Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

UFC 245: Pobjeda za cijeli svijet

Još jedna uzbudljiva novogodišnja burza pojasova

Uvijek me iznova iznenadi nesposobnost ljudi da toleriraju oprečne osjećaje ili ideje u sebi. Noć uz UFC-ovu priredbu i MMA zajednicu na Twitteru bolno podsjeća na taj zamalo univerzalni ljudski nedostatak. Neprijatelj ili protivnik nikad ne može biti ništa drugo nego potpuno crn — ne samo da je između nas konflikt nego on istovremeno mora biti i glup i neduhovit i ružan i voljeti Nickleback i ananas na pizzi. Čak su i komentari i kritike na tekstove koje pišem uglavnom inspirirani ovakvim poimanjem svijeta: šta sad tu kompliciraš, reci nam jesi li za ili protiv, je li ovako ili onako, je li dobro ili zlo.

Borcima je tisuću puta teže jer ljudi po istom principu njihove pobjede pretvaraju u znak božanske nepobjedivosti, a poraze u dokaz da su njihove pobjede bile slučajnost. Ovaj paradoks prolazi nezamijećeno jer ostaje zakopan u mentalitetu masovnog proživljavanja. Radi se o pogrešnom zaključku da, ako većina nešto doživljava u isto vrijeme, to ne može biti paradoks. Kao da kriva i netočna reakcija postaje točnom ako se svima dogodi istovremeno. Da to nije tako, mnogo puta je pokazala povijest na velikom uzorku i naša osobna povijest na malom. Nijanse čine boju, a detalji uvijek govore više o slici nego cijela slika.

UFC 245 bio je priredba oprečnih osjećaja i malo jednostavnih crno-bijelih objašnjenja. Možda najlakši način da to opišem je u činjenici da se činilo kako su sve borbe za titulu prošle baš onako kako smo mogli očekivati, a opet ne vidim da nas je puno dobilo bogatstvo na kladionici. Svaki meč imao je svoju priču koja se činila sasvim logičnom jednom kad se počela odvijati, a opet je nismo znali predvidjeti. Ovakvi ishodi najjači su okidač publici da pokuša svesti poantu na jednu jednostavnu i pogrešnu ideju koju je lako razumjeti i koja ne iziskuje previše znanja ili razmišljanja.

Želio sam vidjeti baš taj meč — covingtonskog Covingtona i usmanovskog Usmana. Ali bilo je prelijepo

Umjesto uobičajene analize, danas ću ponuditi po jedan punchline o svakoj od tri šampionske borbe koji razbija pojednostavljene narative.

1. Germaine de Randamie je vrlo vjerojatno bolja udaračica od Amande Nunes

Nunes udara kao mazga. Zbog toga što udara jako pretvorili smo je u Mikea Tysona ženskog MMA-a. Problem je u tome što Tyson nije samo udarao jako. Amandu Nunes smo tako smjestili u rubriku Najbolja udaračica svih vremena u svemu, koja je ostala otvorena nakon što smo iz nje istresli Rondu Rousey u mirovinu. Sjećate se, pretpostavljam, Ronde koja nije znala uputiti niti jedan ispravan boksački udarac, a zalijepili smo je na naslovnicu časopisa Ring. Ovo je savršen primjer moje uvodne teorije o krivoj dedukciji:

X radi neke stvari izvrsno > Stvari koje X radi izvrsno donose pozitivne rezultate > Sve što X radi je izvrsno jer su neki rezultati pozitivni.

Moj najhrabriji pick za UFC 245 bila je moguća pobjeda GDR nad Nunes. Jer je De Randamie bolja borkinja na nogama od Nunes. Tehnički je točnija, ima više različitih znanja koja joj daju više opcija za prilagodbu tijekom duljih borbi i udara prilično jebeno jako. No, jedino po čemu poznajemo De Randamie činjenica je da se nije željela boriti protiv Cris Cyborg Santos.

Kao što smo Nunes smjestili u rubriku bezgrešnog božanstva koje hoda zemljom jer je jaka i smirena udaračica u distanci, i GDR smo smjestili u rubriku Bijedna kukavica i ništa više jer je jednom izbjegavala protivnicu. Stvari su, kao i uvijek, kompleksnije od ovoga, a ogledaju se u tome što jedna stvar ne isključuje drugu. GDR se može i bojati Cyborg Santos i imati strašan zadnji direkt i footwork koji ga podržava. Kvalitete i mane se ne poništavaju matematički.

Činjenica da Nunes nije savršena udaračica i da je morala svoju titulu obraniti kontrolom u parteru umjesto uobičajenim razbijanjem ne znači ni da je ona odjednom ‘razotkrivena’ ili što god svijet nakon borbe govorio. Znači samo da rijetko kada uopće pokušavamo biti objektivni pod izgovorom da je nemoguće biti objektivan. Nunes je odradila sjajnu borbu i njezina odluka da napusti svoj ‘žanr’ koji su joj fanovi dodijelili govori više o njezinom mentalitetu borkinje nego 10 nokauta. Pobijediti protivnika uvijek je lakši zadatak nego kontrolirati sebe. Pobijediti lako znači da su stvari išle onako kako ste očekivali; pobijediti kad stvari pođu krivo podrazumijeva suzdržati samog sebe i natjerati se na nešto što ne želite.

