Punchlines

UFC 235 analiza: Ništa po planu

Kako je UFC-ov event ispao gori od mog listića

Možete slomiti srce na mnogo načina.

Možete biti izdani, što boli tupo i podmuklo kao i sama izdaja. Možete biti ostavljeni ili napušteni, što je samo po sebi teško za podnijeti jer nekom ne trebate ili vas ne želi. Možete biti uskraćeni za nešto što jako želite ili ste tome posvetili veliki dio svog života. To boli kao što boli nepravda ili neimaština i jednako je teško popravljivo. Sve ove kategorije imaju jednu olakotnu okolnost — postoji netko ili nešto s kim dijelite krivnju. Postoje izdajice, oni koji su vas napustili i bogovi, sudbina, kozmos i horoskop koji vam je stao na put. Pametni i oni koji su silom prilika morali takvima postati znaju da su sve ove situacije prilike da se fokusirate isključivo na pogreške koje ste u danim uvjetima učinili sami i ispravite ih. Izdajicu ste sami pustili u život, one koji su vas napustili ste sami birali ili čak otjerali, ono što vam je uskraćeno možda niste zaslužili.

Samo za jedno arterijsko puknuće nema utjehe — kada srce sebi slomite sami. Kada izdate, napustite i uskratite sami sebe. Dva čovjeka u dva šampionska meča noćas nisu došla pobijediti. Još gore — nisu se došli boriti. Za rezultat mogu kriviti bolje protivnike, ali za način na koji su izgubili mogu kriviti samo sebe.

Problem pisanja o natjecateljskim sportovima, pogotovo onima u kojima se ljudi natječu u ozljeđivanju jedni drugih, jest u tome što što je malo osobnih iskustava autora koja mogu biti relevantna za ono što borci proživljavaju kroz pripremni kamp, promocijske obaveze i u samoj borbi.

Nije se dogodio niti jedan ishod koji sam želio. To je zbog toga što su se dogodili ishodi koje nitko nije želio

Bio sam nokautiran, naravno, i to hladno — glavom sam udario u beton, napadač me je udario objema rukama isprepletenih prstiju na način da me je u tjeme pogodio velikim metalnim Marc Ecko satom. Doživio sam bol udarca pendreka izravno u bubreg, lomio sam nos i pretrpio određenu količinu kontroliranih sparing-batina. Što ja znam o tome što znači stati pred Jona Jonesa koji je u oktagonu dobar točno koliko je u životu loš — dakle, najbolji — i odabrati tuču kao strategiju? Ništa, to je jedno od iskustava koje maštu čine neučinkovitim psihološkim alatom. Zbog toga svoju procjenu ne zasnivam na onome što ja mislim da je trebalo biti učinjeno, nego na onome što pogled i geste boraca govore o tome što nakon borbe misle o svom pokušaju.

O tuči možda ne znam dovoljno, ali sam život koncipirao oko izbjegavanja osjećaja da nisam napravio sve što sam mogao da uspijem ili pobijedim. Taj osjećaj znam prepoznati u drugom čovjeku s gotovo stopostotnom sigurnošću.

Vidio sam ga na priredbi UFC 235 i u očima Anthonyja Smitha i Tyrona Woodleyja.

Din Thomas je u Woodleyjevu kutu savršeno sumirao frustraciju koju su osjetili fanovi ove dvojice boraca, koliko god i oni i njihovi fanovi bili različiti. Frustraciju koja će post festum pogoditi i njih same: “You gonna let this guy do this to us? We’ve worked too hard. I’m not playing. Bite down on your mouthpiece and go!

Ni Woodley, a pogotovo Smith nisu noćas imali šanse protiv Jonesa i Usmana, ali način na koji su se predali bit će nešto što će teže zarasti nego posjekotine od udaraca laktovima koje su primili.

Današnja analiza bit će tako kratka i u velikoj mjeri nebitna, jer niti jedan od dvojice poraženih nije pokušao provesti svoju taktiku, pa je samim time manje toga za analizu osim činjenice da su pobjednici uz neznatni otpor protivnicima nametnuli svoju volju. A o tome mi je dosadno pisati. Bilo mi je dosadno i gledati.

Jon Jones def. Anthony Smith via unanimous decision (48-44, 48-44, 48-44)

Jon Jones ušao je u kavez sumnjajući u Smithovu želju da borbu učini tučom i bio je u pravu. Jones je doista nevjerojatan primjerak atletski nadarenog tipa koji ima i rijedak talent čitanja protivnikovih šablona i adaptiranja strategije u hodu. Postoje borci koji su mu po fizičkim karakteristikama i spremi jednaki. Postoje i borci koji imaju jednako brz i točan analitičarski algoritam. No, ono što ga čini najboljim je činjenica da, jednom kad zna što treba učiniti, raspolaže svim udarcima u udžbeniku i nekima koje će izmisliti na licu mjesta. Način na koji improvizira i spaja kombinacije, feintove i kretanje u nešto gotovo živo nema premca u MMA-u. Dodate li u taj ubojiti balet i filozofiju tima Jackson Wink koja ne poznaje skrupule u upotrebi poteza sive zone po sve-što-funkcionira principu, Jones postaje doista neukrotiv.

