koje su funkcionirale, dobro je feintao, mijenjao je gard učinkovito i lako skraćivao distancu, ali nije povlačio okidač zbog tog glupog prešutnog dogovora. Silva je nasjedao na većinu feintova, ali bi nakon njih Adesanya zastao, napravio šaljivu kung fu gestu ili naprosto lansirao udarac koji nije dizajniran da prouzrokuje ozbiljnu štetu. Jedini trenuci kad je Silva primio teže udarce bili su oni kad je natrčao na njih, a Adesanya nije imao izbora, poput desnog koljena i desnog krošea koji je bio možda najopasniji trenutak u meču.
The Last Stylebender radi switch knee u double attack desnim krošeom po istoj strani. Koljeno je bačeno da bi ga Silva parirao i otkrio glavu.
Anderson Silva imao je uspjeha kontrirajući Adesanyin jab desnim direktom i širokim krošeom iz oba garda, ali često u trku i — žalosno je da to moram još jednom reći — bez stvarne opasnosti po protivnika. Nekoliko referenci na hongkonšku akcijsku kinematografiju i zagrljaja kasnije, sudac Herb Dean podigao je ruku pobjednika i uzajamno klanjanje koje smo gledali tijekom 25 minuta moglo je i doslovno početi.
Kad prvi tweet koji vidite nakon nekog meča bude onaj Conora McGregora u kojem proziva nekoga izvan svoje kategorije, znate da stvari nisu završile čistim ili zadovoljavajućim rezultatom. Njegova ponuda govori o tome koliku je štetu UFC-ova srednja kategorija pretrpjela raspletom ove priredbe. On bi se odjednom borio protiv Andersona Silve u srednjoj kategoriji i u Brazilu; a želi li, pak, Nick Diaz svoj uzvratni meč protiv Silve, dobri McGregor je spreman prepustiti mu tu čast kako bi on iste večeri završio svoju trilogiju protiv Natea Diaza u svojevrsnom “braća Diaz protiv ostatka svijeta” konceptu.
Ignoriramo li ovaj strmopizd u vašarski spektakl koji bi se Brazilu mogao dogoditi, stvari su i u middleweightu ponovo postale komplicirane. Koliko će vremena Whittaker biti van oktagona? Hoće li UFC uvesti omraženi interim pojas za borbu Gasteluma protiv Adesanye? Može li se dogoditi da Adesanya i s ovakvom pobjedom naprosto potisne Gasteluma na ionako besmislenoj listi izazivača? Ili će jednostavno sve stajati dok se Whittaker ne vrati?
Money fightovi i champ vs champ mečevi sada su i službeno poljuljali strukturu svake UFC-ove težinske kategorije. Flyweight šampion je upravo nokautirao bantam šampiona, pa više nismo sigurni ima li razloga da flyweight uopće postoji. Bantamweight šampion TJ Dillashaw, koji je upravo izgubio meč u flyweightu, rado bi se borio protiv featherweight prvaka Maxa Hollowaya, koji bi, pak, rado imao svoj rematch protiv McGregora, ali u lightweightu, dok bi se McGregor danas borio s Cowboy Cerroneom, a sutra s Nateom Diazom ili Andersonom Silvom u middleweightu. Lightweight prvak, pak, ne želi snimiti anti-bullying video jer je u Nevadi prostitucija legalna pa nismo sigurni kad se uopće može boriti iako ima najdužu listu opasnih izazivača u povijesti divizije, a light heavyweight pojas je u rukama Jona Jonesa koji nakon Anthonyja Smitha može samo tražiti sreću i novac kao heavyweight — ili protiv Daniela Cormiera, ili protiv nerangiranog Brocka Lesnara za kojeg nitko nije siguran planira li se uopće baviti MMA-om. Ukoliko vam je ovo prvi tekst koji čitate o MMA-u, neka vam prethodnih nekoliko rečenica budu upozorenje. Ne zvuči komplicirano — jest komplicirano.
UFC 234 bio je PPV osuđen na financijsku propast. Više investicija za buduće zvijezde Oceanije Roberta Whittakera i Israela Adesanyu nego laka lova, ali se ništa nije odigralo onako kako je bilo zamišljeno. Priredba je proizvela nekoliko situacija koje će tražiti hitan i pametan plan; a kad UFC mora razmišljati brzo, najčešće reagira tako da igra igru asocijacija — u sobi punoj ljudi na ponuđeno ime svi kažu prvo što im padne na pamet. Za većinu divizija ni sam nisam siguran što učiniti u ovom trenutku, ali za middleweight mogu poslati samo karticu s kioska na kojoj piše: “GET WELL SOON, BOBBY KNUCKLES”.
