Kroz prvih nekoliko tjedana prošao sam na osnovu solidnog ONE FC-a na kojem sam uživao u nevjerojatnom Chingizu Allazovu, Superleku Kicking Machineu i Rodtangu. ONE FC u ovom formatu nikad neće moći prestići UFC, barem ne bez nekog velikog kraha u UFC-ovoj tržišnoj igri, ali njegovu su priredbe u prosjeku između dobrog i odličnog. Problem je u tome što više nitko ne može pratiti koji se sve sportovi i po kojim pravilima tu događaju, ali ako umijete uživati u trenutku, ONE FC je izvrsno štivo.

Zvučim iziritirano, ali to je zbog toga što i jesam. Ovaj će sport uvijek biti pun bizarnih događaja, osobito u promocijskom dijelu igre, ali dok su u kavezu dobre stvari, neću se previše žaliti. U ovom trenutku imamo malo toga dobrog.

Polovicom meča bilo je jasno da Glover treba čudo. Umjesto čuda, došlo je još batina

Je li prvi takozvani broj godine to uspio promijeniti?

Teško mi je ujediniti dojam o ovoj večeri borbi jer se događalo svašta, a opet, paradoksalno, nemam dojam da se dogodilo išta značajno. Što je možda sukus UFC-ove ponude u posljednjih par godina.

Na primjer, Shogun Rua se umirovio, odnosno umirovio ga je Ihor Potieria, ali barem pet godina prekasno. Shogun je bio jedan od boraca koji su definirali naša djetinjstva i gledati ga posljednjih godina bilo je zaista teško, čak i kad je pobjeđivao. S druge strane, nedugo nakon tog emotivnog trenutka mogli smo vidjeti jedno od najtežih prebijanja u kavezu: Jessica Andrade je pretukla Lauren Murphy u borbi koja je izgledala kao usporeni snimak prometne nesreće. Ideologiju puštanja boraca da umru na štitu u borbama koje ne mogu dobiti vrijedi ozbiljno preispitati.

Prva tetralogija pod UFC-ovom zastavom, borba između Deivesona Figueireda i Brandona Morena, završila je jasnim rezultatom, ali nije bila dobra kao prva i treća.

Priča o prvoj borbi bila je ona o neočekivanoj Morenovoj čvrstoći da preživi najjačeg udarača kojeg je muha kategorija ikad imala. Ta je čvrstoća iznenadila, čini se, i samog Morena, koji je čak i tijekom borbe sve više vjerovao u sebe i korigirao doze hrabrosti s kojima je ulazio u razmjene. Dok se Figgy borio kao teškaš, Moreno se borio iza visokog garda, oslanjao na tajming, osobito prednjeg direkta — pogodio je, činilo se, točan ton: biti tehnički jasan i brz, ali zagristi gumu kad treba i zaraditi poslovično poštovanje. Figueiredo je kroz sva tri meča bio ubojit u low i calf kickovima, ali se previše nadao nokautu. Borbu bi dobio da nije bilo oduzetog boda, ali odnos između dvojice se zauvijek promijenio.

U drugoj je borbi Morenovo samopouzdanje odnijelo pobjedu. Figueiredo je imao jako teško skidanje kila, djelovao je sporo i uplašeno granicom svoje kondicije. To je i jedan od osnovnih Figueiredovih problema — kad je odmoran, drži ruke na struku i baca bombe, a kad je umoran uglavnom radi isto, ali nema brzinu za blokiranje kontranapada. Figgy je ukupno proveo barem osam rundi promašujući Morena širokim desnim krošeima. Ono što se često događalo bilo je to da Moreno pročita udarac te, umjesto da ustukne, uđe u protivnika i zaključa bodylock.

Treća se borba činila kao korekcija prve s Figueiredove strane. Uključio je više hrvanja, više investirao u low i calf kickove koje Moreno često ne brani, manje vitlao desnom. Imao je, činilo se, više fokusa na koncept rundi i bodovanja, znao je da se borba može dovući do sudaca. U jednom je trenutku pročitao Morenov prednji direkt koji inače prima na čelo, napravio otklon i uputio desni overhand.

