Lekcije iz boksa, nakon više od stoljeća novinarskih i analitičarskih prepirki, kreću se u smjeru toga da je nemoguće postaviti objektivne parametre te da je najpametnije napisati knjigu o tome zašto su nečiji parametri najbolji, a svi drugi ne valjaju.

Može se reći, a osobno vjerujem da je ovo jedan od dobrih parametara, da je jedan od pokazatelja veličine i to koliko je stil određenog borca ostao relevantan nakon njegova odlaska iz sporta. Stil Wanderleija Silve nije, iako me srce boli što ovo pišem, nešto što je unaprijedilo sport, dok se, donekle neočekivano, sjena stila Randyja Couturea vidi i u današnjem MMA-u. Georges St-Pierre i Jon Jones su često aktualni u ovim diskusijama, ne samo zbog svog skora, nego i zbog relevantnosti njihovih stilova u (progresu) današnjeg MMA-a.

U uzvratnom će meču Usman vjerojatno ponovo biti favorit protiv Edwardsa, a i to samo govori o atraktivnosti i ludilu MMA-a

A tu je i veliko pitanje poraza; tko je gubio i na koji način i vrijedi li osveta poraza više od neporaženosti. UFC 278 ponudio je neke zanimljive uvide upravo u ovo pitanje i to kod trojice bivših UFC-ovih šampiona, od kojih svi imaju preko 35 godina: Lukea Rockholda, Josea Alda i (svježe bivšeg) Kamarua Usmana.

Borbi Josea Alda i Meraba Dvališvilija sam se najviše veselio. Aldova karijerna krivulja jedna je od najnevjerojatnijih u MMA-u. Bio je borac koji je bio neporažen od 2005. (kad mu je bilo 19) do 2015. Iako se, kad se pričalo o tehnici, uvijek više pričalo, na primjer, o Andersonu Silvi, Aldo je, danas je to jasno, bio nevjerojatnija pojava.

Iako je primarno stojkaš jednako je gazio druge, često atraktivnije (što god to značilo) kickboksače poput Cuba Swansona ili Chan Sung Yunga i poništavao igru generacijski važnih hrvača/grapplera poput Chada Mendesa ili Frankieja Edgara. Obrana od rušenja mu nikada nije pala ispod 90 posto u vrijeme kad je divizija bila krcata strojevima za rušenje. Kad su stvari krenule nizbrdo (McGregor, Holloway, Alexander Volkanovski), Aldo je odlučio dodatno iscrpjeti tijelo i otići takav u još (natjecateljski) težu, odnosno (fizički) lakšu kategoriju. Novinari i analitičari ispisali su svoje osmrtnice velikom šampionu, a onda — čudo. Poraz od Marlona Moraesa je zapravo bila pobjeda, a meč protiv terminatora sljedeće generacije, Petra Jana, najkompetitivniji koji je Jan do tada imao.

Uoči borbe s Merabom Jose se nalazio na samom rubu izazivača za titulu, pogotovo s obzirom na to da ona više nije u Janovim rukama. U nizu od tri pobjede jedna je bila protiv Chita Vere koji se i sam približava izazivačkom statusu, a jedna protiv Roba Fonta koji je od velike nade, nakon Alda pao u zaborav.

Dvališvili i Aldo su fascinantan matchup: prvi ima nadljudske brojke pokušaja i rušenja, drugi ima nadljudske brojke obrane od rušenja. A to je samo mali dio priče. Pitanje je bilo i kakvu taktiku Aldo planira (Merab, čini se, ima manje-više samo jedan modus) — hoće li se vratiti low kickovi, hoće li on iznenaditi Dvališvilija kontra-pritiskom i tome slično.

Dogodilo se, po običaju, nešto treće. Najčešći prigovor Aldu obično bio je taj da je znao upadati u krstarenje kroz runde u kojima je nastojao ne izgubiti prekidom, ali bez jasne namjere da pobijedi. Uoči borbe s Dvališvilijem rekao je kako ga Merab neće uspjeti rušiti. Mislio sam da se radi o nekakvoj bombastičnoj izjavi za citiranje u tvitovima, ali se pokazalo da je to cijela taktika koju je Aldo donio u meč. Drugim riječima-— Aldo je sve tri runde pretvorio u runde krstarenja — u velikoj mjeri je održao obećanje, ali kao da nije namjeravao pobijediti. Zauzeo je gard koji je odmah oduševio komentatorski tim jer je podsjećao na starog kicker-Alda, ali nije bilo pritiska, nije bilo lukavosti, nije naplaćivao Merabove pogreške i, najgore od svega, posegnuo je za starim hitom gubitnika — hrvanje je dosadno, ua!

