Držim čelo na stolu, tik pored šalice kave, i gledam u svoje noge. Tijekom prve godine koronavirusa udebljao sam se 20-ak kilograma i ova presavijena pozicija mi nabija dijafragmu u grlo. Piljim u nove tenisice koje sam si kupio da se osjećam bolje jer ne volim svoj posao. Tenisice su autopodvala, kao dokaz da nešto dobro ipak proizlazi iz tog posla — mogu se počastiti stvarima i ta sranja. Podvala, naravno, ne uspijeva, stvari donose sve kraću sreću što ih više imate. Sve kraće zadovoljstvo; sreća je prejaka riječ.
Čekam Urednika. U poruci je napisao “Trebamo razgovarati o Uskrsu”. Ulazi u kafić sa sedam minuta zakašnjenja. Mislim da je McGregor bio šampion kad sam ga zadnji put vidio. I dalje izgleda kao netko tko brani Torcidu, iako ga Torcida ne voli. To nam je zajedničko, i ja branim MMA iako me ne voli nitko tko voli MMA. I ja izgledam baš tako. Sjeda preko puta i naručuje rakiju od kajsije:
– Šta je bilo, jel’ ti to izgubio Gettson?
– Gaethje, kretenu. Sviđa mi se što glumiš krizu nepijenjem konjaka.
– I Kiju vozim, staro za novo.
– …
– Uglavnom, ti si dežurni za Uskrs.
– Jesam kurac.
– I to.
– Kol’ko para?
– Ništa, al’ dobiješ ulaznice.
– Ulaznice za šta, jebote?!
– Šta god. Telegram dobiva, kazališta, Lisinski, šta god.
– Onda Orašar.
– E, to ne može.
– Imam ja bolju ideju. Uzmi ti te ulaznice za Muzej iluzija i nabij si ih u dupe, a ja ću besplatno napisati preko kurca i ti nećeš skužiti.
– Imamo dogovor.
Urednik ustaje i odlazi otkrivajući u ogledalu iza sebe moj odraz. Čelo mi je crveno od stola. U sebi mislim kako bih radije pisao preko kurca nego se trudio za lovu i odmah se osjećam posramljeno.
***
Uoči priredbe 287 ponovo sam pogledao prvi kickboksački meč Israela Adesanye i Alexa Pereire i malo razmislio o svemu. Činilo mi se da je situacija drugačija nego što sam inicijalno mislio. Evo kako sam razmišljao: Pereira je odličan kontraš (dakle, preciznost plus tajming), usto je i nokauter-kontraš, što je najbolja (ili najgora, ovisno o tome na čijoj ste strani) vrsta udarača — dakle, ne mora skupljati bodove kontrama, statistički se može nadati nokautu. Neobično je to da je kontraš koji vas neće povlačenjem pozvati na napad, nego upravo suprotno — pritiskom. Jednostavnije rečeno, Pereira će vas pritisnuti, bit ćete prinuđeni braniti se i on će vas kontrirati. Iako znamo mnogo nokautera i još više kontraša, Pereira je, kad malo bolje pogledate stvari, rijetka zvijer.
Teško će biti poništiti čudo ovog meča. Borba je ovo koja će ostati referentna točka za buduće MMA generacije, jedna iz gdje-ste-bili žanra
S ovim na umu su Adesanyini problemi iz prvog meča puno jasniji. Ako radi stick and move, mora to raditi savršeno i do kraja meča. Ovo nije lako kad kontinuirano primate low kickove i prednje direkte. Ideja da je Pereira u prvom MMA meču imao sreće mi se čini nategnutom — njegova je namjera bila dovući Izzyja do žice i uhvatiti ga za nokautni udarac. U ovom, pomalo pojednostavljenom smislu, Pereira je, iako je veći dio meča gubio, ispunio svoj plan za taj meč. Je li Adesanya usporio zbog nakupljene štete ili je Pereira imao savršen trenutak, ostat će nedorečeno.
Da stvar oko Pereire bude bizarnija, on je tehnički lošiji u povlačenju (ovo podrazumijeva da onaj koji ga pritišće ne čini to na blesav način kao Sean Strickland), što otvara mjesta ideji da plan protiv njega mora uključivati određenu dozu rizika kroz agresivno osvajanje prostora. Vjerovao sam da je put do pobjede Adesanye u nešto agresivnijem pristupu i preuzimanju inicijative.
