Primjera radi, borba Maxa Hollowaya i Alexandera Volkanovskog sigurno je u ovom trenutku tehnički vrhunac MMA-a, ali cijelu večer popunjavaju zanimljivi, pametno složeni dvoboji: Sean Strickland i Alex Pereira su na istoj priredbi kao i Israel Adesanya i Jarred Cannonier, Sean O’Malley je dobio novi veliki test u Pedru Munhozu, Brad Riddell je stavljen na poziciju glavne borbe u preliminary dijelu večeri, čime su stvorene šanse da cijeli City Kickboxing Gym dođe do pobjede i tome slično.

Na koncu, priredba je bila prilično dobra s tim da je borba večeri — očekivano, rekao bih — podbacila.

Ovo se čini kao izvedba koja bi trebala Volkanovskog staviti na prvo mjesto pound-for-pound ljestvice

Teško mi je procijeniti ima li O’Malley više sreće ili peha u karijeri. S jedne strane je s nekim solidnim talentom u ringu i vrlo malo karizme na mikrofonu izgradio disproporcionalno veliku popularnost, a s druge strane je često u borbama koje završavaju nekim glupim ishodom — jednom si je slomio nogu, ovaj put je zabio Munhozu prst u oko. Najgore od svega mi se čini to što je borba do trenutka prekida bila loša. Munhoz se kladio na O’Malleyjevu netrpeljivost spram low kickova i osvojio jednu rundu. (Već primjećujem da MMA Twitter nepravedno omalovažava Munhozovu taktiku — puno je teža za izvesti protiv O’Malleyja nego što se čini.)

O’Malley, međutim, osim obrane ponekog calf kicka nije učinio ništa posebno — Munhoz mu je uspijevao pobjeći iz svake kontre dvojkom kojom je pokušao kazniti ‘gole’ nožne udarce. Iako je, sam Bog zna zašto, O’Malley slavio kraj borbe, meni se čini da je ovo za njega jednako porazu; spremao se za meč iz kojeg nije dobio ništa — ni penjanje po ljestvici ni highlight udarac.

Što se tiče borbe Stricklanda i Pereire, reći ću samo da mi je zamalo bilo žao Stricklanda. Nije, ali zamalo jest. On je na press konferenciji uoči borbe izvukao maksimum iz svoje negativne karizme. Ima tu prirodnu auru negativca (za razliku od naučene Colbyja Covingtona) — na neki je čudan način ljudima postao zanimljiv kao neka vrsta iskrenog uličara; ima loš automobil, živi u derutnom stanu, ne smatra se previše pametnim, jasno mu je da ima psihičkih poteškoća… Ljudima je počeo postajati zanimljiv jer javno pokazuje ono što se u društvu smatra neuspješnim ili nepoželjnim. Tijekom press konferencije je čak i Adesanyu uspio iznervirati i donekle nadglasati. Bila je to idealna situacija za UFC: pobijedi li Strickland, imaju spreman promotivni paket, a pobijedi li Pereira, imaju kao izazivača čovjeka koji je već pobijedio Adesanyu.

Strickland je, na svoju žalost, bio dovoljno uvjeren u svoj prednji direkt da pokuša kickboksati s Pereirom. Ne znam kako je Strickland sa svojim stilom, teturajući s tako uskim nožnim gardom, uopće neporažen u četiri godine, ali Pereira mu je pokazao što sve s tim nije u redu. Pogodio ga je lijevim krošeom preko garda tako savršeno da je borba prekinuta čim je Strickland dodirnuo tlo. Pereira je, čini se Izzyjev novi izazivač i vjerojatno najzanimljiviji od Roberta Whittakera (a daleko zanimljiviji od ostatka divizije).

Očekivalo se da će Adesanya i Cannonier biti neuzbudljivi u oktagonu. Većina predviđanja kretala se u smjeru pobjede na autopilotu za Izzyja: varka-varka-low kick-varka-varka-jab. Ja sam (krivo) vjerovao da će Cannonier biti manje impresioniran Israelom, ali pitanje onoga što time označavamo u borilačkim sportovima je uvijek i jednim dijelom tehničko, a ne samo psihološko. Protiv najboljih boraca izazivači često izgledaju u emocionalnom smislu impresionirano ili zakočeno, ali zapravo je stvar tehničke prirode — ne možete krenuti na neprijatelja koji nikad nije ondje gdje krenete u juriš.

Cannonierov je problem bio uopće pronaći Izzyja, fiksirati ga na neku točku na dovoljno vremena da ga nečim pogodi. Na kraju je posegnuo za klinčom na ogradi, ali problem je, kao što je DC čak ispravno uočio, u tome što ta pozicija nije pogodna za produkciju štete, pa je tako i sudački nebitna.