Dvališvili ni sam nije imao spektakularan meč, kao da je i njega zbunio defenzivni Aldo, ali Dvališvili je, s druge strane, rovokopač koji u svakom meču ispuni svoju kvotu pokušaja rušenja i udaraca. Starost se, ako je bila faktor u ovoj borbi, možda vidjela u Aldovu nedostatku motivacije — dok smo predviđali kako će mu se raspasti tijelo, čovjek je možda počeo naprosto odustajati od igre.

Borba Lukea Rockholda i Paula Coste na papiru je izgledala kao neka komedija karaktera. Čak i u sportu koji je notorno bogat ekstrovertima i (patološki) narcističkim ličnostima, Luke i Paulo sebe vole previše. Negativ pretjerane očaranosti svojim likom jest to što ne uviđaju svoje pogreške i omalovažavaju tuđe uspjehe čak i kad ih medicinsko osoblje budi iz nokauta. Činjenica da je meč dvojice borca koji u borbu ulaze s po dva poraza zaredom, a koji pripadaju jednoj od slabijih UFC-ovih divizija, stavljen u poziciju co-main borbe samo mi pokazuje da je onaj koji je ovaj meč dogovorio učinio to iz nekakve sprdnje. Najjednostavnije rečeno, radi se o dvojici sličnih boraca od kojih jedan više nema sposobnost apsorpcije udaraca, pa je dobro kladiti se da će pobijediti onaj drugi.

Šalu na stranu, radilo se o borbi u kojoj je psihološki faktor bio užasno zanimljiv. Rijetko se događa da dva borca koja ne toleriraju ni kritiku ni poraz imaju priliku jedan drugome završiti karijeru. Pobijedi li Costa, Rockhold je možda završio karijeru; pobijedi li Rockhold, Costa i sam nije daleko od Bellatora ili PFL-a. A ako borba bude dosadna, čak i onaj koji pobijedi nema razloga veseliti se. Uz sve to, Costa ima običaj doći na vaganje sumnjivo pretežak.

Ovo je borba koja je najviše ispunila očekivanja, makar je to zapravo više stvar vrste očekivanja nego samog njihova ispunjenja. Bila je ovo jedna od onih urnebesnih krljavih borbi kakvih je MMA bio pun prije 20 godina: nitko nema kondicije, ne postoji baš ni neki plan, ali se dovoljno toga blesavog događa da čovjek može uživati na nekoj perverznoj razini. Rockhold je samog sebe smorio s malo nožnih udaraca i grapplinga i preostalih je 80 posto borbe stajao s rukama ispod pojasa (ili čak na koljenima!). Imao je govor tijela koji u kavezima nije viđen od Dada 5000. Čudna stvar nije to (čovjek se tri godinenije borio, imao je slomljen nos, nadmorska visina…), nego to što je iz svojih cardio-transova znao eksplodirati u šokantno uspješne napade nožnim udarcima i lijevom rukom.

Njegov protivnik je i sam imao problema s kondicijom, ali tek u drugoj rundi. Veći dio vremena je pokušavao dotjerati Rockholda do kaveza, pa ga hvatati udarcima pri izlascima. Bilo je lijepih udaraca u tijelo, ali, načelno govoreći, po udaračkom volumenu i kvaliteti forme mladi borac nije izgledao osobito mlado. Kako god borba bila nakaradna, bila je i zabavna; sve je izgledalo kao neki eksperiment u kojem pokušavamo saznati kako bi se netko tko jedva stoji borio u profesionalnom meču.

U ovom slučaju su godine definitivno bile faktor i Rockhold je u komičnom i tužnom i iskrenom trenutku tijekom svog intervjua u oktagonu rekao tek: “I’m fucking old”. Kakav god bio dosad, ova će borba barem ostati spomenik nevjerojatnoj ludosti da polumrtav dođe do superiorne pozicije u parteru i bez snage da udari Costu obriše krvave iznutrice iz svog nosa po Costinu licu. Neće me iznenaditi ako će baš to biti veći dio Rockholdove ostavštine, a ne njegovi šampionski pojasi iz Strikeforcea i UFC-a.

Godinama se pričalo o Leonu Edwardsu kao (jedinom?) borcu koji može skinuti Usmana i kad je ta borba postala izvjesna, Usman je u očima kladionica ipak bio ogromni favorit. Vjerujem da je onaj šamar Natea Diaza oborio vjeru ljudi u Edwardsa. Drugim riječima, teško je oduprijeti se dojmu da je Leon Edwards donekle kriv za svoju poziciju borca u čekaonici. Kao što u oktagonu nije voljan riskirati, tako i izvan njega svoju ambiciju pokazuje dosta stidljivo. Moje je mišljenje uoči borbe, međutim, bilo sljedeće: Edwards, ako ima šansi protiv Usmana, ima ih upravo protiv ove verzije Usmana.

