U tjedan i pol dana od prošle Punchlines kolumne otkrili smo da je svijet još gore mjesto za život nego što smo osjećali, a MMA je arobatskim manevrima pronašao načina ostati medijski zanimljiv u novom nenormalnom i učiniti da osjećamo nelagodu oko svoje kulture. Objasniti strancu kontekst svih isprepletenih narativa tipičnih za ovaj sport jednako je i nemoguće i nepotrebno kao objasniti strancu logiku i mehaniku ratovanja i sklapanja paktova na Balkanu. Istovremeno smo malo postiđeni, ali ponosni što smo konačno tobože važni nekome izvana i komično nesvjesni da nikoga nije uistinu briga. Oni koji pitaju žele da im date vic, anegdotu za prepričavanje ili domišljat novinarski naslov, a ne istinu.
No, možda je u ovom slučaju tako i bolje. U suprotnom bismo morali ulaziti u cijeli narativni ciklus u kojem crni prvak lakoteške kategorije u borbama u kavezu pomaže (ovisno o tome koga pitate) lokalnoj zajednici tako što ide okolo i intervenira jedan-na-jedan u neredima, dok u vrijeme mira ugrožava lokalnu zajednicu tako što vozi pijan, a drogiran puca ispred striptiz klubova.
Ova etička gimnastička špaga postaje impresivna tek kada, od svih ljudi, upravo Jon Jones u slučaju nedavno propalih pregovora za meč s Francisom Ngannouom postane legitimna kondenzirana metafora izrabljivačkog UFC-ova sustava takozvanih “neovisnih izvođača”. Ako je dilema po definiciji izbor između dvaju nepoželjnih ishoda, teško da postoji bolji primjer moralne dileme od biranja između Dane Whitea i Jona Jonesa.
Nesrećom, uvijek možemo biti sigurni da će Tito Ortiz satrti svaku moralnu ambivalenciju MMA struktura frfljanjem slaboumne teorije zavjere kroz svoje porno zube. Nisam mogao dočekati da netko iz NFL-a kaže nešto bezosjećajno, opasno i glupo i da se moj omiljeni sport skine s programa, televizijskog i dnevnopolitičkog. Ako pak u vama ostane neke neobjašnjive želje za sportom općenito, eto Conora McGregora s tradicionalnim proljetnim tvitom o odlasku u mirovinu, trećim odlaskom u mirovinu u četiri godine. Stavio je i sliku s mamom u tvit, baš slatko. Sigurno je dobar čovjek.
MMA sa svom svojom bizarnom i kontradiktornom paradigmom (puno boraca etničkih i rasnih manjina, ali jednako toliko ksenofoba i rasista; potpora ženskog sporta kao jednako vrijednog, ali simultana seksistička mržnja prema sportašicama kao ne-ženama; sustav vrijednosti orijentiran isključivo na rad i rezultate, ali malograđanska homofobija…) više ne možemo nazvati simptomom problema u neoliberalnom društvu. Ono počiva na toliko moralno izopačenim postavkama da uobičajeni mehanizam sociopolitičke refleksije pri kojem marginalne pojave poput MMA-a zrcale dublje, skrivene probleme centra sistema ne vrijedi.
Situacija je danas, nažalost, obrnuta; došli smo do točke u kojoj ovakve marginalne pojave i u svojim najmračnijim trenucima prikazuju srazmjerno mlaku i razvodnjenu sliku moralne korupcije i neodrživog paradoksa samog izvora. Ono što se događa, primjerice, u američkom Senatu ili na Wall Streetu užas je koji više ne potrebuje maskiranje u građanske vrijednosti.
O’Malley u posljednja dva meča nije samo nevjerojatno atletski sposoban, već posjeduje i razinu čitanja namjera protivnika koje prije nije bil
Da sve kažem na jedan šaljiviji način — danas se ne može kao 1996. dogoditi da iz Senata dođu optužbe kako je MMA “human cockfighting” kad je i sam predsjednik države human cock. Kontrolirano nasilje u kavezu konačno korespondira nekontroliranom nasilju najviših ekonomsko-političkih instanci.
Usred društvenog kaosa koji bi mogao imati i vidljive posljedice u poslovnom modelu MMA asocijacija (ne propustite uvidjeti činjenicu da se iznenada na taj poslovni model žale borci koji su do jučer bili igrači kompanije, poput Jonesa i Jorgea Masvidala), medijskog izrugivanja s UFC-ovim predsjednikom i ponešto zaboravljenog straha od pandemije, dogodila se 250. UFC-ova priredba.
I po prvi put otkad postoji pandemijski UFC, sve je izgledalo čudno. Možda je dio razloga za robotsku, suhoparnu atmosferu oposumsko play dead ignoriranje svega što se događa u društvu kojeg su UFC i njegovi borci dio (samo je Aljo Sterling u svom intervjuu u oktagonu spomenuo “situaciju”), a dio u tome što je bilo nekoliko fantastičnih završetaka mečeva u sumornoj tišini koju su narušavali samo Daniel Cormier, Jon Anik i Joe Rogan pred komentatorskim mikrofonima.