Pitanje četvrte borbe za mene je bilo i: smije li Figgy napustiti ideju nokauta jednim udarcem? I, još bitnije, umije li?

Nisam očekivao da će u četvrtoj borbi Figueiredo izgledati tako staro. Čovjek je u svojim srednjim 30-ima, ali to je u muha kategoriji sredovječnost. Moreno je bio brži, precizniji, a kad je shvatio da Figgy nema brzinu uhvatiti ga usred kombinacije, dodatno se opustio. Čak je i do rušenja Moreno dolazio s lakoćom, a u scrambleovima se činilo da se Figgy više oslanja na snagu nego na brzinu.

U Morenovu su kutu vjerovali nakon prve runde vjerovao da njihov borac može doći do pobjede najjednostavnijim kombinacijama poput 1-2-izlaz. I bili su manje-više u pravu.

Morenov je prednji direkt gotovo samostalno postao nerješiv problem za Figgyja. Moreno je uvijek mogao računati da će prednjim direktom presresti Figueiredov napad i time ga dovoljno odvojiti od sebe da ostane izvan dohvata dolazećeg udarca. Bilo mi je drago vidjeti da je pomalo — koliko smije — napustio chavezovsku logiku boksanja udarac-za-udarac. Tako je i došao do udarca kojim je pobijedio: primio je Figgyjev kick u svoju desnu stranu na gard i kontrirao širokim lijevim krošeom. Figueiredo se bunio da je primio prst u oko, ali šaka je bila zatvorena. Ne vjerujem da bi ishod bio drugačiji da je borba nastavljena.

Brandon Moreno ponovo je legitimni šampion muha kategorije.

Borba večeri između Glovera Teixeire i Jamahala Hilla na papiru se nije činila kao borba dvojice najboljih lakoteškaša i vjerojatno to nije.

Ideja da se ova dvojica bore za pojas pojavila se kao automatski ostatak dosadne odluke koju su nedavno izveli Jan Błachowicz i Magomed Ankalaev. No, gledajte, nisam od kamena, ideja da se u 2023. sredovječni Brazilac iz Minas Geraisa koji je dovoljno star da ima pobjedu nad Sokoudjouom bori za titulu mila mi je srcu.

Još je jedna stvar zbog koje mi je Teixeira drag: danas je star, ali i kad je bio mlad, nekako se kretao kao starac. Nikad nije bio eksplozivan kao neke njegove kolege, uvijek je polagao nade u lagano drobljenje protivnika. Nakon toliko godina iskustva u MMA-u sustavno je odbijao učiti nove tehnike i držao se onoga u što je siguran — lijevi kroše, single leg rušenje (često čak i samo na način da protivniku podigne nogu), prelazak iz half garda u mount, ground and pound i na koncu ili tehnički nokaut, ili rear naked choke, ili giljotina. S bazičnim boksačkim i hrvačkim tehnikama napravio je čudesne stvari, poput činjenice da je uspio nokautirati 18 protivnika i postati šampion u svojim 40-ima.

Razlog tome je to što tih nekoliko tehnika radi sjajno i pitanje je postoji li čovjek kojeg je teže imati na sebi u mount poziciji od Glovera Teixeire. Ako ste dali leđa, šanse da vas neće sravniti u palačinku i ugušiti minimalne su. Također, ako vam zgrabi nogu možete početi paničariti, jer nevjerojatno je dobar u kontroli noge ili tako što je podiže, ili tako što se na nju nasloni (tzv. running the pipe).

Hill je, s druge strane, jedan od boraca koji nisu položili test borilačke inteligencije zvan Paul Craig (kao ni Ankalaev!). I on je na neslavnoj listi onih koji su se odlučili ući mu u gard. Hill je, vjerovalo se prije borbe, imao šanse samo na nogama — izuzetno je dug i dobro se bori u punoj distanci, ima dobre prednje nožne udarce koje bi mogao i koristiti više. Njegovo hrvanje, međutim, nije bogznašto (u UFC karijeri nije izveo nijedno rušenje) i uglavnom se svodi na defenzivnu igru. U njoj je solidan — Darko Stošić ga je rušio, ali ga ta rušenja nisu odvela nikamo. Slično je bilo i protiv Thiaga Santosa.

