UFC nakon rekordne zarade i dalje nastavlja s trendom priredbi koje nude tek nekoliko zanimljivih borbi, a i to u najboljem slučaju. Promocijske taktike su mu, za tržišnog lidera, iznenađujuće nekreativne i slabe. Vrlo malo fanova je, na primjer, saznalo da uoči priredbe postoji cijeli turnir koji se zvao Road to UFC i kojem je bio cilj promovirati lokalne borce. Zanimljivo je da UFC tako loše promovira svoj event u zemlji u kojoj borcima daleko inferiorniji One FC suludim bookingom i taktikama tržišnog izazivača ponudi jednako zanimljiv event.
Nekad je UFC bio kritiziran zbog toga što bi samo dvije glavne borbe bile zanimljive, natjecateljski ili u kontekstu popularnosti boraca, a danas i to imamo rijetko. Najsvjetliji trenutak u smislu uloženog i dobivenog ove je godine bio UFC London, sjajno organiziran i bukiran event koji je iskoristio i dodatno etablirao potencijalne zvijezde. UFC Singapore — dakle, tržište za koje vjerujem da je UFC-ju posebno zanimljivo — odrađen je naoko bez truda. Neki borci protiv nekih drugih boraca i dvije borbe na vrhu za titulu, od kojih je jedna za pojas Valentine Ševčenko (više o tome u nastavku).
Jednako tak,o UFC često ima više sreće nego pameti i UFC Singapur je njegovom neradu usprkos bio jako dobar event. Koje su, zaboga, bile šanse da Jake Matthews ima tako dobar meč?!
Lako je moguće da ljeto i jesen koji su pred nama donose neke bolje priredbe, ali i tome je jedini razlog taj što u UFC-ju postoje borci koji su se samo svojim talentom etablirali kao vrhunski sportaši kakve ljudi žele gledati. Čini se da UFC ne razumije čemu služi marketing; on nije alat kojim se dodatno promoviraju borci koji već sami po sebi grade brend i interes (Conor McGregor), nego služi tome da se proizvede interes za borce koji nemaju prirodan talent za promociju.
Priča o ovom meču, kao i o Procházki, priča je o ludilu sporta koji je uvijek izvan prognoza, a često i smisla
No, ovo većina vas već zna, pa neću dodatno trljati sol na ranu. Evo kako su prošle tri glavne borbe večeri na UFC-ju 275.
Od Zhang Weili i Joanne Jędrzejczyk očekivalo se da ponove svoj sjajan meč iz 2020. Teško je danas pronaći elan za radost ženskim MMA borbama; sad se već čini da u MMA-u, bez obzira na rast popularnosti sporta, naprosto ne dolaze atletski nadarene djevojke. Prva borba Zhang i JJ bila je jedna od onih koje se valja prisjećati dok gledamo borbe Michelle Waterson, Felice Herrig ili Amande Lemos, da zadržimo stoicizam u prolasku kroz beskrajne večeri ESPN+ borbi. Eh, sad — želim li gledati još tri borbe Weili i JJ, nakon ove? Apsolutno! Ove dvije borkinje teško će moći imati loš meč. Ako netko može kompenzirati sve loše u WMMA-u onda su to njih dvije, sam kozmos ih šalje! Nažalost, pitanje je hoćemo li Joannu više vidjeti u oktagonu.
S tehničke se strane radi o borkinjama koje si pašu, čak i u manama. JJ je brža, ali ima slabiju udaračku moć, Weili je nešto sporija, ali puno jače udara i njezina hrvačka igra strelovito napreduje. Osim toga, obje vole krošee u bliskoj distanci. Ono što će Joannu mučiti u svakoj borbi je to što njezin stil nožnih udaraca (osobito otvaranje kombinacija kickom) savršeno pristaju kontrama njene suparice — pogledajte koliko je puta Weili u oba meča Joannin low kick kontrirala zadnjim direktom ili crossom.
