Većina ljudi misli da se njihov užitak u borilačkim sportovima pojačava s njihovim znanjem o borilačkim sportovima, ali vjerujem da to nije točno. Element u nama koji uživa, ako je element prava riječ, u velikoj je mjeri ono što nazivamo casualom. Kad gledamo borbe drugi ili treći put, onda možemo uživati kao nekakvi borbeni connoisseuri — pokušati uočiti što borci na najvišoj razini izvode, a mi svojim znanjem prepoznajemo. U prvom gledanju, osobito uživo ili uživo na laptopu, uživamo prije svega u dobrim pričama. Zanimaju nas emocionalni narativi (Nurmagomedov vs McGregor: sukob kultura i svjetonazora) ili tehnički aspekti, ali ipak samo na razini fabule (Volkanovski vs Ortega: može li veliki davitelj udaviti boljeg MMA borca).
Borba Alexa Pereire i Israela Adesanye imala je, čini se, sve: i zanimljivu tehničku priču, i priču o kakvoj se snimaju filmovi.
S jedne strane je kickboksač koji je tehnički nešto slabiji, ali ima oružje koje poravnava rupu u znanju, a s druge je bolji i u MMA-u iskusniji borac koji je, tako barem izgleda, izgubio nešto žara u oktagonu. Ja sam osobno najveći pušač klasične borilačke dispozicije: hoće li pobijediti tehnički bolji ili bolji nokauter. Osim toga postojala je i priča o njihove dvije borbe prije ove — prvu je trebao dobiti Adesanya, ali su suci dali pobjedu Pereiri, drugu je Adesanya dobivao uvjerljivo, ali je jedan udarac izbrisao sve prednosti. U ovu su borbu obojica ušla s određenom (re)vizijom povijesti; Adesanya je mogao vjerovati da je bolji jer je dobio oba meča, ako se izuzme ta jedna sekunda, a Pereira da je naprosto bolji — zamalo je ubio čovjeka jednim udarcem.
U eri UFC-a nakon prodaje WME-IMG-u sve je jasnije da se poslovni model i želje publike razilaze. Došlo je do hiperprodukcije manjih, Fight Night priredbi koje su tu samo da zadovolje ugovore, dok su borbe koje publika želi gledati nagurane u PPV priredbe. S tim na umu, mogu reći da je ovaj PPV bila šansa UFC-u da pogledamo cijelu večer ili dobrih ili zanimljivih borbi. Booking je, mora se reći, bio pametan; dosta borbi je ili imalo neki natjecateljski značaj ili je obećavalo dobru tuču/nokaut.
Adesanya je, čini se, ukleo vlastitu borbu. Pereira je gubio, sve dok nije pobijedio
U tom smislu moram spomenuti tužnu oproštajku Frankieja Edgara. Čini se da smo ga već nakon nokauta od Briana Ortege počeli zaboravljati i uoči UFC-a 281 je na društvenim mrežama bilo mnogo iznenađenih činjenicom da se uopće bori. Ova kolumna ne može biti dovoljno velika da spomene sve Edgarove velike trenutke, ali njegove ratove s Grayom Maynardom ili tri pobjede nad BJ Pennom pamtit ćemo u našim osobnim Hall of Fameovima. Bio je jedan od tih rijetkih boraca neke vrste borilačke radničke klase — lučki utovarivač koji je šutio i radio. Ovakvi borci su (na svoju štetu) uvijek bili temelj kompanije, držali su bazu po kojoj su se šepurili mcgregori. Želim mu život u fotelji s naočalama za čitanje na nosu i što dalje od bare knuckle boksa.
Borba Michaela Chandlera i Dustina Poiriera dogovorena je na osnovu njihova pedigrea kao boraca koji rijetko imaju dosadne borbe. Čini se da obojica pripadaju neslužbenoj ligi seniora u UFC-u koji lako prodaju borbe, a teško će do titule. I to je sasvim u redu. Ono što ne bih volio jest da se dogodi jest da se ova borba pretvori u borbu koja bi trebala iznjedriti novog izazivača za titulu. Neka heroji zarade i zabave se, ali nisam zainteresiran za njihov pokušaj protiv Islama Mahačeva.
No, u kontekstu borbe za narod, teško da može bolje od ovoga. Ova borba je imala skoro sve: divlje šaketanje, prljavo hrvanje i preokret.
