Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

UFC 251: Beskrajna noć

Neugodni razgovor o suđenju i propuštenim prilikama

UFC-ov Fight Island u Abu Dhabiju ipak je opravdao svoje ime. Ne ovaj dio o otoku, dakako — UFC je kompanija koja vrijednost svog brenda vidi u uništavanja uistinu kul ideja i promoviranju glupih i zastarjelih; od načina izlazaka boraca u oktagon i sivih uniformi do koncepta djevojaka ringa iz 19. stoljeća pa je tako “otok” zapravo plaža udaljena pola sata od aerodroma. A ni plaža se ne vidi jer su naftni novci udrobljeni u konstrukciju dvorane koja izgleda isto kao sintetički ćumezi u Las Vegasu u kojima penzioneri gube penzije, a pijane vjenčava debeli Elvis.

Nevjerojatno je da sadržaj nove UFC igrice izgleda više kul od ičega što su smislili ove godine unutar svojih out of the box naprezanja. Jedini mogući odgovor je da nitko iz kompanije nije sudjelovao u stvaranju igrice. No, na Fight Islandu se barem borilo. I to tri sata, sedam minuta i 27 sekundi čiste borbe u kavezu. Ovo je bila najduža UFC-ova priredba u povijesti.

Oprostit ćete mi ako nisam najbolje raspoložen.

Moj današnji poklon vama je poštediti vas nekoliko borbi s undercarda, jer bih morao spominjati genitalije do razine degutantnosti. Jer što je zajedničko Marcinu Tyburi i niskim udarcima osim što ih je te noći bilo previše: u kurcu su. Ne volim biti ovako odvratan prema ljudima, Marcin je sigurno dobar tip, ali teška divizija će me razvesti od ljubavi prema sportu. Izdvojit ću pobjedu zvijezde Rizina Jiříja Prochazke nad Volkanom Oezdemirom u svom UFC debiju. Prilično genijalno izvedeno s njegove strane, kupio je ponekog fana izvodeći gifove i memeove u realnom vremenu, kroz takav način borbe nije otkrio svoje prave nedostatke, a nokautirao je Oezdemira za bonus na honorar.

Jorgeov sam veliki ljubitelj, ali bilo je očigledno da nije došao osvojiti pojas, nego tek zadržati onaj koji već ima

U večeri u kojoj su se stvari odvijale uglavnom očekivanom, ali uvijek manje uzbudljivom putanjom, Paige VanZant je glatko izgubila od Amande Ribas u prvoj rundi. VanZant je jedan od mnogo primjera da kompanija izdvoji ljude koji imaju neki potencijal nevezan za sposobnosti u kavezu, svede tu osobu u oglašavanju na jednodimenzionalnu figuru (ljepoticu, bildera, šaljivdžiju, etc.), bace je preko reda među konkurenciju za koju nije spremna i potom iskoriste mržnju publike koju su sami proizveli da je se riješe.

Nije nemoguće da se Rose Namajunas ošišala na ćelavo kad je shvatila kamo ide njezina plavokosa karijera.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Borbe Jessice Andrade imaju vrstu uzbuđenja sličnu borbama Francisa Ngannoua ili Deontaya Wildera; vrlo vjerojatno su tehnički lošiji od svih protivnika, ali zbog toga što sirovom snagom mogu nadoknaditi razliku ili je poništiti, održava se suspense i kad uvjerljivo gube. Andrade nije, naravno, tako jaka udaračica, ali njezina sila pronalazi načina da vas isključi iz matrice čak i kada vas ne može pogoditi. Zapravo, kad vas ne može pogoditi, podigne vas i baci na tjeme.

Rose je ovoga puta izborila točno onoliko bolji meč od prvog da dobije Andrade na tri runde. Koncentracija i kondicija koje su potrebne da održava svoj stick and move stil, da balansira između pritiska koji pak ne smije završiti u bliskoj distanci Andrade, održiv je, izgleda, točno rundu i pol ili dvije. Volumen koji Namajunas gomila protiv Andrade ne pretvara se u štetu — borba je izgledala kao da mora odbiti napade divljeg psa tankim drvenim štapom koji se polako lomi i skraćuje. Jako sam sretan zbog Rose, jedne od tehnički najboljih borkinja i, čini se, jako drage osobe, ali sam baš zbog toga sretan i da se riješila Andrade u meču koji nije za titulu. Čini mi se da bismo u dodatne dvije runde došli do istog rezultata kao prošli put.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Dvije runde manje odgovarale bi Joseu Aldu, koji je još jednom pokazao kako nije za penziju na način da ste poželjeli da ode u penziju. Nakon prve runde koju je izgubio u posljednjim sekundama, u kojima je Petr Yan obično najopasniji, Aldo je ušao u svoj muay thai modus i nekako totalno zakočio Yana. Prebacio je težinu na zadnju nogu i oslobodio prednju za hvatanje low kickova i upućivanje svojih nožnih udaraca.

