Planiram već godinama napisati nekakvu teorijsku kolumnu o onome što se može najjednostavnije nazvati ludilom koncepta MMA-a u suvremenom društvu. Tko god se suoči s ovom vrstom nasilja organiziranog za zabavu naroda, instinktivno će se zapitati — zašto? Zašto ljudi posvećuju svoje živote pronalaženju i vježbanju kreativnih načina ozljeđivanja drugog čovjeka, ali ne u svrhu rata, nego u svrhu samog procesa?
Ovo pitanje govori sve o tome kako živimo u trenutku u povijesti u kojem se svaki cilj osim financijskog profita smatra znakom ludila. Ako ne postoji odgovor na pitanje — što se tu može zaraditi, onda to, štogod to bilo, treba napustiti kao djetinjariju ili patološku tendenciju, početak kakve psihičke bolesti. Posvetiti se nečemu što nije direktno tržišno nadmetanje ili što čak statistički nema šanse za uspjeh u tom nadmetanju, uspjeh koji će financijski isplatiti sve utrošene sate po određenoj tarifi i rezultirati velikom maržom, danas je označeno kao ludilo. Lud i bolestan je naravno, upravo ovaj dominantni ekonomski sistem zbog kojeg je bogatstvo iskustva bivanja čovjekom koji će jedno ograničeno vrijeme provesti na ovom čudnom svijetu svedeno na međusobnu usporedbu zarada.
MMA, naravno, nije izvan situacije tržišnog nadmetanja. Dapače — tržište, češće nego kvaliteta, određuje tko napreduje, a tko ne, a sam sport se oblikuje prema poslovnim ciljevima. Borci žele biti plaćeni (iako ne dovoljno da oforme sindikat), ali ono što ih uistinu motivira je slava druge vrste; veličina koja proizlazi iz samog procesa borbe, iz kvalitete koja na tržištu ne mora vrijediti ništa. Borci se bore za ulazak u legendu ili u povijest — postoji dimenzija duhovne emancipacije koja se ne može financijski kvantificirati. Postoji ludilo pokušaja pobjede nad smrću, barem nekad — izlazak iz okvira ljudskog i ulazak u dimenziju vječnosti, što god to značilo.
To je život Punchlines ekipe: znati što će se dogoditi i onda gledati masakr boia
Danas nije prilika za ovu kolumnu jer imamo dosta borbi za prokomentirati, ali s obzirom na galeriju likova koja je formirala ovu priredbu činilo se zgodnim napomenuti koliko je sve ovo zapravo lijepo nenormalno.
Čimajev vs Li
Cijela priča oko Hamzata Čimajeva je upravo o ovome o čemu sam govorio: postoji ideja da je nešto u njemu posebno, veliko, zaštićeno višom silom, da je odabran.
Tijekom prošle godine je u nekoliko tjedana nanizao tri pobjede bez da je primio konkretan udarac. Jingliang Li je trebao biti njegov prvi ozbiljan test — test njegovoj, rekao bih, slućenoj veličini. Ono što se dogodilo pojačalo je vjeru onih koji su već vjerovali, preobratilo neke nove sljedbenike, ali u suštini nismo vidjeli ništa novo. Ovdje se, naravno postavlja pitanje je li test bio loš ili je ispitanik predobar. Čini mi se da je oboje pomalo točno. Čimaev je zaključao bodylock na Jingliangu i šetao se s njim u zraku pričajući sa svojim šefom. Od trenutka kad su dodirnuli tlo, još uz ogradu kaveza, bilo je jasno da Kinez neće dočekati drugu rundu. Dio znanja o Čimaevu koji se proširio tek je u tome koliko je snažan i čvrst u kontroli u parteru.
