No, što je uoči ovog meča protiv Cyrila Ganea bio Jon Jones?

Stvari su tijekom tjedna izgledale nekako tiho; kako je Jones u oktagonu s vremenom postao skromnija verzija sebe, tako je, čini se, i tjedan uoči borbe bio, u kontekstu uzbuđenja — skroman. Veliki broj novi(ji)h fanova nije uživo gledao, na primjer, borbu protiv Lyota Machide — Jones je za njih problematičan tip koji zna izvući pobjedu iz poraza (Santos, Reyes), a ne tehnički inovator i super-atleta.

Sad kad smo vidjeli kako izgleda Jones kao teškaš, mislim si da je upravo on šampion kakvog ta divizija i zaslužuje i treba

Ipak, imam osjećaj da smo svi bili barem donekle uzbuđeni oko ideje što jedan od najboljih boraca sporta može učiniti u diviziji iznad svoje i to u meču protiv najboljeg kickboksača teške divizije. U ovom kontekstu smo, izgleda, imali sreće: od svih mogućih borbi dobili smo onu koja je na papiru izgledala kao najbolje obećanje. Bilo bi mi drago vidjeti da Stipe Miočić zaradi neku lovu ili da saznam kako bi se Jones nosio s udaračkom snagom Francisa Ngannoua, ali tehnički me ova borba najviše zanimala.

Za razliku od posljednjih tko zna koliko PPV priredbi, ova je bila lijepo popunjena zanimljivim mečevima.

Šavkat Rahmonov je protiv Geoffa Neala odlučio imati onu vrstu borbe koju stručno nazivamo — banger. Drugim riječima, Neal je bio savršen protivnik za Rahmonova u ovom trenutku njegove karijere: tvrd udarač sa slabom obranom koji u nokaut pada samo ako je upucan.

Teško mi je čitati emocije s kamenog lica Rahmonova, ali nešto mi govori da se radi o borcu kojeg više pokreće ponos nego što bi se reklo. Dade ga se uvući u segmente borbe koji mu ne odgovaraju, ali i u njima uvijek pronađe priliku za pobjedu. (Pitanje je, dakako, kako će ga ovakva logika služiti u višim razinama divizije.) U pocketu je Rahmonov puno opasniji borac (iako Neal ima bolje tehnike rukama u bliskoj distanci, što je Rahmonov nekoliko puta osjetio), puno ga je teže pročitati jer koristi širok spektar udaraca poput koljena ili high kicka tijekom separacije — gotovo u svakom klinču Rahmonov je uspio izvesti barem jedan udarac koljenom u tijelo. Dodatni je problem bliske distance protiv Rahmonova taj što je i rušenje uvijek prijetnja. Radi se o usustavljenom ludilu: rundu će započeti s dva high kicka, laktom i koljenom.

Borbu je Rahmonov završio uistinu neobičnim gušenjem. Vjerujem da Neal u tim trenucima nije znao ni gdje je, ni što se događa — stvar je izgledala kao nešto iz šarlatanskih videa o samoobrani za koje znamo da nikad ne prolaze u stvarnosti.

Rahmonov — napad na tijelo u klinču i poludistanci.

Rahmonova se može smjestiti u kategoriju psihološki čudnih boraca; ponekad je bahat i nonšalantan, što ga je protiv Neala zamalo koštalo borbe i to u nekoliko navrata, a istovremeno je proračunat, hladan i pomalo sadist. U ovom trenutku ga to čini nepobjedivim; je li to nešto što će ga učiniti šampionom tek ćemo vidjeti. Danas je svakako jedan od najzanimljivijih boraca na cijelom rosteru.

Mateusz Gamrot i Jalin Turner imali su jednako dobar meč.

Turner, koji uistinu ima kretnje tarantule iz svog nadimka, bizarno je visoka pojava u lakoj kategoriji i Gamrot se veći dio borbe mučio s distancom. U početku je imao problema skratiti distancu u kickboksačkom smislu — bio je prinuđen na dramatične ukorake, skokove i shiftove te su mu udarci uglavnom završavali na Turnerovu gardu ili pored njegove glave. Čini mi se da je Gamrot u prvoj polovini meča možda trebao više investirati u low kickove koji Turneru očigledno nisu prijali.

No, ako mu je udarački tajming bio loš, hrvački je funkcionirao sjajno i na koncu mu donio pobjedu. Prvo rušenje koje je izveo bilo je putem desnog direkta uz lijevo hvatanje noge iza koljena. Imao je nekoliko preočitih uleta koje je Turner s lakoćom pročitao, ali kako je Turner usporavao (možda i zbog nakupljene štete), Gamrot je bio sve precizniji u rušenjima.

Prvo Gamrotovo rušenje — Turner ‘šeta’ do kaveza i na koncu ustaje.

Moram reći da sam, gledajući uživo, bio jedan od onih koji su pobjedu dali Turneru na osnovu štete, odnosno na osnovu trenutaka u dvije runde kad se činilo da je Gamrot u nokdaunu ili par udaraca od nokauta, ali nisam ljut na ovaj ishod.

