Možda je jedan od razloga zbog kojih volim borilačke sportove ili sport općenito i taj što, umjesto da prolazim psihički i fizički pakao treniranja, mogu gledati druge kako to čine, a opet osjetiti dio njihovog uzbuđenja, slavlja ili tuge. Postoji u tom procesu neka logika ‘grebanja’ ili krađe — nisam žrtvovao ništa, ali se osjećam kao da sam nešto dobio. Alternativna povijest Punchlinesa: spali smo s drveta i u procesu silaska smo, koliko mi je poznato, izgubili veliki dio osjetila koja su nam u divljini koristila za preživljavanje, a sve to kako bismo stekli kognitivne alate komunikacije. Ono što smo s tim učinili jest da smo si tisućama godina kasnije za zabavu organizirali borbe u kavezu. Ako želite da zabava bude uzbudljivija i za vas štetnija, možete dati novac kao zalog vaše vjere u pobjedu nekog borca pa ili izgubiti sve, ili dobiti nešto više novca. I to smo smislili!
Štogod sve bili osim toga, ljudi su uvijek i smiješna bića.
Ima nešto komično u tom prizoru svih nas kako sjedimo u kartonima od pizza i hamburgera s bocama viskija, energetskih napitaka i čipsa s okusom mikroplastike rasutim po stolu, kauču i podu i gledamo najbolje primjerke svoje vrste kako si skraćuju život. Tuđi su uspjesi i inspirativni i paralizirajući — mogu nas natjerati na pokoji jači trening, ali znamo da nemamo ono što oni imaju i da to, štogod to bilo, nikada nećemo imati.
UFC 286 možda nije bio popunjen dobrim borbama onoliko koliko bismo željeli, ali je bio po (normalnom) lokalnom vremenu i sadržavao je nekoliko boraca koji imaju to nešto što nitko od nas nema, a opet, nešto što je teško definirati — nešto što je istovremeno i na staničnoj razini i u samom umu.
Edwardsova je pobjeda, vjerujem, tužan trenutak za fanove Usmana, koji možda više nikada neće biti šampion. S druge je strane time u diviziji otvorena era kaosa
Međutim, prije nego što dođem do Justina Gaethjea i Rafaela Fizieva, par općih opservacija.
Podcast Punchlines svake godine bira nekoliko nerangiranih boraca koji će potencijalno postati izazivači. Prošle su godine moji kandidati bili Mohammad Mokaev (koji u tom trenutku nije imao nijednu UFC borbu iza sebe) i Jack Shore, a obojica su se borila na sinoćnjoj priredbi u Londonu. Moj se izbor, međutim, čini pogođenim samo na papiru. Mokaev je u svojoj kratkoj UFC karijeri postao borac lančanog hrvanja koji je u stanju kontrolirati ili mijenjati pozicije uz kavez i u parteru bez ijednog pokušaja udarca iz neke od tih situacija. UFC ga, srećom, vrlo pažljivo gradi i dobiva protivnike koji će mu biti umjeren izazov. Jedan od njih je i Jafel Filho.
Mokaev je meč započeo s određenom željom da skupi ponešto iskustva i u stojci, ali je kemija ove dvojice na nogama bila tanka i Mokaev se na koncu odlučio za svoju provjerenu hrvačku taktiku. Koliko god talente pažljivo gradili, u MMA-u ih ne možete zaštititi od čudnih i opasnih situacija; u jednom scrambleu je Filho uhvatio polugu na koljenu — potez koji rijetko viđamo u MMA-u, pogotovo u kasnijim, znojnim rundama — i zaključao je školski. Izvio se koliko je mogao, savio koljeno Mokaeva u smjeru suprotnom od onog koje je priroda koljenu namijenila, ali Mokaev nije tapkao. Nekoliko trenutaka kasnije Mokaev je bio na Filhovim leđima i završio borbu rear naked gušenjem, odnosno neck crankom. Mokaev je odšepao u pobjedu u kojoj je riskirao karijeru. Ljudi vole ovakve herojske izvedbe, ali ova se može pokazati kao veliki negativni faktor u njegovoj karijeri.
Shore je, s druge strane, imao meč protiv Makwana Amirkhanija, borca koji je živući meme — usprkos dugoj karijeri u UFC-u njegova kondicija traje točno pet minuta. U prvoj je rundi Shore imao problema s Amirkhanijevom brzinom i tempom, ali sve što je trebao učiniti bilo je sačekati drugu rundu. I Shore je svog protivnika završio rear naked gušenjem. Shore je, međutim, nakon poraza od Rickyja Simona promjenio kategoriju i čini mi se da će s borcima sebi sličnog fizičkog okvira imati možda više problema nego u bantamu gdje je bio ugavnom viši i možda jači. I Mokaev i Shore pokazuju trenutke izvrsnosti, ali su neki dijelovi njihovih sposobnosti ili manjkavi ili još uvijek skriveni.
