* Često se vodi rasprava o tome kako koristim riječ atleta; ne radi se o nezgrapno prevedenom američkom izrazu athlete — u hrvatskom jeziku atlet je riječ koja je ostala iz antičkog grčkog i označava borca na antičkim svečanim igrama.

Borba Alexa Volkanovskog i Briana Ortege jedna je od tih.

Ortega je postao opušten, elastičan udarač koji dobro razumije mehaniku i ima preciznost, ali Volkanovski je lavina kroz koju je teško proći

Iako se radi o borbi za titulu i to u jednoj od najjačih UFC-jevih kategorija, nećete čuti o njoj u kavani ili teretani; nema Conora McGregora i nisu fizički najveći borci. Čak i oni koji pogledaju više od nekoliko borbi godišnje nisu jako zagrijani za ovu. S jedne strane je Volkanovski, čiji borilački uspjeh počiva na detaljima koje nije lako uočiti (neutreniranom oku se čini kao obični tvrdi kickboksač), a s druge je Ortega, koji je pola svojih borbi završio gušenjima i polugama, a znamo koliko ljude veseli hrvanje i jiu-jitsu proglasiti grljenjem.

Kao i u svakom Argumentu, i ovaj put moram reći da je ono što će se događati u oktagonu za tjedan dana daleko iznad mojih analitičkih moći, ali vjerujem da ima nešto vrijedno i u tome da prepoznamo razloge zbog kojih nešto ne razumijemo. Evo koji od njih možda mogu biti relevantni u ovoj borbi.

Brian T-City Ortega

Najbolja je stvar kod Ortege to što ga je teško objasniti. Najgora je ta njegova naporno glumljena persona koja bi trebala biti nešto kao opušteni surfer koji je nedavno duhovno prosvijetljen, ali i odavno gangsterski opasan, pa je najbolje diviti mu se potiho i iz daljine. Zbog nje je lako zaboraviti koliko je Ortega, uz svu sreću koju je imao, nevjerojatan borac. Ponavljam — teško objašnjiv. U 17 borbi poražen je samo jednom, jednom je bio na drostanolonu; sedam puta je pobjeđivao polugom/gušenjem i imao je tri nokauta. Lako je vidjeti ga kao vrhunskog davitelja, ali priča je puno kompleksnija.

Lakat iz poludistance.

Ortega je jedan od boraca za koje se vjeruje da su jako sretni, samo je u tu sreću teško vjerovati nakon što se ponovila toliko puta. U svim borbama nakon Claya Guide (a i tu je mogao lako izgubiti) vjerovalo se da bi trebao izgubiti i da će netko iskoristiti njegovu jednodimenzionalnost. Ta jednodimenzionalnost je, međutim, sama po sebi čudna — Ortega, naime, nije vrhunski grappler u širem smislu te riječi (hrvanje + BJJ); dobar je samo kao jitser i to uglavnom u svojim specijalkama koje su često iz pozicije s leđa. Neka od njegovih gušenja, poput giljotina na Renatu Moicanu i pogotovo Cubu Swansonu, uistinu su mala remek djela ofenzivnog BJJ-a.

Kad se trebao boriti protiv Frankieja Edgara, jedan je dio analitičara snažno vjerovao da će ga Edgar spustiti na zemlju, metaforički i doslovno, kao što je to učinio Yairu Rodriguezu. Umjesto toga, Ortega je postao prvi borac koji je nokautirao Edgara i to aperkatom.

Orteginu je magiju razbio Max Holloway na prilično brutalan način — u prebijanju koje je trajalo doista predugo (Ortegina “čeljust” mogla bi i u budućnosti raditi protiv njegova fizičkog i mentalnog zdravlja). Ortege potom nije bilo nekoliko godina i onda se vratio, ćelav i nekako — drugačiji. U MMA-u se često razgovara o mogućnostima napretka unutar kratkog vremenskog perioda (godinu ili dvije), odnosno o mogućnostima razvijanja skroz nove vještine. Te su mogućnosti puno ograničenije nego što se misli — pripreme za vrhunskog hrvača, ako niste vrhunski hrvač moguće su samo u kontekstu defenzivnog hrvanja i/ili okretanja igre u svoju korist. Ideja da možete promijeniti stil dovoljno da pobijedite najboljeg specijalista u njegovoj igri uglavnom je mit.

Ortega je u borbi protiv Korean Zombieja pomalo narušio ovaj mit i prikazao ga, zasad, kao nešto realniju mogućnost. Njegova stojka se tijekom par godina pauze popravila za, reći ću ovo vrlo proizvoljno, 300 ili 400 puta, odnosno dovoljno da ugodno deklasira borca koji je sjajan na nogama.

Što su Ortegine prednosti i kakav gameplan može ovaj novi Ortega može imati?

Prekrasno hvatanje kicka preko tijela i prednji direkt.

Ovdje dolazimo do čudnosti situacije — govorimo o borcu koji je vrhunski u jednom malom segmentu igre, a koji je odjednom postao i odličan u još jednom. Neki generalni zaključci se ipak mogu povući.

Ortega je, recimo, sjajan udarač laktovima i voli klinč. Razlog za ovo je dijelom i u tome što mu klinč služi kao zamjena za rušenja u kojima nije jako dobar; protivnikove pogreške, naročito spuštanje glave, iskoristit će da započne gušenje u stojećem stavu. Ima tu BJJ gipkost čak i u čuvanju garda, dosadan je i ljepljiv, a laktove protivniku upućuje iznenađujuće oštro i precizno. U ovom slučaju je problem u tome što je Volkanovski sjajan u kratkim distancama, a situacije u kojima protivnika ima leđima blizu ogradi su za njih posebno rizične.