Ako ništa drugo, ovaj je trojac imao razloga biti glasan pretprošle noći.
Prva stvar koja mi je pala na pamet kad sam vidio Seana O’Malleyja u oktagonu nasuprot Eddieja Winelanda bili su stihovi britanskog benda Idles: “Even your haircut’s violent, You look like you’re from Love Island, Never fight a man with a perm”. Ideja da je O’Malleyjeva suspenzija u trenutku kad se spremalo njegovo lansiranje među UFC-ove potrošne zvijezde bila najbolje što mu se dogodilo ima sve više smisla. Odgoda statusa celebrityja za koju nije bio spreman donijela mu je vrijeme da dotjera tehničke nedostatke (često je znao izgledati kao netko tko preskače dosadne osnove zbog zaljubljenosti u kitnjaste kombinacije) i malo uraste u svoj fizički okvir. Istovremeno je vraćen na kraj divizijskog reda, pa se u povratku suočava s borcima koje može spektakularno pobijediti i time isti taj red preskakati na putu do izazivača.
O’Malley u posljednja dva meča nije samo nevjerojatno atletski sposoban, već posjeduje i razinu čitanja namjera protivnika koje prije nije bilo. Protiv Winelanda je svjesno ulazio u distancu njegovih powershotova jer je jednostavno brži od njih.
Pogledajte samo kako O’Malley stiže uputiti jako blizak middle kick i ponovo formirati svoj gard prije nego što Wineland uspije kontrirati. Feintove koristi ekonomično i učinkovito, a ima i mcgregorovsku preciznost i tajming u jačoj ruci. Kombinacije koje koristi, iako izgledaju improvizirano, najčešće su sekvence koje se nekoliko puta tijekom borbe ponove. Slično je bilo i s feintom desnog aperkata u desni cross kojim je ugasio Winelanda. Iskreno, fasciniran sam O’Malleyem još od prve borbe u Dana White Tuesday Night Contender Series, a danas se čini kako imam objektivnog razloga tvrditi da može biti šampionom jedne od najuzbudljivijih UFC-ovih divizija.
Imajte na umu da sam isto rekao i za Coryja Sandhagena i bio u krivu. Ne mislim da ne može biti šampion sad kad je izgubio od Sterlinga, ali postoje, u najmanju ruku aspekti psihičke pripreme na kojima Sandhagen može poraditi.
Malo se toga može reći o borbi koju je Sandhagen izgubio prije nego što se snašao i zato što se nije snašao. Sterling ga je agresivnim lateralnim kretanjem stjerao u kut unutar prvih nekoliko sekundi i Sandhagen je izgledao zatečeno. Kickovi iznad pojasa s leđima okrenutim kavezu sigurno nisu bili dobra ideja protiv Sterlinga i ovaj je ubrzo zauzeo poziciju ruksaka na Sandhagenovim leđima. Kad je body triangle bio zaključan, šanse da će se neoznojen uspjeti okrenuti u puni gard svježem Sterlingu bile su nikakve. Rear naked choke u 90 sekundi u meču za, nadam se, izazivača bantam titule nešto je što doista nisam očekivao.
Nisam očekivao ni da će Cody Garbrandt, slično O’Malleyu, nakon tri poraza nokautom, u jednom potezu vjerojatno osigurati povratak u vrh divizije. No, nije se radilo o samo jednom potezu, zar ne? Garbrandtov problem uvijek je bio psihičke prirode. Borac koji je pobijedio Dominicka Cruza brzinom i tehnikom upregnutom u rigidnu taktiku u teoriji može pobijediti bilo koga u diviziji. Za to je potrebno imati: a) ispravnu taktiku protiv svakog protivnika i b) implementirati je bez odstupanja. Garbrandt je svoje poraze ostvario uglavnom padajući na drugom uvjetu.
U meču protiv Raphaela Assuncaa, tipom borca koji je u stanju dosadnom borbom dvostruko poraziti protivnika (od njega gubite jer ste natjecateljski poraženi i jer ste poraženi u dosadnoj borbi s kojom vas se poistovjećuje), Garbrandt je nadoknadio svoja prethodna žrtvovanja taktika u vatri šaketanja. Kao loš đak koji se pokušava iskupiti za brzopletost, odjednom je postao strpljivi štreber. Ovo se vidjelo prije svega u stotinama feintova koje je koristio protiv borca koji i sam koristi frustraciju kao oružje. Assuncao se činio trom, spor, kao da se magčno debljao kako je meč odmicao.