Nisam protiv ideje da borci koji, iz bilo kojih razloga, naprave nešto nevjerojatno kao što je Čimaev napravio u svojih nekoliko UFC borbi, preskoče poneku stepenicu rang ljestvice. Ideja da se treba odmah boriti za titulu mi je ipak apsurdna, vjerujem i kontraproduktivna za samog Čimaeva, ali s obzirom na melankoliju dominacije Kamarua Usmana u welter diviziji neću imati ništa protiv da nakon dvije pobjede protiv boraca iz top 10 dobije priliku za titulu.
Hooker vs Mahačev
Postoji legendarna scena u filmu Kum u kojoj don Vito (Marlon Brando) i consigliere Tom Hagen (Robert Duvall) dolaze vidjeti tijelo ubijenog Sonnyja (James Caan). Gledajući izrešetano Sonnyjevo tijelo, Brando izgovara legendarnu rečenicu: “Look how they massacred my boy”.
To je manje-više život Punchlines ekipe: znati što će se dogoditi i onda gledati masakr boia. U slučaju Dana Hookera i Islama Mahačeva nije bilo nade za našeg čovjeka — Hooker je jedan od stilski najlakših protivnika za Mahačeva. Ideja da će Hooker ostati dovoljno dugo na nogama kako bi napravio dovoljno štete na Mahačevu nije bila izgledna. Svi ti isječci iz borbi u kojima Hooker pogađa koljenom kroz sredinu bili su više promocijske prirode nego konkretan plan. Mahačev ima ljepljivost Habiba u hrvanju, ali i puno bolju stojku — tko god ga planira pobijediti, morat će otvoreno hrvati s njim barem dio vremena — i dva underhooka ili whizzer neće vam skinuti Mahačeva s grbače.
Za razliku od Čimajeva, vjerujem da je Mahačev spreman za borbu za titulu. Vjerujem i da je spreman pobijediti u toj borbi. Kažem to zbog toga što je Mahačev ipak testirao svoje vještine protiv šireg spektra protivnika, doživio je poraz i, ono najbitnije, u njegovim borbama nema ničega što se može pripisati nekakvoj apstrakciji. Mahačev je borac koji zna što radi i ima izuzetnu kontrolu nad tijekom borbe. Slično Usmanu ili Habibu Nurmagomedovu, danas mi je teško zamisliti da neka borba ne ide u smjeru u kojem on to želi.
Yan vs Sandhagen
UFC 267 je izgledao uzbudljivo na papiru, ali činio se kao jedan od onih (khm, Bellator) evenata u kojima će pobijediti svi favoriti. Borba Pjotra Yana i Coryja Sandhagena se također činila kao borba jasnog ishoda, ali je barem obećavala najbolju tehničku akciju koju MMA trenutno može ponuditi. Tako je i bilo.
Moram ponoviti svoju narodnu teoriju o Pjotru Yanu: on je najbolji borac bantam divizije ne zato što je najbolji, nego zato što je najjači. Yanov boks je sjajan, puno se komentiraju njegovi takozvani shiftovi, odnosno izmjene garda kroz udarce — nešto na čemu je Genadij Golovkin izgradio karijeru — ima nevjerojatnu preciznost i udarci, iako dolaze u pristojnom volumenu, imaju i brzinu i snagu koja je prilično impresivna. No, moja je teorija, da je kombinacija tehnika koju Yan ima nepobjediva zato što je čuva čvrstoća koju niti jedan drugi borac u diviziji (a možda i u okolnim divizijama) nema.
Unatoč svim tim lijepim tehnikama, postoji određena muay thai kvaliteta u Yanovoj igri — neka vrsta nesalomljivosti. Na osnovu nje Yan je s jedne strane u prilici žrtvovati prve runde svojih borbi, primiti udarce i nekako ih razlučiti u svom tijelu terminatora te adaptirati svoje uobičajene taktike za učinkovitiju vrstu napada. S druge strane, ti njegovi napadi imaju snagu boraca iz divizije iznad one njegovih protivnika. Sandhagen, istina, nije najjači udarač, ali udarci koji su prolazili nisu imali nikakav efekt, makar i psihički. Borci protiv Pjotra izgledaju kao da se bore u dvodimenzionalnoj igrici, čak je i neuhvatljivi Sandhagen na kraju ostao uskraćen za ‘treću dimenziju’ — gdje god bi se kretao, Yan bi bio točno ispred njega.