Chandler se potiho pretvorio u novog Justina Gaethjea, došao je iz druge lige MMA-a u prvu i odlučio se boriti onako kako raja voli. I ovaj put je izašao vitlajući rukama, zbunio Poiriera i, iako ga nikad nije pošteno uzdramo, nekako je ostavljao dojam da pobjeđuje. Poirier je, međutim, u jednoj stvari među najboljima u UFC-u: ima nevjerojatnu sposobnost čuvanja koncentracije pod vatrom. I u najluđim razmjenama Poirier zna što radi, bira udarce i trudi se formirati obranu. Ovo je ono što ga je u nedjelju ujutro učinilo boljim borcem. U vrtlogu Chandlerova napada, Poirier će dići lijevu ruku u gard, napraviti weave ispod Chandlerova divljeg krošea i nastaviti pokret u svoj desni kroše.
No, Chandler nema samo divlje udarce, ima i divlje hrvanje. U drugoj rundi je Poirier ponovo izgledao bezidejno kad je na leđima (i razlog više da mu se ne da Mahačev) i Chandler je lako osvojio rundu te etablirao svoje hrvanje kao problem na koji Poirier mora misliti. No, upravo je taj nedostatak kontrole u hrvačkim razmjenama koštao Chandlera borbe. Išao je u totalno nekontrolirano high crotch bacanje, pa riskantni scramble. Poirier ga je napao ground and poundom, Chandler je morao bježati, dao je leđa i Poirier ga je završio gušenjem.
Pitanje je što sad s Poirierom, a i što s Chandlerom. Chandler je nanizao poraze, a Poirier ima malo šanse i protiv šampiona i protiv mlađih boraca (protiv kojih ne može ni dovoljno zaraditi), a obje situacije spojene u jednu ima protiv Beneila Dariusha — malo izgleda za pobjedu, malo izgleda za zaradu.
Kad publika usred Amerike navija za Kineskinju protiv Amerikanke, koliko god glas naroda znao biti besmislen, ipak se dade naslutiti da nešto nije u redu. Carla Esparza je na sebe navukla gnjev jednim dijelom zbog jednog od najgorih mečeva za titulu u povijesti (onog protiv Rose Namajunas), ali i neobičnim odnosom s tim neuzbudljivo osvojenim pojasom (Esparza se udala sa šampionskim pojasom oko struka). Može se reći da je jako brzo postala ženska verzija Aljamaina Sterlinga. Zhang Weili je, s druge strane, netko koga bi Amerikanci uvijek obožavali da se ne radi o Kineskinji — u mnogome podsjeća na MMA Mike Tysona, ima neku strašnu auru i kad gubi. Ovu je borbu jako malo analitičara pokušavalo analizirati punim srcem, jer je sve upućivalo na to da će se uljez vratiti natrag na kraj kolone; Weili je trebala proći kroz Esparzu.
To je to, moje mišljenje o borbi je ovime završilo. Esparza nije na razini Weili ili Namajunas, pod pretpostavkom da one nemaju lošu noć. Weili je trebala minutu da uđe u ritam, počne vezati kombinacije (iako nisu sve bile bogznakako uspješne) i napadati. Nakon što je Esparza uhvatila jedan nožni udarac, završile su u parteru, ali od silnih najava Esparzina hrvanja nije izašlo ništa. Malo me iznerviralo to što je Weili odmah ponovila isti udarac i Esparza ga je ponovo uhvatila, ali vjerujem da je Zhang bilo svejedno gdje će borba završiti. Na koncu je zauzela crucifix i iz te pozicije izvela gušenje. Prilično kul.
Ono što uopće nije kul je trenutna situacija u diviziji. Namajunas je dvaput pobijedila Weili, ali je pojas u ovom trenutku kod nje. Trilogija je, čini se, dogovorena sama po sebi. No, što nakon nje? Ne znam koju borkinju iz top 5 želim manje vidjeti protiv bilo koje od ove dvije: Amanda Lemos je nedavno izgubila na stojeći arm triangle, Jessica Andrade šeće između divizija i bori se s Lauren Murphy, a ostale borkinje ne mogu složiti dvije pobjede u nizu ni u tako slaboj konkurenciji. No, nakon borbe Esparza vs. Namajunas sretan sam barem da ovo nije trajalo predugo.
Borbu Adesanye i Pereire bilo je preteško predvidjeti. Odnosno, predviđati je lakše nego analitički rasčlaniti ovu situaciju, jer predviđanje je, nekako, uvijek više pogađanje. Bilo je, prije svega, teško pogoditi koliko je svaki od njih nasjeo na svoje priče o prethodna dva meča. Hoće li Izzy kao iskusniji MMA borac možda pokušati iznenaditi Pereiru i forsirati klinč? Može li iskoristiti Pereirinu tendenciju da zakopa prednju nogu da bi uputio jači kroše? Koliko se Izzy popravio u hakiranju distance otkako je u oktagonu; može li Pereira to uopće pročitati? Čak je i najbanalnije pitanje (Je li moguće da Adesanya tijekom 25 minuta bude nedodirnut nijednim jačim udarcem?) kod ove dvojice zanimljivo.
