Punchlines

UFC 279: Tribute to…

Kaotičan i otužan tjedan na najvišoj MMA razini

Krenimo kronološkim redom.

Kao prvo, rijetko se, čak i u ovom karnevalskom sportu, događaju cijele priredbe koje su natjecateljski potpuno nevažne. Pod tim mislim da nijedna borba, uključujući i borbu večeri (i originalnu i onu nakon rošade poslije vaganja), neće pretjerano utjecati na listu izazivača. Hamzat Čimaev je pobjedom nad Gilbertom Burnsom već ostvario pravo (u očima fanova, a i UFC-a) na borbu za titulu, pitanje je samo raščišćavanja nereda koji je nokautom Kamarua Usmana napravio Leon Edwards. Li Jinglianga je nedavno baš Čimaev dominantno pobijedio, Tony Ferguson jaše val od četiri poraza zaredom, Ion Cuțelaba i Johnny Walker su dvojica boraca koja u meč također ulaze iz friških poraza; jedini, na papiru zanimljiv dvoboj bio je onaj između Kevina Hollanda i Daniela Rodrigueza. Dosta borbi je, čini se bilo dogovoreno izvlačenjem papirića iz suspenzora.

Prije nego što prokomentiram sve što se izdogađalo nakon fijaska s vaganja, moram reći da se nekako nisam uspio naljutiti na dvoboj Čimaeva i Diaza; Čimaevu bi bilo dosadno čekati Edwardsa i Usmana, Diaz želi van iz UFC-a. Iskreno, činili su mi se pomalo naivni svi ti argumenti kako UFC želi ubiti Diaza, kao, pa su mu dali zvijer koja će ga rastrgati. Diaz je trebao grdo izgubiti, ali nije rekreativac koji ne umije preživjeti borbu i izgubiti pošteno — čovjek ima preko 30 profesionalnih borbi iza sebe.

S tim u vidu, ovu borbu uopće nisam smatrao lošim menadžerskim potezom, radi se o rijetkom win-win scenariju (ponajviše) za kompaniju: pobijedi li Čimaev, naslonit će se na Diazovu gangsta karizmu pred vrlo vjerojatno većim auditorijem nego ikad prije; pobijedi li Diaz, bit će to jedan od najnevjerojatnijih podviga u povijesti sporta i vrata za suradnju između njega i UFC-a sigurno se neće zatvoriti pred svim potencijalnim dvobojima.

Iako je tjedan za Čimaeva bio neobuzdan, u kavezu je pokazao fokusirano divljaštvo

U tom je duhu prošao i tjedan uoči borbe: UFC je bio pun hvale za Natea i njegovu novu borilačku organizaciju, a Diaz je sa svoje strane bio netipično nekritičan prema kompaniji po kojoj je cijelog ljeta pljuvao.

Pitanje Diaza i njegovih namjera, međutim, nikad nije tako jednostavno. Kad se radi o njemu, često se sjetim Baldricka iz Crne Guje koji u jednoj od ratnih epizoda ustvrdi kako je svrgnut Nikolaj IIwho used to be bizarre”. “He used to be the czar”, ispravi ga Crna Guja. Ni za Diaza nikad nismo sigurni što je: čak i u tjednu korektnih odnosa s UFC-om, u mašti fanova ostavit će prostora za scenarij da će po početku borbe samo otići iz kaveza i tako se riješiti ugovora ili će se, na čemu dobiva posebnu Punchlines značku izvrsnosti, posrati po još jednom sramotnom UFC-ovu ugovoru s The Rockom, Under Armourovim podbrandom. Za neke svoje fanove će uvijek biti car, za druge tip koji se, bizarno, odlučio ne otkriti puni potencijal svog talenta, nego se uguziti u apstraktan brend “real gangstera” i usput izgubiti većinu velikih borbi u kojima je bio.

Ipak, imam soft spot za Diaze pa mi sve to ne smeta. U nedostatku boljeg izraza: uvijek bude neko sranje.

Ovaj put sranje nije došlo od Diaza, iako nije počelo ni daleko od njega. Prvo je prije presice izbila i masovna tuča između timova Diaz, Holland i Čimaev u kojoj je navodno sudjelovalo stotinjak ljudi. Nakon toga su po Twitteru počele kružiti vijesti da Čimaev nije ni blizu težinskog limita za welter i da UFC sprema plan B. Tračevi su se pokazali točnima: Čimaev je na vaganje došao tri i pol kile pretežak. Raspadao se PPV, koji je ionako bio među lošijima u posljednjih par godina. Sreća za UFC je upravo u tome što je u tri glavne borbe bilo dovoljno luđaka i za uništiti i za spasiti projekt. Nakon noćnih pregovora sve su tri borbe promiješane: Holland je Čimaevu ponudio borbu, ali samo na pet rundi (što znači da je pažljivo gledao njegovu borbu protiv Burnsa), Nate je dobio Tonyja, a Jingliang je sistemom eliminacija završio u paru s Rodriguezom.

Kako priredba ionako nije imala natjecateljski značaj (nitko se, što je pohvalno, nije ni pretvarao da je drugačije), prošli su tjedan svi odlučili poraditi na promociji svog brenda.

