Ostatak večeri je prošao očekivano, manje traumatično od Hillove viseće ruke, ali dovoljno uzbudljivo da svi možemo biti zadovoljni.

Demian Maia se najvjerojatnije oprostio od MMA karijere pokušavajući proizvesti single leg rušenje i pretvoriti ga u back take koji će pretvoriti u rear naked choke u oko 100 posto svojih napadačkih sekvenci, što je unatoč porazu od Belala Muhammada upravo najbolji mogući način za završetak Maine karijere. Izdvojio bih još i pobjedu Brada Ridella, rastućeg boia Punchlines ekipe, nad Drewom Doberom.

Ridell se već sad čini kao još jedan mladi morski pas u premalom bazenu lake kategorije UFC-a. Najveći problem ljudima koji dogovaraju mečeve u UFC-u postalo je slaganje tetrisa novih talenata na način da nitko ne bude prerano pregažen od nekog od veterana, a da se ni međusobno ne bore prerano u svojim karijerama. Tri borbe koje sam prošli tjedan najavio ponudile su idealni omjer drame (Nate Diaz u petoj rundi), komedije (Marvin Vettori koji se nada pobjedi na proglašenju pobjednika) i preokreta (neočekivano glatka pobjeda Brandona Morena).

Diaz vs Edwards

Sredinom borbe između Natea Diaza i Leona Edwardsa, Joe Rogan je komentirao kako mlađem Diazu dionice na burzi popularnosti rastu neovisno o rezultatu ili čak izvedbi. U tom je trenutku bio potpuno u krivu. Prošlo je barem desetljeće otkako je diazovska gangsta aproprijacija za jednog od braće izgledala tako jadnjikavo (možda čak od MMA školice kroz koju je Georges St-Pierre progurao Nicka Diaza). Suprotno Roganovoj jaranskoj podršci (koja je sasvim OK — često zaboravljamo da je Roganova uloga u timu ona tzv. color komentatora), Nateov pokušaj da odglumi kako ne dobiva gadne batine nije izgledao promocijski upotrebljivo.

Diaz svakako nije glup tip (njegov poslovni IQ je debelo iznad svih koji su s više talenta zaradili manje novca jer su na štetu sebe i svojih kolega podržavali tržišnu politiku stroja za drobljenje duha i kostiju koji je UFC) pa je znao da su šanse da će borbu izgubiti ogromne. Ono što je mogao učiniti je sljedeće: ili izmangupirati ljude da je nekom logičkom gimnastikom moralni pobjednik ili mangupiranjem iznenaditi samog protivnika.

Adesanya je češće s krive strane humora i suosjećanja, ali podignuta Vettorijeva ruka u iščekivanju sudačkih ocjena zaslužuje samo bezočno ruganje

Tijekom četiriju rundi, obje taktike su kardinalno zakazivale. Okretanje leđa Edwardsu, pa uskakanje u distancu direktom u tijelo, djelovalo je rubno očajno — Edwards bi ga dočekivao aperkatima i niskim krošeima i dobivao sve razmjene proizišle iz ovakvih Nateovih pokušaja. S druge strane, nije baš ni vizualno izgledalo atraktivno — želite li ostaviti dojam da uvijek pobjeđujete jer su vas odgojile ulice, a ne sportski klubovi, pomaže da, recimo, ne krvarite iz rupe na glavi kroz koju vam se vidi lubanja. Nate Diaz je u ovom kontekstu jedan od tipova s ulice koji uvijek ima onu trebali ste vidjeti kako tek izgleda onaj drugi priču. Problem je što u MMA borbama možemo vidjeti kako izgleda taj drugi, a u većem broju slučajeva izgleda manje prebijeno od Natea.

Odmah na početku, da to skine s dnevnog reda, Nate je žrtvovao nogu, jednu od dvije s kojom ne brani low kickove. Mangupiranje nije funkcioniralo, jer je Edwards tip borca, to jest čovjeka, koji je — baš zato što je tako marketinški bezukusan — najčešće i dovoljno smiren da ne nasjeda na fore s velikog odmora. On je jedan od najekonomičnijih boraca u diviziji, gotovo ništa što radi ne radi zbog publike ili dojma — sve ima svoju ulogu u cjelokupnoj taktici. Diaz, naravno, čini sve suprotno od ovoga.

