Ovakav naslov bih u svakoj drugoj prilici upotrijebio u nekakvom ciničnom tonu, ali danas se čini nekako primjerenim. Kad sintagma s tolikom dozom patosa izgubi svoj cinični potencijal i izvještačenost pa postane neka vrsta ekspresije, jasno je da smo u prisustvu nečega neobičnog. MMA je kao pop kulturni ili životni fenomen sam po sebi takav — opna unutar koje obitavaju suprotstavljene sile koje pojavu uvijek drže u stanju trajne napetosti, mogućnosti pucanja i raspada i istovremeno ga tjeraju da postoji i napreduje. S jedne je strane MMA užasno materijalan i fizički, s druge nesvediv na mehaniku. Grubost koja u trenucima najjače grubosti prelazi granicu ka umjetnosti i samoizražavanju.
Ipak, zanima me, s osobne strane, imaju li kolege iz portugalskih govornih područja ovaj problem opravdavanja ovakvog naslova za nadimak Deivesona Alcântara Figueireda koji je upravo Deus Da Guerra. Nekako zvuči dosta više kul nego ovo moje. Jebiga.
Sve što se događa ove godine, osim onog što se događa s najvećim efektom na naše živote, čini se nekako prigušenim, nejasnim i udaljenim. Kao da smo godinu proveli u stanju koje je britanski psiholog i liječnik Charles Myers označio kao shell shock. Ili, još točnije i kad smo već kod aluzija na rat, kao da smo se našli u blizini eksplozije čija nas je detonacija učinila privremeno nagluhima i dezorijentiranima. Vidimo i čujemo što se događa, ali kao kroz maglu i zujanje — nismo se u stanju zabaviti ili funkcionirati na bilo koji način osim onog koji se odnosi na glavni, egzistencijalni problem preživljavanja u zdravstvenom i ekonomskom smislu. Razbibriga je napustila čak i nas kojima je razbibriga gledanje razbijenih glava u okviru sportskih manifestacija.
Po tome je UFC 256 bio poseban.
Kao da su svi odlučili na jednu večer biti deus da guerra. Ili, možda točnije, kao da je predsjednik kompanije rekao kako će podijeliti još 60 otkaza do kraja godine
Kao da je probio taj traumatski veo i podsjetio me/nas da još uvijek postoje stvari oko kojih osjećam strast, a o kojima mi ne ovise život i psiho-fizičko zdravlje. Ne želim u sve ovo učitati nepostojeća značenja i kozmičke signale; prečesto zapadamo u pogrešku pridavanja ljudskih karakteristika (neživim) objektima i pojavama na globalnoj razini. Nije slučajno da su najčešći memovi o tekućoj godini usporedbe sa zlikovcima iz popularne kulture. Lakše je nesvjesno scenaristički stvoriti zlikovca nego razmisliti o tome koliko sudjelujemo u sustavu koji je organiziran za raspad pri svakom vanjskom izazovu. Ideja da će odlaskom godine otići i problemi jednako je pogrešna kao i promjena mjesta života ili partnera u nadi da ćemo i mi tamo negdje/s nekim drugim također biti — netko drugi.
No, ono što mogu reći je da sam se (a vjerujem i svi ostali koji su gledali UFC 256) jako dobro zabavio na pred-covid način.
Sve borbe na priredbi bile su ili vrhunske (Oliveira vs. Ferguson, Moreno vs. Figgy) ili završene prekidom (Torres vs. Hughes, Holland vs. Souza, Gane vs. JDS) ili oboje (Swanson vs. Pineda, Fizijev vs. Moicano). Čak su i Mackenzie Dern i Virna Jandiroba odlučile imati tuču umjesto predaha prije Charlesa Do Bronx Oliveire i Tonyja Fergusona. Kao da su svi odlučili na jednu večer biti deus da guerra. Ili, možda točnije, kao da je predsjednik kompanije rekao kako će podijeliti još 60 otkaza do kraja godine.
Rafael Fizijev je jedan od atipičnih boraca iz regije bivšeg Sovjetskog Saveza. I ne mislim pritome samo na činjenicu da nije chain wrestler, nego i na sam stav prema borbi u ringu. Nije da ostatku “stanaca” nedostaje agresije, ali rijetko viđamo kickboksače iz tog dijela svijeta koji borbi pristupaju s podjednakim omjerom želje da se zabave i ubiju.