Vjerujem da će poraz koristiti Turneru jer je izuzetno talentiran; imao je nekoliko lijepih ustajanja iz partera wall walkom, odličan je u klinču i u prekidima klinča (u jednom od njih je uputio prelijepu seriju: koljeno — prednji direkt — zadnji direkt – middle kick), zna se boriti u svim distancama i podcijenjen je kontraš. Po meni su možda kombinacije od triju i više udaraca neiskorišten aspekt njegove stojke, jer u svim kompleksnijim kombinacijama ima puno više pogođenih udaraca nego u kombinacijama od po dva udarca.

Ne znam što reći o borbi Valentine Ševčenko i Alexe Grasso ili općenito o ženskoj muha kategoriji.

Sviđa mi se da kompanija promovira barem neke borkinje, ali muški fanovi Ševčenko su nepodnošljiviji od Habibovih i Jonesovih zajedno. Radi se o kategoriji s najslabijom zalihom talenta jer vjerujem da fizički nadarene sportašice (slično muškim teškašima) mogu u drugim sportovima zaraditi puno više novca uz značajno manji zdravstveni rizik. Rezultat toga i armije ljigavih Valentininih fanova jest činjenica da je uzdignuta na pijedestal jedne od najboljih bez obzira na divizije, kategorije i tome slično. Da ironija bude luđa, često su to isti ljudi kojima je Demetrius Johnson bio dosadan.

Pogreška Ševčenko i back take Grasso.

Zbog svega ovoga je teško pronaći uzbuđenje i u porazu Ševčenko, jer borbe nikad ne budu osobito dobre — sve se čini nekako nasumično, postoji određena aura klupskog sparinga koja visi iznad situacije. Ukratko: Ševčenko je imala problema s bazičnim kombinacijama Grasso (lijevi direkt, desni kroše) iz kontragarda, odlučila je hrvati, rušenja su joj išla dobro, u jednom je trenutku pokušala lijevi spinning kick i Grasso joj se samo popela na leđa — rear naked choke i game over.

Najbolje i najgore divizije često imaju jednu zajedničku stvar, a to je da se čini kako bilo tko može biti šampion — one najbolje jer su pune dobrih boraca, one najgore jer su pune loših boraca. Potpuno mi je svejedno tko je šampion u ženskoj muha kategoriji sve dok ne vidimo neke dobre borbe kakve imaju njihove kolegice iz strawweighta.

Borba večeri, dugo očekivana čak i od pesimista poput mene, nije isporučila uzbuđenja, ali je isporučila na papiru najuspješnijeg MMA borca u povijesti. Borbu vam mogu ispričati u manje vremena nego što mi je potrebno da napravim gif.

Već u samom startu Jones hvata Ganeov desni low kick i kontrira desnim direktom. Može se reći da je već time postavio rušenje kao opciju u Ganeovoj glavi. Gane ovo možda i nije registrirao. Jones low kickovima napada Ganeovu prednju nogu i prilično je aktivan u svom uobičajenom prikradajućem footworku, pa je Gane morao trošiti dosta energije na lateralno kretanje iza crta koje ograđuju centar oktagona. Jones djeluje pomalo sporo, ali je ovaj put u diviziji sporosti — Cyril je, iako jedan od najbržih teškaša, tek neznatno brži.

Gane, također, ne uspijeva formirati neki ozbiljniji napad (poneki kick, jedan jab u tijelo) te promašuje lijevi direkt — Jones ga hvata i s leđa spušta/gura u parter. Samo ovo rušenje govori dovoljno o Ganeovom hrvanju. Ipak ustaje, na snagu, ali nakratko — Jones izvodi dagestansku taktiku na kavezu, skuplja noge protivniku i gura ga u žicu. Gane ostaje sjediti dok Jones pokušava namjestiti ruku na gušenje giljotinom. Iz prve ne uspijeva, ali Gane prestaje braniti vrat kako bi pokušao obje ruke iskoristiti za ustajanje i Jones se ovaj put namješta savršeno. Giljotina — kraj.

Mislim da nema smisla oduzimati Jonu pravo na slavlje zbog toga što je Gane izgledao užasno. Uoči borbe sam imao raspravu s kolegama s podcasta — mislili su da Gane ima preko 90 posto šanse za pobjedu. Meni se činilo da ta brojka treba biti nešto manja: jedan od boraca hrva cijeli život, drugi ne zna gotovo ništa o tome. Gane će imati razloga biti ljut na sebe, barem za ono što je u tom kratkom periodu pokazao u stojci, a i izostanak pokušaja obrane gušenja je nešto na što neće biti ponosan.

Bilo kako bilo, Jon Jones je šampion teške kategorije. Ono što nismo saznali je kako bi, na primjer, u šampionskim rundama izgledao s novom masom ili kako prima teškaške udarce, ali ovo je uistinu strašan podvig. Usto ćemo tijekom International Fight Weeka vjerojatno dobiti i meč Miočić vs Jones, što je također nešto pozitivno. Sad kad smo vidjeli kako izgleda Jones kao teškaš, mislim si da je upravo on šampion kakvog ta divizija i zaslužuje i treba.

Oni koji duže prate sport znaju i da se u nedjelju ujutro dogodila jedna još nevjerojatnija stvar — Jones je obećao da će lako pobijediti i konačno je ispunio neko obećanje.