Moja (polu)šaljiva analiza meča Gaethjea i Fizieva je sljedeća: Gaethje je bolji borac bez kisika. Jedan od načina na koji se može prokomentirati ovaj meč jest taj da su obojica boraca upitne kondicije, ali Gaethje se na neki čudan način možda i zbog svog stila padavičara uvijek čini bez kondicije. Sjetite se da je u većini svojih borbi (protiv Michaela Chandlera i Tonyja Fergusona možda najočiglednije) od druge minute izgledao kao da diše na škrge. Ne znam je li u pitanju neki tzv. adrenaline dump koji mora svladati, ali svakako se može reći da Gaethjeov stil može bolje funkcionirati u situacijama ispuhanosti. Bolje od Rafaelova, svakako.
Ovo je, dakako, samo mali dio priče.
Uoči meča sam očekivao da će Fiziev biti prebrz za Gaethjea; prebrz i s prekompleksnim kombinacijama. Gaethje nije dobar u obranama visokokaloričnih kombi ručnih i nožnih udaraca — ima, a to je zajedničko i onome što nazivamo stari Gaethje i onome što nazivamo Gaethje 2.0, neku vrstu reaktivnih kontri, mora osjetiti (najčešće primiti preko garda) udarac da bi instantno bacio neku od svojih bombi desnom rukom. Vjerovao sam da ću mu Fiziev zadavati probleme kroz šakačko-nožne kombinacije koje Gaethje neće znati čitati.
S druge strane, Fiziev nije borac koji se bori ‘dugo’ — iako je sjajan udarač nogama, voli boksačku distancu koja Gaethjeu paše. Vjerovao sam da su Gaethjeove šanse upravo u određenoj regresiji u starog Gaethjea: u pokrivanju glave dlanovima, koračanju naprijed, zaletavanju u low kickove (prvi koji je izveo u ovoj borbi bio je slatkiš!) — u oduzimanju nožnoudaračke distance.
Gaethje i Trevor Wittman, međutim, nisu mislili tako. Gaethje je započeo meč u svojoj najprofinjenijoj maniri akademskog divljaka — kretao se lijevo-desno, birao udarce i pokušavao kontrirati protivnikove salve. Fiziev je imao najbolju rundu koju čovjek u stojci može imati protiv Gaethjea: napadao je tijelo kao što je to činio i Eddie Alvarez, bio barem 30 posto brži od Gaethjea i izbjegavao većinu velikih swingova. Udarci koje je pogađao nisu, međutim, imali previše utjecaja. U drugoj je rundi Gaethjeova taktika počela sjedati na svoje mjesto, ulovio je protivnikov tempo, bio staložen pod vatrom i neprimjetno počeo podvaljivati svoj ritam. Prednji direkti, taj temelj svih Wittmanovih boraca, počeli su prolaziti, a Fizievu je lice počelo pucati. Fiziev je pojačao investiciju u udarce u tijelo i to na prilično lijep način, ali ta se investicija pokazala varljivom.
Umjesto da ispuše Gaethjea, ispuhao je sebe. Fiziev bez brzine nije isti borac, osobito protiv borca koji sam ne mora biti brz da bi bio opasan. Treća runda je bila Justinova, prednji direkt je funkcionirao prekrasno, pronašao je svoj lijepi aperkat i okrenuo tempo protiv Fizieva. Kretao se, kao i uvijek, primitivno, ali učinkovito. Meč je završio rušenjem.
Borba je bila neizvjesna, ali sam nakon drugog gledanja bio sigurniji u Gaethjeovu pobjedu. No, vrijedi još jednom istaknuti loše suđenje. Jedan je sudac dao Gaethjeu pobjedu, ali iz očigledno krivih razloga — dodijelio mu je prvu rundu. Drugi je sudac u još većem bunilu dao treću rundu Gaethjeu, što je sasvim točno, ali rezultatom 10-8! Bio je to antivrhunac večeri loših sudačkih odluka.
Gaethje je, za mene, najuzbudljiviji borac kojeg je UFC ikad imao: od 11 borbi u UFC-u, samo je ona protiv Habiba Nurmagomedova bila nekako preodređena za sporo, neuzbudljivo potonuće, sve ostalo je bilo u samom vrhu borbi u tim godinama. Ovaj krvavi portfelj bit će teško nadmašiti. S druge strane, ideja da Gaethje ima šansu za novi naslov se čini nerealističnom. Što se mene tiče, u budućnosti želim vidjeti još revanš protiv Dustina Poiriera i Gaethje može u Kuću slavnih.