Fizijev je poput Saenchaija s low kickovima Justina Gaethjea i improvizacijama unutar samih kombinacija kolege s undercarda Cuba Swansona. Pritom ima i dosta njihovih mana; može se poput Saenchaija zaigrati u poraz, previše se uzdati u čvrstoću svoje čeljusti poput Gaethjea i izgubiti borbe pehom/nepažnjom poput Swansona. Već par godina internetom kruže videa o fizijevskom “matrixu”. Ovdje treba pažljivo razdvojiti njegov matrix i Adesanyin ili Lomačenkov matrix. Ova dvojica su u svom matrixu na drugoj razini pregleda situacije i time, u teoriji, nedodirljivi, dok je Fizijev samo dovoljno lud da radi izvijanje unatrag na napade nožnim udarcima. Njegova nedodirljivost nije dio ove usporedbe.
Renato Moicano je učinio što je mogao — svojim je inače vrhunskim prednjim direktom mamio Fizijeva, ali unutar distance je Fizijev predobar. Prvom prilikom u kojoj je Moicano počeo ići unatrag, nokautiran je. Fizijev ima tehniku taman dovoljno prljavu da joj, barem naizgled, da veću snagu.
Ako netko negdje skuplja potpise za umirovljenje boraca poput Juniora Dos Santosa, rado ću potpisati. U borbi u kojoj su dvojica teškaša provela više vremena na prstima nego cijela divizija ove godine, Cyril Gane je lako nokautirao JDS-a. Lakat u potiljak ne vrijedi posebno komentirati zbog toga što bi ishod za Cigana mogao biti ili isti ili gori. Situacije u kojima se borac nad kojim je izveden prekršaj sam postavlja u poziciju za prekršaj usred nadolazećih udaraca teško će ikada moći biti uspješno moderirane.
Kevin Holland, s čudnom pričom o potpisivanju za UFC i jednako čudnom aurom nepredvidljivosti, nastavio je svoj niz čudnih pobjeda. Nokauti u parteru, de facto s leđa su rijetki, ali ovako kaotičan kraj meča sa Jacareom Souzom će samo dodatno pojačati njegovu popularnost i među najzagriženijim fanovima sporta i među širom publikom. Sve što stane u gif lakše se prodaje.
Souza, slično Santosu, već odavno nije borac kakav je nekad bio, a sposobnost apsorpcije udaraca ga je već skroz napustila. Karijerni problem boraca koji u nekoliko borbi pobijede s nekoliko spektakularnih poteza povijesno je barem taj što (pre)brzo dođu do razočaravajućeg poraza gdje se uzbuđenje korporacije i fanova okrene protiv njih (vidi slučajeve Yaira Rodrigueza prije Edgara ili Johnnyja Walkera prije Andersona). Pobjedom nad Souzom, Holland je, međutim, već preskočio neke prilike da bude prizemljen.
Već iz ovog sažetka možete steći dojam da je na ovom PPV-u bilo svega, ali dvije su posljednje borbe ono što je podiglo priredbu na razinu nečega što trebaju vidjeti i oni koji su je namjerno prespavali.
Postoji nekoliko načina da razgovaramo o Oliveirinoj pobjedi nad Fergusonom. Diskurs broj 1 može biti taj da je Fergusonov poraz rezultat kombinacije starenja i akumuliranih udaraca/ozljeda. Unutar ovog narativa se nalaze i pojedinačne ideje kao ona da bi Habib Nurmagomedov obrisao parter Fergusonom ranije ove godine ili da bi Ferguson obrisao parter Oliveirom prošlih godina. Diskurs broj 2 je taj da je Do Bronx uz Leona Edwardsa baš posljednjih par godina najpodcjenjeniji borac u UFC-u i da bi bio stilski loš protivnik i Habibu i Fergusonu unutar tog perioda.
Forsirati ijedan od ta dva diskursa kao apsolutnu istinu je pomalo neozbiljno, jer to da je Ferguson stariji danas nego prije 10 mjeseci i da udarci Justina Gaethjea u glavu i tijelo ostavljaju nekakve posljedice — činjenično je stanje. Ono što je po prirodi naših mogućnosti saznanja neuhvatljivo jest to koliko je ovo efekta imalo na ishod ove borbe u kojoj je (ispričavam se onima koji ovdje čitaju rezultate, pa se čini kao da odugovlačim) Oliveira obrisao parter Fergusonom.