Adesanya mi je ipak djelovao nekako neinspirirano, možda baš zato što Cannonier zapravo defenzivno uopće nije bio loš. Isto tako mi se čini da je Adesanyu neuspješna avantura u lakotešku kategoriju razočarala dublje nego što smo inicijalno mislili — plafon mu je trajno spušten na njegovu prirodnu diviziju, a u njoj je već deklasirao sve. Srećom po njega, UFC-ova kocka s Pereirom se isplatila — vrlo vjerojatno ćemo gledati jedan od uzbudljivijih kickobksačkih mečeva u malim rukavicama. Iskreno, najbolje što bi se moglo Adesanyi dogoditi jest ili da tijesno izgubi ili kontroverzno pobijedi, pa da može dogovoriti uzvratni meč. U suprotnom će morati čekati da Andre Muniz nareda još nekoliko pobjeda.

Holloway i Volkanovski su, čini se, suđeni upropastiti jedan drugome karijeru.

Radi se o dvojici najtalentiranijih featherweighta dosad — njih bi dvojica vjerojatno bili sretniji da ne pripadaju istoj generaciji, ali za nas fanove je to čista pobjeda. Ovaj rat u etapama, bilo je to jasno već nakon prve borbe, za jednog će završiti nekom vrstom potapanja prijašnjih uspjeha; pobijedi li Volkanovski, to bi moglo značiti da je Holloway ipak bio drugi najbolji u svojoj eri, a ako pobijedi Holloway, onda isto vrijedi za Volkanovskog — jednom je iznenadio Hollowaya, drugi meč je možda izgubio i tako dalje. Ovo poništavanje rezimea ipak mi se čini nekako kozmički nepravednije za Hollowaya, koji je u 10 godina u UFC-u uistinu pomeo cijelu diviziju, možda čak i nekoliko generacija. Iako mi je načelno draži Volkanovski, zbog svog stila, nekako sam se nadao da Holloway neće izgubiti grdo.

Drugi razlog zbog kojeg sam priželjkivao da Holloway izvede nešto spektakularno su dva meča koja je imao nakon drugog poraza od Volkanovskog — na primjer, borba protiv Calvina Kattara bila je jedna od najimpresivnijih i najokrutnijih lekcija koje je jedan borac dao drugome u oktagonu.

Igrao sam se u svojoj prognozi glupe sportske matematike. Holloway se može uzdati u to da neće biti nokautiran; ostane li na preko stotinu udaraca po rundi, bit će u pocketu; ako je u pocketu, onda je low kick Volkanovskog manje učinkovit i tako dalje. Iako mi se čini da je i njegov kut tražio isto od Hollowaya, nisam siguran da bi i taj plan upalio. Svo vrijeme sam bio fokusiran na to da će bijesni Holloway (Kattar verzija) biti opasniji, pa sam propustio vidjeti kako je bijesni Volkanovski nepobjediv.

Tehničke finese iz ovog meča ne mogu se prepričati (neke je teško i vidjeti), ali u načelu je Volkanovski svojoj brzini priključio i nešto veći postotak power shotova unutar kombinacije, bio je tehnički čvrst, uzak u krošeima, osim kad je radio weave u zadnji overhand (udarac kojim je Hollowayu razbio glavu). Nije bio zabrinut time što je na dohvatu Hollowayevih nožnih udaraca na punoj distanci jer je to zona u kojoj njegov low kick pobjeđuje. Brzina Volkanovskog podsjećala je na muha kategoriju, pa je Holloway rijetko vodio meč — kad god bi uhvatio ritam, Volkanovski bi ga presreo s nekom kontrom i vratio ga na početak.

Ovako ‘na papiru’ se čini kao samo još jedna borba, ali ovo je bila jedna od najboljih izvedbi u MMA-u koju sam ikad gledao. Prva dva meča bila su fantastična upravo zbog adaptacija koje su borci činili tijekom i između borbi, ali ovdje je Volkanovski, barem se meni tako čini, bio toliko dobar da bi i bilo koja adaptacija teško dovela do njegova poraza.

I što sad, pitao se Volkanovski zajedno s publikom.

Najbliži izazivači su mu Josh Emmett, za kojeg vjerujem da ima šanse samo nekim brakom sreće i snage; Arnold Allen koji bi mogao biti ozbiljna prijetnja, ali mu možda treba još jedna borba prije te izazivačke; Yair Rodriguez, ako pobijedi (a to je nemalo “ako”) Briana Ortegu, dok su Movsar Evloev i Bryce Mitchell još uvijek predaleko. Mislim da Volkanovski ima pravo reći, slično Adesanyi, da je i njegova divizija počišćena, pa nisam razočaran pokušajem Volkanovskog da se prezentira kao izazivač u lakoj kategoriji. Njegove šanse za uspjeh u njoj uvelike će ovisiti o tome tko će na kraju godine biti šampion.

Iako sam veliki fan Kamarua Usmana, ovo se čini kao izvedba koja bi trebala Volkanovskog staviti na prvo mjesto pound-for-pound ljestvice. Većina ljudi možda još nije svjesna da je Alexander The Great uistinu jedan od najvećih MMA boraca dosad.