Ovaj je meč prošao savršeno za Weili: testirala je svoje nove trikove u hrvačkom segmentu, odradila je nekoliko bacanja i scrambleova, u udaračkom je segmentu bila jednako uspješna kao i u prvoj borbi i završila je sve prelijepim nokautom. Gledajući je, teško se oteti dojmu da će u nekom trenutku svoje karijere ponovo biti prvakinja. Ima nešto strašno u njoj, pripada onom tipu ljudi koji imaju poker face i kad su najveći sadisti.
Things That Make You Go Hmmmm… Spinning shit se ove godine vratio u ženski MMA. Na UFC London je Meatball Molly napravila nešto slično.
Valentina Ševčenko i Taila Santos nije borba koja bi me osobito zanimala. Ne znam kako sročiti ovo na manje seratorski način, pa neću ni pokušavati.
Ševčenko je OK borkinja koja se bori u diviziji punoj borkinja čija je tehnika i građa na razini regionalnih promocija u zemljama u kojima je MMA u povojima. Stvar se mogla svesti na pitanja što Santos ima za ponuditi kao izazivačica. Nakon pobjede u Dana White Contender Series izgubila je svoj debi u UFC-ju podijeljenom odlukom sudaca. Nakon toga je ostvarila četiri pobjede zaredom, od kojih nijedna nije bila osobito impresivna, samo je jedna (protiv Joanne Wood) završila prekidom. Od svih tih mečeva u sjećanju mi je ostalo više negativnih stvari — da se lako umarala i da je imala manjkavu ručnu tehniku (telegrafiranje udaraca). No, nema se smisla žaliti na izazivačicu u diviziji koja nema što bolje ponuditi.
Borba je barem bila uzbudljiva. U ovoj diviziji uvijek možete igrati bingo koji se sastoji od barem jednog headlock bacanja i udaranja zraka uz kiai. Oboje je bilo prisutno, ali je Santos snagom u klinču i hrvanjem učinila borbu napetom, ako već ne zanimljivom. Pitanje je bi li Ševčenko dobila borbu da nije bilo sudara glavama koji je Santos zatvorio desno oko. Nemam osim ovoga puno toga za reći o meču — najzanimljiviji dio bili su scrambleovi u parteru i napetost borbe za ruku dok je Santos držala leđa Ševčenko. Prvakinja je zadržala pojas, ali je na poklon dobila neizvjesnu budućnost koja će joj, vjerujem, koristiti u kontekstu budućeg bookinga. Lista izazivačica druga je vrsta binga koji se može igrati u diviziji, a ova situacija može barem dovesti do uzvratnog meča. I to je manje depresivno od čitanja rang liste ženske muha kategorije.
Borba Jiříja Procházke i Glovera Teixeire mogla se nazvati borbom za nadu lakoteške kategorije.
S jedne strane je borac prošlosti — u doslovnom smislu kao netko tko ima dovoljno godina da se borio protiv Sokoudjoua, i u prenesenom smislu jer je borac arhaičnog stila. S druge strane je Čeh koji je izgubio od Bojana Veličkovića i Moa Lawala, počeo čitati samurajske tekstove i našao svoj put do titule u tek trećoj borbi u UFC-ju.
Ovo govori neke dobre i neke loše stvari o diviziji; kad se događaju ovakve borbe za titulu, to znači da postoji određena nepredvidljivost koju raja voli — teško je prognozirati ishod borbe dvojice toliko različita boraca koji imaju i vrlo očigledne nedostatke u igri; također, kad se događaju ovakve borbe za titulu, to znači da postoji određen divizijski nemir, nikome nije jasno koja je točno hijerarhija unutar grupe. Najcrnji pogled na priču je taj da se radi o nedostatku velikih talenata — postoji određen broj boraca koji bi trebali biti gatekeeperi, ali u suštini ih svatko može pobijediti i pozvati se na tu pobjedu u kampanji za borbu za titulu (primjerice, Anthony Smith).