Pseudo-dedukcijski zaključci da je Oliveira tip borca kakve je Ferg pobjeđivao u prošlosti su falični, jer je Ferg u prošlosti pobjeđivao tipove borca kakav je Oliveira bio — također u prošlosti! Debata tako može samo ići u smjeru toga kako bi se današnja verzija Oliveire nosila s najboljom verzijom Fergusona, pri čemu ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da je današnja verzija Fergusona lošija. Jednostavnije rečeno — za ovakve razgovore, kao i za predviđanje borbi, previše je nepoznanica. Spekulacije su zabavne i u toj sferi trebaju i ostati.
Pitanje sljedećeg izazivača za titulu UFC-ove lake kategorije ovime je dodatno zakomplicirano. Prije svega time što je titula — svi to znamo — zapravo interim pojas. “Nepobjedivi” je u mirovini, biramo drugog najboljeg. S tim na umu postoje tri načina da se situacija razriješi:
1. Po meritokraciji/zaslugama; u ovom slučaju je Oliveira apsolutni prvi izazivač jer iza sebe ima niz od osam pobjeda. Dustin Poirier (koji se bori protiv Conora McGregora) je nakon Habiba pobijedio u jednom sjajnom meču protiv izvrsnog protivnika. Michael Chandler nema niti jednu pobjedu u UFC-u, ali je bio šampion u konkurentskoj organizaciji. McGregor ima samo dvije borbe u ovoj kategoriji od kojih je jednu izgubio, a u posljednjem meču se nije ni borio u lakoj kategoriji. Gaethje je upravo izgubio od šampiona i malo je čudno da bude odmah izazivač.
2. Po prihodima/zaradi; u ovom slučaju McGregor mora biti dio priče (i već jest), a Chandler protiv bilo koga može biti meč promoviran kao nekakva cross-promocijska superborba. Gaethje također ima jaku bazu fanova, ali je marketinški potencijal pomalo ugašen teškim porazom od Nurmagomedova.
3. Po uspješnosti u porazu od Habiba; ovdje također moram u rasplet staviti McGregora jer je, po meni, od svih imao najviše uspjeha protiv Nurmagomedova. Poiriera bih stavio na drugo mjesto, a Gaethjea na treće. Ovaj stil bookinga ima jednu inherentnu manu, a to je da zaobilazi Oliveiru koji bi se, prema točki 1. trebao boriti za titulu.
Iako sam sklon kritizirati načine na koji UFC vodi ovu diviziju, u ovoj ne znam ni sam što bih napravio. Jedan meč je već dogovoren (McGregor vs. Poirier), jedan izazivač je jasno definiran (Charles Oliveira), a jedan borac je došao kao šampion i nitko ne zna kamo s njim (Chandler), pa se rasplet mora organizirati oko borbe čiji ishod nećemo znati još mjesec dana. Ono što mi se u cijeloj situaciji sviđa jest to što ne postoji borba između bilo koga u ovoj grupi koju smatram neuzbudljivom.
Šteta što sam pisao o Figgyju prije par tjedana jer bih rado sve ponovio. Ne znam kako i kada (te koliki je katalizator u tom procesu bio Figueiredo), ali muha kategorija je postala čudna verzija najteže kategorije čiji se stil ponekad naziva stand and bang. Ne znam ima li smisla to nazvati move and bang, ali baš kad sam se, u spomenutoj kolumni, pitao zašto u muha kategoriji nema mini-razbijača kao u boksačkom pandanu te divizije, Figgy i Moreno su pokrili i to.
Moreno bi sigurno rekao da je za ovu tranziciju od tehničke demonstracije ka totalnom ratu godine bio potreban jedan Meksikanac. Borba je imala sve dramaturške elemente boksačkih borbi Oscara Valdeza ili Erica Moralesa, od nadljudskog otpora underdoga, preko prekršaja, ilegalnih udaraca, neriješenog rezultata do bratskog zagrljaja. Više me niti ne zanima kako će se organizirati nastavak karijere Deivesona Figueireda. Stavite mi bilo koga od prvih pet rangiranih izazivača u kategoriji ili nekoga iz bantama tko želi umrijeti na vagi protiv Figgyja direktno u venu.
Ova je godina bila godina neočekivanih heroja, što je također u skladu s ekstremnim situacijama bilo koje vrste. Ljudi poput Hamzata Čimajeva i Kevina Hollanda su u karanteni došli na par koraka od titule, a borac godine i najbolja borba u godini pripadaju muha kategoriji.
