Ne sviđa mi se što smo postali nesposobni za ‘odraslost’. Jer je bolna, frustrirajuća i ne nudi quid pro quo balans nagrade i investicije. A paralizirajuće smo fokusirani na nagradu koja kratkotrajno evakuira nepodnošljivu frustraciju iz nas. Biti odrastao je u umu suvremenog čovjeka, kažu suvremeni psihoanalitičari, postala katastrofa, katastrofa koja se mora izbjeći. Nismo se u stanju nositi s unutarnjom i izvanjskom težinom ‘odrasle’ svakodnevice pa grčevito pokušavamo zadržati sigurnost pozicije djeteta. To je, uostalom, jedini period naših života kad smo bili zaštićeni, ako ne i skriveni od problema odraslih. Bili smo u ponižavajućoj situaciji nemoći da odlučujemo ili samostalno učinimo bilo što, ali smo bili zaštićeni.

Rješenje za ovo je regresija u stadij djeteta kad smo se s istim problemima, na određen način mogli nositi. Obratite pažnju na to što je ono čemu se društvo u prosjeku divi: muškarac koji se slika s puno oružja, na smiješno šarenim automobilima, s kubanskom cigarom u ustima i hrpama novca kao Dan Blizerian. To je ideal petogodišnjaka koji isto to čini ispred plastičnog bagera, s plastičnim puškama u ruci, a ne naš.

The Baddest Motherfucker pojas je tako paradoksalna nagrada za dvojicu boraca koji su se uistinu tukli te o životu i poslu učili na ulici. Originalni gangsteri će kao potvrdu svog krvlju oblivenog statusa dobiti igračku od tipa koji se nikada nije potukao u životu. Na koncu, The Baddest Motherfucker pojas običan je UFC-ov pojas na koji je netko napisao nešto drugo. Nacrta li otac onom dječaku “S” na stolnjaku, to ga neće učiniti sposobnim letjeti.

U tom kontekstu bio bih najsretniji da sama pobjeda Street Jesusa Jorgea Masvidala bude ono što će ostati njegova baština, a ovo čudo može u Zvijezde zalagaonice.

Sad kad sam to skinuo s agende, krenimo na main card.

Ako se u kavezu gotovo goloruki bio-strojevi za ubijanje pokušavaju manje-više ubiti, parametri po kojima kao liječnik procjenjujete opasnost moraju se adaptirati

Kad sam pitao frenda s podcasta i MMA trenera Nikolu Čuljata misli li da Kevin Lee može nokautirati Gregora Gillespieja u stilu, recimo, Tyrona Woodleyja, nisam baš očekivao high kick nokaut. Vidio sam mogućnost da Lee presretne Gillespijev double leg ili se odbaci sa zida kaveza u desni cross. Gillespie nije iskusio ovako tvrd poraz otkako ga je Jordan Burroughs u Nebraskinu trikou izmaltretirao na strunjačama koledža da bi godinu kasnije bio pobjednik Olimpijskih igara.

Lee je sjajno odradio borbu, u razmjene je ulazio s kukovima daleko iza sebe, spreman na obranu od rušenja, ali s aktivnim prednjim direktom za kontrolu distance. Gillespie je bio prekratak za boksačke razmjene, za ankle pick još kraći, a swingovi desnom nisu ga vodili u klinč, kao što bi želio. Nakon što je Gillespie odlučio stati u distancu i izazvati divlju razmjenu u kojoj je vjerovao da ima prednost, Lee je napao tijelo desnim krošeom, potom glavu desnim krošeom/crossom i dočekao ga lijevim high kickom na stranu u koju je zateturao za nokaut godine. Gillespie je predugo čekao svoju veliku borbu, a Lee izgleda dobro nakon priprema kod Firasa Zahabija. Bili smo ga spremni otpisati nekoliko puta, iako je dečku tek 27 godina. Lightweight 2020. će biti pakao.

Ono što je često pokora, ako ne i pakao, jest gledanje borbi UFC-ove najteže kategorije.

Upravo je činjenica da meč Derricka Lewisa i Blagoja Ivanova barem nije bio dosadan, iako tehnički i atletski 30 godina iza svih ostalih kategorija, generator depresije. Maknemo li dva i pol borca iz samog vrha rang liste, ostatak izgleda kao amaterska večer u dvorani za tjelesni, predgrupa neke vrste dok u kavez ne uđu profesionalci.

Volim Lewisa jer je veliki šaljivdžija i, čini se, kul čovjek, čak je i neandertalska pojava Ivanova koji uvijek izgleda kao da je u kavez došao iz noćne smjene radova na cesti Razgrad-Dobrič u Bugarskoj nekako simpa, ali ovo zaista nije bio sjajan meč. Ljudi vole gledati velike ljude koji mašu rukama kao u uličnom obračunu na — ne znam, cesti Razgrad-Dobrič, ali ta bi vremena MMA-a trebala biti iza nas. Lewis je pokazao psihološku stabilnost u meču, pogotovo kad je bio gotovo u crucifixu ispod Ivanova i potom odskočio iz poluge u seriju krošea i swingova te izgledao zdravije i pokretljivije. Iako Lewis ne posjeduje prednji direkt, Ivanov nije znao zatvoriti distancu bez da završi u Lewisovom zagrljaju te je tako i izgubio. Jesu li suci bili u pravu — ne znam. Planiram li to provjeriti ponovnim gledanjem — nema jebene šanse.