Usmanova stilska korekcija pod Trevorom Wittmanom učinila ga je atraktivnijim borcem, ponajviše zbog nokauta Jorgea Masvidala, ali Usman u svakom slučaju nije tehnički bolji kickboksač od Edwardsa. U ovom se kontekstu dosta govorilo i o mogućim ozljedama koje Usman tobože nosi, a koje su imale ulogu u stilskoj promjeni, ali s distance je lakše špekulirati nego saznati.

Moje je mišljenje bilo da bi Usman, kojeg je proganjao glas dosadnog gnjavatora s ograde, lakše dobio Edwardsa (zapravo već jednom i jest) nego ovaj novi udarač. Ali to je previše generalna ideja: u igri je puno više faktora od ovih navedenih (tko će, na primjer, uspostaviti svoju verziju klinča i gdje, u sredini ili na ogradi, i tako dalje). Uz sve to valja reći i da se dosta komentirala Edwardsova tendencija da uzima svoje čudne pauze tijekom borbi, odnosno da rijetko ima ubilački instinkt iako ima sve alate za ‘ubojstvo’.

Ponekad mi dođe da se kladim točno suprotno od onoga što logika/povijest sporta nalažu kao ispravno; da će Usman izgubiti teškim nokautom od jednog udarca, od borca koji je godinama čekao na svoju priliku za titulu upravo zbog toga što nije povlačio poslovični okidač, nikada mi ne bi palo na pamet. Tehnički nokaut — možda; odluka 50-45 — pa moguće, ali walk-off KO protiv borca koji nikada nije bio nokautiran? Nikad.

Borba je imala svojih tehničkih detalja o kojima će se pisati — u prvoj rundi na Edwardsovoj, u ostale tri i pol na Usmanovoj strani, ali sve je izbrisao jedan udarac. Primjera radi, zanimljivo je bilo Edwardsovo rušenje Usmana u prvoj rundi — dok se underhookovima izvlačio s ograde, zaključao je lock oko Usmana i sapleo ga. Kao što sam spomenuo, Edwardsov je klinč izuzetno opasan, jedini je problem što je manje opasan kad je s druge strane klinča Kamaru Usman.

Pisao sam o tome i ranije, ali nije krivo ponoviti: kad god se nalazite blizu ograde, a Usman ispred vas, gubite borbu. Čak ni ustajanje iz kontrole ne znači puno: taktika hrvača Usmana i jest u tome da se stalno ustajete, a da vas on stalno ruši. Iduće tri runde bile su odličan manifest ove politike — dok se otimate za poziciju oko zapešća, izgubite poziciju tijela uz kavez; kad to popravite, izgubite ravnotežu, a svo vrijeme vam Usman skače po stopalu.

Mora se reći da je Usman imao dobar plan. Imao je dobar osjećaj za distancu u stojci, ali nije ulazio u duže razmjene, kretanjem je dovodio Edwardsa do kaveza i onda ponavljao svoje lekcije iz prljavog hrvanja. I sve bi bilo sjajno da Leon Rocky nije (nakon nekoliko udaraca istom nogom u srednji dio torza i noge) lažirao 1-2 i pogodio Usmana savršeno čistim high kickom. Čudno je to da bi sve svoje borbe Edwards vodio dobro i onda naprosto puštao da se po inerciji otkotrljaju do kraja, a ovaj put je gubio četiri petine borbe i onda nasilno završio borbu.

Iako se čini da je ovaj poraz pomalo dio slučajnosti koja će se u revanšu ispraviti, ne mogu se oteti dojmu da se oko Usmana skupljaju pukotine po zidinama. Ovo mi je nekoliko puta prošlo kroz glavu i tijekom drugog dvoboja protiv Colbyja Covingtona — sve se čini kao niz slučajnosti koje će se kasnije pokazati kao pad forme.

Ovo je, mora se reći, dobro za sport, ali i jako dobro za Usmana; veliki sam vjernik u ideju da šampioni trebaju dostojne protivnike i velike poraze koje je potrebno osvetiti. U uzvratnom će meču Usman vjerojatno ponovo biti favorit, a i to samo govori o atraktivnosti i ludilu MMA-a.

MMA je sport u kojem možete izgubiti bez da ste učinili nešto krivo.