Možda čak ni nema potrebe analizirati pojedinačne situacije unutar prve četiri runde — Edwards je većinu razmjena dobivao za udarac više ili veću točnost udarca. Možda je bolje spomenuti da Edwardsov klinč nije bio toliko uspješan kao inače — bilo je nekoliko ishitrenih laktova i općenito viška želje da se Diaz makne iz oktagona. Kad su se protivnici našli u situacijama u kojima je Diaz u teoriji bolji — dakle, u parteru — Edwards je ili lako izlazio iz problema ili bio puno opasniji od Natea.

I onda, krajem pete runde, Joe Rogan je postao u pravu. Nije upalilo Diazovo glumatanje po oktagonu; upalio je njegov najobičniji, najklasičniji udarac. Kombinacija prednjeg check hooka koji Diaz baca s otvorenim dlanom (čuveni Stockton slap) i dvojke umalo je ugasila Edwardsa istog trena.

Nate Diaz je, što god mislili o estetici njegovog identiteta, jedan od boljih primjera isplativosti upornosti i samopouzdanja. Sva ta energija investirana u samog sebe na neki, meni neobjašnjiv način, dovoljno često rezultira nevjerojatnim ishodima da bi se sve to moglo okarakterizirati kao sreća ili slučajnost. Iako je jasno da je Edwards bolji borac, jasno je i da bi u šestoj rundi vrlo vjerojatno bio nokautiran. Borac koji je izgledao kao s neke od svjetskih parada zombija umalo je dobio vjerojatno drugog najboljeg welteraša na svijetu. Edwards je na kraju pošteno pobijedio, ali i ovaj put je teško reći da Diaz nije zaradio svoj novac pametno i pošteno.

Moreno vs Figgy Smalls

Brandon Moreno je jedan od onih ljudi koji se tako slatko smiju nečemu što vama nije uopće smiješno da se počnete smijati zbog njegove reakcije. Osim što je Meksikanac u sportu u kojem nema puno uspješnih zemljaka, k tomu još je u diviziji za koju je jako malo zainteresiranih i još je već jednom dobio otkaz iz kompanije kao tehnološki višak. Rijetko kad nama fanovima sporta može biti drago zbog uspjeha nekoga za koga ne moramo nužno ni navijati kao zbog Morena i njegova šampionskog pojasa. Uoči meča bilo me je strah da je jedini način na koji dečko s tetovažom Mickeyja Mousea može pobijediti tipa kojem je nadimak Bog rata taj da primi preko tri stotine udaraca u glavu, ali na neki način pogodi više od toga.

Ne znam što više reći osim da naprosto nije ispalo tako.

Nešto s Deivesonom Figueiredom nije bilo u redu. Možda umišljam, ali Figgy je izgledao jednako loše kao i na vaganju, kretnje su mu bile usporene, pogled nefokusiran i, najbitnije od svega, nije se baš borio. Uopće.

Sam početak izgledao je kao da će Figueiredo pokušati biti oprezniji, ali čak i nakon što je uputio prvi udarac, gotovo defenzivno koljeno, vratio se u tu letargiju i uglavnom primao udarce. Nije bilo niti jednog figueiredovskog poteza ili uobičajenih tehnika — nije pokušavao držati Morena na kavezu i bacati swingove ili dvojke, rušenje je izgledalo kao nešto iz šampionskih rundi kad onaj koji je u bodovnoj prednosti treba kratki aktivni predah i pustio je Morenu da određuje tempo borbe.

Palo mi je na pamet da je možda počeo sumnjati u svoju udaračku moć, nakon što se Moreno u prvoj borbi najeo šaka i svejedno dogurao meč do neriješenog rezultata, ponajviše zato što je u ovoj borbi izgledao kao Francis Ngannou nakon prve borbe sa Stipom Miočićem, kada je pet rundi stajao ispred Derricka Lewisa. Moreno, srećom nije Lewis, barem zbog toga što može hodati, pa je omađijanog Figgyja sredio brzo i bezbolno.