Drugim riječima, nisam očekivao da će Hill odraditi ovu borbu tako dobro. Već je u prvoj rundi, u prvim trenucima, postavio ton za ostatak borbe. Uspostavio je dug prednji direkt, pogađao low kickovima i time čak uspio hvatati Glovera koji je ronio po single leg, držao distancu front kickovima i kretao se nekako opušteno. Teixeira je u rušenjima izgledao neobično neuvjerljivo — ne znam koji je bio plan, ali je sve izgledalo kao da je htio zaprijetiti rušenjima više nego izvesti rušenje, nije bilo one upornosti u single legu i high crotchu (samo bi prelazio u body lock).

Veliki je Gloverov problem bila distanca. On je boksač koji nema straha od udaraca i uglavnom se kreće prema naprijed, ali to ne znači da lako dohvaća protivnika. U drugu rundu je izašao s više vjere da može boksati, pogodio je čak i kroše u tijelo, ali Hill je bio predobar. U najljepšem trenutku borbe napravio je front kick, pa iz kontragarda uputio lijevi high kick, nastavio s par udaraca pa ponovio high kick. Činilo se da je borba blizu završetka kad je Teixeiru na žici počeo gađati Popeye-aperkatima, ali se možda previše uzbudio pa nije najbolje birao udarce.

Obojica su već u tom trenutku bila umorna, ali umor je malo bolji prijatelj dužim borcima nego 43-godišnjacima kojima treba eksplozivnost da bi došli do protivnika. Hill je imao i sjajan trenutak kad je lansirao desni direkt bez namještanja i takozvanog telegrafiranja.

Polovicom meča bilo je jasno da Glover treba čudo. Umjesto čuda, došlo je još batina.

Imao je jako malo uspjeha sa svojim lijevim krošeom. Nakon jednog high kicka je završio na leđima i trpio ground and pound, ili, točnije, samo pound. Najbolja Hillova runda bila je četvrta; dvojac je izgledao kao da jedan od njih drži fokusere, Hillu su prolazili svi front kickovi i zadnji direkti, a kad bi Glover zatvorio distancu, Hill bi uzvratio koljenima, razdvojio se i ponovo uspostavio distancu. Bila je to i runda u kojoj se, bez pobune, mogao prekinuti meč.

Ako se nešto pozitivno može izvući iz ovih batina koje je Glover primio, onda je to činjenica da je u petoj rundi odradio svoju sekvencu: rušenje spoticanjem, prelazak u half guard, prelazak u mount poziciju i ground and pound. Sve ovo nije dovelo do uspjeha jer mu se Hill pomalo komično izvukao ispod nogu, ali bilo je lijepo vidjeti to posljednji put.

Jamahal Hill je novi šampion s uvjerljivom pobjedom 50-45.

…

Rekao sam da vjerujem kako ovo nije borba između dvojice najboljih lakoteškaša, ali Hill je ostavio puno bolji dojam nego što sam očekivao. Ankalaev, Blachowicz i Jiří Procházka su mu sve redom jako teške borbe, ali nakon ovoga nije nevjerojatno da Hill možda još nije dosegao svoj tehnički plafon. Ima na osnovu čega vjerovati. S druge strane, rasplet u muha kategoriji je olakšanje za sve; Moreno se konačno riješio svog najvećeg neprijatelja, a Figgy se pomirio s godinama i sreću će pred mirovinu okušati u bantam diviziji.

Volio bih da mogu reći da je gotova era Glovera Teixeire, ali on zapravo nikad nije imao svoju eru. To je možda i dobro jer je mnoge borce koji su bili talentiraniji od njega ispratio iz njihovih era u mirovinu i postao šampion u 42. godini života. I Glover će, kao i Frankie Edgar, ostaviti rupu kao jedan od stupova kompanije na koji su se mogli osloniti i menadžment i fanovi.

Najjači ujak UFC-a otišao je u mirovinu.