Problema u ovakvoj taktici su dva: 1. Pereira je nokauter iznimnog kapaciteta za frustraciju — jedan je od rijetkih kojeg vlastiti promašaji neće učiniti malodušnim; 2. kod Pereire ćete teško zaraditi poštovanje — Izzy ga je u prvom MMA meču zamalo nokautirao i to nimalo nije umanjilo njegovo stupanje prema naprijed.
S ovim na umu, prepričat ću meč najbolje što umijem.
Runda 1
U prvoj su rundi, umjesto borbe prednjih direkata koju sam očekivao obojica krenuli u borbu low i calf kickova. Pereirini su se činili jačima. Kod Adesanye se osjetila promjena stava u odnosu na prvi MMA meč. U trenucima kad je pokušavao varkama natjerati Pereiru da ustukne, nije uspijevao. U trenucima kad je ispaljivao kombinaciju 1-2 ili čak 1-2 pa middle kick iz kontragarda, Pereira bi se ili zaustavio ili napravio korak unatrag. U kontekstu onoga što sam već pisao, činilo se da je Adesanya bio pronašao zlatni rez rizika — bio je dovoljno agresivan da vraća izgubljeni prostor, a da ne pogine pokušavajući.
S druge strane, činilo mi se da je Pereirin plan bio usporiti Izzyja low kickovima i unovčiti depozit hematoma u kasnijim rundama. Pri kraju runde je Pereira prvi put zatvorio Izzyja uz ogradu kao neku vrstu generalne probe za nešto što će pokušati kasnije. Adesanya je na samom kraju ipak povratio poziciju. Pereira je, između rundi, bio netipično uzbuđen svojom izvedbom.
Runda 2
Ovo je uzbuđenje izašlo na vidjelo u drugoj rundi — Pereira se činio odvažnijim i agresivnijim. Adesanya se borio pametno i raznovrsno (nakon jednog low kicka je lažirao low i uputio high kick). Pereira je u inverznoj maniri prostor osvajao čistim stupanjem unaprijed i power shotovima. Ovi su juriši imali efekta i Izzy se u par navrata našao leđima na ogradi. U jednoj od tih je situacija i primio famozni Pereirin lijevi kroše, ali pomalo u otklonu pa je preživio, činilo se, neuzdrman.
Pereira je napadao tijelo prednjim direktom, želeći spustiti Adesanin gard u džepu. Činilo se da je svaki gubitak teritorija Adesanya vraćao agresivnošću. U tim je trenucima Pereira bio nekontroliran — ‘telegrafirani’ aperkati i krošei prolazili su daleko od Adesanyine glave. Pomislio sam da bi Pereira možda trebao više koristiti prednji direkt — jedan od njih mu je prošao čak i kroz Adesanyin dvoručni dekung. Ključnom se činila Adesanyina aktivnost u džepu — bili su to, istovremeno, trenuci kad je bio najbliže porazu.
Bila je ostala još minuta do kraja druge runde kad su stvari postale fantastične.
Pereira upada u goblin mode i praktično utrčava u Adesanyu. Jedan desni low kick pogađa Izzyja i, čini se, ozljeđuje ga. Adesanya hvata klinč, mijenja gard, koprca se — njegovi su potezi obojani panikom. Pereira prolazi kroz jedan defenzivni middle kick, dovlači Adesanyu do ograde, pogađa još jedan low kick i Adesanya se pokriva i ostaje naslonjen na ogradu. Pereira započinje sekvencu završavanja borbe, sličnu onoj iz prvog MMA meča: krošei u tijelo da Izzy spusti gard, visoko koljeno i, nakon što se Izzy otvorio, finisher — lijevi kroše.
No, Izzy ostaje stajati i sudbina puca po šavovima. Adesanya upućuje kratki prednji direkt, pa desni cross, pogađa Pereiru koji počinje teturati. Još jedna Izzyjeva desna i Pereira je ulovljen i eliminiran s dva ‘čekića’. Pereira leži nepokretan, Izzy vadi imaginarni luk i strijelu i pozira za trenutak po kojem ćemo ga pamtiti. Njegovo je naslijeđe napustilo zonu debate, jedan je od najvećih.
