Moguće je da i sama činjenica da se u sportskoj kolumni često vraćam na temu uličnih tuča govori o potencijalno kolektivnom osjećaju da je međuodnos MMA-a i one, još slobodnije, stvarne borbe u najmanju ruku poseban, ako ne i ključan za razumijevanje nekih aspekata borilačkih sportova. I njihove privlačnosti.
Taj međuodnos prikazuje, između ostalog i urođeni konflikt u samoj jezgri sportske borbe u kojoj su dvije nepomirljivosti naizgled stopljene. S jedne strane su borilački sportovi više sportovi od ostalih sportova, a s druge bi se, opet, moglo reći da nisu sportovi uopće.
Na primjer, Pete Sampras nije tukao Andrea Agassija u finalu US Opena 1990. na isti način na koji je Muhammad Ali tukao Joea Fraziera 1975. u Quezon Cityju. Ne ulazeći u definiranje ili strukturu samog pojma pobjede, dominacija nad protivnikom ni u jednom sportu nije direktnija/stvarnija od one u borilačkima. Moglo bi se reći da je i beba koja je tek prohodala u stanju procijeniti (i uznemiriti se oko toga) tko sprovodi dominaciju nad kime u sportskoj borbi na (kolokvijalno govoreći) instinktivnoj razini, dok u košarci, recimo, ne može.
Isti se ovaj argument, koji u teoriji postavlja borilačke sportove iznad ostalih sportova, može okrenuti i protiv njih — kakav je to sport čija pravila gotovo da i ne treba poznavati? Gdje je granica između sporta i igre? Još bitnije: može li se i jednim i drugim imenom nazvati nešto u čemu je trauma (poželjan) cilj, a ne (nepoželjna) nuspojava?
Streetbeefs je osnovao Chris Scarface Wilmore s ringom (originalno prostorom ograničenim starim automobilskim gumama) u dvorištu iza svoje kuće
Ova pitanja su opsegom i kompleksnošću daleko izvan okvira kolumne na sportskom portalu, ali neku skicu mogu pokušati napraviti.
Bez obzira na to kojoj psihologijskoj/psihijatrijskoj teorijskoj školi ljudskog razvoja naginjete ili vjerujete, trenutni konsenzus govori u prilog ideji da je agresija u ljudskom životu prisutna od njegovog samog početka. Grubo govoreći, teorije o nagonima koji su prisutni možda filogenetski, tj. oduvijek u čovjeku, a možda su više individualna reakcijska pojava na stvarnost, kontinuirano se stvaraju i opovrgavaju te su dodatno zakomplicirane ideologijom da će neuroznanost dati apsolutni odgovor na sve probleme ljudskog stanja.
Ono što se može reći empiristički je da većina dosadašnjih promatranja i analize ponašanja djece od dojenčeta do beba koje hodaju upućuju na to da se agresija i destrukcija pojavljuju kao integralni dio komuniciranja sa svijetom.
Veliki se dio te komunikacije odvija kroz igru. Do određenog uzrasta dijete se igra po svojim pravilima, nakon čega kroz pristajanje na tuđa, odnosno društvena pravila započinje proces nečega što možemo nazvati socijalizacijom (francuski psihoanalitičar Jacques Lacan ovaj proces naziva ulaskom u simbolički poredak). Ispoljavanje agresije kroz igru je od izuzetnog značaja za razvoj čovjeka, posebno promjena u načinu tog ispoljavanja nakon ulaska u društveni/simbolički poredak — pristajanje na igru po pravilima. Zanimljivo bi bilo razmisliti o tome ima li nešto u borbi bez pravila što nas privlači kao regresija ili povratak u vrijeme kad nismo bili ograničeni sistemom Drugog.
Britanski pedijatar D.W. Winnicott i psihijatar Wilfred Bion govorili su o važnosti (sigurnog) ispoljavanja agresije. Kod prvog je u fokusu teorija da djeca koriste objekte oko sebe kako bi testirala mogu li objekti (što može uključivati i žive objekte) ‘preživjeti’ destrukciju, u kojoj mjeri i kada. Bion je svoju teoriju zasnivao, između ostalog, i na ideji da se nepodnošljivi sadržaji/impulsi, među kojima mogu biti i oni agresivni, projiciraju u drugog koji ih, slično prvoj teoriji, mora preživjeti i vratiti djetetu u prerađenom podnošljivom obliku. U obje mogućnosti rezultat nije samo bolja adaptacija na princip realiteta, nego i sposobnost nadanja.
