Vjernike u Boga dijelim u dvije velike grupe. Ova je podjela možda previše općenita i briše detalje i kontekst, ali je ponekad nužna baš tako pojednostavljena. S jedne strane je ono što nazivam pascalovskim vjernicima prema francuskom filozofu Blaiseu Pascalu, a s druge strane je Tim Kierkegaard imenovan po danskom kršćanskom filozofu Sørenu Kierkegaardu.
Vjerojatno ste se nekad susreli s Pascalovom okladom. Radi se o ideji da je logično ili pametno vjerovati u Boga; ako Bog postoji, bit ćete nagrađeni vječnim životom u raju, družit ćete se s apostolima i sve to, a ako Bog ne postoji, vodili ste život vrline, bili ste dobri prema susjedima i siromašnima, u teškim trenucima ste utjehu i nadu mogli pronaći u vjeri i sve to.
Kierkegaard, najmračniji među apologetima i drugi najgori zavodnik među filozofima nakon Immanuela Kanta, ovakavu vjeru, s lošom namjerom, naziva estetskim izborom ili životom. U njega spada veliki broj postojećih suvremenih života, a vrlo vjerojatno je i sam Kierkegaardov život posvećen, na koncu, ipak filozofiji. Osobito je oštar prema uključenju ‘logike’ u vjeru; stvar je jednostavna — ako se vodimo logikom nagrade i kazne, argumentom utjehe ili samog pravednog života, onda nismo uistinu vjernici. Vjera podrazumijeva određenu vrstu ludila: skok vjere.
Argumente za pobjedu Charlesa Oliveire uoči meča s Islamom Mahačevom bilo je teško pronaći. Bilo ih je, ali smo u njih vjerovali kierkegaardovskom vjerom. I ja sam otišao staviti novac u kladionicu, ali samo kako bih potvrdio svoje ludilo skoka vjere. Sva ta priča usporedbi portfelja, broja gušenja i poluga, preživljavanja nokdauna, sve je to bilo tek skretanje pogleda s ludila navijanja za Oliveiru — Mahačev je trebao biti novi kralj.
Dogodilo se očekivano, ali i dalje se čini nevjerojatnim. Znam da dagestanski klan ima svoje brojne mrzitelje, ali ovaj rezultat je izuzetan
Sama priredba, jedna od rijetkih koju ne gledamo u pidžami i s Monsterom u ruci, nije bila bogznašto. Uvjerljivo najbolji meč imali su Mateusz Gamrot i Beneil Dariush, meč one vrste koji trebam pogledati još nekoliko puta da bih o njemu nešto napisao, pa ću ga danas preskočiti. Reći ću samo: ako vas zanima zamjena garda, aktivni sprawl i snalaženje u scramble pozicijama — ovo je borba za vas.
Vrijedi spomenuti i Belala Muhammada koji je neočekivanom pobjedom tehničkim nokautom nad Seanom Bradyjem došao do brojke od osam pobjeda u welter diviziji. Problem je u tome što je u šest od njih pobijedio odlukama sudaca u neuzbudljivim izvedbama. Ipak mi je teško biti zločest prema njemu (kao što je Jack Slack); čini se kao dobrica i vrijedan radnik, ovaj će mu nokaut možda pomoći u težnjama k izazivačkoj poziciji, ali čini se da će ga za nju morati ponoviti.
Matchup Seana O’Malleyja i Pjotra Jana jedan je od bizarnijih u posljednjih nekoliko godina. O’Malley je borac čiji hype nadilazi uspjehe u ringu, iako je očigledno talentiran. Čini se da je izvor njegovih prihoda primarno u društvenim mrežama — O’Malley čak otvoreno priznaje da će, ako postane šampion, tražiti isključivo money fightove. S druge strane, Jan je jedan od boraca bez smisla za humor. Takav je i njegov stil, robotska muay thai demontaža tijela.
Jan je jedan od najtalentiranijih, ako ne i najtalentiraniji borac u diviziji koji je nedavno izgubio pojas, a O’Malley pokušava izbjeći izazivače jer ionako dobija istu količinu novca za borbe. Han riskira obraz, O’Malley glavu. No, nema smisla pokušati saznati što se događa u menadžerskim dvoranama za sastanke, želim samo napomenuti da je ova borba čudan miks borbe čistog hypea (koji unosi faktor O’Malley) i relevantnosti za izazivačku listu (koju unosi faktor Jan).
Borba je, neočekivano, bila izvrsna. Pretpostavljali smo da će Jan lako pobijediti uspije li zaustaviti O’Malleyjevo lateralno kretanje. Jan ima strašan desni middle kick koji kombinira s desnim direktom, čime često ili zaustavlja protivnike ili ih tjera u kontrasmjer, gdje ih čeka lijevim krošeom.
Sve smo ovo mogli vidjeti u subotu, ali O’Malley se nije dao ubiti. Možda nema čvrstinu u nogama, ali umije primiti udarac u glavu. Također je sjajno branio svoj teritorij ili, točnije rečeno, kretao se sjajno unutar svog teritorija između crnih linija i kaveza. Mijenjao je gard, hopsao lijevo-desno, nije dao Janu previše prilike za low kickove, mjerio je distancu front kickovima i udarcima u Janovu butinu. Jan ga je pokušao sustići svojim shiftovima lijeva ruka-lijeva noga, ali često bez uspjeha. Jan je iznenadio hrvačkim sekvencama, možda je želio imati intimni ground and pound za dodatni sloj sadizma, ali ne mogu reći da je plan uspio. U drugoj rundi su čak i obojica bila uzdrmana.