Baš zbog toga sam imao tremu pred meč Stephena Thompsona i Vicentea Luquea za fiktivnu titulu Nicest Motherfucker. Riječi Thompson i Garden automatski izazivaju mučninu prisjećanjem na neriješen meč protiv Woodleyja.

Ovaj put je Thompson bio skoro pa savršen. Ili savršen za Luquea, da budem precizniji. Ono što njegovom stilu nedostaje da publici bude omiljen mali je postotak agresivnosti ili samo volumena. Kad bi se to, međutim, dogodilo, njegova obrana ne bi bila učinkovita kao što jest i to smo vidjeli noćas.

No, koliko god UFC-ov tim komentatora koji je u sve lošijoj formi tvrdio drugačije, Thompson je razmontirao sve ofenzivne mehanizme koje je Luque imao. Na trenutke je Wonderboy izgledao kao da lebdi — statistički je vjerojatno više vremena proveo u zraku nego na tlu. Njegova snaga udarca zbog toga pati, rijetko je stopalima čvrsto na tlu, ali tajming i preciznost su među najboljima u diviziji. Rekao bih čak da je Thompson ponekad najjači arm puncher u povijesti UFC-a. Da bismo zaboravili užasne borbe protiv Woodleyja i Tilla ipak će biti potrebna još poneka njegova borba na ovoj razini.

Kako je Thompson propustio razočarati, Darren Till je vjerojatno u svlačionici pomislio “Challenge accepted!” i priuštio nam reprizu svog groznog meča protiv Thompsona kad su ga i njegovi sugrađani psovali. Možemo kriviti i Kelvina Gasteluma za lošu taktiku zatvaranja distance protiv višeg borca, ali najbolje je zaboraviti sve. Niti jedan od dvojice nije bio voljan učiniti ovaj meč borbom i to je sve što se ima za reći.

Nemojte me ni pokušavati uvlačiti u razgovore o Tillovim sjajno tempiranim low kickovima niti obranama rušenja. Vrijedi ipak reći da Gastelum ima puno manje za dokazati fanovima i poslodavcu nakon meča protiv Israela Adesanye nego Till nakon dva teška poraza i jedne sramotne pobjede. Tko god u UFC-u zaslužuje predah u kavezu, ne zove se Darren Till. Suosjećam s njegovom izjavom kako je bio apsolutno prestravljen prije borbe i nije se mogao natjerati pokrenuti, cijenim i iskrenost, doista, ali dečko će u nekom trenutku morati donijeti odluku boriti se ili napustiti sport u kojem je to imperativ.

Pravda MMA bogova je takva da loš co-main event u pravilu znači fantastičan main event. Ovaj je put također bilo tako.

Dopustite da se ispravim — i ovaj bi put bilo tako da MMA fatalizam nije napala jedina jača institucija od MMA panteona: njujorška atletska komisija. Kao da pojas za “najopasnijeg jebača majki” nije bio dovoljno neukusna nagrada za Natea Diaza i Jorgea Masvidala, još je i borba završena liječničkim prekidom zbog posjekotine.

Iako u pravilu nastojim ne komentirati stvari o kojima doista ne znam ništa, ovaj put ću morati. Posjekotina nije izgledala kao nešto što ne vidimo nekoliko puta svakoga tjedna u elitnim MMA organizacijama. Činjenica je da bi Diaz nastavio borbu i da mu je lice izgledalo kao kebab s tramvajskog okretišta i vjerujem da liječnik umije uočiti opasnu posjekotinu kad je vidi. Ali pitanje nije je li takva ozljeda opasna, nego je li opasna za MMA borbu. Ovakve stvari moraju se staviti u kontekst mjesta i okolnosti. Ako se kao liječnik nalazite u kavezu u kojem se gotovo goloruki bio-strojevi za ubijanje pokušavaju manje-više ubiti, parametri po kojima procjenjujete opasnost moraju se adaptirati.

Logički gledano, ako Diaz nije smio nastaviti borbu iz zdravstvenih razloga, onda ni on, niti itko drugi nije smio ni započeti borbu u kojoj ga netko može u skoku pogoditi koljenom u nos. Ili će liječnici prihvatiti nezdravost sporta i modificirati pravila da isključivo čuvaju živote i sprječavaju ozbiljne traume, ili ih ne treba zvati, ili MMA treba zabraniti. Sva su ostala rješenja polovična i destruktivna po karijere boraca jednako koliko i borba za zdravlje.

Također, u svakoj situaciji liječničkog prekida trebala bi postojati klauzula da je liječnik dužan izdati obrazloženje za prekid u kojem polazna točka ne smije biti je li ozljeda bila opasna, nego zašto je bila opasnija od onoga što se inače događa u sportu čija pravila počivaju na nanošenju ozljeda.