Sandhagen se u ovoj borbi, vjerojatno zbog činjenice da je TJ Dillashawu neaktivnošću poklonio rundu ili dvije, odlučio za veći volumen, ali ako je taj volumen trebao kroz runde slomiti Yana, to se nije dogodilo. Ono što mi je ostalo potpuno bizarno jesu oni neskuhani pokušaji rušenja koje je, sad već nepodnošljivi, Daniel Cormier hvalio. Osim toga Sandhagen je radio sve što je trebao, ali kad su Yanove kontre počele prolaziti, Sandhagen ih je osjetio puno više nego Yan njegove napade.
Bantam divizija je puna sjajnih boraca, ali sve je jasnije da je Pjotr Yan njihov apsolutni monarh.
Błachowicz vs Teixeira
Jedan je favorit ipak izgubio. Borba Jana Błachowicza i Glovera Teixeire je nešto poput obiteljskog obaranja ruku između najdražeg ujaka i strica — čudan sukob u kojem su iskustvo, prepredenost i snaga zrelih godina iznad tehnike.
Bilo mi je svejedno tko će pobijediti, ali sam sretan da je to Teixeira. Njegova pobjeda lako se da protumačiti kao dokaz slabe divizije, ali cijela je priča, bez obzira na budući izgled i trajanje Teixeirine vladavine, doista uzbudljiva. Teixeira je tip koji je doslovno uprizorenje ustajanja nakon pada; čak je i u većini svojih mečeva u nekom trenutku završavao na guzici. Ima solidne osnove u stojci, ali puno veće rupe: ima neučinkovit head movement koji ga niti u jednom trenutku zapravo ne miče izvan crte dolazećeg udarca, uhvatljiv je aperkatima više nego, vjerujem, ijedan borac u UFC-u, nije osobito brz i kretanje mu je linearno.
No, Teixeira zna koristiti osnovne udarce da protivnika sruši i ondje završi borbu. U parteru je također neobična pojava — odličan je grappler, ali ima stil kakav je kombinacija puno stvari koje za cilj primarno imaju slamanje protivnikova otpora u cijelosti — teško je reći koristi li ground and pound kao namještaljku za gušenje ili cijelo hrvanje koristi kao namještaljku za ground and pound. Ovo ukratko znači da je sjajan u osvajanju pozicija i kontroli, ali je sve to uvijek namazano podlim udarcima, laktovima preko grla, čupanjem vratnih pršljenova, guranjem vrha čela u protivnikove očne duplje i tome slično. Čak i ako su Teixeirini protivnici u punom, zaključanom gardu, situacija je jednako užasna — Teixeira je u parteru zagorčavač života par excellence.
Najbolja stvar koju je Teixeira učinio je rušenje na samom početku prve runde. Bila je to poruka da stvari mogu završiti u parteru i kad je Błachowicz u punoj snazi. Ta snaga je, naravno, konzekventno smanjena gnjavljenjem tijekom preostalih nekoliko minuta. Tko god je gledao Teixeirine borbe, znao je da će Błachowicz morati Glovera zaista onesvijestiti ako ga misli pobijediti nokautom. Jan je odradio nekoliko svojih uobičajenih taktika — lijevi kroše i kratki desni cross su bili u akciji, ali u ovoj diviziji boksati s jakim udaračima na ogradi naprosto nije nešto na što se treba kladiti. Gloverov najjači udarac je također lijevi kroše i Błachowicz se, čini mi se, do završetka borbe nije u potpunosti oporavio od njega.
Teixeira je tako postao šampion koji će istovremeno biti ultimativni gatekeeper — kralj koji će sam testirati i odabrati svog nasljednika između novih talenata: Jiříja Procházke, Aleksandra Rakića i Magomeda Ankalajeva.