Zanimljivo je koliko je puta Teixeiri prolazila kombinacija 2-3.
Procházka i Teixeira su, na papiru, ipak bili zanimljiv dvoboj; ludi udarač s divljim kombinacijama koje se teško mogu unaprijed pročitati i koji je potencijalno osjetljiv na hrvanje protiv ujaka čvrste baze u svemu koji ne bi znao maknuti glavu s centra ni da mu život ovisi o tome. Borba je na koncu bila izvrsna: na neki čudan način se radilo o tome čije će pogreške koštati više.
Procházka je, kao i svi takozvani “nepredvidljivi udarači”, često žrtva te nepredvidljivosti: ona uvijek podrazumijeva da ćete napraviti nešto što ne odgovara situaciji, baš kao što je u drugoj rundi Procházka, umoran od svojih kombinacija, skočio u leteće koljeno i pao. S druge strane, Teixeira je, čini se, držao glavu uvijek točno na mjestu na koje dolazi udarac, a kad se umorio i kad je primio dovoljno udaraca, počeo je raditi greške i u parteru. Procházkina čudnovatost mu je, osim velike prednosti u brzini, možda i dobila ovu borbu (sam završetak se može više pripisati Teixeirinoj nakupljenoj šteti i umoru). Ona je bila puna sitnih podvala, poput kombinacije direkta u tijelo, potom lažiranja ponovnog napada u tijelo samo da bi se ispravio u desni kroše u Teixeirinu glavu (četvrta runda).
Teixeira je, s druge strane, dobar bazični boksač i često očekuje isto od protivnika. Drugim riječima, Teixeira ne voli kad netko ne iga po ‘pravilima’. Imao je problema pročitati distancu zbog Procházkinih promjena garda i uskakanja u direkte. Bilo je potrebno da se Procházka umori da bi Teixeirine kombinacije (2-3 i 1-1-2) počele funkcionirati u šampionskim rundama. Njegova odluka da ide na hrvanje bila je općenito govoreći dobra, ali je na nogama prebrzo nakupio štetu da bi tu odluku mogao sprovoditi nakon druge runde, iako su i znoj i umor mučili Teixeirin ground game i tjerali ga na pogreške.
Ovo je sve možda manje uzbudljivo od same činjenice da su obojica boraca uopće preživjela ovu borbu. Sve te priče o samurajskom duhu nisu bile u potpunosti neosnovane: Teixeirina reinkarnacija u četvrtoj rundi, nakon što je borba umalo bila prekinuta u trećoj, bila bi nešto najčudnije što sam ove godine u oktagonu vidio da odmah iza nije došla Procházkina pobjeda gušenjem. Priča o ovom meču, kao i o Procházki, priča je o ludilu sporta koji je uvijek izvan prognoza, a često i smisla.
Tridesetak minuta je Glovera dijelilo od obrane titule. Izgubiti ovakvim RNC-om vjerojatno mu je palo teže nego da je bio nokautiran u prvoj minuti.
S druge strane, nad borbom je visio težak bauk Jona Jonesa. Iako je u posljednjih nekoliko obrana bio relativno neuvjerljiv (od Dominicka Reyesa je trebao i izgubiti), ne mogu se oteti dojmu da bi Teixeiru ponovo pobijedio bez problema, a lako moguće i Procházku. Habibov odlazak u mirovinu sličnu je pomutnju napravio i u lakoj kategoriji koja se oporavila na osnovu količine talenta, ali u njoj je barem šampion Charles Oliveira, kojeg je Nurmagomedov u svojoj karijeri bez poraza izbjegao.
Borba Teixeire i Procházke bila je zaista uzbudljiva i sama pobjeda je proizašla iz nečega što nadilazi sportske narative, ali nadam se da će Procházka opravdati svoj pojas obranama i donijeti malo stabilnosti. Za sadašnju bi situaciju u lakoteškoj kategoriji poznata parola mogla zvučati: kralj je živ, živio kralj.