Borba je, na koncu, bizarno podsjećala na njihovu drugu kickboksačku borbu. U njoj je Pereiri sudac brojao na nogama, u ovoj ga je od nokauta vjerojatno spasio gong za kraj prve runde. I u ovoj je Adesanya tjerao Pereiru na serijske promašaje lijevim krošeom kroz korigiranje distance i lean back obranu iz širokog stoja.
I u ovoj je Pereira gubio, sve dok nije pobijedio.
Bio je ovo, ipak, zanimljiv meč. Puno se toga događalo i u glavama boraca i u samoj borbi.
Pereira je, prije svega, ogroman tip za srednju kategoriju. Već u prvoj rundi je bilo čudno kako Adesanyine uobičajene fore za stvaranje nejasne distance (uputit će kick prednjom nogom i vratiti je natrag umjesto naprijed, ostavljajući dojam da je distanca jednaka, iako ju je upravo produljio) ne funkcioniraju. Pereira je naprosto dovoljno velik da se Adesanya osjeća klaustrofobično. Uvijek je u dohvatu barem Pereirinih nožnih udaraca. Ovo je Izzy kompenzirao pojačavanjem varki na koje je Pereira u početku izuzetno jako reagirao — Brazilcu je vidno išlo na živce Izzyjevo prčkanje ispruženom rukom u stilu mumije.
Na kraju runde je Izzy vrhunskom izvedbom prednjeg i zadnjeg direkta (obratite pozornost na to kako se bacio na prednju nogu za prednji direkt, izbacujući se svjesno izvan ravnoteže) gotovo pobijedio Pereiru. U drugoj rundi se ovo nastavilo, ali je, čini se, Pereira počeo ignorirati Izzyjeve varke i nekako uspostavio svoju igru. U tome su mu osobito pomogli nožni udarci kojima je puno lakše uhvatiti Adesanyu (njegova najčešća obrana je blago povlačenje i ispružanje prednje noge — igra centimetara).
I onda dolazimo do hrvačke runde. Je li bilo lijepo? Ne baš, ali je svakako bilo zanimljivo. Adesanya je, čini se, pristupio planu B i klinč počeo pretvarati u pokušaje rušenja. Imao je odličan wrist control koji mu je pomogao da protivnika zadrži na tlu. Oba su borca bila izvan svoje zone, ali Adesanya je napravio ogroman posao umorivši Pereiru. Došli smo do trenutka kad je Adesanya hrvanjem osvojio rundu.
Što nas dovodi do dvije zamjerke Adesanyi, one koje su ga možda koštale pobjede. Kao prvo, pustio je Pereiru da se oporavi tijekom četvrte runde. Vratio se u svoj modus u kojem obitava već nekoliko borbi. Ne mislim da je morao završiti Pereiru, ali ga je svakako mogao dodatno umoriti, makar i samim tjeranjem na aktivnost. Druga zamjerka je ona očiglednija: Adesanya uvijek pleše na rubu samopouzdanja i bahatosti i bilo je pitanje vremena kad će ga bahatost koštati titule. Kad se počeo osjećati dovoljno sigurno s leđima na kavezu, a bez namjere da ruši ili inicira klinč, počeo se igrati s vatrom. U toj poziciji ne može korigirati stoj i ne može napraviti svoj najdraži defenzivni manevar, lean back, jer su mu leđa na kavezu. Pereira je ulovio svoju priliku, pogodio dva direkta, pa aperkat, i na koncu prekrasan lijevi kroše/aperkat za prekid meča.
Novi šampion jedne od najslabijih divizija je nokauter koji ne zna hrvati. I to je za nas i za promotore najbolja vijest koju smo mogli dobiti. Od ovog trenutka bilo tko iz top 5 ili top 10 može postati šampion.
…
Ne znam što je to u Madison Square Gardenu što ga čini tako dobrim mjestom za borbe. Možda su duhovi Muhammada Alija i Joea Fraziera i Jakea LaMotte i Sugara Raya Robinsona; bilo kako bilo, većina MMA priredbi na tom mjestu bude legendarna i kaotična. Ovaj put je, čini se, Adesanya ukleo vlastitu borbu. Nedavno je na presici izbacio prilično glupu šalu kako će Pereiru staviti na klizaljke kao Elsu iz filma Frozen, aludirajući na situaciju kad je neki borac uzdrman. Cijelu noć se u Gardenu klizalo: od 14 borbi samo su tri završile odlukom sudaca, a sve borbe main carda završile su prekidima, od toga sedam njih nokautom.
Vjerujem da smo zaslužili ovakvu makljažu na koncu ove osrednje godine.