Osim toga, Ortega je ulaštio svoje najbolje udarce, jedinicu i dvojku, a noge koristi da razbije tempo boljim kickboksačima; lijevi middle kick u jetru posebno lijepo koristi. Prednju ruku iz kontragarda upućuje ponekad kao check hook kojim razmrda protivnikov gard za prolazak zadnjeg direkta. Najzanimljivije kod Ortege kao kickboksača je to što, suprotno Volkanovskom i naročito Hollowayu, nije borac grandioznih kombi — uglavnom upućuje kratke serije, ali često. Posebno me zanima hoće li Ortega imati hrabrosti pokušati hvatati nožne udarce Volkanovskog kao što je to činio Zombieju.

Pitanje borbe u parteru je posebno zanimljivo, iako sumnjam da ćemo je vidjeti. Ortega i Volkanovski su specijalisti u različitim aspektima grapplinga — Volkanovski koristi rušenja za kontrolu i ground and pound, a Ortega pobjeđuje ljude s leđa. Zanima me ponajviše kako će izgledati dvije različite škole klinča i borbe u kratkoj distanci između ove dvojice boraca.

Alexander The Great Volkanovski

Karijera Volkanovskog (kojem je majka, uzgred budi rečeno, iz sela Beranci u Makedoniji) tekla je jednako glatko kao i Ortegina; razlika je u tome što je Volkanovski više postupno obogaćivao svoju igru nego Ortega. Od debija u UFC-ju protiv Yusuke Kasuyaa do Darrena Elkinsa, protiv kojeg valjda svi moraju oprobati svoju čvrstoću, stvari su išle prilično glatko, dovoljno glatko da se njegov tehnički napredak nije mogao lako primijetiti. U borbi protiv Chada Mendesa postao je miljenik kužera, a u borbi protiv Josea Alda problem za cijelu diviziju. Ovaj, kao i dva meča protiv Hollowaya, taktički su klasici koji su postali norma za diviziju za nekoliko sljedećih godina.

Desna ruka Volkanovskog.

Najbanalnije rečeno, Volkanovski je borac velike snage i visokog volumena (pogađa preko šest jakih udaraca po minuti!). Ovo, naravno, ne objašnjava veliki dio vještina koji čine njegov stil, ali ipak govori nešto o tome protiv čega će Ortega imati najviše problema — upravo ga je Holloway, također borac visokog volumena. pobijedio.

Osim toga, Volkanovski je neobično građen i njegov stil prati te fizičke predispozicije — uglavnom je niži od protivnika, ali ima duži dohvat. Ono što se (izvan Punchlines sobe barem) propušta uvidjeti kod Volkanovskog jest to koliko je dobar u tom City Kickboxing stilu lažiranja udaraca. Njegovo najjače oružje su, po meni, varke. Nismo navikli od malih četvrtastih hrvača/bivših razbijača da tako dobro koriste varke rukama (lažiranje direkata) i nogama (varljive promjene distance). One mu, na primjer, pomažu da postavi uvjete u kojima njegov možda najjači udarac, desni kroše, lako i precizno dolazi do protivnika. Također, kao što je slučaj i s njegovim kolegom Israelom Adesanyom, varke u promjenama garda mu pomažu da protivnika drži u neznanju koliko mu je zapravo blizu.

Kažnjavanje kontrama.

Njegova tehnika možda nije jednostavna za shvatiti, ali je njen cilj uglavnom jasan — držati protivnika iza crnih crta oktagona, izvan osnovnog prstena. Kad je protivnik u toj zoni, Volkanovski ima sposobnost držati ga ondje, započinjati klinč ili koristiti hrvanje. Njegovo hrvanje, pak, nema za cilj srušiti protivnika pa raditi tranzicije prema gušenju ili poluzi — Volkanovski uglavnom ruši protivnika, gnječi i udara u parteru, pusti ga da ustane, pa sve ponovi.

Zanimljiv će zbog toga biti klinč između ove dvojice; Ortega je viši i ima opasnije laktove (iako su opasniji iz srednje boksačke distance), ali je Volkanovski puno tvrđi i — prilično sam siguran — jači. Volkanovski je također izuzetno opasan u raskidanju klinča — koristi kratke, divlje krošee. Ako protivnik pokuša pobjeći od ograde, Volkanovski ga hvata nožnim udarcima ili samim kretanjem i repozicioniranjem.

Varke.

Druga zanimljiva točka su potencijalne situacije u parteru. S jedne strane, ne vjerujem da Ortega može rušiti Volkanovskog, a s druge Volkanovski ne smije pogriješiti u parteru čak ni kad je u ground and pound pozicijama. Vjerujem ipak da ćemo gledati kickboksački meč.

—

Što me dovodi do kao-prognoze; prije svega, neće se isplatiti kladiti na ovaj meč, ali imam osjećaj da će čak i ovaj bolji Ortega imati velikih problema s Volkanovskim u stojci.

Ortega je postao opušten, elastičan udarač koji dobro razumije mehaniku i ima preciznost, ali Volkanovski je lavina kroz koju je teško proći. On ima kondiciju udarati i hrvati svih 25 minuta; vjerujem da će biti jači u klinču, ako do njega dođe, vjerujem da će njegov volumen i tempo biti prekaotični za Ortegu i vjerujem da će low kickovi Volkanovskog biti problem za borca koji voli stajati na prednjoj nozi. Šanse za Ortegu leže u razbijanju protivnikova tempa prekidanjem kombinacija, pametnom kretanju i čuvanju distance nožnim udarcima. Očigledno je da želim da Aleksandar Veliki dobije ovo, ali neću se buniti ako Ortega napravi nešto veliko.