Ovo je dovelo do (1) tromijeg kretanja i uopće tempa kod obojice što Aldu odgovara, jer se lako umara i ne voli biti pritisnut i (2) jako bliske distance u kojoj se mijenja udarac za udarac. Ovo je bio period u kojem je Yan stajao u kontragardu zbog kojeg je patio ofenzivni kapacitet. U trećoj rundi je Aldo izgledao komotno u tranzicijama između boksanja (traženje udarca u jetru, eskivaže, zadnji direkti u tijelo) i muay thaija, ali ovakva ga je borba samo još ranije dovela do umora, jedinog većeg neprijatelja Josea Alda od Conora McGregora. Yanov kontragard je proradio u četvrtoj rundi i nekako je odmah postalo jasno da je ovo samo još jedna tipična borba Petra Yana, samo vremenski rastegnuta na više rundi.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Yan je jedan od rijetko dobrih “čitača” protivnika u MMA-u i većina njegovih tehnika, osobito tijekom početka meča, ima za cilj razumijevanje protivnikove tehnike. Aldo je tako na početku četvrte runde bio i raskrinkan i umoran. Umjesto rušenja, dogodio se samostalni pad i Yan je, uz blagoslov suca udario Alda između 10 i milijun i sedamsto tisuća puta u glavu prije nego što je borba prekinuta.

Ideja o Petru Yanu kao vođi nove generacije bantam divizije sada djeluje nekako gotovo prirodno.

Kad smo kod udaraca u glavu, odmah ću reći da sam borbu Maxa Hollowayja i Alexandera Volkanovskog ocijenio u korist ovog prvog: 10:9, 10:9, 10:9, 9:10, 9:10. Znači li to da podržavam priču o krađi Hollowayja, instant-hitu društvenih mreža kojoj su se priključili i poneki analitičari (Luke Thomas)? Uopće ne. Vjerujem da ćemo se složiti kako je Holloway dobio prve dvije, a Volkanovski zadnje dvije runde. Pitanje pobjednika mora biti pitanje treće runde. Već činjenica da moramo razgovarati o tome, govori o tome da ne može biti riječ o očiglednoj pljački.

Ideja koju je izrekao Thomas, inače pametno osjetljiv na binarne poglede na stvari — da Holloway zaslužuje pobjedu jer je svoje runde dobio uvjerljivije nego Volkanovski — nema smisla. Za uvjerljive runde postoji ocjena, 10:8, ali ne vidim da je itko argumentirao ijednu od prvih kao dovoljno uvjerljive za tu ocjenu. Raditi razlike između “vrsta” rundi dobivenih s 10:9 je apsurd. Problem sudaca ovdje se više manifestira upravo u sudačkoj kartici koja je pobjedu dodijelila Hollowayju, ali na način da mu je pripisano osvajanje pete runde.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Sama se borba, osim problema sudačkih kriterija, isplati pogledati nekoliko puta. Holloway je, unatoč pričama o treninzima preko Zooma i slično, ipak napravio velike promjene u odnosu na prvi meč: riješio je problem low kickova tako što je suzio svoj gard, pametnije je postavio i održavao distancu, uključio je desni aperkat i koljeno kao presretače ulaska Volkanovskog. Iako je pogađao nožnim udarcima, Volkanovski je bio kažnjen za svaki ulazak, ili direktom, ili aperkatom, ili vraćenim low kickom.

Volkanovski je u kretanju prema naprijed uglavnom bio kratak, osobito s krošeima. Razlog tomu nije samo u izboru udaraca, već i u tome što je Holloway pritiskao manje nego inače, Volkanovski je morao ići prema naprijed bez da može računati da će i Holloway doći na pola puta. Bizaran je ovo bio okret uobičajene dinamike Hollowayeve borbe, pri kojem je prvi put u tko zna koliko godina izgubio zadnje runde. Volkanovski je napravio neke korekcije, najviše u načinu dohvata Hollowayja, pa je čak i prednjim direktom uspio činiti štetu.

Bilo bi mi žao da ne dođe do trećeg meča ovog dvojca dok se kompleksna situacija s izazivačima (Magomedšaripov, Rodriguez, Zombie, Kattar…) ne raščisti. Mislim da bi bilo fer i prema Maxu i prema fanovima — ovo su borbe koje definiraju MMA analitiku za vremena koja dolaze.