Ovaj uvod nisam napravio samo da bih napao najgoru atletsku komisiju u Americi, nego da bih došao do bitnije poante koju je ovaj prekid prekrio. Masvidal je dominirao svakom minutom meča u tri runde protiv Diaza. Činjenica je da smo očekivali Diazov triatlonski završetak između 15. i 25. minute i Masvidalov zamor, ali je i činjenica da bi Nate morao ili nokautirati/ugušiti Masvidala ili odraditi barem jednu 10-8 rundu za šansu da pobijedi. Stvari do trenutka prekida nisu izgledale tako.

Obožavam boksački stil braće Diaz, jer je tako pomaknut i tečan, a opet kumulativno ubojit i nemilosrdan. Možda najgangsta stvar oko Natea Diaza nije ni pušenje trave ni vrijeđanje ljudi uličarskim punchlineovima, nego boksački oslonac na prednju nogu u sportu u kojem svatko umije uputiti low kick dovoljno jak da je polomi.

Treba reći da mlađi Diaz ipak nije ni približno dobar boksač kao Masvidal. Jednostavno nije. Modificirani boks za kavez Jorgea Masvidala uistinu je jedan od najboljih koje možemo gledati, gdje i određene nepravilnosti nisu posljedica neznanja već dio taktike. Većinu boksačkih i kickboksačkih mečeva u kavezu može se najlakše analizirati gledanjem u kretanje i poziciju nogu, ali ovaj je put vrijedilo gledati ruke. Masvidal je i precizan i jak i odmjeren i dobro tempiran i u svemu tome defenzivno spreman, ako ne i zaštićen. U boksu je imati sve osnove čest slučaj — boksači su specijalisti jedne vještine koliko god stilski bili različiti, ali u kavezu je ovakvo nešto rijetkost.

Masvidal je i u taktičkom improviziranju postao fokusiraniji. Sposoban je promijeniti taktički plan dovoljno da on bolje funkcionira u odnosu na ono što protivnik radi; ne promijeniti, nego unaprijediti. Obratite pažnju samo na to kojim je ritmom napadao tijelo — prvo kickom pa nešto kasnije s dva lijeva krošea kad bi se našao u bližoj distanci. Ovakva je taktika očekivana protiv borca poput Diaza čija se obrana sastoji od dlanova zalijepljenih preko lica, ali ipak treba imati inteligencije izvesti kombinaciju napada u glavu i završiti napad udarcem u jetru kad je Diaz potpuno posvećen igri peek-a-booa. Ideja da u parter ulazi ili odlučuje u njemu ostati ako je do kraja ostalo manje od minute da Diaz ne bi stigao postaviti zamku također je znak ozbiljnog strateškog planiranja.

Jedan od neobičnijih trenutaka dogodio se kad je Diaz poželio napraviti svoju uobičajenu pauzu i prošetati malo uz kavez. Ovo je nešto što je postalo tolikim dijelom branda braće Diaz da poneki borci imaju previše poštovanja kad se s tim susretnu.

Ne i Ulični Isus Masvidal.

Zaletio se u njega i napao ga dok je ovaj bio okrenut postranice i sa spuštenim rukama. Tko bi rekao da Diaz ne poštuje osnovno ulično pravilo: Always protect yourself.

Što sad? Cijeli je događaj bio antiklimaktičan — usudio bih se reći, čak i prije nego što je počeo. Promocija borbe kao da je izazivala Murphyjev zakon. Rezultat toga je da danas imamo borca koji je zasluženo pobijedio, borca koji nije imao priliku pobijediti i, ono najgore, publiku koja je ostala toliko nezadovoljna da se možda ne želi ponovo podgrijavati za nešto što je ispalo tako trulo.

No, određeno zadovoljstvo ipak možemo pronaći u činjenici da se glavna lica MMA drame mijenjaju brzo, kao i njegove fabule. Jorge Masvidal odjednom je postao jedna od najvećih zvijezda, #ThreePieceAndASoda, #Supernecessary, a Nate Diaz možda jedini borac koji zna kako igrati igru za i protiv UFC-a istovremeno. Možda ste iznenađeni njegovim padom na USADA testu, možda još uvijek vjerujete da je čist, što god to podrazumijevalo danas, ali trebali biste odustati od obaju osjećaja.

Njegov je neprocjenjiv doprinos sportu manipulacija pravila igre koncipiranih tako da borac ne može pobijediti u svoju korist. Neće biti plaćen koliko želi — čekat će tri godine dok sve zvijezde ne popadaju s neba. Nećete odmah pregledati njegov uzorak za test — neće doći na vaš event godine. Briljantnost njegovog anti-bullyjing bullyjinga najjasnije se zrcali u optužbi prema USADA-i, odmah nakon što su ga preko noći oslobodili optužbe i omogućili mu da zaradi još poneki milijun, kako mu duguju 800 dolara suplemenata koje nisu vratili. Ništa od ovoga on ne radi za druge, dakako, ali ovo će za manje borce biti daleko korisnije nego selidba čitave priredbe u drugi grad, kao što je bio slučaj s pikogramima Jona Jonesa.

Što se tiče Street Jesus Masvidala — eto crkve u kojoj me nije sram moliti se.