Ovo je strašno važna pobjeda za ostavštinu Amande Nunes. Oni koji su zviždali i negodovali su idioti. Oni koji su razočarani što Nunes nije jednostavno ubila tu kukavicu moraju više razmišljati o sportu koji gledaju. Osobno ne vidim ništa loše u tome da Amanda Nunes proglasi svoju karijeru gotovom s obzirom na to da su joj jedine opcije Aspen Ladd ili Valentina Ševčenko po treći put.

2. Pobjeda Alexandera Volkanovskog nad Maxom Hollowayem nije iznenađenje

City Kickboxing Gym ima dvojicu UFC prvaka u 2019. Ponovit ću još jednom: klub iz Aucklanda na Novom Zelandu koji se zove CITY KICKBOXING ima dva muška UFC prvaka od mogućih osam. Mislim da bi ekvivalent toga bio da KK Lopte iz Čađavice bude europski prvak u košarci. Ako vam je ovo promaklo — sad znate.

Holloway je jedan od najcjelovitijih MMA boraca današnjice. Volkanovski je u ovom trenutku ipak malo bolji od toga.

Zadrti fanovi sporta nekako su sumnjali da je to tako, ali kao da se nismo usudili izreći da je netko bolji od Hollowaya. No, ima tu još nešto. Razlika između njih nije u tehničkoj kvaliteti, razlika je u inteligentnoj upotrebi tih tehnika. Drugim riječima, ne radi se ovdje o uobičajenoj smjeni generacija, kad jedan stil koji se neko vrijeme čini svemogućim i nepobjedivim bude prevladan, nego o tome da netko kao da ima dublji uvid u ono što se u oktagonu događa.

Alexander Volkanovski nije samo ušao u meč s vrhunski pripremljenom taktikom i arsenalom da je sprovede, nego se na trenutke činio kao netko kome se sve odvija dovoljno sporo da stigne donositi kompleksne odluke na licu mjesta. CSI Auckland. Možda je teško povezati kockastog featherweighta s nečim sofisticiranim, ali ono što je izveo u nedjelju ujutro bilo je na razini nindže. Volkanovski nije graciozan, ali fokusiranost na protivnikove slabe reakcije i sitne promjene u tijeku borbe je visokosofisticirana.

Alexander The Great je sam po sebi borac kontradikcije. Na trenutke je užasno škrt i sirov, nezainteresiran za ljepotu borbe (za razliku od svog kolege Israela Adesanye), ali kad pogledate koliko je različitih nožnih udaraca iskoristio da uspori ulaske i izlaske dugačkog Hollowaya doista možete biti samo impresionirani. Raznovrsnost u samim low kickovima je zapanjujuća. Ne bori se kao umjentik koliko kao zanatlija čije je znanje stoljećima staro i tajno.

Holloway je izgubio dvije runde prije što nego je shvatio koliko tromim postaje i da ono što radi Volkanovski nije pripremna taktika za klinč ili rušenje — to je cijela taktika. Volkanovski je znao da je Holloway zaljubljen u svoje šake i znao je da ga ne mora mamiti u svoju distancu; njegov je zadatak bio učiniti da u njoj ostane dovoljno dugo i da razmjena bude po njegovim pravilima — snažna, jednostava, precizna.

Imam neki osjećaj da bi Hollowayu bilo pametno preskočiti uzvratni meč i ostvariti neku pobjedu prije toga. Ono što će većina reći je da je Max zreo za prelazak u lightweight, ali gledajući rang ljestvicu te divizije čovjeku dođe malo slabo od toliko čudovišta. Osobno — ne vjerujem u to da Holloway ima građu za biti snažan udarač u lakoj kategoriji kao što je sada. Iako je parirao Dustinu Poirieru u razmjeni jakih udaraca, nešto u toj borbi djelovalo je kao premlaćivanje. Kao da smo svi u sebi govorili: “dobro se Holloway bori s obzirom na to da…”

Nešto u ove tri točkice mi govori da bi mu bilo dobro ostati u featherweightu.

Ako uzvratni meč Hollowaya i Volkanovskog nije opcija, to znači da je opcija samo jedna: Zabit Magomedšaripov. Volim Frankieja Edgara, ali moram biti u dodiru sa stvarnošću: nemojte to učiniti. Moja želja je jednog skorog dana gledati Volkanovskog protiv Coryja Sandhagena, ali to je već u zoni osobnih fetiša koji ne zanimaju korporacije poput UFC-a.