Zaključiti da je Garbrandt borac koji samo treba ostati na duljoj distanci bilo bi, po mom mišljenju, ipak krivo. On zapravo briljira u poludistanci i bliskoj distanci, ali samo pod uvjetom da u tu situaciju nije došao potući se. Neki od njegovih najsvjetlijih trenutaka, u koje možemo ubrojiti i nokaut Assuncaa, došli su upravo iz situacija u kojima je Garbrandt protivniku ispred nosa, ali staložen i čistog pogleda. Pogledajte samo završetak ove borbe: znajući da je u rundi ostalo samo nekoliko sekundi do kraja, Garbrandt je ostao stajati ispred Assuncaa, čitao njegove jednostavne napade i iz jednog otklona izišao s ogromnim krošeom. Assuncao je izgledao toliko mrtav da ću se suzdržati od uobičajenih šala o unesrećenom kad su ovakvi nokauti u pitanju.
Pravo je pitanje — hoće li Garbrandt imati staloženost koja mu je neophodna u borbama i kad dođe do nekoga tko je skloniji provokacijama, kao što je recimo Petr Yan, i što kad naiđe na nekoga tko je podjednako brz kao O’Malley? Iskreno, ne vjerujem ni u jedno ni u drugo, ali nisam nesretan što ponovo vidimo bolju Codyjevu stranu.
Kad sam kod mrtvih — nepunih mjesec dana nakon kontroverzne odluke Anthonyja Smitha, njegova kuta i suca Jasona Herzoga da ne prekinu borbu u kojoj je Smith doslovno skupljao zube po kavezu, Amanda Nunes je nemilosrdno mlatila i gušila Feliciju Spencer punih 25 minuta u meču čija predvidljivost govori sve što trebate znati o problemima ženskog MMA-a trenutno.
Iako je tehnički prvi ženski MMA meč održan svega par godina nakon muškog (Becky Levi i Betty Fagan borile su se u ožujku 1997.), borkinje su u mainstream ušle tek u Strikeforceu 2009. i UFC-u 2012., gotovo dva desetljeća nakon prve UFC-ove priredbe. Talenata je malo, još manje ih dolazi iz fulkontaktnih udaračkih sportova, karijerni vijek je kod velikog broja borkinja kraći zbog rađanja, a prilike za dobru zaradu su još rjeđe od ionako rijetkih koje imaju muški kolege.
Američki sveučilišni sportski programi (američki nogomet, košarka i za MMA beskrajno značajan hrvački program) koji, mogu reći čak i tradicionalno služe kao čistilište za velike sportove, ne funkcioniraju na taj način za ženski MMA. Prvi sveučilišni ženski hrvački tim osnovan je u godini kad je održan UFC 1. Talentirane sportašice uglavnom dolaze iz brazilskog jiu jitsua koji je, barem u tom smislu i načelno govoreći, ipak otvoreniji ili pristupačniji od boksa i kickboksa.
Zbog svega ovoga problem nije čak ni tako jednostavan da možemo ustvrditi kako je ženski MMA prirodno desetak godina iza muškog jer je toliko i mlađi; radi se o tome da se unutar samih ženskih divizija diskrepancija u vještini može mjeriti u desetljećima.
Spencer tako ne izgleda samo malo tehnički/taktički i fizički slabije od Nunes; izgleda kao borkinja iz druge ere kojoj moderna znanja nisu dostupna. Od načina kretanja i osjećaja ugodnosti u fizičkom konfliktu do eksplozivnosti i brzine — sve je na strani Nunes. Ne postoji učinkovitiji ubojica užitka u gledanju sportskog natjecanja od nelagode koju stvara opći dojam da kod jedne natjecateljice možda postoji i nesvjesna pošteda protivnice. Jedine dvije priče koje mogu izaći iz ovog meča su to da je krajnje vrijeme da politika if she dies, she dies odjebe iz borilačkih sportova i nerješivi zadatak pronalaska nove protivnice Amandi Nunes. Sve upućuje na to da ono što ima najviše smisla i dalje nema nikakvog smisla — treća borba protiv Valentine Ševčenko, iako je Nunes dobila prva dva meča?
Večer je završila urnebesnom presicom, osobito ako ste ljubitelj torture porna i nalazite perverzni užitak u gledanju snishodljivih novinara (svim drugima je direktni pristup Whiteu zabranjen) kako pokušavaju formulirati nemoguća pitanja koja će održati iluziju da imaju nekakav osobni integritet, a koja istovremeno neće naljutiti apsolutno nikoga u kompaniji. Ono što ostaje su izjavne rečenice lišene ikakvog sadržaja od kojih White, koji zna biti uzbudljiv govornik, mora prvo učiniti pitanje pa na njega i odgovoriti.
Nadam se da ste spremili gifove O’Malleyeva i Garbandtova nokauta jer nas čeka nekoliko UFC-ovih priredbi toliko loših da se čine kao novi val napada kozmičke sile koja je 2020. odlučila da je sad zaista dosta i ljudi i ovog planeta.