Izostanak ispoljavanja agresije kod djece često znači da ili ne postoji uvjerenje kako su dovoljno voljena da će im biti oprošteno ili da oni koji trebaju održati njihovo ispoljavanje pod kontrolom (npr. tantrum) ne mogu iskontrolirati ni sebe (pa reagiraju protu-tantrumom). Ovo je nešto što, vjerujem, sigurno ima nekakav udio u privlačnosti sudjelovanja u sportskoj borbi, osobito onoj koja je slabo regulirana — agresivni impuls može biti ispoljen u svom nemodificiranom obliku, a protivnik, ako sve prođe kako treba, svojim preživljavanjem garantira da ono što je u nama ne mora biti smrtonosno. (Pritom ne treba ignorirati ring kao potencijalni prostor za zadovoljenje patoloških anti-socijalnih želja.)
Agresija i igra su, u svakom slučaju neraspetljivo vezani u životu čovjeka i kao individuuma i kao vrste. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri je agresija u borilačkim sportovima kao igri prisutna u svom originalnom agregatnom stanju u odnosu na sublimiranu agresiju u ostalim sportovima, koji su igra manje traumatične dominacije. (Defenzivna linija Chicago Bearsa nakon poraza od Green Bay Packersa, vjerujem, neće doći na ideju da im izvan stadiona Packersi mogu, recimo, ozlijediti obitelj, dok je ista ideja kod onoga tko izgubi od, recimo, Justina Gaethjea — da ne kažem Grega Hardyja — uvijek uključena u jednadžbu.)
Izvući točne zaključke je, u ovom trenutku, izvan mojih (ili možda bilo čijih) moći, ali u kontekstu iznesenog vrijedi obratiti pažnju na dvije moguće paralele s borilačkim sportovima. Prvo, zbog čega je sport koji je nastao iz eksperimenta borbe bez pravila postao tako popularan tako brzo? Odnosno, što dobivamo iz ‘jače stvarnosti’ borilačkih sportova? I drugo, postoji li psihološka korist ispoljavanja agresije u kontroliranim uvjetima (koji moraju biti vrlo malo kontrolirani da bi nas agresija uistinu ‘napustila’)?
Obje su točke zanimljive u kontekstu YouTube kanala Streetbeefs, ali ponajviše druga — ova liga dvorišne makljaže napravljena je kako bi zamijenila jače antisocijalne načine ispoljavanja agresije, konkretno upotrebe vatrenog oružja. Guns Down, Gloves Up — jedan je od slogana. Jedan od ranih klasika je kratka borba iz 2013. i jedna od rijetkih iz te ere koja je završila submissionom. Vidjelo ju je oko 20 milijuna ljudi.
Kanal, koji danas možemo nazvati ligom, u Harrisonburgu u Virginiji osnovao je Chris Scarface Wilmore s ringom (originalno prostorom ograničenim starim automobilskim gumama) u dvorištu iza svoje kuće.
Scarface, kao što se može pretpostaviti, nije borac koliko kriminalac. Njegov nadimak, međutim, govori puno više o predrasudi koju sam upravo iznio nego o njemu. Ožiljak koji ima preko lica zaradio je kao dječak kada je njegova pijana majka izazvala požar i spalila zgradu. U požaru je smrtno stradao njegov mlađi brat. Wilmore je kao petogodišnjak vjerovao kako je uzrok smrti njegovog trogodišnjeg brata bio taj što ga nije imao snage iznijeti van. U zatvoru i pritvoru je proveo oko devet godina svog života zbog dilanja ilegalnih narkotika i nasilja koje uz to ide, ali Lice s ožiljkom bio je prije nego što je postao kriminalac. U ovoj priči vrijedi propitati i ideje oko toga kako i zašto netko postaje kriminalcem.
Harrisonburg je gradić, kao i mnogi u Americi, podijeljen na loš i ‘normalan’ dio. Kad bih želio biti jako ciničan, rekao bih da se vrsta kriminala s obje strane može podijeliti samo po kragnama; white collar kriminalci su s jedne, a blue collar s druge strane pruge. Ne želim u potpunosti pravdati trgovinu drogom društvenim utjecajima — dio Harrisonburga se čini kao dehumanizirani pakao kojim vladaju bande s psihopatima na čelu, ali upravo je to bio povod osnivanju Streetbeefsa. Wilmore sa svojim uličnim iskustvom zna da se stvari ne mogu iz korijena popraviti, već samo spasiti pojedinačni životi ili organi. Njegova je politička misija ipak više misionarska — pronaći na ulici konkretne ljude koji se međusobno žele ubiti i platiti im da se umjesto toga potuku u njegovu dvorištu.