3. Colby Covington je i kukavica i heroj

Sigurno je da svi koji ovo čitate imate snažne osjećaje oko Colbyja Covingtona, ali nemojte upasti u zamku simplificiranja stvarnosti. Ako ga mrzite, bit će vam teško čuti da je fantastičan borac, discipliniran radnik i da je lažni self koji je izgradio obrana od onoga što ne želi biti. Ako ga pak volite, bit će vam teško priznati da iza svega što radi ne stoji nezaustavljiva muška moć predatora nego strah od neuspjeha i određeno nezadovoljstvo sobom.

Colby Covington je sve te stvari odjednom, isto kao što je svatko od nas sastavljen od stotina ili tisuća kvaliteta koje su često oprečne jedna drugoj. Završetak borbe govori u prilog onome što govorim. Covington je u stanju boriti se s polomljenom čeljusti nekoliko bijesnih rundi, kroz paklenu bol i zanemarivanje posljedica u korist pokušaja da dohvati borilačku besmrtnost i odmah nakon toga ne biti u stanju pogledati svijet u oči i reći: “izgubio sam”. Bit će zvijer koja nema vremena krvariti i dječak koji bježi od pogleda kad stvari ne budu po njegovom.

No, postoji jedna kontroverznija ideja o meču večeri o kojoj se neće puno pričati jer je borba bila tako prokleto fantastična, a to je da:

4. Covington i Usman nisu vodili borbu koju su trebali

Poslušajte me; nitko od nas nije više zaslužio krkansko šaketanje dvojice hrvača nakon toliko borbi za welterweight titulu koje su bile tehničko raščlanjivanje. Napokon rat, napokon borba u kojoj će uživati i casualsi i fanovi. Napokon dobra priča. Ali malo me smeta što se borba odigrala na terenu njihovih slabosti, a ne snaga.

Događa se često da se dvojica boraca koja su vrhunski hrvači ili grappleri odluče naprosto potući u kickboks meču jer se podrazumijeva da je u onome što znaju najbolje hipotetski neriješeno — ali, jebemu! Toliko sam želio vidjeti kako će funkcionirati Covingtonov crash in udarcima u klinč, dva underhooka na ogradi, može li iz underhooka izvesti takozvani go behind, kako će izgledati borba za wrist control, Usmanov riskantni ulazak u rušenja s glavom prema van i može li izvesti high crotch slam. Nisam nesretan što sam potvrdio da je Henri Hooft bog taktika kickovima, ali želio sam vidjeti baš taj meč — covingtonskog Covingtona i usmanovskog Usmana.

Ali bilo je prelijepo.

Usmanovi desni direkti protiv Covingtonova lijevog overhanda su bili posebno uzbudljivi. Razmjena jabova je također bila neočekivano česta — Colbyjev brzi trzaj iz kuka i Usmanov ponešto robotski tvrdi prednji direkt. Iznenadio me uspjeh Colbyjeva aperkata, ali i činjenica da Usman još uvijek spušta ruke nakon kombinacija, katkad i između udaraca. Colbyjevi krošei su mu donijeli bodove i osvojene runde, ali je zbog njih pretrpio i dosta povreda i na koncu dvaput pao u nokdaun. Kratki pravocrtni udarci jedini su lijek širokim krošeima s poludistance ili pune distance, a Usmanov zadnji direkt većinu je vremena bio kratak i točan.

Vjerujem da će se u tjednima koji su pred nama analizirati utjecaj Usmanovih udaraca u tijelo na Colbyjev blagi pad u drugoj polovici meča ili njegova ponešto čudna obrana s rukom disciplinirano zaljepljenom za obraz, ali bez otklona glavom osim kad shifta u kombinacije, ali ne bih volio da ideja o pljački Covingtona uzme maha. Suci su u trenutku prekida borbu smatrali izjednačenom, a Covington se nakon dva pada u nokdaun nije mogao nadati ničem boljem od 8-10 u petoj rundi. Borio se časno, izgubio pošteno, a poraz je podnio kao derište. Kad to ovako napišem čini se da je doista sve ispalo kako treba.

Kad se digitalna prašina snebivanja ovim i onim s obje strane slegne, vjerujem da su svi ipak na dobitku. Usman je dokazao da neće biti novi Tyron Woodley, Covington da barem u kavezu zaslužuje poštovanje, a divizija može birati između natjecateljskih ili showbiz izazivača. Dakle, Leona Edwardsa ili Jorgea Masvidala. Ne znam želim li manje vidjeti kako Masvidal pogoršava moždane lezije Nicka Diaza ili gubi svih pet rundi od Usmana.

Neka bude što bude, godina je završila velikim sajmom pojasova u odličnoj noći borbi. Ostaje samo pustiti da se stvari raspetljaju svojim putem — ili, legendarnim riječima Maxa Hollowaya: “At the end of the day — it is what it is.”

Za one koji žele znati više, pogledajte izdanje Punchlines podcasta posvećeno UFC-u 245.