E sad, odluka sudaca. Pogledavši borbu ponovo i dalje mislim da je Jan trebao biti pobjednik, ali ne mislim da se radi o “krađi stoljeća”. Umjesto pogađanja zašto su suci davali upitne runde O’Malleyju reći ću samo da bi za njega možda bilo korisnije da je časno izgubio. Čovjek živi od hypea, a u ovoj je borbi i ovako i onako dokazao da je dovoljno čvrst da se nosi s najjačim tipom u diviziji. Tim je porazom mogao pokupiti neke nove fanove, pobjedom će samo navući dodatni hejt.
Između borbe čistog hypea (na papiru) i borbe godine (na papiru) stisnula se borba jedne od najjačih UFC-ovih divizija. Ovu borbu je sveopćem puku bilo teško prodati. Aljamain Sterling je pojas osvojio diskvalifikacijom Jana, a nakon toga ga je obranio grapplingom. Aljo je tako spojio dvije stvari koje narod najviše mrzi: diskvalifikaciju i hrvanje. S druge strane je TJ Dillashaw, borac koji je bio umjereno popularan, a onda je i to izgubio padom na USADA-inom doping testu.
Ni ova borba nije prošla bez kontroverzi. Dillashaw je ušao u meč s nekoliko varki lijevom rukom koje je pratio desni cross. Potom nekoliko low kickova, ponovo varke lijevom rukom i onda je Sterling uhvatio jedan nožni udarac. Uslijedio je kratki scramble u parteru i… Nešto je očigledno bilo čudno. Dillashaw nije koristio lijevu ruku. Lijevo rame (što je pokušao sakriti varkama na početku) bilo mu je dislocirano. Sterling isprva nije shvatio što se događa i napredovao je prema punoj mount poziciji. Iako ne mrzim Sterlinga ni izbliza toliko koliko, čini se, cijeli internet, bilo je pomalo komično vidjeti ga kako umišlja da su njegovi uspjesi u početku ovog meča rezultat božanske nepobjedivosti, a ne protivnika koji se bori jednom rukom.
Dillashaw je, saznali smo nakon borbe, ozlijedio rame, zatajio ozljedu i došao se jednoruk boriti sa šampionom koji dobro hrva. Njegovo preživljavanje prve runde u takvom stanju jedan je od najnevjerojatnijih podviga u kavezu u posljednjih par godina, ali je s druge strane nekome oduzeo priliku da osvoji/vrati pojas. Najveća je ironija u tome da je to možda trebao biti upravo Jan, koji je, umjesto da se bori za pojas, izgubio od influencera.
Uoči borbe Do Bronxa i Mahačeva bilo je tisuću teorija oko toga što će od svih kombinacija tehnika biti relevantno. Pitanje je bilo, između ostalih, gdje će se borba odvijati, ne samo u udaračkom smislu (centar ili kavez, na primjer) nego i u smislu gdje će se odvijati hrvačke i BJJ tehnike. Biti na leđima uz kavez, recimo, ima i svoje prednosti i svoje mane. S jedne strane kavez može biti lakša opcija za dizanje iz partera, a s druge pogoduje dagestanskom stilu kontroliranja gležnjeva i ručnih zglobova. A onda je tu i pitanje Oliveirine želje da možda ni ne koristi wall walk, nego napada iz garda ili scramblea i toga koliko je to moguće protiv Mahačeva, i tako unedogled.
Pogledao sam borbu triput te i dalje imam dojam da je Oliveira bio nekako čudan. Otvorio je borbu svojim uobičajenim skokom, imao je neke pokušaje gušenja (u prvoj rundi), pao je, kao i uvijek u nokdaun, ali nešto je bilo drugačije. Kao da je imao neku kočnicu u stojci, gdje su mu šanse svakako bile veće. U prvoj rundi je povukao gard, što se činilo kao hrabar potez. On je sjajan u stvaranju scramblea iz aktivnog garda. Nakon što su se ustali, u klinču je također bio nekako osrednji, ili barem ne toliko dobar kao što je posljednjih godina bio protiv drugih boraca. Mahačev je zaključao lijevi overhook i (pre)lako ga bacio. U ovom drugom izletu u parter Mahačev je već bio svoj na svom — Oliveira zgnječen uz ogradu i totalno kontroliran. Bilo mi je jasno da je Mahačev te noći predobar za Oliveiru.
U drugoj rundi je Oliveira već djelovao poraženo — izgled Justina Gaethjea protiv Habiba Nurmagomedova. Kretao se prema naprijed, ali nesiguran u to što točno treba napraviti, kao da je sve što učini uzalud. Možda i jest. U takvoj tjeskobi je pokušao potez koljenom, Mahačev ga je iskontrirao, ispratio u parter, odmah izolirao ruku, prošao gard, prošao na stranu i Oliveira je tapkao. Pobijediti jednog od najboljih jitsera u UFC-u na arm triangle uistinu je impresivno.
Dogodilo se očekivano, ali i dalje se čini nevjerojatnim. Znam da dagestanski klan ima svoje brojne mrzitelje, ali ovaj rezultat je izuzetan.
Što se tiče Alexandera Volkanovskog kao izazivača, ideja mi je glupa jer će Volkanovski grdo izgubiti, ali razumijem motivaciju obojice — velika pozornica, puno love, cijela ta pound-for-pound priča. Nadam se da će era Islama Mahačeva trajati dulje od Habibove te da će priliku dobivati i dobri, a ne samo popularni borci.
Neka i nakon Habiba bude Habib — nadam se, čak i malo bolji.