Smith je od početka imao problema pročitati Jonesovu distancu, dijelom zbog lažnog osjećaja blizine kada Jones prednjom rukom opstruira napad i protivnikovo vidno polje dijelom i zbog toga što je sam morao mijenjati gard kako bi sačuvao svoju prednju nogu. Kako Smith nije odlučio skraćivati distancu riskantnijim kretanjem, Jones je radio sa sigurne udaljenosti; koristio je uglavnom nožne udarce, mijenjajući razine napada po vertikalnoj osi — calf kick, middle kick, high kick pa zadnji direkt u tijelo. Siroti Smith nije znao koji dio tijela da pokrije, pa nije niti razmišljao kontrirati neki od nožnih udaraca, recimo, zadnjim direktom. Jones je imao prigodu izvoditi sve svoje klasike poput spinning lakta u hvatanje klinča na kavezu, a uveo je i neke zaboravljene poput pokrivanja usta protivniku u parteru.

Smith je na koncu potpuno odustao — pogledate li bolje njegov dupli dekung kojim je čuvao glavu, vidjet ćete da je u većoj mjeri pokrivao oči da ne vidi što sljedeće dolazi prema njemu. Ne želim reći da mi je žao što sam vjerovao u njega, jer mi je više žao njega samog, ali da je mogao počiniti ljepši harakiri u svom jedinom meču za titulu, mogao je. Ostat će dečko koji je oprostio ilegalno koljeno tipu kojem bi najlakše bilo uzeti pojas predajom.

Kamaru Usman def. Tyron Woodley via unanimous decision (50-44, 50-44, 50-45)

Od svih svojih luckastih prognoza, kako ih je prilično točno prozvalo uredništvo — ovo nisam očekivao. Mogao sam zamisliti Usmanovu tijesnu bodovnu pobjedu destruktivnim hrvanjem, čak i nokaut Woodleyja koji bi skuhao jedan od Usmanovih trenera Henri Hooft, ali totalnu dominaciju u stojci, grapplingu i čistom hrvanju doista nisam.

Woodley je po običaju u prvim trenucima meča prepustio neutralni prostor Usmanu i ispalio desni overhand, ali je Usman bez problema preskočio taj plitki rov i došao do hrvačke pozicije. I tako stotinu puta u idućih 25 minuta. Tijekom tog vremena Woodley je doživio body slamove, laktove iz thai klinča, puni mount od nekoliko minuta u gotovo ravnoj horizontalnoj crti, razmjenu nekontroliranih krošea u kojoj je prošao gore i stotine aperkata u tijelo.

Woodleyjeva taktika kontranapada iz kretanja unatrag ili ravno s ograde pokazala se najgorom mogućom za ljepljivog hrvača poput Usmana. Thomas i komentatorski tim na čelu s fajterskim geekom Dominickom Cruzom je već nakon prve runde počeo govoriti kako Woodleyjev koktel ne udara, da mora ići naprijed i potencijalno zamijeniti kontru overhandom za aperkat prema hrvaču koji ide u rušenje. Je li Woodley mogao pametnije koristiti low kick u prednju Usmanovu nogu? Vjerojatno. Je li morao biti agresivniji prema borcu koji jaše na ritmu? Apsolutno. Bi li na taj način pobijedio ovu verziju Kamarua Usmana? Vjerojatno ne.

Ispalo je da je Woodley bez desnog overhanda samo loš pokušaj klizave giljotine.

Dana White je većinu meča pretipkao na mobitelu, publika je uglavnom spavala, ali Usman je zaslužio puno više poštovanja nego će dobiti. Poznati MMA kolumnist Jack Slack jednom je prilikom Usmana nazvao charisma vacuumom i u pravu je, ali jebote — oni koji su ikad bili u hrvačkom body locku znaju koliko je teško u MMA meču izvesti ono što je Kamaru učinio hrvaču-udaraču tako snažnog i niskog težišta. Možda je dosadno, ali je kao i Rohmerovi filmovi iz prošlotjedne kolumne — umjetnost.

Usmanov stil bit će teško pobijediti, netko će morati biti ili neuhvatljiv ili veći Usman od Usmana. Tražio si svoj hrvački dvoboj, Colby, pokušaj se zabaviti u Trumpovoj kapi i kostimu Rica Flaira, jer u oktagonu vjerojatno nećeš.