Prva osumnjičena za ovu situaciju može biti zloglasna vaga — pitanje je dana kad Figueiredo više neće moći biti u muha kategoriji, a već nekoliko borbi njegova vaganja izgledaju kao arhivska snimka iz nekog konclogora. Problem je, naravno, taj što borci u njegovoj poziciji to nikada neće priznati, jer će se pritisak na njihov prelazak u višu kategoriju pojačati. Za Figueireda bi taj prelazak bio posebno težak jer bi došao u jednu od najtežih MMA postava u povijesti, gdje je dosta boraca s nokautnom moći koji su tehnički puno bolji od Figgyja.

Trenutak je, neovisno o svemu ovome, bio netipično lijep za MMA; kažem netipično jer su rijetke situacije kad netko od dvojice nije ponižen i nema nekakvog šireg zapleta u kojem netko osvećuje uvrede na osobni račun. Trenutak u kojem Moreno s nevjericom gleda u zlato u svojim rukama i ponavlja “this fucking life” skoro je pa inspirativan — ponekad u tom jebenom životu stvari uistinu ispadnu kako treba i upravo to su trenuci kad, baš kao i Moreno, najmanje vjerujemo da je sve to istina.

Adesanya vs Vettori

Posljednja borba večeri bila je ona između najtalentiranijeg kickboksača u UFC-u i tipa koji je za promocijsko fotografiranje MMA gaće obukao naopako. U korist Marvina Vettorija mogu reći samo da je izabrao ljepšu pjesmu za izlazak na megdan — L’extase de l’or Ennia Morriconea — i ništa više. Gotovo sve sam već napisao u prošlotjednoj kolumni; Vettori je borac koji ne zna boksati unatrag, nema prednji direkt koji je ključno oružje protiv boraca koji imaju varljivu distancu, nema low kick da smiri Israela Adesanyu (kao Jan Błachowicz), nema nokautersku moć da završi sve u sekundi (kao Błachowicz) i čudno je neučinkovit iz polugarda u smislu ground and pounda.

Iako su komentatori bili impresionirani Izzyjevim obranama od rušenja i ustajanjem iz partera, takve priče uvijek doživljavam kao dio promidžbenog programa komentatorskog tima koji publici mora prodavati borce, pa tako i PPV. Naučiti hrvati značajno bolje u par mjeseci je nemoguće, pa tako i Adesanyin uspjeh u hrvanju treba tražiti na drugim mjestima.

Prije svega, usprkos Vettorijevu bodybuilding izgledu, on nema čvrstoću i snagu Błachowicza za kontrolu protivnika u parteru, niti može dobiti borbu za underhookove protiv iskusnog borca u klinču kakav je Izzy. Osim toga, Adesanya je napravio jednu pametnu stratešku odluku — pristajao je biti leđima na ogradi, jer ako bude srušen, lakše će se dići wall walkom na noge. Situacija u kojoj mu je Vettori pokupio petu i rušio ga u otvorenom prostoru bila je za njega jedina opasnija.

Izzyjeve varke su, kao i uvijek, bile veliki faktor, ali Vettorijeva stojka je toliko slabija da bi Adesanya preživio i bez njih. Vettori je toliko jako reagirao na sve, osobito hip feintove, da bi Adesanya kada bi poželio osvojiti prostor jednostavno napravio pretkorak prema naprijed (bez ijednog udarca) i Vettori bi napravio dva unatrag. Low i calf kickovi su uzeli Vettoriju svu energiju koja mu je ostala od neuspješnih bodylockova i držanja double lega na ogradi. Da je Adesanya bio malo strpljiviji u pripremama high kicka, mogao je borbu završiti i nokautom.

Vettori je bio posebno komičan nakon ponižavajućeg poraza baš zato što je nastupao nakon Morena. Mali Moreno koji rasturi protivnika pa i dalje ne vjeruje da mu je život dao nekakav opipljiv simbol uspjeha nasuprot Vettorija koji odradi borbu nakon koje treba izletiti s rang liste, dok on sam misli da je pobijedio. Israel Adesanya je češće s krive strane humora i suosjećanja, ali podignuta Vettorijeva ruka u iščekivanju sudačkih ocjena zaslužuje samo bezočno ruganje.

…

Spomenuo sam prošli tjedan da netko od underdogova mora pobijediti i eto, pobijedio je jedini simpatičan među njima. Čisto da ne kažemo da nikad ne bude pravde u ovom jebenom životu.