Narodni klasik iz ove godine; gospodin u kempo karate kimonu testira protivnika, feintom kukovima pa low kickom — protivnik reagira pretjerano i panično, Shinigami potom upućuje high kick preko obrane od middle kicka. Pogledajte video na brzini od 0.5.
U ranoj povijesti Streetbeefsa tuče su bile, tj. služile su onome što je bilo oglašavano — protivnici su uistinu imali nesređene račune (doslovno) ili su iz nekih sujetnih razloga razvili međusobni antagonizam (bračne prevare i tome slično). Kanal je, međutim, narastao u profitabilni projekt, a pravih kandidata je u Harrisonburgu bilo sve manje. Ne zbog toga što je kriminal opadao, nego iz drugih dvaju razloga.
Neki koji su pristali razriješiti svoj beef u dvorištu završili su u teškim nokautima pa je tako, uz odmoć efekta javne sramote, umjesto razrješenja kod poraženog došlo do pojačanja bijesa i očaja da se sramota izbriše (brisanjem protivnika iz života). Drugi, međutim, nisu mušterije za sublimaciju agresije, odnosno bilo kakva igra po pravilima ne može ih zadovoljiti. Ono što je započelo bez pravila na ulici, može završiti samo bez pravila na ulici. Konverzija totalnog agresivnog ispada u društveno prihvatljivu igru/sport ovdje ne uspijeva. Idealni je scenarij, kao i u spomenutoj teoriji, onaj u kojem oba sudionika uspiju podnošljivo povrijediti drugog, potvrditi osjećaj svoje vrijednosti/hrabrosti samim dolaskom i tako bez obzira na poraz zadržati ulični kredibilitet i ne posegnuti za oružjem.
Zahtjev za uploadima i tjeranjem algoritma pretvorio je Streetbeefs u vrstu dvorišne MMA lige čija pravila nisu puno drugačija od onih u UFC-u. Kriminalci su postali natjecatelji koji ozbiljno treniraju za slobodnu borbu i, sve više uočavaju potencijal pretvaranja svog imena u robnu marku. Baby Hulkove borbe su izuzetno popularne, ali i jako tehnički i estetski udaljene od starih Streetbeefs tuča. Drugi su, poput Memnon Warriora (Emanuel Pugh), postali sportaši koji se natječu u profesionalnim MMA ligama.
Baby Hulk i Viking su među popularnijim Streetbeefs borcima, iako je upitno možemo li ih svrstati u ulične amatere.
Čini se da se Streetbeefs zbog mnogo ekonomskih i socioloških preduvjeta približava problemu prirodnog napretka autentičnih (sportskih) projekata. S jedne strane ne smije izgubiti svoj osnovni dio identiteta — da je liga za ljude koji se žele potući protiv nekoga bez obzira na vještinu, a s druge ga interes koji donosi novac tjera da pokuša proizvesti ili organizirati ili izmanipulirati najzanimljiviji sadržaj.
Ideja o smanjenju uličnog nasilja oružjem je vjerojatno odavno izgubila značaj izvan vrijednosti slogana na robi, ali nešto u sadržaju ostaje privlačno, čak i meni koji uglavnom želim gledati najbolje borce protiv najboljih boraca na najvišoj tehničkoj i taktičkoj razini.
Jedan od odgovora može biti i taj da na kanalu Streetbeefs gledamo ljude čije su sposobnosti uglavnom bliske našima, svoje vršnjake, pa je i mogućnost identifikacije veća. Iz druge, nešto tužnije perspektive, možemo gledati na ovakve lige kao na nešto što s malo znanja možemo tehnički i taktički razumjeti, dok je MMA na najvišoj razini, kao i boks, postao izvan dohvata nas običnih. Štoviše, gledajući kako netko protivniku pokušava zaključati triangl na krivu stranu pruža guilty pleasure superiornosti ili barem osjećaja da vjerojatno nismo apsolutno najgori ‘borci’ na svijetu.
Borbe u kojima netko tko izgleda kao statist iz filmova Osveta šmokljana pobjeđuje nekoga tko izgleda kao profesionalni sportaš nikad neće prestati biti dobro štivo.
Ono što će preživjeti tržišnu optimizaciju činjenica je da uzbuđenje u gledanju ulične tuče uvijek počiva i u suspensu oko varljivosti izgleda tko je jači. Privlačnost preokreta u zadnjem trenutku ili otkrivanje činjeničnog stanja koje se pokazuje suprotno očekivanom je razlog zbog kojeg volimo i fikciju i stvarnost.