Ben Askren def. Robbie Lawler via referee fuck up (3:20, R1)

Evo borbe koja je počela onako kako sam predvidio, a završila kako nitko nije želio, uključujući i pobjednika. Ruthless Robbie Lawler trenutno je zaista interesantna pojava, vidno mu se jebe za sport, skupit će honorar i odjebati iz Vegasa, ali je jedini način na koji se zna boriti način detoniranja teško predvidljivog nasilja. Odnosno način nekoga kome je stalo. A njemu nije. To se vidjelo i po načinu na koji se pomirio s porazom koji je većinskim konsenzusom sudionika, da ne kažem i interneta, bio sudačka pogreška.

Ljudima je dosta išlo na živce moje veličanje Lawlera kao stilski izazovnog, ako ne i lošeg stilskog matchupa za Bena Askrena, pa se osjećam dužnim reći sljedeće: Askrenov bih povratak u ovaj meč, nakon što je bio krvnički istovaren naglavačke na tlo i potom išaketan u crvenu passatu, dočekao samostalnim stojećim ovacijama i meksičkim valom od jedne osobe. Pa tko bi normalan mogao biti protiv takvog dad bod ambasadora hrvanja koji preživi Lawlerov ispad bijesa?!

Postojala je na Foxu, ako me sjećanje ne vara, reklama za NFL sa zvučnim isječcima među kojima u jednom netko iz obrane u zrak pa na tjeme baci nekog rookieja s koledža, nadvije se nad njega i kaže: “Welcome to the NFL, kid!” Askrenov početak u UFC-u bio je identičan. Double leg s nekoliko metara ni ovu indiferentnu verziju Lawlera ne može iznenaditi. Njegove su obrane od rušenja, ustajanje uz kavez i scrambleovi još uvijek prilični problem za svakog specijalista.

Askren je preživio prvi udar, uhvatio Lawlera u bulldog choke i sudac Herb Dean je procijenio da je Lawler ostao bez svijesti te prekinuo meč. Lawler koji je bio svjestan i bistra pogleda, koliko netko s njegovim portfeljem borbi može biti, skočio je s tla i Dean je shvatio da je napravio pogrešku.

O ovome će se debatirati još dosta, iako možda bez velike potrebe. Ovakav submission može doći u obliku predaje ili gubitkom svijesti. U trenutku prekida Lawler je bio pri svijesti, pa je za mene osobno ovaj prekid time neupitno loš. Rasprave o tome je li Robbie spustio ruku na tlo nekoliko trenutaka prije prekida ili je ona beživotno pala, je li na tren izgubio svijest pa se u djeliću sekunde oporavio i je li bulldog choke nešto od čega se gubi svijest u ovoj je poziciji za mene nebitno. Sve i da se Lawler ugasio pa nekako udahnuo novi život u sebe, to se događalo i borcima tijekom nokdauna pa se borbe nisu prekidale. Proglašen je submission nad borcem koji nije bio potčinjen. To je sve što se o ovome treba reći.

Znaju to i Dean i Askren i White koji već zakazuje uzvratni meč.

Iskreno govoreći, Lawlera mi nije toliko žao jer doista izgleda kao netko kome je svejedno — another day at the office, ali Askrenu je uskraćen veliki comeback za highlight reel.

Mnogi će reći da bi Askrenova karijera u UFC-u mogla izgledati kao prva minuta ovog meča, ali to će reći oni koji nisu svjesni koliko je Lawler dobro odradio ovaj meč. Možda mu se više ne bori, ali i to zombificirano tijelo ima dovoljno mišićne memorije da pobijedi dobar dio današnje welterweight divizije.

Zbog UFC-a 235 neprospavana noć boli više nego činjenica da se nije dogodio niti jedan ishod koji sam želio. To je zbog toga što su se dogodili ishodi koje nitko nije želio, osim možda Usmanova urnebesno smiješnog entouragea. Jon Jones je izgledao gotovo melankolično protiv borca koji se pomirio s činjenicom da će mu životni uspjeh ostati to što je s njim bio u kavezu, Woodleyja je konačno dostigla istrenirana neaktivnost tijekom borbi, a Askren ne može biti sretan što će se ponovo boriti s Lawlerom. Da stvar bude gora, Cody Garbrandt je izgubio teškim nokautom u meču u kojem je pokazao jedan od najnižih borilačkih IQ-a, a Zabit Magomedšaripov nikako da ukrca dovoljno ljudi u bandwagon da bi mogao izazvati nekog od top 3 boraca.

Najbolji booking sinoć obavio je onaj koji je u publiku stavio Francisa Ngannoua i Henryja Cejuda i njihovu razliku od 60 kilograma jednu do druge. To je bilo zabavno, sve ostalo — tough luck, jebiga. Tetovirat ću se valjda kad Justin Gaethje postane lightweight šampion.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.