Promocijske dionice Hamzata Čimaeva u tom su periodu pretrpjele možda najveći pad. Osim pada na vagi i već tradicionalnih pratećih izgovora, pokušao je inscenirati neki incident s Paulom Costom pa se, nakon što je Costa reagirao prilično opušteno, morao pretvarati da ga kolege drže da ga ne ubije, što je najmanje atraktivna taktika propagande alfa mužjaštva. Moguće je da je Čimaev osjećao da je u nekakvom natjecanju s Diazom, pa je pokušao pojačati svoj ulični kredo na 11/10, ali plan nije bogznakako uspio: sve od incidenta s Costom, preko tuče u backstageu s Hollandovom ekipom do fleksanja bicepsima nakon padanja vage, bilo je više jadno nego opasno. Nekako mi se čini da su ljudi bolje reagirali na stil tihog ubojice koji priča u kavezu nego na ovaj gangsterski look.

Uza sve probleme, priredba je na koncu poprimila možda zanimljiviji oblik: Diaz i Ferguson su djelovali kao tandem koji će iznjedriti bolju borbu nego Diaz i Čimaev, Holland je Čimaevu barem malo veća prijetnja nego Diaz, a i Jingliang i Rodriguez su ipak rezultatski neizvjesniji nego Jingliang i Ferguson.

Nakon večeri ispunjene nokautima i prekidima zbog gušenja i poluga, Rodriguez i Jingliang su odradili čudnu i publici nezadovoljavajuću borbu.

Rodriguez je i sam čudan borac, ima sedam pobjeda i jedan poraz (i 35 mu je godina), ali se rijetko spominje kao potencijalni izazivač, iako ima nekoliko pobjeda nad solidnim borcima/imenima (Kevin Lee, Tim Means). Radi se o, primarno, udaraču varljivo brzih i preciznih direkata (Lee ih sigurno dobro pamti), solidnog sprawla, zna imati problema s kondicijom, a i kickovi ga znaju dovesti u probleme.

U ovom je meču imao problema pronaći distancu; prolazio mu je uglavnom samo prednji direkt, i to najčešće u punoj distanci, dok je u bliskoj distanci Jingliang bio puno brži i nožnim i ručnim udarcima. Ovo se posebno odnosi na nožne udarce iz otvorenog garda, koje je Jingliang dobro koristio. Možda je Jingliang prečesto uzimao pauze — to jest prečesto se umjesto borbe trudio ostaviti dojam opuštenosti, pa je Rodriguez nakupio dosta bodova na pogađanje udaraca koji u stvarnosti nisu imali neku težinu.

Dosta se ljudi žalilo na odluku sudaca za Rodriguezovu pobjedu, ali ne bih je nazvao skandaloznom. Osobno sam (polumamuran i donekle malodušnog raspoloženja za cijelu priredbu) bodovao za Jinglianga, ali činjenica je da su Rodriguezovi udarci uživo mogli sucima izgledati ozbiljnije (nekoliko nožnih udaraca koje je Jingliang pogodio preko garda komentatori su pretjerano hvalili i tome slično). Žao mi je Jinglianga, ali mi se istovremeno čini da je cijela večer bila više Zona sumraka nego nešto čega će se ljudi sjećati, pa ovaj poraz možda i nije neka propast.

Holland je, slično svom protivniku Čimaevu, karijeru izgradio tijekom pandemije. Njegov se strelovit uspon iz 2020. sudario s realnošću u vidu poraza od Marvina Vettorija i Dereka Brunsona. Iako se dio razloga za ove poraze može pronaći i u tehničkom dijelu igre, osobito hrvačkom, Holland je odlučio da je problem u diviziji, odnosno da građom i fizičkim talentima više odgovara welteru. U njoj je pobijedio Meansa i Alexa Oliveiru, ali njegove su borbe odjednom postale drugačije od onih na osnovu kojih je izgradio svoj status perifernog izazivača. Hollandova welterweight verzija neobično je razbijačkog karaktera. Postojala je oduvijek u njemu doza kaosa, ali baza je uvijek bila vrlo fajterski pragmatična — ludilo je bilo samo ukras.

Valja reći da je promjena Diaza u Hollanda kao protivnika Čimaevu obećavala više tek u teoriji. Holland možda voli jiu jitsu, ali mrzi hrvanje do razine da je u stanju odustajati od borbi u kojoj je hrvački kontroliran. Čimaev je vrlo očekivano bez problema prošao kroz Hollanda.

Nakon signala za početak borbe Holland je pokušao izvesti pozdrav rukavicama, a Čimaev je uletio ispod ruke i odvukao Hollanda, u prilično doslovnom smislu, na tlo. Čujem da su ljudi konsternirani njegovih nesportskim ponašanjem, ali, iskreno — tukli su se u backstageu dan prije, ne znam zašto je Holland očekivao prijateljsku atmosferu. Istovremeno, ‘prednost’ koju je Čimaev dobio ovim ignoriranjem neformalnog protokola Holland je poništio kad se uspio ustati iz prvog rušenja. Istina je da mu nije bilo pomoći izvan situacije u kojoj Čimaev odlučuje isključivo boksati.