***
Napisao sam u podnaslovu kako je MMA ponekad najbolja stvar koju imate u životu. To ne znači da je sve ostalo loše, upravo suprotno. Ponekad sport može vašem duhu ponuditi nešto što ne možete dobiti drugdje, ponekad MMA priča najbolje priče koje ćete čuti, obogaćuje vas kao i bilo koji drugi vid umjetnosti, tjera vas da volite emocionalno kompleksnu stvar i gracioznu vještinu koja u mnogočemu zrcali sam život. Ovaj meč je savršen primjer toga.
Zamislite samo ovo: Alex Pereira i Israel Adesanya natjecali su se u jednom sportu i bili među najboljima. Pereira je uz nešto malo sreće bio pobjednik te ere. Adesanya je napustio sport i postao najbolji u drugom sportu. Pereira je došao u njegov sport, prošao nekoliko izazivača i u meču za titulu ga nokautirao, na gotovo identičan način na koji je to učinio u prvom sportu. Da priča bude zanimljivija, Adesanya je pobjeđivao u svim njihovim mečevima, da bi na koncu izgubio.
Postoji izreka među komentatorima borilačkih sportova da netko “ima nečiji broj”, odnosno da štogod borac A učinio, borac B će uvijek nekako pobijediti — borac A je učinkovit protiv svih ostalih na svijetu osim protiv tog jednog govnara. Povijest, uključujući i boksačku, statistički nalaže da borac koji se nađe u situaciiji u kojoj netko drugi ima tu magijsku moć rijetko dobiva uzvratne mečeve, a kamoli četvrti meč u nizu. Osim toga, kao što sam spomenuo, Izzyjeva je taktika morala uključivati ne manji, nego veći rizik od još jednog nokauta.
Meč se odvio, kao što je to rekao moj prijatelj, popularni Nindža, kao neki pretjerano sentimentalni anime; s jedne strane borac-lovac stjenovitog stoicizma i šaka, s druge tehnički wunderkind koji je, uljuljkan u sportsku dominaciju i influencerski život, negdje po putu posijao instinkt ubojice. Borbu sam već opisao, ali ona je u mnogočemu imala auru nečega što će nekako opet završiti u Pereirinu korist. Onda se taj trenutak dogodio, ali je nešto skrenulo u nepoznatu dimenziju. Adesanya je našao put da hakira matricu, kozmos i kismet.
Moram reći da ovi hvalospjevi koje tipkam profinjenošću Cookie Monstera iz Ulice Sezam ne znače da sam jako ili uopće navijao za Adesanyu. Bilo mi je potpuno svejedno tko će pobijediti jer sam bio uvjeren da će borba biti sjajna, a i nisam imun na Pereirin šarm lovca iz betonske džungle. Nisam očekivao, međutim, da će borba biti ovako bitna. Adesanya je ovim brutalnim nokautom konačno zazidao svoju ostavštinu. Ona je jedna od onih najbolje vrste, vrste kakvu su imali boksači prije nego što je boks postao sportski marketing — osvetio je poraz pobijedivši borca kojeg nije trebao pobijediti.
Ovo je možda posljednja velika Adesanyina izvedba, a možda početak novog čišćenja divizije, u oba slučaja teško će biti poništiti čudo ovog meča. Borba je ovo koja će ostati referentna točka za buduće MMA generacije, jedna iz gdje-ste-bili žanra: gdje ste bili kad su se borili Mirko Filipović i Fedor Emilijanenko, Kazushi Sakuraba i Royler, Royce, Ryan i Renzo Gracie, Habib Nurmagomedov i Conor McGregor, Robbie Lawler i Rory MacDonald, Mauricio Rua i Dan Henderson, Robert Whittaker i Yoel Romero, Forrest Griffin i Stephan Bonnar i tako dalje, sve znate.
Znam i da Izzy ima svoju armiju hejtera i mogu razumjeti njihovu stranu priče (Izzy u svojim trash talkovima i samopromocijama često zvuči ili neautentično ili neumjereno), ali ovaj povratak u bitku u kojoj je kontinuirano gubio zaslužuje barem poštovanje svih. Zaboravite njegove motivacijske propovijedi, ono što je učinio u oktagonu može biti dokaz da se i protiv smrti ponekad isplati igrati šah.