Rijetko kad smo u prilici reći da se nešto dogodilo točno onako kako smo zamišljali. Životna uzbuđenja proizvode se u stroju sudbine ili uvjeta koji su izvan naše moći poimanja. Nastavljamo živjeti jer smo u nekoj vrsti filma s konstantnim neočekivanim obratima u zapletu; očekivanje da će stvari i situacije uskoro garantirano biti veoma drugačije znak je psihičkog zdravlja, a preslikavanje trenutnih uvjeta na vremensku crtu do beskonačnosti simptom. Pri tome uvijek očekujemo da će situacija postati (još) bolja, što nije uvijek slučaj. Sadašnjost se tako uvijek retroaktivno oboji kao dobra ili loša u odnosu na ono što nas (je do)čeka(lo). Svi vi kojima 2019. godina nije bila bogznakako uspješna, znate o čemu govorim — 2020. je odjednom postala fantastična.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Borba Jorgea Masvidala i Kamarua Usmana doista ne govori u prilog ovom pravilu — nekad ste normalni baš ako očekujete da će se dogoditi ono što malim mozgom pomislite na prvu. Mogu biti i konkretniji: ako se uzdate da je put do pobjede jednog borca obrana od rušenja govorimo o logičkoj pogrešci. Put do pobjede ne može biti defenzivna taktika, ona može biti samo preduvjet. U Masvidalovu slučaju nitko nije imao točnu zamisao što on može učiniti nakon što obrani rušenje. Radi se i o krivoj interpretaciji Kamarua kao Habiba welter divizije. Krajnji Usmanov cilj nije rušenje nego proces rušenja. Borci su pobijeđeni tjeranjem na konstantno ustajanje iz nepovoljne pozicije u poziciju koja je protiv Usmana još nepovoljnija — iz partera u klinč na kavezu.

Pogledajmo set alata s kojima je Masvidal ušao u borbu: fantastičan prednji direkt, nožni udarci (low kickovi i middle kickovi, često po otvorenoj strani), wall walk (podsjetite se tehnike iz kolumne o Dustinu Poirieru i Nurmagomedovu), giljotina, front choke i D’Arce choke, laktovi u klinču.

Krenimo redom. Prednji je direkt protiv hrvača sa zaletom u rušenje kakav ima Usman gotovo zanemarivo oružje, sam level change u rušenje čini direkt neupotrebljivim u odnosu na, recimo, zadnji aperkat. Nožni udarci su upotrebljivi uz briljantan i bezgrešan tajming, u suprotnom dajete hrvaču nogu za rušenje. Gušenja s leđa, iz polugarda ili mounta možemo zaboraviti bez dodatnog pojašnjenja. Problem oslanjanja na laktove u klinču protiv Usmana je u tome što, da je moguće proizvesti prostor između sebe i njega, imali bi ste i druge opcije za napad/bijeg. I na koncu, ono najbitnije: pomoću wall walka ne popravljate svoju situaciju protiv Usmana, ona je sastavni dio kazne, sizifovski posao koji je prokletstvo po sebi.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

S druge strane, ako tome dodamo još i činjenicu da je tradicionalno (dakle, prije ovog karijernog uskrsnuća uličnog Isusa koji je svima izbrisao i sjećanje) najveći Masvidalov problem to što je teško razlučiti prilagođava li se on protivniku ili naprosto igra po njegovim pravilima, rezultat je točno onakav kakav smo mogli očekivati.

Ovdje dolazimo do jedinog uistinu bitnog narativa u ovom meču, problema prihvaćanja borbe šest dana prije nje.

Ono što imam za reći na ovu temu je suprotno svemu što su Masvidalovi fanovi zaključili. On nije prihvatio borbu zbog svog uličnog bilo-tko-bilo-gdje mota; prihvatio ju je znajući da će mu izgledan poraz u ovim uvjetima najmanje oštetiti brend. Usman nije nepobjediv i nije nezamislivo da ga Masvidal može pobijediti u nekom od bezbroj paralelnih tijekova povijesti, ali njih je jako malo i ondje je vjerojatno i Japan pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Masvidalova pobjeda morala bi uključivati Usmanovu pogrešku u taktici, a ne puni Masvidalov fajterski kamp. Kao i u slučaju Yoela Romera protiv Israela Adesanye, vjerujem da je Masvidalov pokušaj da se prevrtanjem očima i blejanjem sakrije očita činjenica da u svom šampionskom meču ne čini ništa da bi pobijedio otužan i da može zavarati samo najveće slijepce među fanovima.

Jorgeov sam veliki ljubitelj, ali bilo je očigledno da nije došao osvojiti pojas, nego tek zadržati onaj koji već ima. Ne znam koliko mu je to uspjelo, ali tko god je spreman razmišljati svojom glavom, uvidjet će da pojas Baddest Mother Fucker ne može uključivati pregovaranje o uvjetima vlastitog poraza tijekom borbe. Sve što je učinio u oktagonu (čak i u tehničkom kontekstu, poput divljih swingova desnom) izgledalo je kao da svoju svrhu ima u očuvanju BMF ugleda. Prvi problem je to što riječi motherfucker i ugled po pravilu ne bi trebale ići skupa. Drugi je možda više fanovski; od boraca koji popularnost grade na ulično-herojskom kredibilitetu ne očekujete da im je ovo samo posao. Ili preživljavaš kao plaćenik na svaki način, ili te iznesu na štitu.

U sport se zaljubljujemo, ipak najviše zbog ovih drugih.