Čuo sam neka mišljenja jiu jitsu stručnjaka o Hollandovoj izvedbi u parteru i čini se da se većina slaže kako Holland nije bio potpuno izgubljen. Cijela je sekvenca u kojoj se Čimaev kotrlja i namješta hvat d’arce bila praćena Hollandovim pokušajima obrane; puno se više stvari ondje dogodilo nego što se isprva čini. No, vrijedi izreći i poslovični bottom line: Hollandu ne bi bilo spasa ni da se ustao još pet puta. Jedini plan koji bi možda uspio bio je na protivničkoj strani, taj da Čimaev pokaže nedostatak kondicije u šampionskim rundama. Iako je cijeli tjedan za Čimaeva bio neobuzdan, u kavezu je pokazao fokusirano divljaštvo; nije zbog tuče izvan kaveza išao nešto dokazivati šakama kad mu je pobjeda hrvanjem bila dostupnija. Svaka čast.

S druge strane, sve što Čimaev u zadnje vrijeme radi izvan kaveza mi je i grozno i neuspješno, pa tome možemo dodati intervju iz oktagona. Joe Rogan bio je u pravu kad je pritiskao Čimaeva s pitanjima za skidanje kila (Rogan koji nije novinar u ovom je segmentu često najbliže novinaru od svih medija koje UFC plaća) — biti pretežak na vaganju i biti izazivač dvije su stvari koje se međusobno isključuju, a to bilo koju kompaniju čini nervoznom. Ako Čimaev već sad puca pod pritiskom, strah me je što će se događati kad bude bio u puno većem medijskom ludilu onda kad i ako postane šampion. Bilo bi šteta da njegova karijera zbog psihičkih slabosti ne dosegne prag koji je, čini se, već kozmički zapisan.

Diaz se, od svih koji su morali mijenjati protivnike, suočio s možda najneobičnijim problemom — svi su očekivali da će izgubiti od Čimaeva, malo je ljudi očekivalo da će izgubiti od Fergusona. Drugim riječima narativ oko kojeg je trebao graditi svoju oproštajku promijenio se od postizanja časnog poraza/preživljavanja do mandata pobjede. Kako je i sam prokomentirao, pritisak javnosti je odjednom ušao u jednadžbu (protiv Čimaeva je uvijek mogao računati na svoj klasični trik — kako god borba prošla, može se proglasiti pobjednikom u ‘gangsta’ kategoriji na osnovu par dobrih poteza). U tom smislu, borba je za njega prošla savršeno — trebao je brutalno izgubiti od sljedeće generacije, a dobio je pobjedu gušenjem protiv jiu jitsu kolege.

Borba je, istini za volju, imala auru seniorske MMA divizije u gotovo svim aspektima — od šaljivih poteza do nešto sporijeg tempa kod obojice (u odnosu na njihove dane natjecateljske slave). Procjene publike i medija oko dobitnika prve tri runde su, dijelom i zbog toga, bile totalno kaotične. Moje je mišljenje da je Diaz u drugoj i trećoj rundi imao opasnije ili barem udarce koji drastično mijenjaju potencijalni ishod borbe/umanjuju protivnikovu sposobnost da nastavi meč. Fergusonovo lice na kraju borbe govori tome u prilog. Diaz ne bi bio Diaz da nije jedva došepao do svoje pobjede — i ovaj put je primio previše čistih (unutrašnjih i vanjskih) low kickova, iako je neke čak i obranio.

Ferguson mi je, međutim, izgledao gore nego ikad. Dobivao je samo dijelove razmjena u kojima Diaz nije sudjelovao. Činio se spor, umjesto ludih snap-jitsu fora je samo publike radi lažirao da će napraviti nešto ludo — činio se, glazbeno rečeno, kao Tribute to Tony Ferguson, a ne prava stvar. Na koncu je hajpanjem pobjednika i svojevrsnim sudioništvom u proslavi giljotinom pokušao ublažiti realno težak poraz kako bi lakše mogao najaviti da sad tobože zna što treba popraviti kako bi ponovo bio izazivač. Od svih boraca na UFC-ovu rosteru, Tony Ferguson mi se čini kao onaj kojem je najnužnije za mentalno zdravlje ostati u natjecateljskoj borbi. A ta situacija postaje teška za gledati.

Cijela je priredba prošla puno bolje od očekivanog, ali je sve skupa izgledalo nekako mračno. Šestorica boraca iz vrha priredbe morala su promijeniti protivnika noć prije borbe bez ikakve financijske kompenzacije; nijedan od njih neće ići ni gore ni dolje u kontekstu pozicije izazivača, Walker i Chris Barnett su (nakon pobjeda!) pretrpjeli strašnu blamažu, a svi su skupa bili dužni nositi i promovirati tenisice The Rock ogavnog izgleda, također bez ikakve kompenzacije. Teško se oteti dojmu da smo svi, osim Natea Diaza, završili na gubitku. Ako trebam reći nešto pozitivno o svemu, onda je to upravo to da samo braća Diaz mogu izvući nešto dobro iz ovakve situacije.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s