Leon Edwards i Kamaru Usman imali su taktički intrigantan meč u kojem se događalo više toga nego što se u prvi mah čini. Njihova druga borba je, vjerujem, bila obilježena Edwardsovim kondicijskim i psihičkim padom nakon prve runde. Drugim riječima, vrlo je moguće da je izvedbu u Salt Lake Cityju uvjetovala i nadmorska visina. Edwards je nakon solidne prve runde fizički potpuno utihnuo te se posljedično i razočarao u svoju izvedbu i time pokrenuo spiralno propadanje. Usman je glatko dobio sljedeće tri runde, ali Edwards nije izgledao kao borac kakav je inače. Izgledao je tromo i sporo, s čudno brawlerskim udarcima, loše tempiranim i s lošom mehanikom.
Analitičar Connor Ruebusch ispravno je uočio i to da Edwards nema osobito dobro kretanje, odnosno da zbog činjenice da ima brze udarce, osobito nožne, vjerujemo da ima i odličan footwork. Istina je, Edwardsa je lako dogurati do ograde, a njegovi izlasci iz tih situacija su najčešće kasovi u lijevu ili desnu stranu — nikad ga nećete vidjeti kako radi pivot i kroz izlazak se stavlja u poziciju za napad. Usman je ovo sjajno iskoristio u drugoj borbi — iako lošiji udarač, hodanjem i direktima je lako dovodio Edwardsa do ograde i potom klinčem, hrvanjem i ‘prljavim’ boksom skupljao bodove. Jedan od Edwardsovih problema je i taj što ima sjajan klinč, pa vjeruje da je na ogradi siguran. Problem je u toj borbi bio i taj što Usman živi od hrvanja na ogradi i time je Edwardsova vjera u klinč bila kontraproduktivna.
Neka banalizirana verzija narativa ove dvojice borca jest ta da, ako Usman pritisne Edwardsa, vjerojatno će pobijediti. Možda generalno najbolja stvar koju je Edwards učinio u trećem meču protiv Usmana jest to što je branio neutralnu zonu — iako je katkad završavao na ogradi, u načelu se trudio držati igru u otvorenom prostoru.
Usman, kao borac koji se više trebao plašiti nokauta, nije bio tako voljan pritiskati. Na određeni je način regresirao u onu staru, još manje popularnu verziju Usmana. Meč je bio krcat mikrotaktikama koje je teško objasniti u pisanoj formi, ali se može reći da je Edwards, uz određenu dodatnu hrabrost u odnosu na drugi meč, pojačanu aktivnost nožnim udarcima (napadi na Usmanova ionako raspadnuta koljena bili su posebno učinkoviti), boljim kretanjem i nekako odrješitijim obranama od rušenja osvojio meč. (Namjerno ignoriram silne prekršaje razasute po meču.) Edwards je tijekom cijelog meča gađao lijevi middle kick pripremajući teren za novi high kick, ali Usman je ovaj put bio discipliniraniji (ili je, bolje rečeno, vidio odakle dolazi udarac).
Koliko je Edwards bio drugačiji u odnosu na prve dvije borbe govori i činjenica da je pogađao Usmana koljenom, što je ultimativni znak čuvanja svog teritorija.
S jedne strane, Usman nije imao hrabrosti ili osjećaja za pritisak kao u drugoj borbi, a s druge je Edwards nožnim udarcima čuvao Usmana na distanci. Edwards koji nije pod pritiskom vjerojatno je nepobjediv borac.
Edwardsova je pobjeda, vjerujem, tužan trenutak za fanove Usmana, koji možda više nikada neće biti šampion. S druge je strane time u diviziji otvorena era kaosa — donekle i u doslovnom smislu jer je Chaos Covington (vjerojatno?) sljedeći izazivač. Iako vjerujem da on nije lak meč za Edwardsa, Covington bi, ako ćemo o meritokraciji, možda morao ostvariti pobjedu protiv nekog rangiranog borca prije meča za titulu.
Makar nisam veliki ljubitelj Edwardsova pomalo monotonog stila kombinacija od dva udarca, teško mi je ne podržati ga kao ultimativnog underdoga koji je nekoliko puta preskočen kao izazivač i kojeg malotko izvan Velike Britanije voli. Ne znam možemo li ovu pobjedu nazvati početkom njegove ere ili početkom rata svih-protiv-svih, ali sezona lova na titulu welter divizije je otvorena.
